H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 15.02.2016.

Nemoćno srce

Zar je moguće da ljudima vladaju zavist i predrasude u tolikoj mjeri da zatome sve drugo, imalo vrijedno u čovjeku? Plaši me to.


Kako da se otisnem od ovoga kopna, od ove obale svojih zamišljenih ili istinskih nužnosti, i trebam li uopće? Drži li me moj pas prikovanom u mjestu, ili ipak ja sama?
Ona me možda priželjkuje kraj sebe, čeka. Žudim za njezinim jasnim, nedvojbenim vapajem.

Shvaćaš li ti koliko si puta propustio istinu, koliko si puta sklopio oči na mjestima kada je bilo jasno da više od onog što imaš pred sobom ne postoji. Ne trenutno.
A trebalo je samo prepustiti se toj neobičnoj, čudesno-zbiljskoj istini koja svakoga prožme, obilježi novom spoznajom, ukoliko joj se preda. No, ne i ti; možda ne nikada.
Zar je moguće da ljudima vladaju zavist i predrasude u tolikoj mjeri da zatome sve drugo, imalo vrijedno u čovjeku? Plaši me to. Kada bih znala, primila uputu o tome što trebam učiniti, od Ante, majke, Boga, uradila bih to: kamo da se uputim, je li zaista potrebno?
Volimo li svi mi najviše sebe, uvijek, u svakom trenutku, ili samo ponekad kad nedovoljno volimo drugog?
Je li uistinu gotovo nemoguće napustiti grad koji voliš, učiniti žrtvu, preseliti tijelo, odreći se autentičnog sebe zbog višega cilja?

Još uvijek kao da ne vjerujem da te više nema. Susrećem te u kretnjama drugih, njihovu govoru, načinu hoda… Hoću li ikada moći otići na mjesto gdje si me vodio da i ja zapalim svijeću, neizliječena, na određen način mrtva kao i oni, u kovčegu optočenom zlatnim listićima i pokojim draguljem.
Da sam znala voljeti te više, bih li imala pristup, maleni otvor kroz koji kadikad mogu zaviriti u tvoju drukčiju stvarnost? No ja sam te voljela najviše. Možda je samo moj način bio neprihvatljiv.
Kako da znamo što sve možemo od sebe dati, a ne pružamo, ili nismo dali? Što nas sve može upozoriti? Postoji li kakav putokaz, pravo usmjerenje, kako bismo bili sigurni što, kako, i u kojem trenutku poduzeti, kako si jednom ne bismo predbacivali da nismo napravili sve što smo mogli. Međutim, orijentir, osim u nama samima, ne postoji. Ne pronađemo li ga u sebi, uskraćeni smo za nešto što nadilazi razum i emocije.

Ali što ako ni jedan od ponuđenih, preostalih nam alata ne daje odgovora? Ako smo skamenjeni pred životnom poteškoćom, paralizirani zbiljom? Može li biti drukčije, možemo li se nagovoriti na otkucaje koji će promijeniti naš smjer kretanja, utisnuti dušu u naše nesvjesno? Ljubav, sama po sebi, nije dovoljna, treba joj netko razuman tko će donositi odluke i sprovesti ih u djelo.
Bez tebe, kao da ništa ne mogu; ispunjeno sam, no ipak nemoćno srce.


15.02.2016. u 11:23 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 07.02.2016.

Majci

Mi stvaramo sliku koja pogoduje našem načinu razmišljanja, kako bismo se teže suočili s istinom o sebi, dobrodošlim, dobro ugošćenim, sebičnim 'tuđincem' koji primjereno ljudski djeluje tek kad se to pokaže nužnim.


Ostavila sam tvoje ruke, tamo daleko, koje su moje. Možda i oči, pogled, razočaranje u njegovu dijamantnu modrilu. Cijelo tvoje lice, purpurne usne, osmijeh, čitavu sebe, skvrčenu, sitnu, ranjavu.
Dok ti tamo ukočena ležiš, ja se ovdje za tebe, i dižem i padam. I padam opet, i ponovo podižem. Ovo moje tijelo samo je posuđeno, ja sam tek u tebi, slomljenoj, čitava; na ovom se mjestu, kao i ti, rušim.

Priželjkuješ li moje dolaske, čekaš li me, često se pitam. Ili ti je možda donekle svejedno, kao i za svakog onog tko ti ne može pomoći, bez obzira što sam ja, 'ja', tvoje ja, svoje ja, 'ja' za koju vrijedi živjeti, 'ja' zbog koje bi vrijedilo umrijeti…
…Ne sada.

Oduvijek mi je bio neuhvatljiv način na koji razmišljaš, a tako mi je potrebna tvoja misao, o tebi, od tebe, baš sada.

Premda nema, barem ne osobnog, konkretnog dodira s ovim o čemu trenutno pišem, svejedno mi ovog trenutka pada na pamet pomisao kako nam, nerijetko, bližnji počinju nedostajati tek kada saznamo da su geografski daleko, premda nam nisu nedostajali kada su bili blizu, mada smo ih rijetko viđali. No, postojala je mogućnost.
Svijest o neupitnoj možebitnosti uvelike mijenja našu percepciju stvarnosti, kao i nas same, oduzimajući važnost događajima i ljudima, odnosno dajući im je, na mjestima koja to ne zaslužuju. Mi stvaramo sliku koja pogoduje našem načinu razmišljanja, kako bismo se teže suočili s istinom o sebi, dobrodošlim, dobro ugošćenim, sebičnim 'tuđincem' koji primjereno ljudski djeluje tek kad se to pokaže nužnim. Poput miševa koji se do željenog cilja domamljuju sirom, počinjemo djelovati, biti učinkoviti, čim smo suočeni s preprekom koja nam izgleda poput izazova. …Nimalo bolji od sebe nekad, ništa bolji od sebe sutra.

Ona sada zacijelo spava, dok ja potopljena u vrućoj vodi isisavam živost iz svojim plavičastih udova, misleći o njoj, pišući joj, voleći je ljubavlju koju nedovoljno poznajem, jer sam njome preplavljena. Sve što na bilo koji način živimo, posjedujući kroz svoju svjesnost, kao ničim profanim umanjenu veličinu, nismo u stanju dotaći dovoljno duboko, jer smo uljuljkani u zbilju koje se naš razum ne može odreći. Ono je, kroz svoj pravi značaj, na razini koju svojim umom jednostavno ne možemo doseći. Kad prave spoznaje izviru iz gubitka, ostalo postaje samo sentimentalno nagađanje u sferi velikih ljubavi, kao što je (i) ova prema roditeljima.



07.02.2016. u 12:58 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se