H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 19.02.2017.

Psihičko zlostavljanje

Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Na takvim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti.


Mnogo sam razmišljala o tome što navodi ljude da verbalno, kao i neprimjerenim postupcima zlostavljaju svoje bližnje, dakle na način koji ponekad ostavlja teže posljedice od onog, također često prisutnog, fizičkog nasilja. Je li to nešto što se njima samima jednom događalo, odraslima kad su bili djeca, ili događa trenutno- djeci koja teroriziraju svoje vršnjake, moguće zbog okrutnosti kojoj su izloženi u obitelji, te isto prenose na manje jaku osobu u svojoj blizini. Možda pak je u njima iz nekog drugog, teško dokučivog razloga, nakupljen bijes, a zbog čega se osvećuju na drugima.
Čak sam se ponekad pitala nose li dobri ljudi koji su, rekla bih najizloženiji toj vrsti terora, i nesvjesni, svoju dobrotu, nad sobom, kao zastavu ili aureolu, po kojoj ih se prepoznaje i odabire kao žrtvu, jer gotovo je neobjašnjivo zbog čega su uvijek najčešće baš oni izloženi tom tipu maltretiranja. Kao da nešto u njih upire prstom i govori: da, tu, upravo tu, preosjetljivu, dragu osobu možete psihički mučiti koliko god želite. Baš ona je za to pogodan materijal.
Poput nevinih životinja, blagi, dobroćudni odrasli ljudi i djeca stradavaju najčešće; za nasilnike oni su stvoreni od najpodesnije građe. Nad tim nedužnim bićima oni uspješno mogu iskaliti svoj bijes, jer ovi se ne mogu i uglavnom ne znaju od njih braniti. I zbog toga držim kako bi djecu od malena ponajprije trebalo naučiti da se zauzmu za sebe, kad god je potrebno - suprotstave, poučiti ih kakvoj uspješnoj metodi obrane.
Da li nasilnici biraju svoju žrtvu sistemom pokušaja i pogreške, dakle nasumce, ili ju zaista unaprijed prepoznaju kao dobar potencijal, i tada napadaju? Možda je prisutno oboje. Moguće oni svoje buduće žrtve raspoznaju po načinu njihovih reakcija u ophođenju s drugima, koje se očituju kao određena vrsta sramežljivosti, pa ih već stoga deklariraju pogodnima za napadanje. Dopuštam da je i to moguće, a možda i najčešće zastupljeno, jer onima koji provode taj, danas takozvani bullying, tj. nasilnicima, u ovoj temi nikako ne bih dodijelila ulogu dobrih poznavatelja ljudske psihe, i to ne zato što oni to ne zaslužuju, ili to nisu (jer možda neki od njih i jesu), već stoga što se zlostavljači okomljuju na one kod kojih uoče slabost kroz konstelaciju nekoliko ključnih događaja vezanih uz određenu osobu, kao pri opažanju nečije slabovidnosti ili gluhoće.
Tiranin, dakle, nasrče tek kad uoči tuđu osjetljivost, i kada misli da mu neće biti uzvraćeno. No, onog trenutka kad se napadnuta osoba počne braniti na način da nasilniku uspješno kontrira, mučitelj nerijetko, zbunjen, odustaje. Možda se zlostavljač neće uvijek povući već prvi put, ali to će se svakako dogoditi ukoliko se onaj koga se maltretira, obeshrabren, ne prepusti mučenju. Pametno odabran protuudarac je, dakle, možebitno, jedini djelotvoran način da se u takvoj situaciji tiranina pokoleba i odvrati od njegova daljnjeg, despotskog nauma.




Oznake: zlostavljanje, bullying, nasilje, stanka gjuric

19.02.2017. u 13:12 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 09.02.2017.

Sada

Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti.


