mislijedneplavusche
01.03.2016., utorak
potraga za zlatom..
|
zlatar. zlatarjeve. za to zgodno mjestašce između medvednice i ivanščice od davnih su se vremena borili kojekakvi vlastodršci. aranjoši, kulmeri, gregorijanci, erdödy, patačići... tko zna koliko ih je ovdje išlo na ladanje i gradilo svoje kurije.  i, naravno, ubiralo svoje desetine, poreze, daće.  je li ime dobio po zlatnim žilama koje su tekle potocima niz planinu ili zbog legende da su turci nekad, nekud, negdje, nekamo sakrili gomile opljačkanog blaga, tko bi to znao, no danas je sigurno da uz redovnu gradsku upravu gradić ima i svoju dječju gradonačelnicu, koja je dostojna svojih starijih kolega!   zasigurno zbog povijesnog i prosvjetiteljskog utjecaja eugena kumičića i bističkog župnika j. žerjavića.  Vu plavem trnaci mi hiža stoji, od zelenih vejah je videti ni. Bogica je z dreva, ne vufa se reva pokazat pred lud'mi, kak da se boji. Vre slaba je stara prek stotinu let, od njezine brajde posušil se cvet. Od blata je zbita i škopom pokrita ne moreš prav znati, jel' hiža il' klet. Nju muški su žuli prinesili na svet za onda, dok Zagoraec bil je još kmet. Al' bila je bela i zmirom vesela, a danas od tuge se hoće podret. I vnogi se lajtić vu njoj je ispil, Plebanuš, vučitel tu vinčeka pil! Z gosponom pogaču i orehovnjaču je mužek rad drobil i srećen je bil. Pod malim obločekom fantić je stal. Prelubleno dekle potiho je zval. I vnogi je pušlec zamenil za kušlec, a morti je fantić i prsten svoj dal. V toj hiži se rodil je vnogi vojak i vsaki je sledni bil pravi junak. Za tujca vojevali i krv je proleval, za falu su rekli mu: da je bedak! A hižica tiha ščekuje on čas, kad jenkrat i Zagorcu došel bu spas! No oko je tiha, al vetar zmir njiha vu vejah šumećih starinsku jen glas: Em Zagorcu samo je Zagorje raj, nigdar ne bu zabi govoriti: kaj? Dok krv je on proleval, on zmir je popeval: Še enkrat bi rad videl zagorski kraj! Pretrprl je muke črez jezero let, al zopet bu brajda potirala cvet. Iz našega gorja vre javla se zorja, vesela i srećna bu hiža i klet! Đuro Prejac već sam više puta bila u zlataru, u belcu se divila prekrasnoj baroknoj crkvi, jednoj od najljepših, kažu, obišla lobor (eh, nisam sigurna je li se promijenio baš na bolje od matoševih vremena  ), mače, poznanovec, zlatar bistricu, no ono što nikako nisam uspjela vidjeti je unutrašnjost župne crkve uznesenja bl. djevice marije.     sve u nadi da ću konačno vidjeti te veličanstvene svodove crkvene lađe krenula sam zagorskim cestama, po bregima koji su se več počeli zelenjeti. evo, njive su već uzorane, mokra teška zemlja obećava da će jarilo zazelenjeti polja i u ljeto donijeti dovoljno žita . u daljini se vidi ivanščica. ne, nije planina dobila ime po lijepim bijelim cvjetovima nalik na sunce, nego po ivanovcima, hospitalcima s malte koji su se preformirali kad je templarski red smaknut kao nepoželjan od klementa V i kralja filipa.    evo nas u gradu. dočekuju nas cvijećem! voćem!       oduševljeno pučanstvo je od silne radosti bacalo crvene konfete, rasprostrlo nam svečani tepih i oformilo špalir obožavatelja koji su pljeskali i toptali motikama  inače, ovdje se nalazi galerija izvorne umjetnosti, a po cijelom gradu i okolici postavljeni su prekrasna djela suvremenih umjetnika, ovaj derveni zasužnjeni matija gubec i babica z motikom i vnučicom su prekrasni. uz jedan zid još se zadržale crvene bobice, a ovaj vrtec kao iz bajke upravo se budi i zaogrće u proljetno ruho. inače u tom je vrtu odličan kafić, s bogatom ponudom dnevnog i tjednog tiska. dušu dalo za odmor dalje od gužve, a blizu centru.    stiglo smo! jedna od najljepših župnih crkvi barokne izvedbe, nastala kao proširenje starije crkve. bl. djevice marije, pred nekoliko godina ponovno obnavljana, s izuzetnim zidnim i svodnim freskama.      ulazim s poštovanjem i iščekivanjem. otvaram teška vrata. dočekuje me Majka Marija s Djetetom u naručju, okružena cvijećem, okrunjena zlatnom krunom.  prilazim neobično izvedenim vratima predvorja. pokušavam ući. zatvoreno!!!   što mi preostaje nego da, po ne znam koji put, samo virkam i zurim kroz rešetke pokušavajući razgledati unutrašnjost. gotovo sam glavu progurala kroz te šipke, samo da konačno vidim obećanu ljepotu. ono što je, kažu, najljepše, je nebeski svod po kojem plahutaju krasni putti.     pokušala sam obići apsidu i ući na druga vrata. zatvoreno.  i onda, preostalo mi je samo da se divim raznobojnim krasnim vitrajima - izvana! rekli mi da je crkva otvorena isključivo oko 7 ujutro dok traje misa. a za sve ostalo neka se obratim župnom dvoru na bregu. dopentrala se do župnog dvora. puf, puf, pant. nigdje nikoga. no, isplatilo se. na travi skakuće kosić žutokljunac, pogled kao iz bajke.     pod nogama proljeće, na granama proljeće...u daljini proljeće, u zraku proljeće...u glavi proljeće...        a onda grubi povratak u stvarnost. u kišno popodne, pa nakon malog odmora u sjajno dizajniranoj kavani prikladnoj za nas, friške nepušače, povratak kroz mala mjesta i sela, poznanovec, bedekovčinu, špičkovinu, bračak... |