H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 25.04.2016.

Tajnoviti sni

Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.


Rijetko kad sanjam proročke snove, no kad se to desi, kao jučer, tada zaista mogu reći da sam snivajući živjela stvarnost koja tek nailazi. Ponekad mi se znalo dogoditi, da mi se san ostvari tek nakon nekoliko mjeseci, no s obzirom da je sjećanje često nedovoljno pouzdano, a u to sam vrijeme vodila dnevnik snova, svoj sam spomen na ono što se dogodilo mogla provjeriti. Premda sne više ne zapisujem, što se autentičnosti tiče, ovaj put za to nije bilo ni potrebe, jer od sanjanog do obistinjena nije prošlo ni osam sati. Zapravo sam zaključila da se ono zbivalo tijekom samoga sanjanja, budući da sam u svome snu bila sudionik - promatrač zbivanja na monitoru kompjutora u trenutku kada mi je netko slao poruke na facebook. Možda bih trebala ponovno voditi takav dnevnik, jer tko zna koliko toga sanjanog, a zaboravljenog, uistinu doživimo, a da toga nismo ni svjesni. Ipak, ne vjerujem da je to česta pojava, jer se i meni koja sam dugo vremena potanko zapisivala sve odsanjano, to dogodilo tek nekoliko puta.
Toliko sam puta pisala o snovima, njihovu značenju, značaju i tome slično, da bi sve daljnje razglabanje o toj temi bilo samo ponavljanje već napisanog i objavljenog u moje tri knjige ('Lekcija o drskosti', 'Dnevnik vodonoše' i 'Umijeće življenja'), te ću zbog toga ovdje objaviti jedan od tih zapisa/eseja:

TAJNOVITI SNI

Ponekad se pitam: sanjamo li kako bi nam bilo lakše živjeti, budući da ono što je san u stanju učiniti svojom «ispričanom pričom», iako se svojim učinkom ne može natjecati sa stvarnom mogućnošću s «prijeteće nam» jave, na čovjeka djeluje izuzetno povoljno i nadasve iscjeljujuće. Malo što može biti tako nesavladivo i moćno kao trenuci lagodne koncentracije vlastite snage kada primjerice lebdimo, ili činimo jedno od mnogih samo u snovima dostupnih čuda, premda je nerijetko upravo slabost ona koja nas zaokuplja, no koja na nas podjednako može djelovati i «tješiteljski».
Što može biti vjerodostojnije od osobnog iskustva koje precizno, iako pod dojmom uglavnom podsvjesnoga djelovanja, upućuje na pravi karakter tih razmetnih simbola kojima iz noći u noć bivamo zasipani. Nije nam potrebno analizirati vlastite snove (mnogi se često puta čak ni ne sjete što su sanjali) da bismo preuzeli makar djelić njihove snage u okrilje stvarnosti, kako bismo njome bili koliko-toliko zaštićeni pred nadirućim i nimalo bezazlenim životnim izazovima.
Koliko puta samo usnemo ono što nam silno nedostaje i tako kompenziramo taj nedostatak na način da svoje neostvarene želje i potrebe ispunjavamo tim umalo jednako djelotvornim putem! Naravno, mnogo puta nismo ni svjesni koliko nam je određeni san pomogao, ili još točnije: većina ljudi toga nije ni svjesna, a čak je i sklona, ohrabrena za to «pogodnom literaturom» nepravilno ih tumačiti, u nastojanju da pronikne u njihovu na taj način suviše pojednostavljenu i napokon posve pogrešnu simboličnost.
Snovi su zapravo, u toj sferi tajnovitosti, sami «vlastiti čuvari» svoje snažne nedodirljivosti i, ne znam može li njima itko svjesno upravljati, mada bi mnogi to zasigurno željeli. Bilo bi senzacionalno kada bi to doista bilo moguće, no nije isključeno kako bi tada ta mogućnost utjecanja bila nemalo zloupotrebljavana, čak možda i na vlastitu štetu, kao uostalom i sve ono što je pretjerano i nasilno «pod paskom» čovjeka.
Mnogo sam se puta približila tek milijarditom djeliću te vjerojatnosti, ali u njezinom najjednostavnijem, i po svoj prilici jedinom «dozvoljenom» obliku. Naime, znala bih, budeći se noću iz nekoga prelijepog sna koji se iz neodgodivih potreba morao prekinuti, svjesno izazvati da usnem njegov nastavak i gotovo uvijek bih to postigla nastavljajući ga upravo na mjestu gdje se određeni san i zaustavio. Nisam, doduše, sigurna koliko sam na to stvarno utjecala vlastitom voljom, budući da se taj neželjeni intermeco događao u izvjesnom polusnu, iako svjesno održavanom, koliko je to naravno moguće da se obave stanovite radnje za koje je ipak potrebna kakva-takva budnost. To govorim stoga što sam se mnogo puta borila, jednako tako da od sebe odagnam onaj ružni, i to u trenucima kada sam tijekom sna znala da sanjam, ili sam se pak nenadano probudila ne htijući ponovno zaspati iz bojazni pred njegovim produžavanjem.
Najdalje koliko sam, čini mi se, dospjela u «upravljanju» svojim snivanjem, jest moment kada, opet znajući da sanjam, poželim poletjeti, i pri tom se «svjesno» uzdižem i - doima se- beskrajno dugo letim. To je jedan od najgrandioznijih trenutaka koji sam ikada doživjela, no na žalost rijetko bijah počašćena tom nadnaravnom, tek kroz sne dostupnom mogućnošću.
Međusobno sporazumijevanje ljudskog uma i tijela, s tim «tajnovitim potonućem» u kojem se kroz utočišnu mrežu rasterećenja i njezina suptilna iščitavanja odvija blagotvorno, samozatajno došaptavanje koje osobu nerijetko spašava od nje same, nešto je što u svojoj još nedovoljno spoznatoj, no nesumnjivoj snazi, uistinu zapanjuje.
Često zamišljam kako čovjek, pošto se probudi i ukloni sa svoga čela sićušnu i zamalo nezamjetnu elektrodu, promatra na ekranu televizora ono što je te noći «proživljavao». Uvjerena sam da bi malo koji film mogao konkurirati toj specifičnoj domišljatosti uma oslobođena svih zabrana i stega. Sve ono što nas zaokuplja i tišti, čime smo nerazrješivo opterećeni, ili nam bilo što nije dostatno, nalazi svoje mjesto u tom začuđujućem međuprostoru našega bića koji se pokatkad doima zbiljskijim od same stvarnosti.











