H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 26.03.2017.

Zaljubljeni Rexspeare

Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom.


Rex mi posljednjih dana izgleda poprilično zaljubljeno. Cvili prije izlaska napolje, a povremeno zacijukne i u pauzi između naša uobičajena tri izlaska dnevno. Slabog je apetita i zamišljeno gleda kroz prozor. Nisam još uspjela dokučiti koja se ženka u kvartu tjera, no koja god bila, svakako mu je zabiberila, jer je već danima uzalud pokušava pronaći, u šetnji se čeznutljivo ogledava i dubinski njuška travu kao da je dio policijske ophodnje obučenih pasa, tragača za drogom i nestalima, a potom stražnjim šapama, snažno rujući, izbacuje zemlju, moguće kako bi uklonio tragove svojih konkurenata. Jasno da na povratak kući niti ne pomišlja, tako da naš pokušaj ulaska u zgradu traje sve dok ga ne podignem u naručje i unesem u hodnik.
Lijepo moje crno, po cijele dane, osim što gleda kroz prozor, pilji u mene, fiksira me pogledom, nadajući se da ću svakog časa obznaniti kako ponovno izlazimo. Podsjeća me na mene samu u tinejdžerskoj dobi, kad sam, u želji da vidim svoju simpatiju imala potrebu biti napolju od jutra do večeri, te bih, u vrijeme kada sam trebala učiti, priželjkivala da me roditelji pošalju makar samo do dućana, u nadi da ću je tada sresti. Tako si i Rex, promatrajući me, vjerojatno misli 'možda me ipak povede sa sobom van, neplanirano, recimo pri odlasku u kupnju'.
Moja se zaljubljena životinjica, sa - u posljednje vrijeme -pogledom ugnjetavanog laneta, trenutno penje na moju fotelju i molećivo me gleda. Taj mali strastveni Don Juan, tijekom svog života, još dok je živio na selu u Istri, sigurno je imao više ljubavnih okršaja. Dokaz njegova bogatog, premda, doduše, poprilično nesretnog životnog iskustva u potrazi za pustolovinom, su i tri taneta koja u sebi nosi. Inače na njemu nema vidljivih ozljeda, premda je moj dečko znao govoriti kako njegova gornja usnica šarmantno strši, od vjerojatno povrede zadobivene u okršaju s drugim mužjakom. Taj se detalj sada na Rexu više ne da primijetiti, tako da zacijelo nije bila riječ o tome, no ipak da spomenem.
Mnogo godina ranije, još dok sam imala ženkicu, u vrijeme njezina tjeranja, znali smo, pri izlasku, zateći najmanje jednog psa koji je ispred zgrade vjerno čekao njen dolazak. Naša je šetnja, jasno, morala trajati kratko, jer su nas psi pratili u stopu, i premda je ona mužjake, čak i u to vrijeme, grubo se na njih obrecnuvši, od sebe tjerala čim bi joj se približili, ipak se nisam usudila s njome ostajati vani više no što je bilo potrebno. Jednom, dok sam još živjela s roditeljima u Čakovcu, poželjela sam je pariti sa susjedovim psom, slatkim crnim šnaucerom, tek malo nižim od nje, kojeg je Hooper jako voljela. Tom smo ih prilikom, pustili same u dvorištu, no, na našu se žalost ništa nije dogodilo. Čak smo pokušali asistirati, no bezuspješno, mada je maleni Gimbo bio jedan od rijetkih kojima je dopustila da joj se primaknu, zapravo prvi od samo dvojice mužjaka koji su joj se, za njezina životnog vijeka, uspjeli dopasti. Onaj drugi, zagrebački pas imenom Đuro, bio je, u vrijeme kad ga je upoznala, već gospodin u godinama, kojeg ona nimalo nije zanimala, tako da je Hooper, na moju veliku žalost ostala bez potomaka.
Naravno, Rex i da sretne svoju draganu (a njemu su, kao i većini mužjaka, naročito u to vrijeme, sve podjednako drage), ne bi joj mogao, odnosno smio prići odviše blizu, jer vlasnici, ako i žele pariti svoju kujicu, to čine u dogovoru s onim čijeg su psa unaprijed odabrali, a to je u pravilu mužjak iste pasmine, ukoliko je njihov čistokrvan, ili pak, ako nije, onda s nekim, za nju pogodnim mješancem, i to samo u slučaju kada se odluče na parenje, međutim koliko mogu primijetiti u razgovoru s vlasnicima pasa, ukoliko nije riječ o uzgoju i trgovini, to se događa rijetko, štoviše ljudi sve više pribjegavaju kastraciji odnosno sterilizaciji svojih lajavih kućnim mezimaca.
Rexspeareov problem je što taj 'problem' nema, i drago mi je zbog toga; nek' on samo, s vremena na vrijeme, stenje i sanjari. Zapravo se i ne sjećam kada je zadnji put bio u toj situaciji.


