H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 29.03.2016.

O ljudskoj ljepoti

Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti.


Češće su me voljeli i zaljubljivali se u mene izraziti ljepotani, premda ljepota privlači k sebi sve ljude podjednako, i one ružne i one prosječna izgleda. Kako god bilo, mnogo sam rijeđe bila u vezi s lijepim muškarcima, jer premda sam i sama osjetljiva na ljudsku ljepotu, nerijetko joj se divim samo izdaleka, bez potrebe da joj se približim. Dakle, samo sam joj u par navrata dopustila da me dodirne ispod površine, dublje takne, i to samo kad je bila udružena s duhovnom ljepotom.
Ružnoća me pak oduvijek odbijala, štoviše plašila, još kao maleno dijete.
No ona vrst ljepote pred kojom zadrhtite, a koja pritom- naravno- mora biti, kako bi danas rekli, 'streight', lijepost je koja mi je oduvijek bila na 'usluzi'. Mogla sam s potpunom sigurnošću, u svakoj prilici znati kako će ta osobita vrsta privlačnosti reagirati na mene, pa čak i danas kada se to možda ne bi očekivalo od nekog mlađahnog krasotana, barem ne kao što je to bilo prije dvadeset, ili više godina. Kao svojevrsni fenomen, to me je oduvijek privlačilo, i bila sam sklona, zbog svog analitičkog uma, čak određenom proučavanju istog, kroz nužno životni eksperiment.
Bismo li lijepe ljude mogli nazvati svojevrsnom elitom, zatvorenom u zaseban svijet koji se gotovo njušeći raspoznaje, no unatoč tome, u istom tom svijetu ostaje si ukleto dalekim? Danas su muškoj i ženskoj atraktivnosti, doduše, podosta pomrsili račune svi oni skloni istome spolu, no čak i oni, moguće, bez obzira na opredijeljenost njezina nosioca, na nju gledaju podjednako, odnosno dive joj se.
U svakom slučaju, tuđa se naočitost percipira, odnosno pristupa joj se na posve drukčiji način nego prosječnosti ili ružnoći, već samo zbog toga što isključivo tjelesna lijepost može privući onu drugu, jednako lijepu, dok kod običnih, nelijepih, ili manje lijepih ljudi, to se ne događa, oni nikada ne privlače isti 'soj'. Kao istovrsnost, dakle, samo ljepota privlači ljepotu, za razliku od prosječnosti i ružnoće koje se međusobno ne privlače, ili barem nikako ne na taj način, upravo magnetski.
Ružni ljudi zapravo ne privlače izrazito nijednu skupinu, što naravno ne znači da nisu u vezi s privlačnijima u odnosu na sebe. Štoviše, mnogo je češći slučaj da su izrazito lijepe žene u vezi s ružnim muškarcima, ili obrnuto. Puno su rijeđe veze između izrazito lijepog muškarca i lijepe žene , pa čak i kada su jako mladi, i kada je mnogo teže primijetiti takvu razliku, zbog njihove mladosti, mada ni to pažljivom oku ne promakne.
Moglo bi se reći kako ljudi toliko žude za ljepotom, da čak i sami pribježu raznoraznim danas dostupnim 'trikovima', kako bi i sami, ukoliko to već nisu, postali lijepima, ne znajući da je to nemoguće, uza svu dostupnu plastičnu kirurgiju, jer išta se ne može mjeriti s istinskom, prirodnom ljepotom, i ništa je ne može nadomjestiti. Možda samo uistinu lijepo može postati mrvicu ljepše, uz određenu, manju korekciju.
Na kraju ovog eseja moram citirati sebe drugim esejom, kako bi sve postalo jasnije onima koji ovo čitaju:
Mnogo je toga napisano o ljudskoj ljepoti, i neću ništa novo reći kažem li da ona često proizlazi ili se potvrđuje iz čovjekove duhovne strukture. No, željela bih govoriti o onoj drukčijoj ljepoti, onoj koja o tome nužno ne ovisi, upravo stoga što je zbog svoje nedostupnosti naprosto neodgonetiva. Bezuvjetnost takve ljepote prkosi svemu onome što bi je zbog bilo čega moglo dovesti u sumnju, no to tjelesno u njoj, ipak zadovoljava sve, ili većinu naših kriterija za njeno prepoznavanje. Kao neoboriv, vječan ideal, ona je ostvariva jedino u samosvojnoj, superiornoj tajnovitosti. Svaka bi neprikrivena banalnost mogla samo uznemiriti njen sjaj.
Zamislite prekrasnu ženu koja 'proždire' svoju ljepotu nepodnošljivim karakterom ili glupošću. Je li njezina ljepota zbog toga manje lijepa? Da, ako je naš doživljaj toga jači od doživljaja onog fizičkog. Ili pak, ne, jer ona je zakonitost unutar sebe same, osamljena 'slučajnost' koja zbog svoje animalne suverenosti ne treba i ne zahtijeva nikakve druge podrške. Takva ljepota, kojoj nije potreban duh da bi je mogli nazvati šarmantnom, ili štoviše, da bi je mogli voljeti, izaziva strahopoštovanje, i nju se najčešće niti ne želi do kraja razotkriti.
