H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 29.11.2016.

Mačak u čizmama

Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.


Kada čovjek, u miru i s odmakom sagleda problem s kojim se nosi već poduži period, tek tada je u mogućnosti uvidjeti kroz što je sve do tada prolazio. Dok god je koncentriran na rješavanje poteškoća, nema se vremena suočiti s istinskom naravi i težinom istog, a shodno tome ni pojmiti u kolikoj se mjeri, kroz određeno vremensko razdoblje, sve proživljeno odrazilo na njega i njegov život. Nakon što s vremenom sve dođe na svoje mjesto, umiri se, uđe u kolotečinu, kao iza oluje, on će naići na pustoš, prazninu oko sebe i u sebi, koja ga s jedne strane tetoši, a s druge šokira.
Nakon godinu i pol dana strepnje, noćnih mora, lošega sna, dugotrajnih, iscrpljujućih putovanja, ja sam na tome mjestu, i promatram se izvana i iznutra.
Ono kroz što sam prošla unatrag osamnaest mjeseci, razmišljam, bilo bi dovoljno da slomi nekog mnogo jačeg od mene, a ipak sam, tješim se, uspjela se održati na površini, izvršavati zadatke bez posustajanja, i dalje se baveći onim što volim, pisanjem i snimanjem filmova, pritom nimalo ne zanemarujući novonastalu obavezu prema bolesnom roditelju.
Uvijek se nešto moglo učiniti drukčije, čak možda i bolje, međutim tako je sa svim našim odlukama, u svakoj ih prilici možemo staviti na preispitivanje, no i ovaj put bilo bi posve izlišno, jer rješenje za odabranu opciju u danom se momentu činilo najboljim.
U rješavanju problema umnogome ima utjecaja trenutak u kojem se nešto događa, ne samo način na koji se zbiva. Ovog se časa ne mogu prisjetiti čak niti gdje je bio moj pas dok sam ja izbezumljeno jurila za Čakovec, no mora da je bio sa mnom, jer kako bih bez njega prolazila kroz sve što me čekalo. Kao da je jedan dio moga sjećanja izbrisan, primjerice način na koji smo došli do tamo… kao da je bilo prije trideset godina. Nešto mi ne da da se spomenem određenih pojedinosti, moguće je u mome umu tada bilo mjesta samo za ono što je bilo nužno za rješavanje tegoba.
Zapravo se sada pitam kako sam uspjela sa svime izići nakraj sama, ali vjerojatno većina ljudi u sličnim situacijama, u sebi pronalazi jakost kojoj se ne bi ni u snu nadala. Kada ste u vremenskom tjesnacu, morate brzo donositi odluke, i to po mogućnosti sa što manje mogućih pogrešaka, naročito ako o svemu brinete sami; svaka odluka ostaje na vama, svaka je, dakle, samo vaš odabir, a ta vrst odgovornosti, sama po sebi opterećuje.
Sada kada sve učinjeno promatram sa distance, čini se pomalo nevjerojatnim, kao najmlađem sinu u priči 'Mačak u čizmama', međutim premda čovjekove mogućnosti jesu ograničene, njegov sposobnosni kapacitet daleko je veći no što to može zamisliti. Na žalost do spoznaje o vlastitoj snazi najčešće dolazi tek u nevolji.






Oznake: stanka gjuric, roditelj, briga

29.11.2016. u 12:16 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.11.2016.

Dobričina

Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.