26.03.2017. u 12:55 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 16.03.2017.

Gaučo

Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju.


Kad je o telefonskim razgovorima riječ, odavno više ne koristim smartphone, za to upotrebljavam isključivo mobitel s fizičkim tipkama, dok pak mi taj tzv. pametni telefon služi samo za upotrebu Interneta i fotografiranje.
Prije nekoliko dana bila sam primorana promijeniti svoj omiljeni mob, budući da je odjednom otkazao poslušnost, što zapravo ne čudi, jer je dugo u mome posjedu, a i kupljen je već kao rabljeni.
Nije bilo nedoumice oko toga kakav ću nabaviti. Nakon podužeg razgledavanja raznovrsne ponude, odlučila sam se za mobitel namijenjen djeci. Vražićak je plavo-žute boje i sav svijetli u mraku, što mene kao veliko dijete iznimno veseli.
Istog je časa postao naš kućni ljubimac kojem sam nadjenula ime Gaučo. Čak ni mom psu Rexu ne smeta kad sam zabavljena telefoniranjem; primjećujem po tome što ne bježi od mene u drugu prostoriju. Zvono mu je podešeno na vrlo simpatičnu dječju pjesmicu na koju se ni Rex ni ja ne trzamo kad netko nazove, tako da ga nemam potrebu mijenjati. Uz to je i toliko malen da udobno legne u moj dlan, i zapravo je za ono za što ga trebam, a to su česti razgovori, odličan.
Inače, Internet rabim uglavnom kod kuće, na PC-u, dok pak znam da će mi trebati kada sam napolju, sa sobom ponesem mrski mi smartphone.
Ne znam zašto sam se baš odlučila pisati o Gauču, mojoj zvrndalici, slatkom zabadalu; vjerojatno stoga što sam inače luda za gadgetima, i kad god se nalazim u trgovini s elektroničkom opremom ponašam se kao dijete u dućanu s igračkama. Svaki put kad prođem pored takvog dućana, pomalo zadrhtim, gotovo kao kad se nalazim pored onoga s cipelama. U trgovačkim centrima jedino se uz te trgovine i zaustavljam. Ukratko, ludujem za mobitelima, ali sam pri njihovu odabiru vrlo izbirljiva. Jednom sam napisala tekst o nesavršenosti smartphonea, nakon čega je, u namjeri da ga se obrani, na mene izvršen napad verbalnim topničkim oružjem. Međutim i dalje mi nitko ne može tvrditi da je (današnji) smartphone naročito praktičan, barem nisu oni koje sam ja isprobala, a bilo ih je najmanje dvadesetak, različitih proizvođača. Naravno, neki su bili razmjerno jeftini, jer si skupe nisam mogla priuštiti, no bilo je i iznimno vrijednih, koje sam dobila na dar. Nisam bila zadovoljna ni s jednim od njih. Možda jedino s onim na čijem su se zaslonu nalazili dugmići ugrađeni iznutra, da to tako kažem, pa ste pri dodiru koji je, naravno, morao biti lagani pritisak, osjetili škljocaj. Na njemu niste mogli pogriješiti i zabunom odabrati pogrešnu tipku.
Zapravo ne vidim razloga da suvremeni smartphone ne bude izrađen kvalitetnije, no kao da se namjerno sabotira ostvarenje njegove najbolje izvedbe. Treba prije toga pokupovati more onih, na tržištu dostupnih brzokvarećih i loših, lijepih samo na izgled. Put do goleme, konstantne zarade nikad ne vodi ponudom, otprve, najboljeg, ili najboljeg mogućeg proizvoda u danom trenutku.
Meni moj smarti dobro posluži uglavnom kada za stolom u kakvu restoranu ili kafiću trebam provjeriti elektronsku poštu, i eventualno na nju odgovoriti. Inače ga mrzim iz dna duše, i jasno da njemu nisam nadjenula nikakvo ime, ali jesam zato onome drugom, koji ima kombinaciju tipki i zaslona na dodir. Taj je mališa također kod mene, iako besposlen stoji u ladici, no funkcionira besprijekorno i obećala sam ga svome nećaku koji je zaluđen njime otkako ga je vidio, i premda je osmogodišnjak i ima skupocjeni smartphone, moj mu se Tiki jako dopao. Vjerojatno zato što ga, dok je na igricama, svojim ručicama može zgodno obuhvatiti, a kad god poželi, ima mogućnost da se posluži njegovim na dodir osjetljivim ekranom.
Osim svega opisanog, glede Gauča, moram spomenuti da, kada je na vibraciji, vibrira dovoljno glasno da niti ne mora biti podešen na zvonjavu, dakle i u tom ga se položaju čuje čak i u buci, a s druge strane nikog ne ometa. Jesu li vam možda narasle zazubice? Šalim se. Znam da nisu, jer vi ste svoj savršeni mobitel, odnosno onaj s kojim ste u potpunosti zadovoljni, zacijelo pronašli. Ja nisam, jer takav još nije proizveden, haha, ali je zato onaj najdražesniji, upravo u mojim rukama.




