H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 11.06.2017.

Balavica

Kako dražesno, neobično, pa čak pomalo i potresno, zapanjujuće!


U ovome trenutku moj pas i ja smo vršnjaci. No već za par mjeseci, moći će mi reći 'balavico'. :D Kako dražesno, neobično, pomalo i potresno, zapanjujuće!
U ovome času, baš sada, volim ga više no ikad, ukoliko je to uopće moguće: voljeti ga više.




11.06.2017. u 12:23 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 21.05.2017.

Proljetna oluja

U jednoj ruci oruđe, u drugoj oružje; u objema olovke. Ambidekster s misijom. Dijete. Napose u trenucima kad izlazim napolje sa svojim psom, uspješno dresirana davno proživljenim.


Volim proljetne oluje, kao što je primjerice ova danas, za vrijeme kojih, i zbog kojih mogu rasterećeno plakati, osjećati nešto zauvijek neimenovano, nešto između radosti i boli, dok je još uvijek sasvim izvjesno da nećemo potonuti; ni ti ni ja. Ne još. Dok god smo u zoni takva tipa sigurnosti, postaje začudno ugodno živjeti. Možemo biti opijeni, poneseni neobjašnjivim osjećajem koji u nama proizvodi prijeteće bezopasno nevrijeme, prizori kao iz dječjih slikovnica, iz šarenih stranica pobjegli snažni vjetrovi, iznenadni kratkotrajni pljuskovi, istrgnuto zacrnjeno nebo.
Davno je to bilo kad sam kraj sebe i u sebi izgradila svoj mrak, iz puste predostrožnosti. Smatrala sam kako je dobro u rezervi imati umjetno stvorenu tminu u koju se čovjek povremeno zatvara da bi barem donekle mogao osjetiti što znači biti preplavljen crnilom beznađa, da bude spreman kad naiđe pravo, nesavladivo, i prilagodbu na istinsko učini lakšom.
U jednoj ruci oruđe, u drugoj oružje; u objema olovke. Ambidekster s misijom. Dijete. Napose u trenucima kad izlazim napolje sa svojim psom, uspješno dresirana davno proživljenim. Traumatizirano dijete koje drukčije vidi i čuje, sklopljenih očiju osjeća približavanje sjene; okicama koje se, poput kameleonovih, okreću za 360 stupnjeva kako bi provjerile približava li se kakva opasnost krznenom stvorenju kraj njega na dugačkoj uzici.
Osim što smo Rex i ja, u četiri godine zajedničkog života, oboje, barem dvaput završili na hitnoj, bilo je i njegovih susreta sa suparnicima oslobođenih uzice, koji po njega, premda je bio na povodcu, nisu završavali loše, što se ne bi moglo reći i za mene. No, nakon više uzastopnih gorkih iskustava, čovjek, osim što se nauči snalaziti u rizičnim situacijama, s vremenom i otupi.
Istovremeno, to je iskustvo u mene ugradilo oprez koji danas nastojim što pametnije iskoristiti. Naposljetku se sve u- i na- meni predalo zadovoljstvu izlaska napolje s voljenim kućnim ljubimcem, posve sam opuštena i mogla bih, kao nakon ove divne proljetne oluje, osjećajući se jednako katarzično, zaplakati, dok god vjerujem u naš bezbrižni hod.




21.05.2017. u 12:20 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.11.2016.

Dobričina

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.


Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.





21.11.2016. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 20.10.2016.

Odjednom ranoranioci

Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u.


