H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 16.06.2017.

Ugrožena vrsta

Morali bismo hodati kao roboti, mirno i pravocrtno, pa da eventualno možemo računati na to da ne budemo zgaženi.


Zagreb nije siguran grad. Barem ne za pješake. Svakodnevno svjedočim tome šećući Vrbikom, no više-manje isto je po cijelome gradu, gdje god na pločnicima ne postoje označena mjesta za bicikliste koji se svugdje ponašaju kao da je nogostup namijenjen njima.
Znam da bi bilo idealno da mogu voziti cijelim gradom, po označenim mjestima, bez zaustavljanja, no toga u Zagrebu za sad nema. Žao mi je, jer i ja povremeno vozim bicikl. Trebali bismo se ugledati u zemlje kao što je Nizozemska, gdje su biciklističke staze napravljene na cesti (ne dira se u trotoar, jer pješaci su svetinja), ali je biciklistička vožnja itekako sigurna, jer je predio namijenjen njima, s lijeve i desne strane ceste, uzdignut taman koliko je potrebno da ih zaštiti od automobila.
Upravo koračam Savskom. Ista situacija kao u mome naselju. Opasno je biti pješak. Umalo su srušili vremešnu gospođu koja je izgleda promašila tramvajsku postaju, pa se okrenula u namjeri da se vrati natrag do stanice i za dlaku izbjegla da se mladić na Superfly-u zaleti u nju. Bogme je skoro letio, a njen je zaokret za nju mogao biti koban, kao što je svaka druga, za bicikliste nepredviđena kretnja od strane pješaka. Morali bismo hodati kao roboti, mirno i pravocrtno, pa da eventualno možemo računati na to da ne budemo zgaženi.
U našemu gradu svi su sigurniji od pješaka, svi imaju svoje putove na kojima su zaštićeni, pa čak i oni koji ih, po pravilima, nemaju. Pješaci imaju veliki manu - što preferiraju hodati, a hodanje na duže staze, sve veća i veća je rijetkost. U najboljem su statusu oni što voze, ma što god to bilo, aute, bicikle, motore, koturaljke, skejt, romobile… Prije će pješaci dobiti traku za hodanje po cesti, po uzoru na gore spomenuti holandski model, negoli biciklisti, za vožnju po njoj.
Čak su u boljem statusu od pješaka i oni što trče; manje su ugrožena meta, a možda ih se biciklisti i više boje. Goloruki, usredotočeni trkač mogao bi žestoko potrčati za nepažljivim biciklistom, i sustići ga, ako se ovaj o njega samo očeše, te ga oboriti svojim mišićavim goloručjem, s njegove arogantnim stilom tjerane brzalice.
Ili pod hitno treba iscrtati traku za bicikliste na svim trotoarima, koliko god oni uzani bili, pa makar pješaci hodali u koloni, jedan iza drugog, s rukama uz tijelo, kao da su vezani užetom (jer ne daj Bože da se razmašu), ili uvesti jednom već obećavane Bobbiese koji će uvoditi red u gradu i, između ostalog, redovito pisati kazne za one koji voze po neoznačenim kolnicima.
No, ipak, kako bezobrazno od nas pješaka što toliko hodamo. Kako se samo usudimo kročiti na ulicu, bez da odmah iza toga sjednemo u neko prijevozno sredstvo. Tko iz svog stana ili kuće nema mogućnost uskočiti u neke od već spomenutih jurilica, neka ostane kod kuće.






16.06.2017. u 11:51 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 04.06.2017.

Perla

Možda je to u cjelini grad instinkta, vođen umjetničkom rukom, u odmjerenom zanosu. On u sebi nosi sigurnost svojstvenu gotovo nadmoćnim bićima, u čijem pogledu prepoznajemo istinu, beskompromisnu i hladnu, no oblikovanu mačjom nježnošću.


