H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 19.07.2016.

Pierce Brosnan i ja

Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.


Cijele noći sanjam Pierca Brosnana. Na nekom sam pjesničkom susretu, gdje nam je upravo on gost. Sada, kad budna o tome razmišljam, zaključujem kako takva ideja uopće nije loša, pozvati nekoga poput njega, na poetsko događanje. Ionako su nam dosadila stara, istrošena lica gostiju, koja iz godine u godinu viđamo već desetljećima. Potrošeni model. Pozovimo holivudske ljepotane, da ih produhovimo hrvatskom književnošću (prevedenom, naravno), he-he. Samo nek' si sami plate avionsku kartu, što im ne bi trebalo predstavljati nikakav problem.
U snu se sjetim kako sam Brosnana prvi put susrela također na nekoj poetskoj manifestaciji, međutim nisam se s njime čak ni rukovala. Zapravo se pitam kako je moguće da sam bila toliko sramežljiva da mu se nisam ni približila, a obožavam ga. Odlučna da ovaj put ne počinim istu pogrešku, u sobu mu, preko recepcije šaljem jednostavnu poruku sa samo jednom upitnom rečenicom: 'Jeste li me možda primijetili?'.
Pierce mi odgovara na vrlo interesantan način: u vidu grafikona na kojem se jasno vidi; pri dnu piše: jedva, u sredini: tako-tako, i pri samome vrhu: trenutno-iznimno zainteresiran.Ta se naša jednokratna prepiska događa tek nekoliko dana prije završetka poetske manifestacije.
Ne znam jesam li se nekoliko puta u noći budila, i pitala da li sam svoj susret s njime prvi put, sanjala, ili se on stvarno dogodio, ili sam pak sanjala kako se to pitam. Čitavo vrijeme snivanja, ili pri povremenu buđenju, mučilo me jedno te isto, i neprestano sam se kolebala između ta dva odgovora, jesam li Pierca zaista srela, ili sam naš prvi susret usnula. Proganjalo me sve do jutra, do samoga razbuđivanja.
U jednom sam se momentu, međutim, sjetila, i opet ne znam je li to bilo tijekom sanjanja ili polu budnog stanja, da sam nedavno, u stvarnosti, s Interneta čitala podatak o Brosnanovoj visini, i kako me iznenadilo da je visok 188 cm, i to me zapravo pokolebalo pri pomisli kako sam ga vidjela u zbilji, jer da jesam, znala bih da je tako visok. Svejedno sam i dalje u pojedinim trenucima, što je tako svojstveno sanjanju, i dalje mislila kako smo se sreli na prijašnjem poetskom susretu, samo što sam činjenicu o njegovoj visini, u sebi duboko potisnula. Na žalost, nije bilo tako.
Kao što to često u snu i biva, prizor u kojem primam Piercov odgovor, naglo se mijenja, i pretače u drugi u kojem se odjednom nalazim s nekolicinom kolega pjesnika ispred prekrasnog hotela uz more, u kojem smo odsjeli, poredani uz kola koja guramo po uskoj kaldrmi, za vrijeme olujna nevremena. Do nas dolazi neka žena koja vrišti i plače zato što smo pomakli njezin suncobran.
Zaključujem kako mora da je upravo to bilo presudno da me Pierce zamijeti, promatrajući taj neobični događaj s prozora svoje sobe, i odgovori na moju poruku, ručno izrađenim dijagramom, na kojem nije pisalo ništa drugo, osim - na pri tom označnim mjestima, koliko me je u danom trenutku primjećivao, odnosno koliko mi je naklon. U meni i dalje odzvanja ono 'izuzetno zainteresiran'.


Oznake: Pierce Brosnan, san, poetski susret, stanka gjuric

19.07.2016. u 11:39 • 7 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 12.07.2016.

Iritantnost

Vjerujem da ste se i sami imali prilike susresti s takvim ljudima, možda pripadaju vašoj obitelji, ili ih srećete na radnome mjestu, i ne možete ih izbjeći.