Odnedavno volim ustajati rano, sjediti u mraku i promatrati odraz uličnih svjetala u francuskom prozoru moga dnevnog boravka. Jutros rominja kiša, a zapadni zid moje sjeverne sobe ispresijecan je rešetkastim, nepomičnim sjenama. Rex se, po običaju, smjestio u 'gazdaričinu' krilu, a po njegovoj odlučnosti zaključujem da ga ovaj put ne muči pitanje što se događa. Volim promatrati njegove čvrsto sklopljene oči sa svilenkastim, sitnim, ravnim metlicama-trepavicama, premda mi se za to rijetko pruži prilika, jer kad god se nadvijem nad njega, on ih otvori. To je moguće jedino kada zaspi na meni, kao ovoga časa, no trenutno je prekrit tamom, i samo je on od nje tamniji.
Obožavam jesen, baš ovakvu kakva je sada, blagu, tek s naznakom nemilosrdnosti. Pitam se da li se od nečeg oporavljam, jer odavno nisam bila vjerna ranome buđenju, a u vrijeme kad sam to činila bilo je uglavnom radi pisanja. Unatrag nekoliko godina tome nisam bila sklona, premda mi zbog toga nije nedostajalo inspiracije. Svakako, rana me jutra mnogo više nadahnjuju.
Crno klupko u mome naručju gunđa primorano na izlazak iz tople postelje, no to je ipak bila njegova volja, da mi se pridruži.
Volim te mijene u sebi koje dođu na taj način, posve neočekivano, i na kojima sam itekako zahvalna, jer koloriraju moj život, čine ga zanimljivijim. Nekada je to bilo buđenje u podne, sada u šest ujutro. Možda se za koji mjesec ili godinu ponovno vratim na staro, budući to, barem kad je riječ o meni, očito nema veze s godinama, s obzirom da se moje ranojutarnje ustajanje ponavlja u nepravilnim, dugogodišnjim razmacima. Ako je tako, a jest, onda je ovo sadašnje stanje itekako dobrodošlo, zato što sam voljela to svoje razdoblje koje mi je dopuštalo i da navečer ranije zaspim, za razliku od do prije nekoliko dana, kada sam još odlazila u krevet iza jedan.
Odjednom se više ne bojim jutarnje tmine, a kad kažem bojim, zapravo mislim na odbojnost koju sam osjećala kada bih zbog bilo čega, u jesen ili zimi trebala iznimno rano ustati. Taj je otpor, na sreću, iz mene iščeznuo. Kao da je netko u meni zakrenuo polugu, iza čega je neugoda postala užitak.
I dalje sjedim u mraku, svojim unutarnjim satom nepogrešivo osjećajući vrijeme. I inače je tako, kad god da se probudim, gotovo u minutu mogu procijeniti koliko je sati.
Dok ovo pišem moj me je pas već napustio, otišavši natrag u svoje odaje, zasigurno shvativši da ovdje neće imati dovoljno mira za još malo drijemanja.
Sada već na sebi osjećam zrake svjetlosti koje pripadaju svitanju, onaj tako specifični plavkasti polumrak koji blijedi naočigled. Miris grožđa u kući kroz koju odavno ono nije ni prošlo, na trenutak, neobjašnjiv, ispunjava mi nosnice.
Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u. To se dogodilo prvi put od kada sam počela snimate kratkometražne uratke, a u tome zacijelo ima udjela i moja poslovna ustrajnost. Neovisno o mojoj uspješnosti, ne posustajem, ne dam se omesti. :)
Napolju je već dan čiju uvjerljivost pomalo krade oblačnost, zbog čega je i ljepše no kad je vedro. Moje su jutarnje 'tapete' gotovo sasvim izblijedjele, odjednom se napolju ugasilo svjetlo koje je i službeno označilo dan, i u mojoj sobi utrnulo sjene. Sedam je i dvadeset.


*IMDB =Filmska Internet baza podataka




20.10.2016. u 08:25 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 06.06.2016.

U stupici

Znam, vrlo je opterećujuće na taj način razmišljati, i toga se treba osloboditi koliko je god prije moguće, no kada nekoga toliko volite, kao što ja volim Rexa, čini se nemogućim uvjeriti se kako će ovaj put ipak sve dobro proći.