Kad imaš šest, sedam godina, tvoja su tek buduća sjećanja na to razdoblje, poput niske raznobojnih perli: kad-tad bi se mogle rasuti zbog slučajnog udarca.
Iza zamagljenog prozora cijelu veljaču dišem kroz osjetljivu, štićenu poru grada koji ću upoznati i zavoljeti deset godina kasnije. Sve je besprijekorno bijelo, a iza neprobojnog stakla snijeg je netaknut i nedodirljiv. U moju usamljenost koju razbijam povremenim bijegom u takve trenutke, danonoćno ulaze ljudi u bijelim odorama. Ni slutila nisam, a kako i bih, da će jednom to moje mrsko sjećanje poprimiti oblik sna i bezbolno me vratiti Zagrebu jedan zreli, odlučni pogled kroz prozor-u pjesmu. I evo me ovdje mnogim veljačama udaljena od one male plavokose djevojčice, a ipak umnogome ista: dobro znam što želim.
Prolazim gradom koji mogu već nazvati svojim, i ta me pomisao razgaljuje. Nitko me ne mora uputiti ulicom kojim bih mogla dostići svoj sigurni hod. Sve je tu u tom čudesnom, razigranom krvotoku pomičućih sjena, što me približava k meni samoj. Ništa ne mogu izdvojiti i sve izdvajam, da bih opisala tu sliku, pečat koji se u mene utiskuje pogledom na krovove i pročelja prelijepih kuća na svakom koraku. Zagreb je poput pametne i lijepe žene, svoj šarm ne otkriva svakome, već samo onima koji ga znadu prepoznati s ljubavlju kojoj je mjera poštovanje. Možda je to u cjelini grad instinkta, vođen umjetničkom rukom, u odmjerenom zanosu. On u sebi nosi sigurnost svojstvenu gotovo nadmoćnim bićima, u čijem pogledu prepoznajemo istinu, beskompromisnu i hladnu, no oblikovanu mačjom nježnošću. U njemu nema ni vapaja ni tragike, sve je čvrsto i elegantno usađeno u ritam koji je spoj nužde za korisnim i lijepim. Nužno je imati Grič i muzej Mimare, kao da klikće Zagreb. Za mene je nužno ono što me čini sretnom, a Zagreb čine sretnim sve te pojedinosti, napokon njegovi su žitelji njegovo ogledalo. Nije neskromno trebati takav grad, neskromno je biti zadovoljan prazninom u sebi koja ne zahtijeva ljepotu.
Ne mogu zamisliti da se neprestano budim ni u jednom Beču, ni u jednom Bečeju. Zapravo sve je stvar odabira, bili odabrani mi, ili ono što smo mi odabrali. To što ja odabirem, ili što je mene odabralo vezano uz Zagreb skoro bih mogla usporediti s oblačenjem haljine: biti u onome što naglašava tvoju ženstvenost i pomaže drugima da to razumiju. Ovdje sam ja Ja, a Zagreb je moja haljina u kojoj ću prošetati kroz svoj uzbudljivi san.
I dok osluškujem otkucaje dijela grada preko rijeke koji svoj rijetki sentiment baca na mene sitnim ranjavanjima, budući da mnoge od nas vezuje za promjenjivu paletu boja kojima je oslikan naš privremeni dom, prisjećam se stiha iz jedne moje pjesme, i mada sam u vječitom traženju nekog novog krova nad glavom, što je manje-više sudbina svih došljaka poput mene, usudim se reći da je nebo nad Zagrebom jedini stalni krov nad mojim krovom.




04.06.2017. u 13:33 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 07.10.2014.

OPASNOST, BICIKLISTI!

Biciklisti su nečujni, pojavljuju se nenadano, kao kamikaze, a ovi zagrebački gotovo nikada ne najavljuju svoj prilazak zvonjenjem, i nerijetko se zalijeću u ljude, sigurnošću onog tko ne uočava ikakve prepreke. Oni ne mogu predvidjeti naš korak, dok pratimo svoga psa, ili hodamo sami, svejedno, vozimo dječja kolica...


