H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 26.01.2016.

Njegujući privid

Zapravo se doima pomalo jezivim to vrijeme u kojem smo napokon pomireni s onim što se dogodilo, u kojem je, kroz naš spomen, lice osobe koju smo jednom voljeli, i to -naravno- ne prestajemo, toliko zamagljeno da nam se čini kako je u svojim mislima možemo prizvati tek pogledom na fotografiju.


Koliko nam je vremena potrebno da voljenu, blisku nam, umrlu osobu, umalo posve potisnemo iz svoga sjećanja? Jedna, dvije, četiri godine? …Da više nije svakodnevno u našim mislima, da smo se zapravo od nje oprostili, gotovo preko noći zakoračivši u razdoblje u kojem odjednom kao da postoji samo žal bez boli. To udaljavanje, ta vrst rastanka možda je, na vrlo neobičan način potresnija od samoga gubitka, jer nam počinje nedostajati raniji osjećaj, emocije u koje smo se mogli sakriti s neupitnim razlogom, bez potrebe da ikome išta objašnjavamo.
Zapravo se doima pomalo jezivim to vrijeme u kojem smo napokon pomireni s onim što se dogodilo, u kojem je, kroz naš spomen, lice osobe koju smo jednom voljeli, i to -naravno- ne prestajemo, toliko zamagljeno da nam se čini kako je u svojim mislima možemo prizvati tek pogledom na fotografiju.
Kako neoprostivo milosrdno zacjeljujemo. Naši se ljubavni krici i bodlje uvlače s našim puzećim, nepokolebljivim zaboravom. Na stanovit način kao da žalimo što smo prestali biti oni kojima je bolno prisjećanje, s vremena na vrijeme predstavljalo svrhu postojanja, premda istodobno i poticaj za odlazak. Kao mazohisti žudimo za nekadašnjim udarcima, mada znamo da se jednom ipak moramo prepustiti tek opuštenoj bespomoći, kako bismo lakše nastavili dalje.
Međutim, ja to ne želim, hoću biti s tobom, u sebi posve osviješteno, svakoga dana, no kao da me odguruješ od sebe kako bih do kraja ozdravila. Bilo je trenutaka, u kojima sam te htjela odmah i zauvijek zaboraviti, na samom početku, kad je bilo najteže. I kako da se onda ne pitam: Što čovjek zapravo želi? Zar uvijek ono drugo, drukčije od onog što doživljava trenutno?
Ipak je smireno prisjećanje na pokojnika, kad smo makar naizgled posve izliječeni, ono što ćemo vjerojatno do kraja života nositi u sebi s više-manje jednakim intenzitetom. Ništa ga neće znatnije promijeniti. U periodu koji predstavlja vrhunac naše patnje, a završava časom u kojem smo započeli osjećati svojevrsnu ravnodušnost, bili smo izloženi neizmjernim potresima. Sve iza toga samo je ravna crta, poput zauvijek zaustavljenih srčanih otkucaja.
Odjednom, mi više ne žalimo za umrlim već za tadašnjim osjećajima koje je u nama prouzročilo njegovo nestajanje. …Ipak, ne prečesto, samo kada mislimo da bi nas to moglo oživjeti, kada smo lišeni bilo kakvih emocija. Mogli bismo čak reći kako smo u sebi ponekad mrtvi gotovo jednako kao i on od kojeg tražimo da u nas udahne život, na način da nam pomogne da do kraja odnjegujemo privid.



Oznake: smrt, ljubav, stanka gjuric

26.01.2016. u 12:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 12.01.2016.

Mladi Apolon u noninom krevetu

Pokušavam shvatiti što se to u mojoj noni događa. Postaje poput stidljive tinejdžerice, čas se hihoće, čas cmizdri, ili razmaženo prosvjeduje.