Poprimaju li kućni ljubimci, u konkretnom slučaju psi, karakterne osobine svojih ljudskih roditelja, kao što je to slučaj kod djece, neovisno o nužnom genetskom udjelu, dakle i kada su usvojena? Rekla bih da da, jer ponekad, kad promatram svoga mezimca, učini mi se kao da gledam u svoj duhovni odraz u zrcalu, i premda je kod životinjice to mnogo teže primijetiti, čini mi se da je u mnogome nalik na mene. No, u njemu čak mnogo češće prepoznajem Antu, kojeg više nema; roditelj koji je zauvijek otišao ostavio je u njemu pečat, ugraviravši svoju neumrlu ljubav u Rexovo garavo oko. Katkad me, ovisno o mojim postupcima, iz njega promatra opominjućim, a katkad odobravajućim pogledom, baš na način kao što je to nekada činio Ante. Iz njegovih očiju nerijetko znade šiknuti prijekor ili zasjati ponosna radost; tada čak pomalo zadrhti, poput čovjeka ganuta određenim postupkom ili izrečenim.
Moj maleni čuvar koji bdije nada mnom onoliko koliko mu je to dopušteno u tijelu psića, imajući razumijevanja za sva moja loša raspoloženja, ipak me ne ostavlja na miru, samu, u drugoj prostoriji, već poput Ante, ostaje sa mnom tješeći me svojim prisustvom, nastojeći time dokazati kako mu ne predstavlja poteškoću nositi se s mojom zlovoljom ili boli, štoviše kako razumije sva moja stanja. Nekada bi odlazio, kad nas je još bilo troje, no sada ostaje, svojim krhkim tjelešcem pripijen uz mene, u mome krilu, čekajući da me mrzovolja mine. U takvim trenucima svakih nekoliko minuta podigne pogled da provjeri je li se stanje promijenilo na bolje, i ako jest, tada iz njega zagrmi uzdah olakšanja. Takvo što čovjeka može samo još više udobrovoljiti, razgaliti.
Vjerojatno su spomenute Rexove osobine, unatoč -moguće- mojoj, za mnoge -u najmanju ruku- neobičnoj tvrdnji, ipak slične osobinama većine pasa, no svatko u svome ljubimcu prepoznaje ono jedinstveno, čime se razlikuje od svih drugih, jer svaki je pas poseban.
Čitam svome dobričini ovo što sam napisala. Reklo bi se da sluša s odobravanjem.





Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric, karakter

21.11.2016. u 11:30 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 06.11.2016.

Nagovorite me ne Amsterdam

Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.


Kao netko kome je do susreta mnogo više stalo, na mene čeka Amsterdam. On ne zna da svakoga dana, u svojim mislima, uz večeru pijuckam točeni Amstel, uz doručak, kakao s efektom ljubavna napitka, prelazim tisuću mostova odjednom, u letu, dodirujući mondrijanovsku njegovu obojanost.
Svi su gradovi s rijekom u središtu tako neodoljivo privlačni, baš svaki. Zaljubljena u Düsseldorf, Berlin, Beč, Veneciju…, odnedavno i u tebe. Ovo će biti naš četvrti susret. Hoću li istoga časa nakon što ugledam tvoje vilinske oči, osjetiti koliko te volim, ili će biti potrebno da odem, da budem daleko od rijeke, da bolno začeznem.
Ah, ljubavniče moj, u mnogome ti nitko nije ravan. Danas bi me još trebalo nagovarati na sastanak s tobom, a uskoro ću se smijati samoj sebi zbog svoje luckaste neodlučnosti.
Miris 'drukčijeg' u tebi zacijelo je nekad bio mnogo primamljiviji no sada. Unazad više godina, europski gradovi, koliko god da su zadržali svoju jedinstvenost, ipak su se jedni drugima odviše približili u međusobnoj sličnosti. Ponekad razabirem djeliće Zagreba prolazeći kroz Berlin ili djeliće Berlina u tebi. Katkad se osjećam kao kod kuće, na momente zaboravim da sam otišla iz Hrvatske, koliko znadem biti zbunjena tvojom sličnošću s nečim odbojno mi poznatim, 'domaćim', a što me nakratko odvodi u zabludu. Isto je i kad te ljubim, tek kada otvorim oči, ne odmičući se iz tvog zagrljaja, mogu bit' sigurna da si to ti.
Pet dana i četiri noći. Brojim dane na način kao što to čine djeca kad žele da im vrijeme brzo prođe. Vrijeme bez tebe, ali i ponekad s tobom. Četiri noći, i tri dana, tri i pol… Četiri noći, gotovo samo tri, jer prvu gasim palcem i kažiprstom, kao plamičak već ionako dogorjele svijeće.
Nagovorite me na Amsterdam, možda ne mogu bez njega, možda mi je potreban kako bih lakše ponovno prodisala, kako bih više voljela svoj grad, premda bi to moglo biti i manje, no nikad nije, nikad, ukoliko znamo da ne želimo zauvijek otići.






Oznake: Amsterdam, Holandija, Nizozemska, stanka gjuric

06.11.2016. u 12:43 • 5 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< studeni, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se