H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 17.05.2017.

Na mjestu bez samilosti

I premda se, naga, osjećam pomalo nelagodno, niti ne pomišljam na to da se pokrijem nekom od jakni; jednu bih mogla odjenuti, a drugu svezati oko struka, no takvo što mi uopće ne pada na pamet, te kao da su kakva dragocjenost, pažljivo preklopljene nosim ih prebačene preko podlaktice i koračam prema ulazu u zrakoplov.


Moj sinoćnji san. Posve naga upućujem se negdje na put vojnim zrakoplovom. Nisam sigurna kamo putujem. Sa sobom, od odjeće, tek preko ruke nosim četiri crne jakne, od kojih se jedna sasvim slučajno našla kod mene; ne pripada mi. Nitko se ne čudi mojoj golotinji dok hodam aerodromskim hodnicima, pored kafića i restorana, a i ja sam na momente posve bezbrižna, kao da je to nešto sasvim uobičajeno, biti gol u javnosti. Ljudi kraj kojih prolazim kao da prešutno imaju dogovor o razumijevanju situacije u kojoj se nalazim, i nitko se ne buni.
I premda se, naga, osjećam pomalo nelagodno, niti ne pomišljam na to da se pokrijem nekom od jakni; jednu bih mogla odjenuti, a drugu svezati oko struka, no takvo što mi uopće ne pada na pamet, te kao da su kakva dragocjenost, pažljivo preklopljene nosim ih prebačene preko podlaktice i koračam prema ulazu u zrakoplov. To je ujedno i posljednji kadar iz mog sna; iza toga se budim.
Je li to simbolički prikaz onog što mi se trenutno događa, te posljedično tome mog trenutnog psihičkog stanja? Vrlo vjerojatno da, s obzirom na trenutne okolnosti, vezano uz moju majku. Nikada ne analiziram svoje snove, ali ih nerijetko zapisujem. Ovo je jedini u protekla dva mjeseca kojeg sam se prisjetila, i uopće bila svjesna toga da sam nešto usnula.
Dok sam još uvijek u zrakoplovnoj luci, ne mori me nijedna briga, čak ni ona gdje se u tom trenutku nalazi moj pas, već mirno, bez ikakvih misli, stojeći u predvorju iščekujem najavu svog leta. Nakon kraćeg vremena, ispostavi se da sam se trebala javiti na šalter odmah pri dolasku, no kako to nisam učinila, službenica na radnome mjestu kamo me upućuju, govori mi kako sam zakasnila i izgubila kupljeno sjedalo, no da ima za mene drugo, čak po jeftinijoj tarifi. Ne vidim smisla u tome što govori, i ne znači mi ništa, jer sam kartu već ionako platila; preuzimam tu drugu, i samo mi je važno da što prije otputujem.
U nekom trenutku sna, nalazim se u Italiji. Je li to Rim ili Firenca, ne znam. Noćim u bijelome šatoru u centru grada. Sa mnom je moj prijatelj ili dečko, ne mogu dokučiti. Šator je četvrtast, prozračan, moderan, a razapeli smo ga uz sam hotel 'Palace', na središnjem trgu. Objašnjavam mami gdje sam se smjestila, međutim ona se ne sjeća gdje je taj hotel, i ne poznaje mjesto o kojem govorim, premda je tamo bila u više navrata.
I dalje sam gola, moje su jakne neiskorištene, jer očigledno, nemam volje da sakrijem svoju nagost, možda podsvjesno osjećajući da je ne mogu prikriti čak ni odjećom.
Nakon povratka iz snoprošlosti u snosadašnjost i obrnuto, više zapravo ni sama ne znam što se događa, samo da nekamo putujem omanjim zelenim vojnim zrakoplovom. Možda u halucinaciju moje majke koja odjednom u sjećanje priziva 2. svjetski rat, filire, teško razdoblje neizvjesnosti i strepnje…, ali ne i glad. Ne, hvala Bogu, njezina obitelj nikad nije gladovala.
Važna je ljepota, ona izvanjska: našminkano lice uređena kosa; ono što je iznutra neka propada, truli, to ionako nitko ne vidi.
Sve sam skinula sa sebe, možda kako bi kroz moju nagost, moja čežnja mogla biti manje sputana, trudeći se da izmijenim nepromjenjivo, na mjestu bez samilosti.






Oznake: san, simboli, stanka gjuric

17.05.2017. u 11:31 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2017 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se