Iskreno volim ovaj moj Zagreb, no zašto bih u njemu morala poginuti na nogostupu, pogođena jurećim biciklistom koji mi dolazi s leđa? Zbog čega bih se neprestano trebala osvrtati da provjerim približava li mi se srljajuća prijetnja u vidu koturaša, ili se mogu počastiti još pokojim nesputanim korakom? Ili ipak moram gaziti strogo pravocrtno, dok me potencijalni bezumnik ne mimoiđe? Šetati mojom ulicom, po uzanu pločniku neoznačenu za vožnju bicikala, gdje svakodnevno prođem po nekoliko puta, opasnije je nego hodati kolnikom. Da hodam po cesti, barem bih iza sebe čula aute, i ako bi bilo potrebno, stala u stranu. No, zašto bih ja, kao pješak hodala cestom? Neka se biciklisti voze njome! Neka za njih vrijede pravila kao za motore, dok god na trotoaru nije označeno mjesto kojim mogu jurcati koliko ih volja.
Jutros se jedan takav skoro zabio u povodac moga psa. Začula sam samo pomalo jezivu škripu kočnica, i odjednom s desna ugledala mladića na svom ušminkanom, mutavom 'dvokotačcu', koji nosom dere nebo, i kojem, iznenađena i zbunjena automatski govorim 'Oprostite', dok će on na to, sa slušalicama u ušima 'Sve je u redu', kao da sam ja kriva što je do toga došlo, umjesto da je on taj koji se ispričava. No, nije mi potrebna isprika, već red, odnosno netko tko će ga provoditi!
Biciklisti su nečujni, pojavljuju se nenadano, kao kamikaze, a ovi zagrebački gotovo nikada ne najavljuju svoj prilazak zvonjenjem, i nerijetko se zalijeću u ljude, sigurnošću onog tko ne uočava ikakve prepreke. Oni ne mogu predvidjeti naš korak, dok pratimo svoga psa, ili hodamo sami, svejedno, vozimo dječja kolica… Ponašaju se kao da su vladari svemira, arogantno, suviše samouvjereno, dok god ih možda same ne dopadne uloga pješaka. Čovjek se s razlogom zapita - zapadne li ih uopće, odnosno jesu li ikada odista iskusili što u Zagrebu znači biti pješak? Jer da su na svojoj koži osjetili probleme pravih pješaka, dakle ne onih što hodaju samo Bogovićevom, Tkalčićevom i trgovačkim centrima, ne bi se više, u vožnji, ponašali isto. Ili možda ipak bi. Moguće se njihovo pješačko iskustvo uglavnom svodi do hodanja od mjesta za parkiranje do kućnih vrata, posla ili kafića, a to je najčešće tek dva, tri metra.
Svatko onaj tko je bio u Nizozemskoj mogao je primijetiti njihovu besprijekornu organiziranost. Koliki je trud morao biti uložen u osmišljavanje prometa i prometnica, kako bi se postiglo neometano funkcioniranje svih vrsta prometala, od bezmotornih do motornih, i time došlo do, kako se danas čini, samog savršenstva! Na mudar su način odijelili prometovne potrebe svih sudionika u kretanju, a svima dali ono što im treba u njihovim za njih specifičnim prohtjevima. Biciklistima tamo, primjerice, nije mjesto na pločniku, već na cesti na kojoj ima sasvim dovoljno mjesta za sve, i svaki je tip vozila, od automobila, motorkotača do kočije i bicikla, smješten u pripadajuću mu traku. Imate osjećaj da biste se mogli voziti i da ste slijepi, koliko se doimlje, i jest, sigurno. Za razliku od ovih prostora, tamo se vozači međusobno poštuju, i izrazito paze jedni na druge, kako se ne bi doveli u opasnost. Takav red, disciplina, i napokon osjećaj slobode koji proizlazi iz osjećaja neugroženosti, rezultira blaženstvom kakvo dugo nisam osjetila tijekom vožnje na biciklu. Bilo je to zaista istinsko uživanje.
Svjesna sam toga da mi to ne možemo postići, premda bismo na mnogim mjestima gdje širina ceste to dopušta, mogli, no mi zato dozvoljavamo tamo gdje uskoća pločnika to ne dopušta. Možda bismo našim biciklistima trebali narediti da za sebe (ili za bicikl), vežu zvona, nalik na ona koja nose švicarske krave, da bismo ih mogli čuti, barem mi koji nismo gluhi, kada nailaze. Toga, doduše, nema još nigdje u svijetu, ali s obzirom da ne znamo bolje, mogli bismo ipak uvesti u upotrebu. Loše smo uvijek u stanju uvoziti, dok se svega dobrog odričemo. Ako već nemamo vlastitih pametnih ideja, zašto ih ne preuzmemo od zemalja koje nam ih nude besplatno, vlastitim primjerom?
I zato apeliram na vas koji ste za to zaduženi, da nešto poduzmete, jer ovo što je sada na snazi je samo mrtvo slovo na davno umrlom papiru. Sve one koji (poput luđaka) voze po pješačkim stazama nepredviđenim za vožnju trebalo bi ozbiljno novčano kažnjavati, pa makar to značilo da se po svim kvartovima rasporede policajci po uzoru na engleske Bobije od kojih će nekolicina biti zadužena isključivo za to. Vi koji o tome odlučujete, ne čekajte da netko vama blizak teško strada, kako biste tek tada nešto poduzeli. Za sada izgleda kako nam nisu dovoljne samo smrtonosne prometnice, već smo ih nadopunili i po život opasnim pločnicima.




