H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 11.06.2017.

Balavica

Kako dražesno, neobično, pa čak pomalo i potresno, zapanjujuće!


U ovome trenutku moj pas i ja smo vršnjaci. No već za par mjeseci, moći će mi reći 'balavico'. :D Kako dražesno, neobično, pomalo i potresno, zapanjujuće!
U ovome času, baš sada, volim ga više no ikad, ukoliko je to uopće moguće: voljeti ga više.




Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric

11.06.2017. u 12:23 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.11.2016.

Dobričina

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.


Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.





Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric, karakter

21.11.2016. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 12.09.2014.

REX

Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.


Ponekad, kad se zagledam u Rexa, u njemu vidim samo maleno, tužno siroče, djetešce koje su odbacili kad mu je bilo, u ljudskim godinama, otprilike jedanaest ljeta. Uopće ne vidim psa, već dijete zamijenjeno drugim djetetom, za koje, pri dolasku nove bebe, u obitelji više nije bilo mjesta. On svoju radost pri susretu s čovjekom uvijek iskazuje pomalo suzdržano, ili je, točnije rečeno, ne iskazuje uopće, već je to poniznost, kojom mu se približava, kada ga ovaj pozove k sebi. Pri našim šetnjama, on ljude kao da ni ne primjećuje, i na njih nikada ne laje (osim kada ih na taj način pozdravlja pri dolasku u naš dom), niti je prema njima ikada agresivan. Muškarcima se približava naročito nevoljko, i s posebnim nepovjerenjem. Količinu njegove nesigurnosti, najčešće, ipak mogu primijetiti tek ja, osim toga, Rex se baš nikada samoinicijativno ne upućuje do određene osobe, izuzev one koju iznimno dobro poznaje, kao što je to primjerice moja mama.
Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.
U duši je zapravo veliki samotnjak, koji se sa mnom druži zato što mora, no vjerujem da bi bio najsretniji kada bi mogao biti u potpunosti slobodan, kao što je ponekad bio u Istri, dok bi ga pustili s lanca, i kada je, pretpostavljam bio do kraja svoj, veseo i ispunjen, vraćajući se kući samo na spavanje.
Ovako pak, u situaciji u kojoj je tom mojem negdašnjem vagabundu omogućeno da živi u kući u kojoj mu je uvijek toplo, gdje ima udoban ležaj, redoviti obrok, igru, mnogo milovanja i ljubavi, negdje u kutku njegovog sjetnog oka, ipak ponekad primijetim čežnju za slobodom kakvu ima ptica. I mada je jasno da ga iz njegove 'zlaćane krletke' ne mogu pustiti, ta me pomisao katkada tišti, jer sam mu uzela ono što najviše voli, premda sam mu pritom dala ono što mu je za život bilo nužno potrebno.
Dok ovo pišem, on zna da je riječ o njemu, i stoga je otišao u drugu prostoriju. Ni svojim prisustvom ne želi sudjelovati u mome stvaranju, mada, moguće, jednako tako nastoji dati prostora mome razmišljanju. Dopuštam da možda ipak protestvuje što mu i ujutro nisam posvema posvećena. Slično je i kada primjerice pričam na telefon: prosvjeduje povremeno zalajući, ili svojim naglim odlaskom iz prostorije u kojoj razgovaram. Naravno, ako ga sada pozovem, on će istog trenutka dotrčati, misleći da ga zovem zato što sam završila s poslom, no ako vidi da sam samo napravila pauzu usred pisanja, tek će se nakratko sa mnom pomaziti, i odmah potom otići natrag u jednu od svojih zatamnjenih odaja.
Nekoliko godina prije no što je Rex ušao u moj život, također sam imala psa, imenom Hooper, i mada sam Hoopera voljela neizmjerno, jednako kao što danas volim Rexa, ipak se moja ljubav prema njima razlikuje. Jer Hooper je, zbog načina na koji je bio tretiran od malih nogu, bio takoreći, kraljevsko dijete, i na njemu se jasno mogla zamijetiti njegova pseća samouvjerenost, snaga kojom je, kroz svoje samopouzdanje, isijavao, i to upravo zbog okolnosti u kojima je odrastao: u obitelji koja ga je prigrlila sa zaista golemom ljubavlju.
Dok se pak kod Rexa, njegova tobožnja samosvjesnost iskazuje isključivo pri izlasku u šetnju, u njegovu nastojanju da dođe u sukob sa svim psima koje na putu susretne. Međutim, to se događa samo iz njegove bojazni; on želi napasti, da bi se obranio prije mogućeg naleta drugoga psa na njega. Vjerojatno je na to utjecalo njegovo raskošno iskustvo iz rane mladosti, kad se pri svojim lutanjima, sukobljavao sa drugim seoskim džukcima. I vjerojatno je upravo to jedan od razloga što se danas postavlja na sve mužjake, bez obzira na njihovu veličinu. No čim prekorači ulazni prag naše kuće, istog se trena vraća u svoju čahuru plašljivog i neodlučnog djeteta (jer psi , za razliku od čovjeka, cijeli svoj život ostaju djeca), pa korača polako, ispipavajući teren, da bi se -od olakšanja, po ulasku u stan- naprosto survao u svoje utočište, i u mislima odlutao u voljene istarske šume.



Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric

12.09.2014. u 14:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2017  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se