H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 28.10.2016.

Zaroniti u ljubav

Ljudi se, naime, u svojim snovima ponašaju kao što bi se ponašali i u stvarnosti. Njihove su reakcije njima samima, stoga, posve očekivane i razumljive, i jednako pogrešne kao što bi mogle biti i na javi, te nose jednaku težinu te iste pogrešnosti.


Još nosim dragocjeni osjećaj tebe, u sebi, i nakon sna o tebi, nakon neradog buđenja. Pojavljuješ se preda mnom, stojeći uz vlak na željezničkoj pruzi usred polja, govoreći mi: „Želim te povesti na put“. Klikćući u sebi, pristajem. Grliš me, šapućući: „Ostat ćemo skupa čitavu noć.“ Ustvrđujem kako prije toga trebam pokupiti nešto odjeće, na što odvraćaš: Ne brini, uzmi si vremena koliko god ti je potrebno“. Po tvome odgovoru zaključujem da si vlak unajmio za nas dvoje, te se bez opterećenosti upućujem do stana, k mojoj majci, u posve neprepoznatljiv prostor, no možda sam čak i u nepoznatom gradu, jer zaista, sve mi je strano, no ipak bez poteškoća pronalazim put do svake točke. Nakon što pronađem potrebno, i pozdravim se s mamom i psom, odlazim do dućana kupiti još ponešto što mi nedostaje. Iznenađena se kada te ugledam kako me čekaš, na izlasku iz samoposluge. Grlimo se, osjećam tvoju uzbuđenu muškost; preplavljena sam požudom, gotovo animalnom gladi za tobom. Umjesto da se uputimo prema vlaku, odlazimo u neku sobu u kojoj se nalazi djevojka koju, čini se, otprije poznajem, a ispostavi se da je tvoja dobra prijateljica. Ona zapravo čuva sobu za nas dvoje, no kada joj kažemo da izađe napolje jer želimo biti sami, nerado to čini, kao da se želi igrati stražara, promatrati nas.
Napokon ostajemo sami, i na mjestu gdje možemo ostvariti svoja maštanja uzgajana godinama, međutim nešto nas u tome sprječava. U tom se trenutku nekako i budim. Želim ponovno usnuti isti san, nastavivši tamo gdje se prekinuo, međutim ne uspijevam, mada od ranije znam da takvo što mogu, no bez obzira što intenzivno mislim o dotadašnjem tijeku radnje, i vrlo koncentrirano uranjam u snovito tkivo doživljenog, zadržavajući se na mjestu na kojem sam stala, to mi ne polazi za rukom. Razmišljam: da barem nisam otišla po stvari, možda bismo tada stigli voditi ljubav.
Razočarala sam samu sebe u vlastitom snu, pokazavši prenaglašenu praktičnost u situaciji koja je od mene zahtijevala trenutnu reakciju na ono što već ionako dugo priželjkujem. Uzevši u obzir važnost početka radnje, to je zapravo bilo posve nepotrebno. Trebalo je reagirati impulzivno, zaroniti u ljubav, no čovjek najčešće ne razmišlja na taj način, niti na javi, a izgleda ni u snu. Kada se zatekne u neočekivanoj situaciji, on često reagira, ili nastoji reagirati, od toga trenutka, koliko god može, planski. Na žalost, s odrastanjem ljudi umnogome izgube svoju spontanost. Ja sam, primjerice, na Njegov prijedlog vrlo lako mogla odgovoriti instinktivno, i otići u vlak istoga časa, a čak sam uvjerena da bi to bilo sličnije meni u stvarnosti negoli u snu, no nešto u čovjeku prinudi ga, i kada to od sebe najmanje očekuje, da obavi ono što smatra nužnim, prije no što se, čak i u situaciji kad mu je to od životnog značaja, upusti u avanturu za kojom odavno čezne. Tako sam i ja, umjesto da se bacim u zagrljaj voljenog muškarca bez osvrtanja, učinila nešto što je našu priču odvelo u nepoželjnom smjeru.
Ljudi se, naime, u svojim snovima ponašaju kao što bi se ponašali i u stvarnosti. Njihove su reakcije njima samima, stoga, posve očekivane i razumljive, i jednako pogrešne kao što bi mogle biti i na javi, te nose jednaku težinu te iste pogrešnosti. Međutim, nešto se ispostavi krivim, samo kad je ishod nepoželjan, mada ista ta odluka ne mora biti loša, ukoliko se rezultat pokaže zadovoljavajućim. Sasvim je logično očekivati od sebe da prije puta uzmete sa sobom ono što smatrate potrebnim, ni ne pomišljajući da bi to moglo poremetiti strukturu događanja, no u snu je to itekako moguće, a zacijelo i u zbilji.
Možda sam iz tog sna čak izvukla određenu pouku, poput: 'ne odgađaj ono što ti je važno'. Zaista, čovjek je nerijetko sklon nepotrebnom zavlačenju. Željela sam imati džemper i kozmetiku, prije no što se upustim u avanturu o kojoj dugo maštam, i to je bilo pogrešno, koštalo me neispunjenja moga sna, pa makar to bilo samo u snu.