07.10.2014. u 14:11 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 17.08.2014.

JAMA

Dok god sâm, kao jedinka, može uraditi nešto što će doprinijeti njegovoj, ali i tuđoj dobrobiti, premda takva pomoć od njega iziskuje minimum truda, on to neće učiniti; posvema je pasivan. Nebrojeno će puta prijeći preko bačena papira ili vrećice, na pločniku ispred ulaznih vrata zgrade u kojoj stanuje, no rijetko kad će bačeno podići, ili će i sam biti jedan od onih koji se nerijetko rješava papira, ili bilo čega drugog što mu više ne treba, baš na taj način. Svaki odbačeni papir preko kojeg prođemo kao da ne postoji, množi se, postajući hrpa koja narušava izgled mjesta, okoline u kojoj živimo.


Četvrt u kojoj stanujem pitoma je, i poprilično tiha, čak ni automobili tuda ne voze prebrzo, i premda se nalazi u blizini samoga centra grada, obiluje zelenilom. U njoj je nastanjen pretežno građanski stalež, i čini se kako su stanovnici sasvim dobro uklopljeni u taj svojevrsni bubreg grada u kojemu još uvijek postoje kućice koje prkose neboderima u njihovoj neposrednoj blizini. Susjedi se međusobno srdačno pozdravljaju, a katkada se može nazrijeti i osmijeh na njihovim licima. Nema uličnih izgreda, a ako ih je ikada i bilo ne pamte se, kvart pulsira jednolikim ritmom ugođenim u skladu s vlastitim smirenim disanjem. Zaobilaze ga zastrašujući gromovi, dramatične kiše, poplave i tuče, i nekako kao da je zaštićen od nepovoljnosti izvanjskoga. Rijetko se kad u njemu može naići čak i na psa lutalicu, ovdje je za njih možda odviše sterilno. Oblaci nad tom četvrti dražesne su, uvijek razigrane ovčice, pa ipak, tu se, kao i svugdje drugdje uostalom, nalazi čovjek koji će tu harmoniju susretljivosti donekle narušiti.
Na travnjaku u blizini škole postoji jama na koju nitko ne obraća pozornost, dakle na mjestu gdje šeću roditelji s djecom, i vlasnici pasa sa svojim ljubimcima. Nitko tu poveliku rupu nije takoreći ni pogledao, a kamoli pokušao zatvoriti. Ja koja se, razumljivo, bojim da moj pas ne upadne u nju, dadoh se u taj neprimjetljiv podvig, prije no što se dogodi nepoželjno. Ozlijediti bi se mogao bilo tko tko tuda svakodnevno prolazi, a iz nekog razloga skreće na travnjak, kao što mnogi često i čine. Stići će zima, pasti će snijeg, graba se neće vidjeti, netko bi jednom uistinu mogao stradati.
Pronašla sam dasku kojom sam je poklopila, međutim ubrzo, s kišama, ona se proširila, tako da je daska upala u nju, i na tom mjestu sada su i graba i daska, nezgodno sljubljeni, no i dalje kao da za to nije nikoga briga.