Oznake: mobiteli, smarphone, stanka gjuric

16.03.2017. u 11:33 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.03.2017.

Kučka

Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno.


Pokušavam dokučiti zbog čega muškarac može biti ljubomoran na, konkretno, ženski izgled. Je li u takovome slučaju naprosto riječ o kombinaciji zavisti i, čak bih se usudila reći, manjka inteligencije, kada npr. neprestano tvrdi kako žena izgleda lijepo, i to uvijek i samo, primjerice, nakon njene neprospavane noći ili u vrijeme pms-a (podatak koji on ne zna), ali je ona zato svjesna toga da je krasi crvenilo očiju, tamni podočnjaci, osutost prištićima…, jer i hrčak bi shvatio da se bezuspješno nastoji vrtjeti na zakočenoj prečki, a dotični na taj način, recimo, reagira već godinu dana.
Prije bih rekla kako je ta vrst ljubomore svojstvena ženama u odnosu prema njihovim družicama, no možda i ne toliko često kao što se misli, a kada i jest, tada je izražena promućurnije i na, blago rečeno, mnogo suptilniji način.
Naime, imam jednog dobrog znanca, kojeg, upravo zbog činjenice što njeguje taj tip ponašanja, na neki način smatram dragocjenom zvjerkom. Ne znam, doduše, kako bih točno protumačila takav njegov nastup, no u svakom slučaju, kao što već naznačih, muškarcima nije svojstvena ljubomora na žensku atraktivnost. Još na njihov uspjeh, kako-tako, ali na privlačnu vanjštinu, to još do sada nisam susrela ni kod koga drugog. Muškarci na žensku dopadljivost uglavnom budu ponosni, radilo se o njihovoj ženi, djevojci, prijateljici, znanici…
Čak sam se u jednom momentu pitala nije li moj poznanik uskraćen za prepoznavanje privlačnosti ljudske vanjštine, uopće, no razuvjerio me svojim primjećivanjem nesumnjive ljepote drugih.
Moj znanac, naime kad god sam neispavana, umorna, i samoj sebi, ali i drugima, provjereno, izgledam loše, obavezno pohvali moj izgled, dok pak u situacijama kada zaista izgledam dobro, to ne čini, mada to od njega niti od bilo koga drugog ne očekujem ni u jednom od oba slučaja.
Po tom sam njegovu ponašanju, zapravo, budući da se intenzivnije družimo već više od godinu dana, izgradila sistem svojevrsne 'obrnute' detekcije, čim on o mome izgledu ništa ne govori.
Dok bi mi, još u početku, da se razumijemo: bez imalo sarkazma, govorio: Kako si mi danas lijepa!, to bih, za svaki slučaj, provjerila kod svoje mame ili frendice kojima, naravno, nisam otkrila pozadinu pitanja, no one su samo potvrdile moje mišljenje, odnosno da toga dana izgledam podosta umorno ili ispijeno. Moj sud o vlastitom izgledu, mada subjektivan, uvijek je realan i uglavnom se poklapa s onim što kaže moja mama, jer majke vam umalo nikada o tome neće lagati, štoviše često će biti grubo iskrene. Dakle, pokazalo se da je naš zajednički sud suprotstavljen njegovom, u što nisam sumnjala, međutim željela sam samo učvrstiti svoj empirijski dokaz.
Vrlo zanimljivo istraživanje, premda je već dostiglo svoj vrhunac, i dalje se zapravo nema što posebno proučiti, iako meni nastavlja biti zabavno. Štoviše, svaki put nakon moje neprospavane noći, radosno iščekujem naš susret, samo kako bih čula njegove umilne riječi koje nemaju veze s time, da kojim slučajem ne biste pomislili, kako sam se prethodno žalila na neispavanost, pa mi on to govori samo kako bi me utješio. Često puta čak pomalo zločesto priželjkujem da se s njime nađem na kavi baš nakon kakva tuluma, ili u vrijeme pms-a, pomalo podbuhla i bezvoljna, kako bih ponovno čula njegov slatki, lažni komentar. E, to su trenuci u kojima moj znanac reagira, ali, jasno, ne kako bi me oraspoložio, jer čim sam s njime na kavi, to je već znak da sam dovoljno dobre volje, a ona potječe od znatiželje u kojem će času izgovoriti tako mi dobro poznate, dražesne riječi. Pritom baš uživam u njegovoj laži. To je svojevrsni eksperiment u kojem nikada ne mogu pogriješiti, no i dalje ludo interesantan. Moguće zapravo želim doživjeti moment u kojem, u takvoj prigodi, moj izgled neće spomenuti, kao što ne spominje ni da dobro izgledam, kada bi se to od njega možda i očekivalo.
S druge pak se strane pitam zbog čega mi bi uopće govorio, bez obzira na svoju eventualnu, meni još uvijek neshvatljivu ljubomoru, da izgledam lijepo, ako toga dana, recimo to tako, i nisam baš u nekoj naročitoj formi, a kada sjajim, kao da me promatra s nezatomivom zavišću. Možda on zapravo pripada skupini ženomrzaca koji sve što rade, čine protiv žena, a najdraže bi im vjerojatno bilo da smo sve, ali baš sve, neugledne vanjštine, ali i neuspješne, osim možda u kući, kao domaćice.
Ta igra traje i traje, i ja ću se radosno s njome svaki put suočavati, jer možda me moj znanac jednom prilikom i iznenadi, i na moj tzv. loš dan, o mojoj vanjštini ne kaže ništa. To bi uistinu bilo vrijedno proslave! Sva sreća što ne čita moj blog, jer bi mogao saznati kako sam duboko ušla u njegovu matricu, pozorno je i lukavo, zaigrana, pratim, iako me čudi da to do sada još nije shvatio, no možda ja samo uspješno glumim kad se pravim da svaki put vjerujem njegovoj tvrdnji. Zapravo se u te dane samo s njime i viđam, no da odem na kavu s kakvim meni privlačnim momkom, ili neki prijem, to ne dolazi u obzir.