Da se do kraja ne razbudim, izlazim napolje polusklopljenih očiju, tek toliko da obavim što je potrebno, kako bih se, zbog pretežno neprospavane noći, poput kakva somnambula vratila natrag u mezimčevim radosnim skokovima razrovanu postelju. Svejedno, po povratku u stan, moje mi misli ne daju mira, kao ni sinoć. Odgađam odluku, hoću li kroz nekoliko dana otputovati kamo sam pozvana, a svoga psa ponovno ostaviti na čuvanje tamo odakle je prošli put utekao, a zbog čega sad imam fobiju, ili ću zbog njega ostati kod kuće, poput taoca, zarobljenika vlastite bojazni, žrtve koja ne pristaje na mogućnost još jedne tuđe, međutim samim time, neizbježno, i vlastite pogreške.
Netko tko nema sličnog iskustva, to zacijelo ne može razumjeti, taj moj oprez i strah. Jednom -na taj način poljuljano- povjerenje gotovo je nemoguće vratiti. Stavljam na vagu koliko mi je važno otputovati, dakle riskirati prepuštanjem Rexa na skrb onima koji su nas (i njega i mene) već jednom iznevjerili, ne pazeći na njega kako bi trebalo, jer da jesu, ne bi im pobjegao, ili mi je ipak važnije ostati s njime kod kuće dok posve ne ozdravim, ili dok se jednom, bez obzira na sve, moje višednevno odsustvo ne pokaže uistinu neodgodivim.
Sada se pitam kakva bi to prilika uopće trebala biti? Trenutno se ne mogu sjetiti nijedne situacije koja bi od mene iziskivala da svoga psa ostavim samog dulje od dvanaest sati. Mnogi bi rekli: 'Zašto ga, dok odlaziš na put, ne povjeriš nekome od svojih prijatelja?', međutim ljudima koji nisu navikli na pse, ako bi i željeli pričuvati vašeg, još je manje za vjerovati, jer kao što mi je moj najbolji prijatelj rekao netom nakon incidenta u Trnjanskoj: ' Da si ga meni dala na čuvanje, ja bih ga također pustio da bude slobodan, jer sam mislio da uveličavaš kad tvrdiš da će bez povodca pobjeći.' Dakle, ljudi će ti obećati sve što od njih tražiš da naprave, no čim im okreneš leđa, ponašat će se onako kako misle da je za tvog psa najbolje, pretpostavljajući da pretjeruješ. Naprosto ne shvaćaju, pa čak ni oni koji imaju, ili su imali lajavog kućnog ljubimca, da kada je pas udomljen kao odrastao (što je slučaj kod Rexa), neke ga se stvari više ne daju naučiti. Može ga se donekle usmjeriti, ali u onome osnovnom, što ga je oblikovalo u to kakav, kao sazrio, jest, ne može se korigirati ništa, i to puno njih kao da ne želi razumjeti, a kako se pokazalo, čak ni oni koji bi itekako trebali, takozvani stručnjaci.
Mnogi vole misliti kako su najpametniji, i kako su upravo oni ti koji mogu preokrenuti tijek događanja, ili preusmjeriti, preodgojiti nekog nekim svojim genijalnim postupkom, nakon čega će se moći samodopadno pohvaliti svojim uspjehom. No, kad se dogodi tragedija, tada to pripišu višoj sili, prebace odgovornost na nekog drugog, ili se nastoje izvući lažnim, smiješnim objašnjenjem.
I kako da onda ja svoga psa, nakon pedeset i dva dana koliko je prošlo od već spomenutog nemilog događaja, tada potanko opisanog na ovome mjestu, odem na taj put ostavljajući Rexa onima u čijim je rukama već bio, ili bilo gdje drugdje gdje još nije bio ostavljan? Kako, nakon svega, imati povjerenja u i kog drugog osim sebe? Znam, vrlo je opterećujuće na taj način razmišljati, i toga se treba osloboditi koliko je god prije moguće, no kada nekoga toliko volite, kao što ja volim Rexa, čini se nemogućim uvjeriti se kako će ovaj put ipak sve proći dobro.



06.06.2016. u 12:56 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 21.04.2016.

Jutro s Rexom

Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima.


Podizanje iz rosnoga jutra, punjenje posudica, slatkošću posvećenom, mlakom vodom, lako ostvarivo sanjanje s pogledom u nebo iza neprobojnog stakla, poput povratka je kući nakon uspješno ispunjenoga zadatka. Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima. U tim momentima mi se stapamo u jedno, i tada ništa nije važno, ništa osim toga, jer vrištim za njime čak i kad je sasvim blizu, kao sada dok leži u mom krilu, a njegove su oči uprte u istom pravcu.
Topao kao netom iz pećnice izvađena štrudla, topi se u mome naručju, dok mene preplavljuje milina zbog ponajprije taktilnog, u kojem osjećam njegovu mekoću, disanje, svilen, srčane otkucaje koji poput tupasta štapića bockaju u središte moga dlana koji prekriva njegove grudi. Rexove crne, prekrižene šapice, poput srpa i čekića na zastavi, počivaju na mojoj crvenoj suknji, dok nježno ga obujmljujem mazeći ispod sijedoga podbratka.
Ta mazna životinjica, gladna ljubavi, još je prije samo nekoliko dana dojurila kući u potrazi za mnom, pobjegavši iz hotela za kućne ljubimce. Moj maleni Harry Houdini, moje krzneno djetešce.
Ponekad imam osjećaj da nisam u stanju voljeti nikog osim njega, što naravno ne odgovara istini, ali njegova neprestana prisutnost izaziva takav osjećaj, njegova potreba za mnom, kao i moja za njim, ta neizbježna recipročnost. Ništa nije sličnije sreći od trenutka kada on leži u mome naručju, i ništa joj nije bliže.
Premda sam sada nemirna, jer pišem, ne smeta mu nijedan od mojih pokreta, iako se, kako bi on mogao zadrijemati, nastojim pomicati minimalno. No, Rex i noću, kada sam ja još budna, strpljivo trpi moje nenamjerne udarce i milovanja, za razliku od mog prvog psa koji bi, kad god bih ga pomilovala, iz kreveta gunđajući odlazio. I jedno i drugo ponašanje voli se podjednako, i onaj prosvjed i ovo prepuštanje. I dok on i dalje na mojim prsima prede kao mačka, ja opušteno, obuhvaćena njegovom toplinom, slažem kostur priče u polje maćuhica i maslačaka, i evo me, već sam pri kraju.