Tijekom godina moglo se naići na više uginulih mačaka, sve su se nalazile gotovo nasred pločnika, no nitko od prolaznika na to nije reagirao, ravnodušno su ih zaobilazili. Budući da već imam iskustva, znala sam da nitko od susjeda, po tom pitanju neće ništa poduzeti.
Čovjek kao da ne mari nizašto osim za ono što se nalazi unutar njegova četiri zida. Čim zakorači iz svoga stana ili dvorišta, učini ono što niti u snu ne bi učinio u vlastitom domu, ili jednostavno ne reagira na ono napolju, ma kako stršalo. Ne želi sudjelovati u rješavanju problema, doprinijeti njegovu rješenju, niti na najskromniji način.
Zbog čega su ljudi tako inertni u situacijama koje su za njih važne, odnosno trebale bi biti takvima, jer postoji mogućnost da strada njihovo dijete, kao uostalom i oni sami. Redovito očekuju da problem riješi netko drugi, bilo tko, samo da nisu oni, i ne bih rekla da je tako samo u ovome stambenom naselju unutar moje četvrti. Ono je samo ogledni primjer na koji način čovjek funkcionira u jednome velikom gradu.
Kako to da u sebi nemaju osjećaj odgovornosti ni prema čemu što nije u njihovu vlasništvu? Međutim, da posjeduju taj komad zemlje na kojem je ta određena jama, oni bi ga ogradili i nitko drugi tome ne bi imao pristup. Na njemu bi posadili krumpir ili cvijeće, a takvu bi rupčagu trenutno zatrpali odnekud donesenom zemljom.
Zbog čega je čovjek tako koncentriran isključivo na sebe sama, ne zanima ga ništa oko njega, a ako da, onda je to najčešće inicijativom nekog tko formira grupu koja bi se trebala zbog nečega pobuniti, te diže ruku u zrak iz razloga što je dižu i drugi.
Dok god sâm, kao jedinka, može uraditi nešto što će doprinijeti njegovoj, ali i tuđoj dobrobiti, premda takva pomoć od njega iziskuje minimum truda, on to neće učiniti; posvema je pasivan. Nebrojeno će puta prijeći preko bačena papira ili vrećice, na pločniku ispred ulaznih vrata zgrade u kojoj stanuje, no rijetko kad će bačeno podići, ili će i sam biti jedan od onih koji se nerijetko rješava papira, ili bilo čega drugog što mu više ne treba, baš na taj način. Svaki odbačeni papir preko kojeg prođemo kao da ne postoji, množi se, postajući hrpa koja narušava izgled mjesta, okoline u kojoj živimo.
I odatle ovdje, zbog tih koji misle (a bojim se da je to većina) da bi se uvijek netko drugi trebao pobrinuti za nered koji učini bilo tko, čak možda i oni sami, ovaj -neki bi rekli- angažirani esej.



17.08.2014. u 17:10 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se