Oznake: snovi, sanjanje, stanka gjuric

25.04.2016. u 10:26 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 21.04.2016.

Jutro s Rexom

Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima.


Podizanje iz rosnoga jutra, punjenje posudica, slatkošću posvećenom, mlakom vodom, lako ostvarivo sanjanje s pogledom u nebo iza neprobojnog stakla, poput povratka je kući nakon uspješno ispunjenoga zadatka. Rexovo i moje prijepodne iscrtano ulicom zidova (Wall Street), obilježeno riječima 'volim te' i 'mrrr', trenucima u kojima sve se mijenja, a istodobno ostaje istim: zadovoljstvo ruši ravnodušnost, osmijesi smjenjuju indiferentnost, u grubim, naglim valovima. U tim momentima mi se stapamo u jedno, i tada ništa nije važno, ništa osim toga, jer vrištim za njime čak i kad je sasvim blizu, kao sada dok leži u mom krilu, a njegove su oči uprte u istom pravcu.
Topao kao netom iz pećnice izvađena štrudla, topi se u mome naručju, dok mene preplavljuje milina zbog ponajprije taktilnog, u kojem osjećam njegovu mekoću, disanje, svilen, srčane otkucaje koji poput tupasta štapića bockaju u središte moga dlana koji prekriva njegove grudi. Rexove crne, prekrižene šapice, poput srpa i čekića na zastavi, počivaju na mojoj crvenoj suknji, dok nježno ga obujmljujem mazeći ispod sijedoga podbratka.
Ta mazna životinjica, gladna ljubavi, još je prije samo nekoliko dana dojurila kući u potrazi za mnom, pobjegavši iz hotela za kućne ljubimce. Moj maleni Harry Houdini, moje krzneno djetešce.
Ponekad imam osjećaj da nisam u stanju voljeti nikog osim njega, što naravno ne odgovara istini, ali njegova neprestana prisutnost izaziva takav osjećaj, njegova potreba za mnom, kao i moja za njim, ta neizbježna recipročnost. Ništa nije sličnije sreći od trenutka kada on leži u mome naručju, i ništa joj nije bliže.
Premda sam sada nemirna, jer pišem, ne smeta mu nijedan od mojih pokreta, iako se, kako bi on mogao zadrijemati, nastojim pomicati minimalno. No, Rex i noću, kada sam ja još budna, strpljivo trpi moje nenamjerne udarce i milovanja, za razliku od mog prvog psa koji bi, kad god bih ga pomilovala, iz kreveta gunđajući odlazio. I jedno i drugo ponašanje voli se podjednako, i onaj prosvjed i ovo prepuštanje. I dok on i dalje na mojim prsima prede kao mačka, ja opušteno, obuhvaćena njegovom toplinom, slažem kostur priče u polje maćuhica i maslačaka, i evo me, već sam pri kraju.