Imam poznanika koji sve što kaže ili učini, kod drugih uglavnom izaziva nelagodu. Kad pokušava biti duhovit, kad nastoji biti ozbiljan, kada se upinje da pokaže nezadovoljstvo, tugu, sve je to vještački, i stoga je posve razumljivo, s obzirom da uvijek ostane samo na uzaludnom pokušaju, da ga baš to čini iritantnim. Dakle, iritantno je stoga što nije autentičan. Unatoč nemalom broju godina, očigledno nije uspio razviti svoju osobnost, i premda se njegovo ponašanje, usprkos stome što se često nastoji prikazati neozbiljnim, ne bi moglo nazvati djetinjastim ponašanjem, ipak bi se manje vještom oku moglo učiniti kako je riječ o tome, no on je jednostavno karakterno nerazvijen.
Ljudi koji uporno nastoje biti ono što nisu, zato što misle da ono kakvi su u dnu duše, ne valja, konstantno pribjegavaju stvaranju vlastite slike kakvu su zamislili, i kakvu misle da bi drugi željeli vidjeti, mada to ponekad prerasta i u jedan od načina na koji žele osobe u svojoj blizini, ciljano iznervirati, i ne znajući da to čine uvijek, budući ne mogu prepoznati razliku između želje da budu iritantni, i sveprisutne, neizbježne iritantnosti koja potječe iz njihove usiljenosti.
Naime, takav čovjek znade osjetiti kada su ljudi s njime samo zbog interesa, a posve je razumljivo da su najčešće samo zbog toga, jer u njegovu društvu nije ugodno. Shvaćajući, dakle, da, primjerice samo zahvaljujući svojem položaju može biti u društvu određenih osoba koje od njega imaju koristi, u njemu postupno niče zloba, i usporedno s time mržnja prema ljudskome rodu, što samo učvršćuje njegovu potrebu da bude odbojan, naprosto im želeći ići na živce, kako bi za to platili određenu cijenu, budući ih ne može odbiti, znajući da bi ih time izgubio. U konačnici je njegov način ophođenja kroz tu odluku, kontradiktoran, jer ukoliko je neizdrživo biti u društvu takve osobe zbog njegova neprilična ponašanja, ne može se očekivati od drugih, osim ako nisu mazohisti, da se žele s njime družiti, iz ugode.
Još je nešto zanimljivo i karakteristično upravo za taj tip osobe. Uvijek si žele pridodati na značaju, kroz spominjanje nekih istaknutih javnih osoba s kojima se, navodno dobro poznaju i druže, ili pak isticanjem kako ih netko društveno značajan, izrazito cijeni.
Pitam se je li moj znanac žrtva odgoja, odnosa njegovih roditelja prema njemu u ranome djetinjstvu, no ako i nije, svakako je negdje nešto pošlo po krivu. Takvi pojedinci teško nalaze svoje mjesto u društvu, i ukoliko su odviše svjesni nekog svoga nedostatka, upravo zbog kompleksa manje vrijednosti postaju takvima, želeći se ustoličiti na nivo koji im ne pripada. Moj znanac, čak i kada se najviše približi onome kakav je zaista negdje u dijelu svoje skrivene, uspavane duše, jer ponekad sam u stanju osjetiti trenutak u kojem se barem približi onome istinskom, nepatvorenom djeliću sebe, kao da naglo odskoči od svoje moguće prirodnosti, i nastavi s glumom dalje.
Jako me podsjeća na jednu djevojku koja također nije mogla pronaći svoje autentično ja, no dalo se primijetiti kako je zbog toga patila. Imala je dosta osobina sličnih muškarcu kojeg opisujem, i zaista je ljudima išla beskrajno na živce. Bilo bi dovoljno da kaže neku jednostavnu rečenicu, poput 'Vani pada kiša', pa da ih već samo time uznemiri, jer i sam ton njezina glasa, način na koji je to rekla, iz čista bi im mira mogao podići tlak.
Vjerujem da ste se i sami imali prilike susresti s takvim ljudima, možda pripadaju vašoj obitelji, ili ih srećete na radnome mjestu, i ne možete ih izbjeći.
Koliko mi je poznato, najčešće upravo osobe koje su izrazito iskompleksirane posjeduju taj način ponašanja, bez obzira iz čega proizlazi njihov kompleks. To može biti, npr. kod muškaraca, njihova visina, ali i mnogo što drugog.
Kod izgrađenih individua takvo što ne bi trebalo predstavljati nikakav problem, osim ukoliko tijekom njihova psihofizičkog stasanja to nije bilo odviše isticano na pogrdan način. Ipak mislim kako bi, kad je o mome poznaniku riječ, već bila dovoljna sama njegova svjesnost o različitosti između njega i drugih dječaka, mladića, pa da se iz nje iznjedri zavist koja je kasnije prerasla o ovo što danas jest, odnosno iz kompleksa manje vrijednosti rodi bolesna potreba da se zataji izvorno ja.
Kako to nije moguće postići kroz fizički izgled, njegova je podsvijest počela graditi lažan karakter, no zbog kratera nastali tijekom neuspjelog pokušaja gradnje osobnosti od ranije, u njih se ruši njegova sadašnja, krivotvorena ličnost, kad god je nastoji podići i artikulirati na način da bude drugima prihvatljiva. Postajući nevjerodostojnim, odglumljenim čovjekom, on drukčiji više ne zna ni biti.