Oznake: kučka, stanka gjuric

09.03.2017. u 11:04 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 06.03.2017.

'Plavo nebo bez bombona'

Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno.


Katherine Wallis Alexander, junakinja romana „Plavo nebo bez bombona“, autorice Gael Greene, uspješna je poslovna žena, ambiciozna scenaristica velikoga seksualnog apetita. Mada udana i priželjkujući vlastitu monogamnost, svejedno bježi iz jedne ljubavne avanture u drugu. Ništa ne može sputati njezinu promiskuitetnu žudnju, čak ni nagovještaj istinske ljubavi. Ona je rob svoje slobode koja joj daje pravo da uživa u igri koju je uvijek spremna zanijekati. Spisateljica Gael koketira sa svojim ženskim likom i toliko mu je naklonjena da je teško ne pomisliti kako je njen roman dobrim dijelom autobiografski.
Katherine, alias Kate, u suštini je nezadovoljna žena koja od života traži više nego što može dobiti. Svaki njezin preljub začinjen je maštanjem koje ga time samo oplemenjuje, jer je vezano za nedokučiva ali krhka prostranstva njezina zatočenog nezadovoljstva. Čak ni njezin novi, obečavajući ljubavnik u kojeg se pomalo zaljubljuje, ne može joj pomoći da spozna samu sebe. Katherine u svemu i od svega traži maksimum. Na poslovnom planu uglavnom ga i postiže, no na ljubavnom pomalo sumnja u svoje postignuće, premda ga silno priželjkuje. S druge strane, potrebna joj je sigurnost koju ima u braku s čovjekom koji je voli zbog nje same, međutim ona tu ljubav ne cijeni dovoljno, već stavlja na kocku pruženo joj povjerenje na jedan neobično nerazuman način.
Gael Greene se poigrava s Kate prkoseći muškarcima, no u romanu svejedno ima puno ljubavi za muški rod, sumnje jednako kao i vjere. Takav je roman mogao napisati samo netko tko je strasno volio.
Možda je Kate Alexander vjesnik emocionalno
-seksualne kataklizme u čovjeku, blaga opomena, riječ sapeta u grlu koju ćemo nevoljko, ali ipak prepoznati. Greeneova nam govori: razmislite o ljubavi, nje nikada nema dovoljno
.



Oznake: gael greene, stanka gjuric

06.03.2017. u 16:42 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se