H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 13.05.2018.

Najbliže tebi

Prizivamo li mi, na taj način, svoje voljene, kako bismo se s njima družili barem na tom mjestu, u toj pokatkad jedinoj točki istinske uvjerenosti kako su još s nama?


Još ne mogu vjerovati da nije stvarnost ono što sam sinoć sanjala, u što sam, u snu, kao rijetko do sad, bila sigurna da se zaista zbiva. 'Naravno da si živ', rekla sam si, '…samo se nisi javljao. Znala bih da te više nema, osjetila bih to.' Moja uvjerenost, plastična zbiljnost događanja kada me grliš, kada se čujemo telefonom, dok smo u trgovini, naručujemo umjetničku sliku, dok mi se osmjehuješ… ne, to nikako nije mogao biti samo san, u tom snu, premda samo za snivaoca, ne i za ovo razbuđeno, snom potreseno derle. Malokad mi se dogodi, dok sanjam pokojnike, da je san toliko stvarnolik, i da svojim ticalima koja su jednim dijelom uvijek u doticaju s izvanjskim, makar podsvjesno ne ćutim varku.
Prizivamo li mi, na taj način, svoje voljene, kako bismo se s njima družili barem na tom mjestu, u toj pokatkad jedinoj točki istinske uvjerenosti kako su još s nama?
Jučer je bio P.—in rođendan i intenzivno sam razmišljala o njemu, premda nema dana da ga se ne sjetim. Sve što se zbivalo u snu bilo je intenzivno i zanimljivo, no Pandinom sam pojavnošću bila manje ushićena, no što bi se od mene inače očekivalo, jer kao što sam već spomenula, osjećala sam da nije umro, a to je još jedino u što se zaista mogu pouzdati, smatrala sam, ili pak smatram u stvarnosti u kojoj ni u jednom momentu nisam osjetila da je zaista otišao, osim što sam svjesna činjenice da fizički više ne postoji. Konstantno je tu, za mene, pogrešna ili ispravna njegova uvijek dobra namjera, podrška, savjet.
Nemoguće je izgubiti ljubav, i zato je sanjano stvarnost onoliko koliko to stvarnim ćutimo, u snu, ili izvan njega. Znam da ću ovaj osjećaj zadržati još samo danas, jer kao i sve sanjano, blijedi, i stoga sam sigurna da sam u proteklih nekoliko godina, ponešto od doživljenog u magličastu međuprostoru koji dijeli javu od sna, a što bi mnogi interpretirali kao san, uistinu doživjela. I nakon pet ljeta, svega se zorno sjećam, dok snovi blijede; već idućeg dana gubimo osjećaj koji su u nama izazvali, i puninu i pustoš…




Oznake: ljubav, san

13.05.2018. u 12:12 • 4 Komentara
Widget by : widget

utorak, 19.07.2016.

Pierce Brosnan i ja

Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.


Cijele noći sanjam Pierca Brosnana. Na nekom sam pjesničkom susretu, gdje nam je upravo on gost. Sada, kad budna o tome razmišljam, zaključujem kako takva ideja uopće nije loša, pozvati nekoga poput njega, na poetsko događanje. Ionako su nam dosadila stara, istrošena lica gostiju, koja iz godine u godinu viđamo već desetljećima. Potrošeni model. Pozovimo holivudske ljepotane, da ih produhovimo hrvatskom književnošću (prevedenom, naravno), he-he. Samo nek' si sami plate avionsku kartu, što im ne bi trebalo predstavljati nikakav problem.
U snu se sjetim kako sam Brosnana prvi put susrela također na nekoj poetskoj manifestaciji, međutim nisam se s njime čak ni rukovala. Zapravo se pitam kako je moguće da sam bila toliko sramežljiva da mu se nisam ni približila, a obožavam ga. Odlučna da ovaj put ne počinim istu pogrešku, u sobu mu, preko recepcije šaljem jednostavnu poruku sa samo jednom upitnom rečenicom: 'Jeste li me možda primijetili?'.
Pierce mi odgovara na vrlo interesantan način: u vidu grafikona na kojem se jasno vidi; pri dnu piše: jedva, u sredini: tako-tako, i pri samome vrhu: trenutno-iznimno zainteresiran.Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.
Ne znam jesam li se nekoliko puta u noći budila, i pitala da li sam svoj susret s njime prvi put, sanjala, ili se on stvarno dogodio, ili sam pak sanjala kako se to pitam. Čitavo vrijeme snivanja, ili pri povremenu buđenju, mučilo me jedno te isto, i neprestano sam se kolebala između ta dva odgovora, jesam li Pierca zaista srela, ili sam naš prvi susret usnula. Proganjalo me sve do jutra, do samoga razbuđivanja.
U jednom sam se momentu, međutim, sjetila, i opet ne znam je li to bilo tijekom sanjanja ili polu budnog stanja, da sam nedavno, u stvarnosti, s Interneta čitala podatak o Brosnanovoj visini, i kako me iznenadilo da je visok 188 cm, i to me zapravo pokolebalo pri pomisli kako sam ga vidjela u zbilji, jer da jesam, znala bih da je tako visok. Svejedno sam i dalje u pojedinim trenucima, što je tako svojstveno sanjanju, i dalje mislila kako smo se sreli na prijašnjem poetskom susretu, samo što sam činjenicu o njegovoj visini, u sebi duboko potisnula. Na žalost, nije bilo tako.
Kao što to često u snu i biva, prizor u kojem primam Piercov odgovor, naglo se mijenja, i pretače u drugi u kojem se odjednom nalazim s nekolicinom kolega pjesnika ispred prekrasnog hotela uz more, u kojem smo odsjeli, poredani uz kola koja guramo po uskoj kaldrmi, za vrijeme olujna nevremena. Do nas dolazi neka žena koja vrišti i plače zato što smo pomakli njezin suncobran.
Zaključujem kako mora da je upravo to bilo presudno da me Pierce zamijeti, promatrajući taj neobični događaj s prozora svoje sobe, i odgovori na moju poruku, ručno izrađenim dijagramom, na kojem nije pisalo ništa drugo, osim - na pri tom označnim mjestima, koliko me je u danom trenutku primjećivao, odnosno koliko mi je naklon. U meni i dalje odzvanja ono 'izuzetno zainteresiran'.


Oznake: Pierce Brosnan, san, poetski susret, stanka gjuric

19.07.2016. u 11:39 • 7 Komentara
Widget by : widget



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.