Pomalo me zabrinjava pomisao: je li se moja noni možda zaljubila? Ne zato što bih imala nešto protiv toga samog po sebi, već se - znajući kakve poteškoće sa sobom može donijeti to stanje- pomalo bojim za njenu psihičku stabilnost, s obzirom da je riječ o njezinu terapeutu u ranim dvadesetima.
Mnogi nisu, i nikada neće doći do spoznaje da naša percepcija nas samih, kada smo u fazi osjećajnog procjenjivanja određene situacije koja nam godi, a u čemu gotovo podjednako sudjeluju svi naši tjelesni organi, uključujući dakako mozak, nema mnogo veze s našom starošću. I u osamdesetima možemo biti itekako emocionalno angažirani u odnosu prema osobama u dvadesetima, ili tridesetima, budući da se našim 'afektivnim tijelom' doživljavamo u onim godinama u kojima smo sazreli onoliko koliko je psihički zdravom, odraslom čovjeku potrebno. Sva ostala nazovimo sazrijevanja pripadaju iskustvu koje donosi sa sobom mudrost. Iznutra, mi se doživljavamo uvijek dovoljno mladima da se zaljubimo u one zaista mlade, unatoč našoj oronuloj tjelesnoj ljušturi; ona na to rijetko kad ima značajnijeg utjecaja. Možda je čak donekle nepravedno što s našim starenjem ne stari i naše srce, onesposobljujući na taj način našu nekadašnju mogućnost da se vinemo u visine u kojima nam sve bijaše lako dostupno. Mi jednako ili gotovo jednako percipiramo mladost u svojoj blizini, kao kad smo bili u dobi onih koje danas promatramo, samo što to nastojimo prikriti kao da je sramotno. Tijelo zaboravlja svoju dob, osim kad nas bolom ili nemogućnošću da učinimo nešto što iziskuje preveliki napor, na to ne podsjeti.
Kad je pored ostarjele osobe netko tako mlad, kome ona počinje emotivno pripadati, samo je eventualno razum može spriječiti da učini korak kojim bi mogla biti ismijana njezina namjera. Jer reakcija okoline svodi se uglavnom na zgražanje tipa:' Strašno. Mogao/la bi mu/joj biti otac/djed/majka/baka.' No takvo što zaista ne znači ništa vremešnoj osobi kojoj se, po mnogima' na neprimjeren način' dopada netko mlađahan.

Pokušavam shvatiti što se to u mojoj noni događa. Postaje poput stidljive tinejdžerice, čas se hihoće, čas cmizdri, ili razmaženo prosvjeduje. Tipični znakovi zaljubljenosti koju na taj način iskazuje preda mnom, osobom koja joj je vrlo bliska, a kojoj svejedno ne može izreći što se zapravo dešava, jer možda toga nije ni sama do kraja svjesna.
Ja znam da je ona velika zaljubljenica u sve što je lijepo, pa tako i u iznimno lijepe ljude, kao i ja uostalom, no ona to, moguće, ovaj put iz nužde proširuje do svoga srca, dajući time ujedno smisao i svome postojanju, što mladi terapeut vlastitim ljekovitim prisustvom, htio-ne htio temeljito nadograđuje.
Mogu ih zamisliti same: nju kako se grleno smije njegovim šalama, ali i kako sama nastoji biti duhovitom, da bi se doimala zanimljivijom, znajući da je to jedno od rijetkih oružja koja, u dobi u kojoj jest, može upotrijebiti, s obzirom da od sebe ne može dati mnogo više kako bi stekla barem zamišljenu, čak umjerenu naklonost onog koji je njezinu pridobio u potpunosti, a da to ne zna. Kako bi i mogao? Ili se možda varam?
Poticajni dodir njegove ruke na njenim leđima, oslanjanje o njezina podignuta koljena za vrijeme kratkotrajnog odmora u krevetu, anđeoski osmijeh, nevino koketiranje, sve je to dovoljno da mu se potpuno preda.
Njih su dvoje samo na prvi pogled poput, jedno u drugo zaljubljenih bake i unuka.
Mislim da moja noni ne zna baš u potpunosti što se sa njom događa, premda zacijelo naslućuje, no ipak s obzirom da osjeća koliko joj je bitna njegova blizina, ne samo radi terapeutskog učinka koju na nju imaju vježbe, već zbog osjećaja koji mladić u njoj pobuđuje samim svojim pojavljivanjem, plaši se da to ne bude vidljivo meni, i stoga je preda mnom tajnovita, pomalo zbunjena, naročito kada se svo troje nađemo u istoj prostoriji.
Meni se oduvijek, primjerice, krasan muškarac mogao dopasti samo kao slika, ništa više od toga. Moj je odnos prema ljepoti stav pribranog, posve hladnokrvnog poimanja, realne zabilješke. Takav doživljaj ljepote nikada nije probio opnu koja bi doprla do bilo kakve emocionalne naklonosti prema osobi koja je posjeduje, ukoliko u njoj nije postojalo ono drugo, neodoljivo privlačno duhovno. Drugim riječima ljepota sama po sebi nije mogla biti dovoljan razlog za posezanjem do srži koju je ionako teško dohvatiti, osim samo površinski, barem ne na relaciji kao što je to slučaj kod moje noni danas.
Oni koju se zaljubljuju u samu ljepotu, dubinski, odnosno u njena nosioca, dakle isključivo i samo radi nje, to su gotovo bez iznimke muškarci; upravo je njima fizička privlačnost sasvim dovoljna da bi bili potpuno opčinjeni. Doduše najčešće nisu ni svjesni koliko je to kratkotrajno i površno, no to ih se ionako ne tiče, mada nakon određenog vremena dotaknu suštinu, što je kod duže veze neizbježno, i ako im nije podjednako dopadljiva, tada i njihov dotadašnji osjećaj zaljubljenosti nestaje, a da ne znaju zbog čega, i u kome trenutku je od njih otišao.