Videopoezija (Rex)

Oznake: pas, kućni ljubimci, stanka gjuric

21.04.2016. u 13:36 • 8 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 15.04.2016.

Rexov bijeg iz hotela za pse

Idući put, budem li ga ponovno odvela u hotel, uz opis njegova karaktera, i njegovih potreba (što uvijek nanovo traže pri ostavljanju psa na čuvanje, uz obavezni potpis vlasnika), trebat ću ispisati iz Wikipedije članak o Houdiniju, i taj papir priložiti uz njihov, jer Rexove me vještine neodoljivo podsjećaju na one najpoznatijeg iluzionista u povijesti.


Prvo - san, zatim - nemila stvarnost:

Sa svojim psom Rexom ulazim u autobus prepun turista koji obilaze Zagreb, dok se mi upućujemo kući. U busu se nalazi i čovjek sa svojim golemim psom na kojeg Rex ne reagira, kao ni ovaj na Rexa, što je dobro, ali samo u snu, jer u stvarnosti, s obzirom na Rexovu narav, vjerojatno ne bih ni koristila gradski prijevoz. Nakon kraće vožnje, vozilo zastaje kod trnjanskih fontana i Rex i ja izlazimo prvi, međutim iza nas izlaze i svi ostali, dakle i čovjek s psom, no istog se momenta pokaže kako on vodi sa sobom i druge životinje, jer iza njegova psa počnu izlaziti lavovi, tigrovi, lisice, čitavi zvjerinjak. Rex, do tada miran, ugledavši divlje životinje, razjari se i trkom uputi za njima. U sekundi, oni se svi izgube iza okuke, dok ja ostajem skamenjena, preneražena i svjesna toga da moj pas ne može preživjeti sukob s njima, međutim nakon nekoliko sati, već gotovo pomirena s neizbježnim, ugledam ga, pomalja se iza ugla iza kojeg je nestao, vuče se, raskrvavljen, ali živ.

Toliko sam pod pritiskom zbog jučerašnjeg saznanja da je moj pas, za vrijeme mog boravka u Parizu pobjegao iz hotela za pse, inače veterinarske stanice koja pruža uslugu čuvanja pasa, da sam, opterećena time, izgleda morala usnuti taj san u kojem on ipak na kraju ostaje živ, kao što je, na sreću, ostao živ i neozlijeđen i nakon bijega iz Trnjanske, do kuće, prešavši četiri raskrižja, od koja su tri najveća u gradu.
Kako je to zapravo izgledalo, nikada neću saznati, samo znam da psi ne gledaju na semafor, vjerojatno prolaze poput metka, tko ima uopće sreće da prođe, kao i Rex.
I dok je trajala potraga za njim po cijelome Trnju, on je došetao do zgrade u kojoj živi i počeo lajati ispred vanjskih ulaznih vrata. Očevici kažu kako je u kuću ulazila stanovita gospođa koja ga je željela pustiti unutra, međutim on nije želio ući, vjerojatno osjećajući da u tom trenutku nema nikoga doma. Navodno se potraga za njim odvijala na biciklu, a koliko je točno trajala, ne znam, niti ću ikada sa sigurnošću znati.
Idući put, budem li ga ponovno odvela u hotel, uz opis njegova karaktera, i njegovih potreba (što se uvijek nanovo traži pri ostavljanju psa na čuvanje, uz obavezni potpis vlasnika), trebat ću ispisati iz Wikipedije članak o Houdiniju, i taj papir priložiti uz njihov, jer Rexove me vještine neodoljivo podsjećaju na one najpoznatijeg iluzionista u povijesti. Nebrojeno se puta uspio osloboditi još dok je bio kod prvih vlasnika, u dvorištu, na lancu, a jednom su ga, u spomenutom hotelu, vezali za boravka u samome kavezu, provukavši uzicu kroz rešetke kako bi lakše došli do njega kad ujutro otvore kavez, odnosno da im ne pobjegne, međutim Rex je tijekom noći marljivo grickao lajnu, sve dok je nije pregrizao. Mogu zamisliti kako su bili iznenađeni kada su ujutro otvorili kavez, a on iskočio i potrčao, naročito ako su bila otvorena vrata dvorišta, jer taj se ne da uhvatiti kad je jednom oslobođen uzice. Naravno, mnogo ga se lakše dočepati u dvorištu, nego na ulici.
Dakle, u najboljoj namjeri da moga psa socijaliziraju, pustivši ga da se druži s drugim psom, i da bude slobodan, eto što se dogodilo.
Inače, svi se uvijek naveliko čude što Rex na sebi ima dvije ormice, k tome još osigurane planinarskom kopčom, no kad on povuče za nekim psom iza sebe, istoga momenta, kao nekom čarolijom, izlazi iz orme, jer ima svilenkastu dlaku s koje remenje lagano sklizne, uz to što je, naravno, iznimno spretan.
Morala sam ovo zapisati, i to upravo na taj način, bez imalo uljepšavanja, da više ne razmišljam o tome, jer kad samo pomislim što mu se moglo dogoditi, hvata me jeza, a trenutno sam, zbog proživljenog šoka, i u vrućici.