Videopoezija (Rex)

21.04.2016. u 13:36 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 23.05.2015.

HOUDINI NA DJELU

Pokušavam razumjeti zbog čega bi osoba koja vodi pse u šetnje, držala Rexa na lajni unutar kaveza. Prvi mogući razlog: boji se da pas ne utekne, što je gotovo nemoguće, zato što se kavezi nalaze u prostoriji koja se po potrebi zatvara kako ne bi netko od četveronožnih hotelskih gostiju poželio prošetati do grada, naročito netko vragolast poput Rexa.


Odrasli ljudi u mnogim situacijama reagiraju kao mala djeca, međutim toga nisu ni svjesni. Kad god se osjećaju krivima, samo se šuteći osmjehuju, i vi pritom znate da su nešto skrivili, s obzirom da je njihovo ponašanje neuobičajeno.Tako sam i ja jučer pri dolasku po svoga psa u hotel u kojem je boravio za vrijeme mog odmora u Francuskoj, pri samom ulasku u hol primijetila da je nešto drukčije nego inače. U mene su bila netremice uprta četiri blaženo, no pomalo namješteno nasmiješena lica. Do sada me još nisu tako dočekivali. Budući da su uz to bili i više no smireni, pretpostavila sam da je s Rexom sve u redu, no istovremeno sam zbog takva njihovog ponašanja naslućivala da se zbog nečeg osjećaju krivima, no tog trenutka još nisam bila u prilici detektirati što bi to moglo biti. Nakon što sam obavila sve što je bilo potrebno, i nakon što su mi doveli psa, priupitala sam, onako usput 'Kako je bilo ovaj put?', na što su odvratili 'Dobro', jer sam usporedo i sama dala odgovor, rekavši 'Uobičajeno, zar ne?', misleći pritom 'zeznuto'. I dalje ne skidajući osmijeh s lica, srdačno su nas ispratili, u sebi vjerojatno odahnuvši što su nas se riješili. Tek u pola šetnje na putu prema kući shvatila sam da nešto ne valja s vodilicom, odnosno s lajnom koja je na izvlačenje. Naime, budući da je potrgana od ranije, bila je vezana u čvor, no ovaj put je čvor izgledao drukčije, što je značilo da je bio nanovo vezan. To je moglo upućivati samo na jedno: moj Houdini je pregrizao uzicu (nije prvi put), pa su petlju morali napraviti ponovno, no nitko to nije niti spomenuo. A zašto? Zato što ga je pri njegovom dolasku u hotel veterinarska pomoćnica uvela u kavez, ostavljajući uzicu vodilice na njegovoj ormi (koja ostaje na njemu kad god je kod njih), dok pak je remen, tj. ručku vodilice ostavila izvan kaveza. Zamolila sam je da to ne čini, jer bi se tijekom noći, da mu se kojim slučajem uzica oplete oko vrata, mogao zadaviti, iza čega joj nije preostalo drugo nego da me posluša i odveže ga, međutim to je očito bilo samo tog trena dok sam ja bila prisutna.
Pokušavam razumjeti zbog čega bi osoba koja vodi pse u šetnje, držala Rexa na lajni unutar kaveza. Prvi mogući razlog: boji se da pas ne utekne, što je gotovo nemoguće, zato što se kavezi nalaze u prostoriji koja se po potrebi zatvara kako ne bi netko od četveronožnih hotelskih gostiju poželio prošetati do grada, naročito netko vragolast poput Rexa. Prema tome, to izuzimam kao razlog. Drugi mogući je da se osoba boji Rexa, pa misli da će ga na taj način, ukoliko krene na nju, lakše obuzdati. I napokon treći: s obzirom da on vjerojatno izlijeće iz kaveza poput metka (imala sam priliku to vidjeti kad sam ga jednom, uz pomoć veterinarske djelatnice pokušala uvesti u gajbu; najmanje šest puta se vraćao van poput bumeranga), moguće da se on izlazeći zalijeće u gajbe drugih pasa i preko rešetaka dolazi u sukob s njima. Nakon toga ga je moguće teško maknuti, a možda i pokušava ugristi onoga tko to nastoji. Govorim napamet, budući nikada nisam prisustvovala takvom događaju. Jedino u što sam sigurna je da je bezopasan za ljude i nikada ih ne napada, no pretpostavljam da bi mogao ugristi u samoobrani.
Nastojim si dočarati situaciju u kojoj netko od djelatnika veterinarske ambulante u sklopu koje je hotel, prije no što odvodi Rexa u dvorište, hvata ručku vodilice, zatim polako otvara vrata kaveza, iza čega Rex, slobodan, leti napolje, budući da je pregrizao uzicu. Mogu zamisliti šok na licu te osobe koja u prvom trenutku ne shvaća što se dogodilo, dok ne vidi da ima posla s mađioničarem. Možda su nakon tog događaja bile potrebne više od dvije osobe da ga savladaju. Što je dalje bilo, i kako su iza toga baratali s Houdinijem, ne mogu ni zamisliti, no pokušat ću utvrditi razlog zbog čega ga stvarno vežu, jer ukoliko se situacija ne promijeni, više ga ne mislim ostavljati kod njih. Dovoljno je već to što je stalno zatvoren, a dodatno još vezan unutar kaveza, ipak je malo previše.
S obzirom da je već nebrojeno puta boravio na istom mjestu, a do sada se nije događalo da uzica bude pregrizena, značilo bi da ga do sada nisu ni držali na lajni unutar kaveza, dok nije došla osoba koja ga, očigledno, ne može kontrolirati, i ne zna postupati s psima. Ustvari tek sam prije par tjedana vidjela da je Rexova lajna na nekim dijelovima bila nagrižena, no nisam mogla dokučiti otkad datira to oštećenje. Sada znam, jer sam nedavno također bila na putu. Dakle, i tada su pokušali učiniti isto. Jesu li odustali, ili možda reagirali na vrijeme, dok je još nije uspio dokrajčiti? U svakom slučaju ovo se dogodilo prvi, a zbog njih, Rexa, i mene, nadam se, i posljednji put.