Ljepota kojoj ne treba ništa više od onoga što već ima, ipak je rijetkost. Sve one predivne žene i muškarci koje možemo vidjeti po glamuroznim časopisima, dio su toga (lažnog) imidža neodoljivosti što se konzumira 'bez začina'. Djevojke s naslovnih stranica nitko ne želi upoznati manje, kao uostalom ni golišave krasotice koje izrazom lica pozivaju na seks, od onih koji su njima zadivljeni. To je privlačnost kojoj je svrha ostati dalek, i upućena je onima koji u svakom pogledu zadovoljavaju takva očekivanja. Često se, doduše, događa da izuzetno lijepe žene nisu i seksualno privlačne; kao da ima ta hladnoća besprijekornosti nepravedno oduzima onaj dio «ljudskosti» koji ipak značajno pripada duhu.
Budući da je mogućnost raspoznavanja ljepote vjerojatno negdje zapisana u našim genima, nije ju potrebno posebno definirati; svi smo na nju osjetljivi i svi je možemo lako prepoznati; ovisna je o našem instinktivnom dešifriranju.
Hrvatska je puna prelijepih ljudi, i u tome, u svijetu sasvim sigurno prednjačimo. Prije desetak godina u Dubrovniku sam upoznala jednoga mladića čiju bi magičnu lijepost teško itko mogao nadmašiti, no začudo, boravak s njime to kratko vrijeme što smo proveli zajedno, za mene je bio gotovo mučenje. Nije, naime, nimalo lako podnijeti nešto tako vizualno nametljivo kao što je ljudska ljepota, takva vrsta ljepote. Sjećam se nepogrešivo, osim što je imao savršene crte lica, bio je i zadivljujuće tjelesne građe (kao da samo lice ne bi bilo dovoljno!). Njegov lik nije imao puno dodira sa stvarnošću; bio je ulovljen u zamku vlastite neodoljivosti, i činilo se da bi, poput Doriana Greya, samo svojom slikom mogao odražavati zbilju.
Do tada nisam vjerovala da muška ljepota može biti na taj način nesavladiva, tako bezobrazno smjela, a opet nezaštićena i ranjiva. U cijeloj se njegovoj pojavi zrcalila neka ležerna samosvijest o moći te očaravajuće skladnosti. Nestrpljivo sam tražila makar i malu nesavršenost kako bih mogla odahnuti u svojoj nekontrolirano nadirućoj žudnji da preskočim taj «nevidljivi zid». Svejedno sam znala da je to sve što sam od njega željela: mirnoću u kojoj mogu opipati svoj nagon za iskonskim, u koju želim zaroniti samo kako bih svladala vlastitu nerazumljivu i slatku bol.
No, na njemu je ipak postojala jedna uistinu mala «nesavršenost» koja se iskazivala u nedostatku jednog od bjelokosnih očnjaka. To je, međutim, njegovu ljepotu samo dodatno činilo još božanskijom, jer ju je na skoro suosjećajan način približavalo «običnim smrtnicima». Istina, da nije bilo tog privremenog razmaka kojemu se čovjek jednostavno morao radovati (naravno, ne zlurado), možda bi sve izgledalo drukčije. Ipak, usprkos svemu naprosto nisam mogla osjetiti ništa više od opčinjenosti koja nije rađala nikakvom drugom potrebom. I to j saznanje za mene bilo porazno.
Svako je daljnje ostajanje usred te samozadovoljno nerješive zagonetke istovremeno bilo i suočenje s prolaznošću. Osjetila sam otkucaje njezina vješto prikrita nadolaženja.
Nikada prije ni kasnije nisam vidjela nekog tako čarobno lijepog kao što je bio on. U takvu se posebnost čovjek vrlo lako može zaljubiti, premda ne nužno i u osobu koja je nosi.
Čak i ljepota djece, ukoliko izlazi iz okvira uobičajenosti, oduzima dah, i mi joj se šuteći divimo. No ona je, upravo kod djece, i početak jedne lako moguće poremetivosti, jer se s vremenom može pretvoriti u običnost, ili čak ružnoću (koja, naravno, ne ovisi o starosnoj dobi), mada u svakom svom obličju napredovanja dostiže svoj zenit. Ona kroz vlastito bujanje traži dosljednost samo do određene granice, jer ništa nije tako podložno neizvjesnosti kao stasanje mladoga čovjeka. Čini se kao da se priroda neprestano koleba između ljepote i neprivlačnosti, međutim samo je ljepota, kao dio kratkovidne životne određenosti, ono u čemu bi svatko i na bilo koji način, želio sudjelovati.