Oznake: hotel za pse, stanka gjuric, Rex, kućni ljubimci, trnje, Psi

15.04.2016. u 12:19 • 13 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 03.04.2016.

Prizivanje

Ja nisam 'ja', i sve dok se ne upoznam, ne mogu pronaći nijedno rješenje.
Kad se to dogodi, možda će biti prekasno za prisjećanje na sve ono što je vrijedilo, vještinu koja me dovodi k tebi, sretnu.


Jučer sam mnogočemu odjednom rekla neodloživo NE. Kad pomnije razmislim, dugo se spremalo nevrijeme. Započelo je ledenim vjetrom. Kao da se otvorilo neko novo poglavlje u kojem opstaje drukčije 'ja', ono koje nema vremena za razbibrigu, fokusirano samo na jedno, ono što se ne tiče, sebično, samo njega. Nevoljko mu se približavam, tome neprivlačnome neznancu, ježim se i strah me je njegove strane, neprepoznatljive stvarnosti.
Dok god ne pritišćem glinu, u njoj neće ostati traga. Dana mi je da je oblikujem, no još ne znam što bih s njome. Pobožno je držim u rukama, i kao da čekam da se iz nje sâm formira oblik, kišnom kapi, nekom tuđom rukom, jer ja to, čini se, ne znam. Ja nisam 'ja', i sve dok se ne upoznam, ne mogu pronaći nijedno rješenje.
Kad se to dogodi, možda će biti prekasno za prisjećanje na sve ono što je vrijedilo, vještinu koja me dovodi k tebi, sretnu.
Usredotočenost uništava ako se svodi samo na jednu golemu brigu. Sastrugana je s mene sva dobra prošlost, niču zlokobni pupoljci nove.
Kao iza stakla promatram bljedunjavu dojučerašnjost koja postupno nestaje, dok s ove strane bujaju besmislom naši podijeljeni životi. Mogu li preskočiti ogradu i vratiti se, bez vremenskoga stroja, na livadu s koje me nešto otelo, i potrčati u suprotnome pravcu od današnjice kakvu poznajem? Nije nam potrebna nikakva naprava da bismo zakoračili u nešto otprije, dobro, moguće samo umijeće kojim ćemo izmanipulirati sadašnjost, dakle prevariti vrijeme, doskočiti zbilji. Kao tijekom praćenja filma na video playeru, pritisnuti tipku za pauzu, okrenuti se neupoznatim radostima, ili se vratiti odavno zanemarenima. Prizvati ih svojom vjerom, pronaći sve zagubljene krajeve konaca koji su ostali daleko iza nas, pokidani, napušteni, i privezati ih za svoja lagana kola koja gmižu sporije od obećanja koja se nikada neće ispuniti.
Jučer sam deaktivirala svoj facebook profil. Ionako me već netko vjeran prati; što ću uopće samoj sebi, kad postoji netko tko me voli više. Možda mu neću moći reći hvala, jer ne znam tko je, ne znam što želi. Zacijelo je samo ljubav prerušena u igru, ili dopunjena njome, čista, nedužna, od samoga Boga, baš poput nevidljivog prijatelja. Bi li joj transparentnost dala drukčiji smisao, ili joj ga možda u potpunosti oduzela? Neki dječak umotan u tajnu, koji iscrtava svoju iskrenu naklonost, kao što to može samo netko jako mlad. Nitko to ne može na taj način i toliko, kao još nepovrijeđena mladost, netko kome nisu stigli podrezati krila.
Jedina istinska radost koju ću još vjerojatno dugo osjećati, susret je s njime u toj zamamnoj, virtualnoj izmaglici. Ispipavam tek obrise, i to mi je posve dovoljno, jer koliko god bila prikrivena, istini se ništa ne može oduzeti. Čak i u posvemašnjoj tmini, ona uvijek ostaje to što jest: i kada je skrivena, isijava.


Oznake: stanka gjuric

03.04.2016. u 10:37 • 2 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< travanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Kolovoz 2017 (3)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se