23.05.2015. u 13:52 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 13.03.2015.

TIKA - TAKA

Lagano polažem obraz na njegov lijevi bok. Tika taka. Gledam kroz prozor, iz fotelje koja je inače svojevrsni vidikovac za nas oboje. Ovdje mu je uvijek najugodnije, u mome krilu, u kojem ljubavlju hranimo jedno drugo. Jučer sam uklonila sve vertikale koje su narušavale ravnotežu našega dnevnog boravka.


Groznica je moje normalno stanje. Tjelesna temperatura 40, staklasti pogled, crvenkaste bjeloočnice i bezvoljnost.
Dva puščana metka u tijelu; jedan od njih u blizini srca. Gotovo nepodnošljivo teška, pritišćuća grudva u žličici i želucu. Dok moj pas je bolestan, ni ja nisam zdrava. Pretvaram se u njega, i njegove boljke postaju moje. Kada bi mogao plakati suzama, možda bi donekle bilo bolje, no samo iz moje perspektive, jer tada bih znala u kojem trenutku, i što poduzeti. No, bi li doista? Trenutno je na mojim koljenima, položen poprijeko, na boku, ravan, i čini se kako spava. Moj grudni koš se podiže, pri svakom se drugom udisaju usklađujući s njegovim disanjem. Je li uistinu zaspao, ili tek drijema? Ne mogu mu vidjeti oči, okrenut je od mene, leđima prislonjen uz moj trbuhu. Lagano polažem obraz na njegov lijevi bok. Tika - taka. Gledam kroz prozor, iz koja je inače svojevrsni vidikovac za nas oboje. Ovdje mu je uvijek najugodnije, u mome krilu, u kojem ljubavlju hranimo jedno drugo. Jučer sam uklonila sve vertikale koje su narušavale ravnotežu našega dnevnog boravka Kao da sam u nju time unijela zraka, i istom prodisala. Do kasno popodne kazaljka sata bila je nepomična, kao i svi drugi, do tada čujni otkucaji u našemu domu. Tika- taka. Mijenjam bateriju, zavrćem rukav, kroz kanilu spajam se na cjevčicu iz koje u mene utječe život. Moja je krvna slika razmjerno zadovoljavajuća. Mali upalni proces, ali ništa odviše zabrinjavajuće; tako bar kažu.
Ne bih smjela neprestano gladiti Rexovo svilenkasto krzno, time ga uznemiravam, jer se okreće tražeći još više maženja, no moje se ruke same pomiču. 38 sa pet. Tika - taka. Njegova zdjelica s hranom još uvijek je puna. Malo maslinova ulja nakapala sam na komadić integralnog kruha. Odbijao je uzeti, sve dok ga ne zamotah u listić mekanog sira, kao što to činim i s njegovim ružičastim tabletama. U sebi izgovaram: 'Kupit ću ti sve što mislim da bi mogao željeti, i ono što znam da sigurno želiš: sve vrste slatkiša, slaninu i pohane, sočne pileće odreske'.
Netom je izašao iz moga krila da popije vodu, i istog je časa u sobi postalo hladno. Dok nije pripijen uz mene, zebem. Moje su noge bose, a crveni lak na noktima, sada je ljubičast. Buktinja u mojim grudima.
Napolju je poprilično tmurno, a točku moga usredotočenja prekrili su oblaci. Dijete koje je prekjučer bilo s nama, donijelo je sa sobom, u naš dom, mnogo radosti. Maleni Antonio grli me s leđa, dok mi se Rex sprijeda umiljava, i nije nimalo ljubomoran na petogodišnjeg dječaka. Samo je s odraslima u mojoj blizini nezadovoljan. Možda zbog toga što je uz djecu odrastao. Skriven u vunenoj čarapi ovješenoj na trijemu, kao božićni dar mome tada sedmogodišnjem nećaku. Zamišljam sićušno crno klupko u dvorištu istarskog mjestašca u kojem će biti zapisan samo jedan od vjerojatno tri presudna trenutka za njegovu neobičnu životnu sudbinu.
Rex, jednako kao i mali Antonio, osjeća ono što odrasli nisu u stanju. Kućne životinje i mala djeca u tome su vrlo slični, čitaju vam misli, i često znaju o vama više no vi sami, stoga što vas osjećaju.
Kada bi onaj koga danas više nema znao što se dogodilo, i koji bi jedini zapravo trebao znati ono što sada znam ja, a što sam mu imala potrebu reći, u djeliću sekunde zaboravivši da više nije ovdje, to bi ga, moguće, slomilo. Zato je možda bolje da za to nije imao ni priliku. Ponekad je bolje nešto ne znati, ukoliko suočenje s istinom čovjeku može naštetiti. Možda sam i ja ta, budući da sam od stakla, i očiju prekrivenih trnjem plaho koračam do boli onih koje volim, upijajuć' je u sebe. Tika-taka. Tika -taka.