Oznake: ružnoća, ljepota, stanka gjuric

29.03.2016. u 14:12 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 12.03.2016.

Da se ne pokida

Pa ipak, koliko samo čeznemo, ili bar jedno od nas da se zauvijek razdvojimo, ako ne drukčije makar prinudno, mačem odsječeni.


Da se ne pokida, pažljivo razmatam svoju laž. Promatram te; poput noćobdije iz nužde, snuždeno sjediš u tustome mraku. Iščekuješ da se naša tuga oko tebe prorijedi, raziđe, kako bi mogao i ti, kao krpena lutka na kiši, razmočena do srca, nevidljivo zaplakati.
U tebi nitko nije vidio nekog kome je potrebno išta više od redovita obroka i povremena zagrljaja. Zapravo si zatočen u našemu svijetu, premda oslobođen iz drugog u kojem si bio samo napola svoj. Bi li danas, da te se pita, odabrao onaj prvi?
Kao ni mi, nemaš izbor, čekaš trenutak u kojem će te patnja zaobići poput osvetoljubiva, naoružana prolaznika koji se nad tobom, krenuvši dalje, samo svojski izvikao.
Mada su vješala još nad nama, kao i nad tobom, dželat negdje motri našu nemoć i naš strah, jer mori ga savjest nakon preduga vrebanja, i volio bi nekome olakšati muke.
Ti si naša oživotvorena sjena, koja stopljena s nama postaje 'mi', naše zrcalo, naš odraz. Sjedinjeni u jedno, svojim jadom najavljujemo posrnulu odanost koja keseći se, prijeti s gotovo djetinjom njuškom krvožedne zvijeri koja vam nije u stanju odgristi ruku, ali vas može duboko raniti.
Opasna ljepota u tebi s kojom smo spojeni pulsirajućim ritmom, u neprestanom gibanju koje se primijeti tek približavanjem samome pregibu naših spojenih trbuha, ono je što nas održava na životu i usredotočenima. Pa ipak, koliko samo čeznemo, ili bar jedno od nas da se zauvijek razdvojimo, ako ne drukčije makar prinudno, mačem odsječeni. No naša nas sudbina, čini se, pečati s osobitim razlogom u kojem ti ne možeš ne biti obilježen onim čime smo žigosani mi, privezan za stijenu. To te na drukčiji način, ali podjednako kobno slabi, oduzimlje ti moć koja bi te mogla učiniti manje nesretnim. Poput tebe i mi režimo, kao vuci u -ljudskim vonjem- dirnutoj šumi.
Promatram te i zamišljam netaknutu tvoju radost kako se pomalja iz tvojih crnih očiju i tijelom nadire daleko, sve do 'Velikih kola' gdje si nekada davno posadio nadu otpornu na stvarnost. ...Da se ne potrga.