Oznake: osobnost, kompleksi, karakter, stanka gjuric

12.07.2016. u 13:15 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 11.07.2016.

Ponos i predrasude

No, zacijelo negdje u kutku njegova uma, postoji skrovište, udobna utvrda, gdje se sve što ne valja, briše, utočište u kojem, nasamo sa sobom, može biti bar donekle zadovoljan, kako bi mogao nastavili dalje, pronaći smisao, jer samo na taj način može, naročito ako nema više nikog osim sama sebe.


Od čega je sve satkan ponos? Što je to, svojstveno većini, što je čovjeka u stanju učiniti ponosnim na sebe sama? Njegov posao, hobi, stanovite fizičke karakteristike, određena umijeća…
Međutim, katkada, najčešće kod povreda ili bolesti u kojima dolazi do invaliditeta, on nenadano može izgubiti dostojanstvo. Premda se nikada ne bismo smjeli sramiti svoje tjelesnosti, svoga oslabljenog zdravlja, radi bolesti narušenog fizičkog izgleda i kao posljedice toga umanjenih fizičkih mogućnosti, to se ipak događa, i to ne samo zbog toga što društvo održava nepoželjan, drukčiji odnos naspram tjelesno hendikepiranih, već i radi čovjekova ega izgrađena na opće raširenom stavu kako je zdrava tjelesnost udružena s dopadljivošću iste, pri vrhu ljudskih vrijednosti, od samog čovjekova rođenja.
Kada mu, primjerice, bolest u njegovim vlastitim očima oduzme vrijednost, moguće da se on kroz određeno vrijeme, privikavajući se na stanje u kojem se našao i koje je nepromjenjivo, postupno lišava svog stida, budući stid, prije ili kasnije prerasta u ravnodušnost, i na taj način zapravo nadrasta ono što nazivamo ponos, odnosno sve što je do tada, po nekom nepisanom pravilu, u njega bilo tvrdokorno uključeno.
Može biti da takav čovjek s vremenom dođe do spoznaje kako u njemu nema mjesta sramu zbog onoga što ga je zadesilo, unatoč tome što je nekada bio najponosniji na, recimo, svoje držanje i hod, jer shvati da ne samo bolest, već i starost, sama po sebi, oduzima mnogo od onog što smo nekad bili, i kako smo izgledali.
Nadam se, dakle, kako je spontano psihičko iscjeljenje, tj. oporavak od gubitka dostojanstva, prirodan proces koji prolaze osobe koje se susretnu s tom vrstom unesrećenosti, invalidnošću, i spomenutim mogućim posljedicama koje takvo što sa sobom nosi, jer i sama odnedavno u obitelju imam jednu takvu osobu.
Razmišljam o tome što još sve čovjeku može oduzet dostojanstvo, zbog čega se sve može osjećati poniženim. Osim siromaštva, tu je i nasilje koje se nad često njim vrši. Ipak svaki gubitak ponosa ne traje zauvijek, bez obzira na okolnosti i dugotrajnost povrijeđenosti. I premda se je čovjek u stanju naviknuti na svaku situaciju, dopuštam da se s nekim stanjima nije u mogućnosti nikada pomiriti. Zbog bolesti ili siromaštva, ili obojeg, on se zacijelo s pravom pita što još svijetu od sebe može dati, a što ga je nekad umnogome definiralo, čineći ga osobom na koju je mogao biti ponosan. No, zacijelo negdje u kutku njegova uma, postoji povremeno skrovište, udobna utvrda, gdje se sve što ne valja, briše, utočište u kojem nasamo sa sobom može biti bar donekle zadovoljan, pronaći smisao, kako bi mogao nastavili dalje, jer samo na taj način može, naročito ako nema više nikog osim sama sebe.