13.03.2015. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 11.03.2015.

Dok pas je bolestan...

...i nadahnuće je na čekanju.

11.03.2015. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 12.09.2014.

REX

Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.


Ponekad, kad se zagledam u Rexa, u njemu vidim samo maleno, tužno siroče, djetešce koje su odbacili kad mu je bilo, u ljudskim godinama, otprilike jedanaest ljeta. Uopće ne vidim psa, već dijete zamijenjeno drugim djetetom, za koje, pri dolasku nove bebe, u obitelji više nije bilo mjesta. On svoju radost pri susretu s čovjekom uvijek iskazuje pomalo suzdržano, ili je, točnije rečeno, ne iskazuje uopće, već je to poniznost, kojom mu se približava, kada ga ovaj pozove k sebi. Pri našim šetnjama, on ljude kao da ni ne primjećuje, i na njih nikada ne laje (osim kada ih na taj način pozdravlja pri dolasku u naš dom), niti je prema njima ikada agresivan. Muškarcima se približava naročito nevoljko, i s posebnim nepovjerenjem. Količinu njegove nesigurnosti, najčešće, ipak mogu primijetiti tek ja, osim toga, Rex se baš nikada samoinicijativno ne upućuje do određene osobe, izuzev one koju iznimno dobro poznaje, kao što je to primjerice moja mama.
Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.
U duši je zapravo veliki samotnjak, koji se sa mnom druži zato što mora, no vjerujem da bi bio najsretniji kada bi mogao biti u potpunosti slobodan, kao što je ponekad bio u Istri, dok bi ga pustili s lanca, i kada je, pretpostavljam bio do kraja svoj, veseo i ispunjen, vraćajući se kući samo na spavanje.
Ovako pak, u situaciji u kojoj je tom mojem negdašnjem vagabundu omogućeno da živi u kući u kojoj mu je uvijek toplo, gdje ima udoban ležaj, redoviti obrok, igru, mnogo milovanja i ljubavi, negdje u kutku njegovog sjetnog oka, ipak ponekad primijetim čežnju za slobodom kakvu ima ptica. I mada je jasno da ga iz njegove 'zlaćane krletke' ne mogu pustiti, ta me pomisao katkada tišti, jer sam mu uzela ono što najviše voli, premda sam mu pritom dala ono što mu je za život bilo nužno potrebno.
Dok ovo pišem, on zna da je riječ o njemu, i stoga je otišao u drugu prostoriju. Ni svojim prisustvom ne želi sudjelovati u mome stvaranju, mada, moguće, jednako tako nastoji dati prostora mome razmišljanju. Dopuštam da možda ipak protestvuje što mu i ujutro nisam posvema posvećena. Slično je i kada primjerice pričam na telefon: prosvjeduje povremeno zalajući, ili svojim naglim odlaskom iz prostorije u kojoj razgovaram. Naravno, ako ga sada pozovem, on će istog trenutka dotrčati, misleći da ga zovem zato što sam završila s poslom, no ako vidi da sam samo napravila pauzu usred pisanja, tek će se nakratko sa mnom pomaziti, i odmah potom otići natrag u jednu od svojih zatamnjenih odaja.
Nekoliko godina prije no što je Rex ušao u moj život, također sam imala psa, imenom Hooper, i mada sam Hoopera voljela neizmjerno, jednako kao što danas volim Rexa, ipak se moja ljubav prema njima razlikuje. Jer Hooper je, zbog načina na koji je bio tretiran od malih nogu, bio takoreći, kraljevsko dijete, i na njemu se jasno mogla zamijetiti njegova pseća samouvjerenost, snaga kojom je, kroz svoje samopouzdanje, isijavao, i to upravo zbog okolnosti u kojima je odrastao: u obitelji koja ga je prigrlila sa zaista golemom ljubavlju.
Dok se pak kod Rexa, njegova tobožnja samosvjesnost iskazuje isključivo pri izlasku u šetnju, u njegovu nastojanju da dođe u sukob sa svim psima koje na putu susretne. Međutim, to se događa samo iz njegove bojazni; on želi napasti, da bi se obranio prije mogućeg naleta drugoga psa na njega. Vjerojatno je na to utjecalo njegovo raskošno iskustvo iz rane mladosti, kad se pri svojim lutanjima, sukobljavao sa drugim seoskim džukcima. I vjerojatno je upravo to jedan od razloga što se danas postavlja na sve mužjake, bez obzira na njihovu veličinu. No čim prekorači ulazni prag naše kuće, istog se trena vraća u svoju čahuru plašljivog i neodlučnog djeteta (jer psi , za razliku od čovjeka, cijeli svoj život ostaju djeca), pa korača polako, ispipavajući teren, da bi se -od olakšanja, po ulasku u stan- naprosto survao u svoje utočište, i u mislima odlutao u voljene istarske šume.