Oznake: ljubav, pozuda, seks, stanka gjuric

28.10.2016. u 12:05 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 24.10.2016.

Sadisti među nama

...On taj bolesni dio svoga karaktera, dakle, očito pokazuje pred osobama koje već dovoljno dugo poznaje i tek kada zaključi da, ukoliko je kod svoje procjene pogriješio, njegov sadizam može proći samo kao slučajni, privremeni ispad.


Dugo sam vremena bila u kontaktu s prikrivenim sadistom, saznavši za tu njegovu osobinu tek nakon višegodišnjeg prijateljevanja. Zacijelo je nešto u našem odnosu bilo okidač za takvu radikalnu promjenu njegova ponašanja u odnosu prema meni, jer ne vjerujem da se inače razotkriva, ukoliko smatra da bi to moglo biti kontraproduktivno, odnosno da neće naići na plodno tlo kod osobe kojoj odluči otkriti tu svoju do tada pomno skrivanu crtu.
On taj bolesni dio svoga karaktera, dakle, očito pokazuje pred osobama koje već dovoljno dugo poznaje i tek kada zaključi da, ukoliko je kod svoje procjene pogriješio, njegov sadizam može proći samo kao slučajni, privremeni ispad.
Kroz svoj sam život susrela možda još jednu, najviše dvije takve osobe, no one su, za razliku od čovjeka o kojem pišem, tu svoju crtu pokazivale od samoga početka, a za ljude koji s takvim osobama ulaze u kontakt, to je zapravo dobro, jer se od njih odmah požele maknuti.
Ne znam ima li taj tip sadista jednu ili istovremeno više žrtava uz koje hrani svoju patološku prirodu, no ako ima jednu, i nju izgubi, zasigurno se, ovisno o prilici, hitro prebacuje na drugu osobu u svojoj blizini. Ukoliko smatra da među svojim prijateljima i poznanicima nema nikog prihvatljivog, ipak neće otići u potragu za metom izvan svoga dobro poznatoga kruga, jer premda takvi ljudi imaju već izoštreno osjetilo za prepoznavanje potencijalnih žrtava, ne usude se razotkriti nekome koga nedovoljno dobro poznaju, i zacijelo neće ulaziti u nova poznanstva isključivo zbog, za njih nepovoljnu situaciju unutar tog kruga. Budući će teško naići na nekog tko će njegov sadizam dragovoljno podnositi, jer to bi mogao biti samo netko tko u sebi nosi mazohističku crtu, bez odgovora na svoju sadističku prirodu, potiskivat će je i stoga postati zloćudniji u svojim drugim životnim preokupacijama, poput onih vezanih uz profesiju, gdje će svoju manu, naročito ako je na visokom položaju, izražavati kroz nepravednost, nepoštenje.
Iskazivanje sadizma unutar vlastite obitelji, odavno mu nije osobito privlačno, stoga što su reakcije njegove familije možda odviše predvidljive, no vjerojatnije je da su njegova braća i roditelji, na njegovo ponašanje odavno oguglali. On traži odgovor na svoj sadizam, i to odgovor u patnji, kakav od njih ne može dobiti, jer su s vremenom postali ravnodušni, ili su to oduvijek i bili. Njemu treba netko nov u tom iskustvu s njime, netko dovoljno ranjiv tko će očekivano reagirati.
Kad ljudi postani svikli na nečije psihičko maltretiranje, mogu postati na njega neosjetljivi, a on nipošto ne želi da do toga dođe. On priželjkuje žrtvu koja je u svojim reakcijama uvijek svježa, vjerna svojoj muci, onakvoj kakvu iskazuje od samoga početka, jer ništa ga ne može razjariti kao ravnodušnost. Ukaže li mu se prilika, možda neće nužno odabrati ženu, već će se morati odlučiti za muškarca, a to će svakako trebati biti slab muškarac, onaj labilna karaktera.
Nepodnošljiva glad u njemu, uglavnom, neće dopustiti da ne pokaže svoju pravu ćud i nahrani se tuđom boli, pa makar to bilo za njega nedovoljno uspješno, dakle samo nakratko.