11.07.2016. u 14:54 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 09.07.2016.

Šest plakanja

Ženskice su se, kako sam i očekivala, počele zgražati, ali su svejedno rekle „Daj da još jednom vidimo“, nakon čega su se počele zahlikavati. Na to sam odvratila: „Je, cure, vi ste to sve delale, dokaz su vaša deca. Za mene se to već ne bi moglo reći. Ja još navek morem biti nevina.“

1
Ne sjećam se kada sam zadnji put plakala. (Malo prijašnju suzu ne ubrajam). Prvi put, radi ljubavi, zbog tebe koji u mome životu još nisi postojao, posljednji put, zbog ljubavi, radi tebe koji više ne postojiš. Ne fizički.
Znam da si tu, i da nikada nećeš otići, dok god te nosim u srcu, i dok god si mi potreban. Možda je i to svojevrsni teret za tebe, bdjeti i dalje nada mnom, sada kada tijelom više nisi prisutan. U meni cvili i zavija nezaštićeno dijete. Do kada…do kada…do kada? Ti si dragocjena perla ovješena o moj vrat, koju je nemoguće izgubiti.
Ulazim u promijenjeno stanje svijesti. Sve što ti možeš, ja ne mogu, ili obrnuto. Ipak, jedno drugo promatramo drukčijim očima, za nas oboje kazaljka na satu stoji.
2
Čitavu sam noć, u snu, tražila fotografiju nekog mladića, u modnome magazinu, zatvorena u svojoj sobi u koju sam se iz protesta zaključala, nakon što me moj otac, iz meni nepoznatog razloga, sočno ošamario. Nakon nekoliko sati traženja, zaključih da sam tu fotografiju vjerojatno već ranije istrgnula iz časopisa i ponijela kući.
Poslije razbuđujućeg plača osjećam se poput prazne posude.
3
Daleko od grada, na osami, daleko od zelenila, topline, u jednoj sobi na drugome katu, s tri zbijena kreveta, dvije nepokretne i jedna polupokretna osoba u prostoriji od osamnaest kvadrata. U zagušljivoj tišini, privatni starački dom, sa stacionarom bez dvokrevetnih soba. Gdje da započnem kopati, kako bih došla do odgovora što i kako dalje, i što je najbolje. Jedina sloboda koja postoji, u čovjekovu je umu, jer kada mu zagrade vidik, oduzmu moć kretanja, jedino umom može od svega pobjeći. Mama, odgojila si jedno sebično, razmaženo, za mnogošto nesposobno dijete. Grcam u nevidljivim suzama.
4
Jer sam dobre volje, jer je anticiklona, jer je stan dotjeran do blistavila, jer sam spavala deset sati, jer prvu kavu ispijam u podne, jer sam prekinula vezu u kojoj bijah više no nezadovoljna, jer u nedjelju putujem k mami, jer su sve sjekire zakopane, jer u rezervi imam češkača teške kategorije, jer ne moram ništa obaviti, jer me nitko ne gnjavi. Suzim od zadovoljstva. Moje inače sive oči postaju svijetlo zelene.
5
Prije posjeta mami u čakovečkom Domu umirovljenika, otišla sam u stan po odjeću, te u ladici slučajno pronašla zanimljive igrače karte, s pornografskim fotografijama na poleđini. Odlučih uzeti ih sa sobom i darovati mome prijatelju, erotomanu. Moja me majka dočekala u holu, u društvu prijateljice iz Doma. U jednom sam trenutku iz torbe izvadila karte, i pokazala im jednu od njih. Ženskice su se, kako sam i očekivala, počele zgražati, ali su svejedno rekle „Daj da još jednom vidimo“, nakon čega su se počele zahlikavati. Na to sam odvratila: „Je, cure, vi ste to sve delale, dokaz su vaša deca. Za mene se to već ne bi moglo reći. Ja još navek morem biti nevina.“ Plakale smo od smijeha.
6
Zapuhao je vjetar, postalo je hladno, više se nismo grijali tijelima. Samo su nam lica ostala spojena slijepljenim suzama.



Oznake: plač, suze, stanka gjuric

09.07.2016. u 11:12 • 4 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< srpanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se