H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 30.12.2016.

Kavokao u godini na izmaku

Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.


Nakon što moj susjed, zorom, naglo podigne ručnu kočnicu u svome krevetu koji do samoga svitanja bjesomučno juri kroz noć, bude se svi koje trideset centimetara šuplje opeke dijeli od njegove mahnite jurilice. Ipak, jutros sam, što mi inače nije svojstveno, pomalo euforičnog raspoloženja, i još uvijek ne mogu dokučiti zašto. Možda me opio moj novoizmišljeni 'otrov', zamjena za već zamornu jutarnju kavu, a možda sam radosna tek zbog netom pokopane mrve sjećanja, ili nenadano pronađene drage mi vestice koju ću obući za izlazak s Rexom.
Križanac između kave i kakaa, rodio se iz višemjesečne potrebe da nakon buđenja, u svoj organizam unesem nešto ukusnije, a moguće i ponešto zdravije. Prvih sam nekoliko dana uzimala samo kakao, no ubrzo sam shvatila da mi nije dovoljan, jer bi me radi izbjegavanja 'crnice' koja sadrži mnogo više meni dragocjenog kofeina, boljela glava, i zato sam pomiješala jedno s drugim. Dakle, moj jutarnji ritual počinje ispijanjem, kako ga nazvah, kavokaa, u koji dodajem kocku leda i nekoliko kapi kozjega mlijeka.
Napolju je, izgleda, jako hladno, premda sunčano i, na žalost, ni traga snijegu. Neki je dan na njega zamirisalo, ali samo načas, tek toliko da ga poželim još više, i potom se izgubilo među kratkotrajnim sivoplavim altostratusima.
Ptice lete visoko, tako da ih poviše našeg lažnog balkona Rex gotovo i ne primijeti. Da zaista imam balkon, držala bih na njemu svoj bicikl, jednu udobnu fotelju i maleni stol, promatrala vrške Sljemena kao što to činim i sada, kroz prozirnu stijenu, i nadugo ispijala svoj kavokao. Rex bi vjerojatno čitavo vrijeme lajao, budući bi bio na otvorenom, što sada ne čini, jer smo iza višestrukog stakla, i zaštićeni kao u sjedištu FBI-a, te je stoga možda i bolje da smo ga oslobođeni.
Volim te, godino na izmaku, samo zato što pristiže nova, kao što odlaske volim zbog povrataka, ili krajeve zbog novih početaka…
Moj se pas odjednom želi vratiti u spavaću sobu, međutim vrata su zatvorena jer je uključeno posebno grijanje kao priprema za našu jutarnju toaletu, no kavokao se još ispija, treba poštovati obred do kraja, uz neizostavnu podršku toplokrvnog krznenog termofora na mome sada već od njega vrućem trbuhu.


Oznake: kavokao, kava, kakao, stanka gjuric

30.12.2016. u 10:51 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 21.12.2016.

Po mjeri čovjeka

Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi.


Berlin, Pariz, Beč, Amsterdam. Koji mi je najdraži? Koliko samo čeznem za Berlinom, njegovim prostranim ulicama, mirisnim avenijama, njegovom neodoljivom suzdržanošću. Za razliku od tri spomenuta, ali i mnogih drugih, ne samo europskih gradova, njega se nimalo ne plašim, njegove su ulice gostoljubive na jedan posve drukčiji način. Nije opkoljen turistima, a kada i jest, oni su umalo nevidljivi, postaju ON stapajući se s njime, s njegovim nenametljivim karakterom. K njemu je možda najbolje otići zaljubljen, ali i kada niste zaljubljeni, tamo postajete. Zaljubljeni u život. Ne u Veneciji, Rimu, ni Parizu, baš u njemu. On dopušta širinu pripadanja, ništa ne zahtjeva. Njegova veličanstvena smjernost čovjeka razgaljuje taman koliko treba. U njemu je naprosto čudesno postojati. Na njegovim ulicama možemo biti što god želimo, ali i ono što jesmo. Svi drugi gradovi koje sam do sada posjetila, nemaju ono što ima on, što ćutim kad sam u njemu. Osjećaj pripadnosti, kao da sam tamo rođena i rasla, a samo dvaput bijasmo skupa. Kad mislim na njega vidim put koji vodi do Brandenburških vrata, tramvaji ne buče, zvona se glasaju umjerenom jačinom… Zid je odavno srušen i sva je začudnost oplemenjene točke nekadašnjeg procjepa, ponizno predana u ruke čovjeka. Parkovi, statue, građevine, sve je jednostavno, čisto i razumljivo. Ne traži napor, ne uzbuđuje do besvijesti, ničim ne podilazi. Zadivljuje, ali ne pojačava otkucaj bila, zato što je okupano ljepotom savršene pristupačnosti, oslobođeno svake suvišnosti, kiča. Svaki, i najmanji ukras ima svoju svrhu, ne postoji samo zato kako bi nas zadivio, već da nam pokaže sebe u svojoj genijalnoj slici, mozaiku u kojem se osvještava čovjek, ono iskonsko, primordijalno u njemu.
Pariz mi to nije mogao dati, kao ni obožavani Rim. Sve te prijestolnice pružaju mnogo, ali istodobno kradu od svojih posjetitelja, što Berlin nikada ne čini. On je otvoren da nam se u potpunosti preda. Kao da je podigao ruke i tiho rekao: tu sam, uzmite me, nepatvoren sam, ono sam što jesam, stvoren po mjeri čovjeka.