U bespuću mojih digitalnih mapa pronašavši zametnute fotografije, sinoć sam se na nekoliko sati posve stopila s prošlošću. Kroz nedirnuto sjećanje ponovno sam proživjela ne taku davnu minulost, te po tisućiti put shvatila kako u času koji obilježava sadašnjost, nitko ne može dotaknuti biće u sebi koje je u stanju prepoznati i vrednovati vlastitu emotivnu spoznaju onog što se događa Sada. Da bismo dosegnuli mogućnost neosporne osjetilne detekcije određenog trenutka, najprije se od njega moramo odmaknuti. Drukčije je nemoguće. Uzalud nam savjeti o tome kako svaki trenutak života treba iskoristiti maksimalno, unaprijediti ga kroz svoju svjesnost, međutim to nikada nije tako, ne zato što mi to ne bismo željeli, već zato što nam je tako dano. Naš um mnogo toga osvještava na posve drukčiji način nego u momentu događanja, dakle tek s vremenskim odmakom, vjernije i temeljitije.
Mi, primjerice, uživamo grleći svoga psa ili se igrajući s njime, međutim tek udaljeni od tog događaja, dopiremo do diskurzivnog sebe koje je u stanju promotriti se iznutra.
Zbog tog jučerašnjeg intenzivnog povezivanja s prošlošću možda sam noćas i usnula moju majku koja dolazi k meni u Zagreb, hitrim se korakom približava mojoj kući, uspinje stubama… Ozarenost na njenom licu, nezamislivost da bi ikako drukčije moglo biti; kao što je danas. Odlazimo na planinu s koje promatramo brod na kome se nalazi netko tko nam je objema važan. Majčinsko-kćerinski kujemo plan, smijuljimo se poput šiparica grleći jedna drugu, vraćamo u hotel u kojem smo odsjele iščekujući tog privlačnog muškarca koji će u predvorje stići mokar, iz saune, ogrnut samo ručnikom i obgrliti nas svojim pogledom, osmijehom, riječju. Sva me ta dražesna prošlost i u snu posve obuzela, utiskujući u me svoju novooživljenost toliko da je se ni jutros ne mogu osloboditi, niti to baš želim. Bilo je divno, makar na taj način opet doživjeti radost koja se u tom obliku vjerojatno nikada neće ponoviti, osim u snima koji me nakon povratka u drukčiju stvarnost, svaki put ponovno bolno žigošu surovom istinom.





Oznake: prošlost, stanka gjuric, snovi

09.02.2017. u 12:44 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 01.02.2017.

Ah, moja Wallis

Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava.


Ponekad, kao u snu, nakon što započnem određenu radnju, ostajem -kao zaleđena- u istoj točci, trčim u mjestu, ne odmičući ni milimetar. Ako i učinim korak dalje, istom se vraćam na početak, i tako nebrojeno puta, sve dok se ne umorim i odustanem.
Kat iznad mene stanuje Wallis Simpson, moja duhovna dvojnica koja, baš kao i ja, obožava premještati namještaj. Sada je red i na meni. Podižem težak teret, jačam apetit svog psa u disko groznici koja potresa našu sobu uz pomoć mog novog rasvjetnog tijela, rotirajuće svjetleće kocke. Budem li gledala u nju duže, hipnotizirat će me, a ionako, opčinjena, već stojim na rubu pakla koji uzalud nastoji oponašati iscjeljujući raj.
Crveni, plavi i zeleni čunjevi i kružići kao da lebde izrastajući iz algi na začudno zapjenjenome morskome dnu.
Draga Simpson udara odozgor podižući kauč i premještajući ga na suprotnu stranu zida. Odjevena je u crne tajice i crnu majicu bez rukava. Kratko podšišane crne kose, izdaleka izgleda kao dječak koji se igra Zydrunasa Savickasa. Ne treba joj ničija pomoć, ni prije ni nakon, ni za vrijeme života s Edwardom; sve želi učiniti sama. Dok s lakoćom okreće masivni ormar, pomišljam da joj se pridružim u njenoj radosnoj muci, i svoju pedeset kilograma tešku fotelju za odmor preselim u drugu prostoriju. Wallis me bodri povlačenjem po podu robusnog drvenog stola za objedovanje. Netko će drugi danas za nas skuhati ručak i poslužiti ga na kišnome oblaku.







Oznake: stanka gjuric, wallis simpson

01.02.2017. u 11:52 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2017 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28          

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se