Oznake: stanka gjuric

12.03.2016. u 12:02 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 01.03.2016.

Molitva

Posljednjih nekoliko mjeseci 'dom' je bio neprivlačan prostor gdje boravimo u nedostatku boljeg rješenja, pomireni s neizbježnim, premda daleko od najbližih. Danas je on već mjesto gdje smo sretni, jer nismo u bolnici.


Možda je ovo što ti se čini da proživljavaš, sanjanje, a ono drugo, što misliš da sanjaš, zbilja: tvoj ponosni hod, radosno poskakivanje u snijegu, bez mene. Ja niti ne postojim.
Živiš u Parizu, na samome vrhu Eiffelovog tornja gdje te posjećuje tvoj neodoljivi ljubavnik, mlađahni Robert Redford. I možeš letjeti.
Da mi je uvjeriti te u stvarnost kakvu vide snovi, ili želi mašta. Zamijeniti im mjesta, dokazati tvojim najljepšim snima kako su zbiljnost, javi da je san. Buđenje neka ti bude prekidač kojim ih spontano pališ i gasiš.
Neka mi ne bude teško krenuti za tebe, k tebi, uvijek, s mirom u grudima;
za sve tvoje korake, tvoje odlaske i pristizanja, sva tvoja tiha, strpljiva koračanja za mene.

Da li opraštanje od bliske nam osobe uključujemo u onom času kad nam se situacija učini kritičnom, ili bi ono trebalo postojati oduvijek, od samog početka. Rastajati se s dragim ljudima kao da je posljednji put, kao i sastajati.
U mislima neprestano vidim tvoja skupljena ramena, pognutu glavu, u pogledu skrovito narušeno dostojanstvo.
Tvoja me stvarnost, kakvu je ti odnedavno doživljavaš, svakoga dana nanovo pogubljuje.
Trenutno me malo što vezano uz tebe pogađa kao tvoje radosno izrečeno: 'Vraćam se doma.'
Posljednjih nekoliko mjeseci 'dom' je bio neprivlačan prostor gdje boravimo u nedostatku boljeg rješenja, pomireni s neizbježnim, premda daleko od najbližih. Danas je on već mjesto gdje smo sretni, jer nismo u bolnici.

Netko ti je ispod nogu izvukao tepih, netko poput mađioničara. Bilo je prebrzo da bi osjetila. Je li bolje ne znati, biti manje svjestan onoga što se uistinu zbiva, svega što su nam oduzeli, ili smo izgubili?
Imam potrebu držati te u slatkoj zabludi, reći ti kako živiš u suvremenoj izvedbi vlastita dvorca. Ti si vladarica sa svojom svitom, osobnim liječnikom čijim se naredbama treba povinovati, koliko god bilo teško. Ponekad je nužno poslušati druge, znati da je biti usmjeren, isključivo za naše dobro.
Voljela bi da vjeruješ kako su osobe koje leže s tobom u sobi, ondje samo zato da ti olakšaju tvoje muke, i kako bi imala prilike vidjeti da i drugima tvojih godina nije nimalo lako. Ili da su to anđeli čuvari koji su preuzeli ljudsko obličje da bi mogli, otjelotvoreni, bdjeti nad tobom, i pomoći ti riječju i rukama čovjeka.
Htjela bih da ti mogu pričati ti o ljepoti življenja koje te čeka, ali ne mogu sve dok ne usneš istinu koja će nas svojom dražesti obje preobraziti. Ili usnimo obje!


Oznake: Molitva, majka, stanka gjuric, Robert Redford

01.03.2016. u 10:49 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2016 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se