Oznake: Berlin, Njemačka, stanka gjuric

21.12.2016. u 11:26 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 13.12.2016.

U 'leptirovu krilu'

Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude prirodan položaj i radnja.


Zagledana sam u predivan komad namještaja sinoć postavljen u mojoj dnevnoj sobi. Kao na kakvoj izložbi, šepuri se u središtu prostorije, no drugdje, barem za sada, za njega nema mjesta. 'Mašina za opuštanje', kako nazvaše taj Le Corbusierov ležaj, dar Stanki od njezina tadašnjeg dečka, još prije otprilike petnaest godina. Krasan, skupocjeni poklon koji godinama stoji neiskorišten a odnedavno čeka kupca (danas, cjenovno, na žalost ne vrijedi puno), izgleda mi pomalo zbunjeno, baš poput mene same, u točci gdje ne pripada. Čas mi se čini kao da bi mogao ostati ovdje, smješten uz francuski prozor, dakle ne samo kao izložak za jednog interesenta, već kao 'stalni postav', a čas bih da ga vratim tamo gdje je, zapostavljen, bio pritajen do jučer.
Uzani, crni, elegantan, primamljiv. Kao da poziva da legnem na njega i započnem s čitanjem krimića, dok mazim Rexa koji bi, uz mene zavaljenu na Corbusieru, bio taman u razini da takvo što za moju ruku bude posve prirodan položaj i vrlo poželjna radnja. :)
Možda bi mu ipak trebala pružiti priliku.
U mojoj se primaćoj sobi inače nalazi više od sto godina staro pokućstvo tete Hildegard. Lijepo je i volim ga, vezana sam uz njega, jer je godinama krasilo stan mojih roditelja, međutim možda je za moj stančić ipak preglomazno.
U ovom periodu svog života sklonija sam minimalizmu, mada sam možda oduvijek i bila, no naslijedivši tetin namještaj, nisam imala prilike sama odabrati onaj koji bi mi više odgovarao, i tako je ostalo, pomalo zakrčeno nezgrapnom kutnom garniturom.
U Corbusieru vidim primjer pokućstva kakvo bi se trebalo nalaziti ovdje, u mojem 'leptirovu krilu': lagano, prozračno, neveliko.
Ionako već podugo čeznem za time da iz stana izbacim sve suvišno. Corbusier se, dakle, uklapa u cjelokupnu priču koju je sada nemoguće do kraja ispričati, barem ne u započetom tonu, i dok očekujem potencijalnog kupca, te dok još uvijek ne znam što bih u tom slučaju s Klub garniturom moje omiljene tete.
Zapravo pokušavam prizvati u sebe više od osjećaja obične naklonosti prema toj atraktivnoj 'mašini', no kao da mi je za to potrebno više vremena. Možda više od toga niti ne postoji, jer nije korištena, niti je stajala u mome stanu, pa je stoga ne doživljavam kao nešto što bi mi trebalo biti priraslo srcu, bez obzira što je dar od osobe koju sam voljela više od sebe.
Izrazito sam, primjerice, vezana za jednu crvenu fotelju, no razlog moje vezanosti za nju, svakako je (i) njena udobnosti. Premda ne bih rekla da se inače osobito vezujem za predmete, činjenica je da se viška ne rješavam, no vjerojatnije je riječ o komociji, ili bolje rečeno lijenosti, jer da bismo se oslobodili određenih stvari, moramo ih nekome dati ili prodati, a nerijetko je oboje gotovo jednako teško, ponekad umalo neizvedivo. Kad bolje razmislim, najbolje se osjećam u gotovo posve praznoj prostoriji, onoj koja nije kreirana po mjeri gostiju, već isključivo nas i zadovoljenja ponajprije, ako ne i isključivo naših potreba.




Oznake: le corbusier, pokućstvo, stanka gjuric

13.12.2016. u 11:45 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2016 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se