Oznake: sadizam, psihicka bolest, patnja, stanka gjuric

24.10.2016. u 11:39 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 20.10.2016.

Odjednom ranoranioci

Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u.


Odnedavno volim ustajati rano, sjediti u mraku i promatrati odraz uličnih svjetala u francuskom prozoru moga dnevnog boravka. Jutros rominja kiša, a zapadni zid moje sjeverne sobe ispresijecan je rešetkastim, nepomičnim sjenama. Rex se, po običaju, smjestio u 'gazdaričinu' krilu, a po njegovoj odlučnosti zaključujem da ga ovaj put ne muči pitanje što se događa. Volim promatrati njegove čvrsto sklopljene oči sa svilenkastim, sitnim, ravnim metlicama-trepavicama, premda mi se za to rijetko pruži prilika, jer kad god se nadvijem nad njega, on ih otvori. To je moguće jedino kada zaspi na meni, kao ovoga časa, no trenutno je prekrit tamom, i samo je on od nje tamniji.
Obožavam jesen, baš ovakvu kakva je sada, blagu, tek s naznakom nemilosrdnosti. Pitam se da li se od nečeg oporavljam, jer odavno nisam bila vjerna ranome buđenju, a u vrijeme kad sam to činila bilo je uglavnom radi pisanja. Unatrag nekoliko godina tome nisam bila sklona, premda mi zbog toga nije nedostajalo inspiracije. Svakako, rana me jutra mnogo više nadahnjuju.
Crno klupko u mome naručju gunđa primorano na izlazak iz tople postelje, no to je ipak bila njegova volja, da mi se pridruži.
Volim te mijene u sebi koje dođu na taj način, posve neočekivano, i na kojima sam itekako zahvalna, jer koloriraju moj život, čine ga zanimljivijim. Nekada je to bilo buđenje u podne, sada u šest ujutro. Možda se za koji mjesec ili godinu ponovno vratim na staro, budući to, barem kad je riječ o meni, očito nema veze s godinama, s obzirom da se moje ranojutarnje ustajanje ponavlja u nepravilnim, dugogodišnjim razmacima. Ako je tako, a jest, onda je ovo sadašnje stanje itekako dobrodošlo, zato što sam voljela to svoje razdoblje koje mi je dopuštalo i da navečer ranije zaspim, za razliku od do prije nekoliko dana, kada sam još odlazila u krevet iza jedan.
Odjednom se više ne bojim jutarnje tmine, a kad kažem bojim, zapravo mislim na odbojnost koju sam osjećala kada bih zbog bilo čega, u jesen ili zimi trebala iznimno rano ustati. Taj je otpor, na sreću, iz mene iščeznuo. Kao da je netko u meni zakrenuo polugu, iza čega je neugoda postala užitak.
I dalje sjedim u mraku, svojim unutarnjim satom nepogrešivo osjećajući vrijeme. I inače je tako, kad god da se probudim, gotovo u minutu mogu procijeniti koliko je sati.
Dok ovo pišem moj me je pas već napustio, otišavši natrag u svoje odaje, zasigurno shvativši da ovdje neće imati dovoljno mira za još malo drijemanja.
Sada već na sebi osjećam zrake svjetlosti koje pripadaju svitanju, onaj tako specifični plavkasti polumrak koji blijedi naočigled. Miris grožđa u kući kroz koju odavno ono nije ni prošlo, na trenutak, neobjašnjiv, ispunjava mi nosnice.
Postoji nekoliko tema o kojima volim razmišljati u ovakvim trenucima, a najčešće su to ugodne obaveze i projekti na kojima trenutno radim. Primjerice, radujem se svom novom filmskom naslovu koji će, tek što je film završen, osvanuti na IMDB*-u. To se dogodilo prvi put od kada sam počela snimate kratkometražne uratke, a u tome zacijelo ima udjela i moja poslovna ustrajnost. Neovisno o mojoj uspješnosti, ne posustajem, ne dam se omesti. :)
Napolju je već dan čiju uvjerljivost pomalo krade oblačnost, zbog čega je i ljepše no kad je vedro. Moje su jutarnje 'tapete' gotovo sasvim izblijedjele, odjednom se napolju ugasilo svjetlo koje je i službeno označilo dan, i u mojoj sobi utrnulo sjene. Sedam je i dvadeset.


*IMDB =Filmska Internet baza podataka




Oznake: jutro, stanka gjuric, pas

20.10.2016. u 08:25 • 3 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2016 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se