12.09.2014. u 14:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 06.09.2014.

ZALJUBLJENA U SILEDŽIJU

I zapravo su uvijek problem samo vlasnici pasa, jer se nedovoljno, ili na pogrešan način brinu o njima. Ja sam svojeg usvojila kad je već bio odrastao, zbog čega nisam više mogla imati utjecaja na njegov razvoj, s obzirom da je kod pasa, jednako kao i kod ljudi: ono što nauče do određene dobi zauvijek bude usvojeno, dok je svaki kasniji pokušaj uzaludan, ili pak uspijeva u samo iznimnim slučajevima.


U kući držim uličara, grubijana i drznika, ali istodobno i najumiljatijeg psa na svijetu. Kada vam taj skoči u krilo, imate osjećaj da je netko na vas nabacio ugrijano krzno nerca, i više ga od sebe, tako mekanog, glatkog i sjajnog, naprosto ne možete pustiti.
S njim se ne može šetati kao sa svakim drugim psom, ili većinom pasa. Kad god u daljini primijetim kako nam se približava kakav četveronožac sa svojim vlasnikom kojeg ranije nisam srela, ili pak prepoznam susjeda s njegovim psom, za kojeg znam da je mužjak, potrčimo koliko nas noge nose, ili se skrivamo kao tati, iza živica i parkiranih auta, kontejnera ili povećih stabala, te šćućureni čekamo dok opasnost ne prođe. Naravno da moj kavgadžija cijelo to vrijeme laje, jer čim učinim takav nepredvidivi potez, zna kako je stanje alarmantno. Svaki je moj, za njega neobičan korak ili kretnja, znak za pozornost i uzbunu, kada me prostrijeli pogledom uznemirenog laneta, i jedno vrijeme ispitivački promatra tek da vidi kako ću dalje reagirati, ili pak da se samo uvjeri je li me do kraja pročitao. Stoga svaki put nastojim, ako drugog psa ugledam prije no što ga vidi on, neuobičajenu radnju izvesti što neprimjetnije: smireno se okrenuti i poći drugim smjerom, no njegovom ispitivačkom oku rijetko kad išta promakne, gotovo uvijek nepogrešivo detektira što se zapravo zbiva. Tada ga obično podignem i odnesem do mjesta gdje se namjeravam s njime sakriti, i pritom, kao da se igramo skrivača u kojoj je za nas osobita nagrada, ili boje rečeno- samo za mene, odahnuće kad nismo pronađeni. Dok pak primjerice netko iza nas vikne: „Ej, aj, ajde!“ i tome slično, što se ne događa rijetko kao što bi netko mogao pomisliti, mi oboje uvijek pomalo protrnemo, jer ne možemo znati da je za našim petama čovjek koji razgovara na mobitel, te se, dakle, ne obraća svome psu, a zapravo se glasa kao da s jednoga brda na drugo dovikuje svome pajdašu, i tako s njime komunicira.
Moj Rex kao da kod svakoga našeg izlaska jedva čeka da naiđe netko nepoželjan; motri i s lovačkim instinktom u svojoj krvi gotovo zaziva opasnost. Nakon toliko godina koliko je kod mene, već sam se na to, unekoliko, privikla, a bilo je i vrijeme, premda me još uvijek ponekad presiječe popola kada iza okuke bane kakav mužjak veličine teleta s vlasnikom koji ga prati bez uzice. Tada moj Rex, jer mu je osobito omiljen što veći plijen, naprosto poludi, nastojeći izvući moju ruku iz ramena, iza čega ga ja opet podižem u naručje, no on se svejedno, lajući,batrga, te želi uporno sići u ring, na mjesto mogućeg sukoba. Uglavnom, šetnje s njim poprilično su uzbudljive, i mogla bih nakon svake od njih napisati po jednu pripovijetku.
Nedavno sam ga, a ne znam ni sama kako mi je to pošlo za rukom, naučila da, kada ga dignem, prestane lajati, kao da sam pritom pritisnula određeni gumb, iza čega više nema njegove borbe za silaskom, u kojoj se trza želeći pobjeći iz moga čvrstog, zaštitničkog zagrljaja. Govorili su mi da nikada ne smijem podizati psa u situaciji u kojoj nailazi onaj drugi, bez uzice, jer bi taj, tada, mogao na nas skočiti, no to se još nikada nije dogodilo, a čini mi se i kao da pas instinktivno osjeti da u tom slučaju, to ne bi bila borba kojoj je ovaj- u naručju čovjeka- dorastao, jer je u toj poziciji zapravo onesposobljen i nemoćan. To dakako, ne znači da mi se takvo što ipak jednom neće dogoditi, no za sada smatram da nemam drugog izbora, i ne želim ga dovesti u nepotrebnu opasnost.
Prije više od dvije godine, jedne zimske večeri doživjeli smo vrlo neugodnu situaciju u kojoj ga je susjedov lovački pas koji nije bio na uzici, napao ispred naše kuće. Rex nije imao šanse da se od njega obrani, i dok sam ja vikala tako da me se čulo sve do Trga bana Jelačića, njegov se vlasnik, koji me također, bez obzira što se nalazio u pomalo opskurnom kafiću, nije mogao ne čuti, laganim korakom došetao do nas, kao da se ništa posebno ne događa, i povukao svog psa, no odmah iza toga i pustio, tako da se ovaj po nekoliko puta vraćao do Rexa koji je divljački lajao i bio spreman za nastavak tučnjave. Do toga trenutka moj se je štemer junački borio, i na svu sreću nije bio ranjen, no zato sam stradala ja završivši na pločniku, s obzirom da me je veliki sivi pas, u svome naletu srušio. Što bi tek bilo da sam tada Rexa imala u naručju. Pitam se bi li on nasrnuo na mene, ili bi zastao, a bojim se i pomisliti kako bi sve završilo da se desilo ovo prvo, no svakako, od tada ga njegov vlasnik drži na uzici, i s njime više nemamo nikakvih problema. I iz toga se dade zaključiti kako u pravilu treba doći do incidenta da bi se ljudi ponašali kako treba, jer čovjek s opasnim psom kojeg nije u stanju držati pod kontrolom, je kao osoba s otkočenim oružjem.
I zapravo su uvijek problem samo vlasnici pasa, jer se nedovoljno, ili na pogrešan način brinu o njima. Ja sam svojeg usvojila kad je već bio odrastao, zbog čega nisam više mogla imati utjecaja na njegov razvoj, s obzirom da je kod pasa, jednako kao i kod ljudi: ono što nauče do određene dobi zauvijek bude usvojeno, dok je svaki kasniji pokušaj uzaludan, ili pak uspijeva u samo iznimnim slučajevima.
Jedina osoba koju je Rex uz mene obožavao, bio je moj dugogodišnji partner, Ante. Ponekad mi se čini da je on njegov odlazak prihvatio na mnogo mudriji način od mene, zato što, kada ga god spomenem, on me pogleda s nekom vrstom suosjećajnog razumijevanja, i u tim se trenucima baš nikad ne zagleda u ulazna vrata, kako bi činio inače, prije no što bi Ante došao do nas, a kada bih također, da mu ga najavim, izgovarala njegovo ime. Na stanovit mi je način to svojevrsna utjeha, činjenica da i to malo stvorenje osjeća što se dogodilo, a znao je to čak i podosta prije mene, samo što tada, za razliku od danas, toga nisam bila svjesna. On se već tada prestao nadati, kad ja još nisam gubila vjeru, misleći da negdje još uvijek postoji čovjek koji je obilježio naše živote, i koji je, napokon, zaslužan za to što je Rex u konačnici završio kod mene.



06.09.2014. u 16:30 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se