Svi bismo trebali moći razumjeti što se to događa s ostarjelim ljudima kada 'odlutaju' za nekim toliko mlađim od sebe, no to je jedna od rijetkih pojavnosti koju si mogu priuštiti bez limita: sanjarenje o onome što se u njihovim mislima može ostvariti, premda nema nikakve budućnost, što je za njih manje važno, čak i kada znaju da je nemoguće.
Uvjerenja sam da nikada ne bih mogla kupovati ljubav, no ako je ona upakirana u privlačan omot, kao njega, briga, medicinska skrb, tko kaže da ne bih i ja, jednog dana, samu sebe podsvjesno ili čak svjesno zaslijepila, kako bih si darovala komadić sreće kakvu mi može priuštiti prisutnost mladog ljepotana koji dodiruje moje tijelo kojeg se, primjerice, gnušam. Ako to mogu osamdesetogodišnjaci u vezi s devetnaestogodišnjakinjama, zašto to isto ne bi bile u stanju činiti žene? Ne doduše na taj način, već mnogo suptilnije, ali ipak - učiniti to. Gotovo sam sigurna da se muškarci svojeg ostarjelog tijela ne stide, nit' ga sakrivaju dok ih jedva punoljetne djeve cjelivaju po grudima.
Za suprotno, potrebno je biti svjestan svoga izgleda, i jako iskren prema sebi, kao da se promatramo izvana, a što bi nas odvratilo od fizičkog zbližavanja, držalo nas budnima u toj spoznaji čak i u momentu kada smo do kraja opčinjeni i zarobljeni nečijom mladalačkom atraktivnošću.
Ljudi vjerojatno čitavog života kupuju nečiju naklonost, a da to u sebi niti ne osvijeste. Sve je na neki način u njihovu životu svojevrsna trgovina. Daju, da bi primili. Vlastitu ljepotu kupuju i prodaju na bezbroj načina. Sve ono što mogu prodati, prodaju, doduše za to postoji drukčiji naziv, no ja sam ovdje pomalo nemilosrdna, i napokon smijem to reći. Možda je takvo stajalište cinično, međutim ne znači da je netočno.
Eto, danas moja noni doslovno plaća jedno, kako bi, doduše još uvijek to ne znajući, dobila nešto sasvim drugo. Dakle, koliko god to bilo prikrito, ipak kupuje, a mlađahni Apolon to, po svoj prilici, zna. Ili je to ipak samo kreacija moje razuzdane mašte?
Draž svega u konačnici je u tome što nikada ne saznamo koliko je tko od nas doista primio, već koliko smo uspjeli sami sebi ugoditi, u svojoj tako prirodnoj misiji preživljavanja, ponekad, na vrlo specifičan način
- kroz druge.



Oznake: stanka gjuric, mladost, starost, zaljubljena osoba

12.01.2016. u 15:18 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 06.01.2016.

Predviđanje

Može biti uzbudljivo donijeti odluku na temelju vlastitih predviđanja, i time staviti na provjeru, napokon, svoj predosjećaj.


Rekao si: 'Vodio sam ljubav s tobom, u mislima.' Nisam uzvratila: 'I ja s tobom.', bilo je tako očigledno.
Pada ledena kiša i blagdan je, hoće li mi itko vjerovati da sam to ja, ako bez svoga psa provirim u jutro.
Izlazim napolje, u siječanjsku studen, promrzla i bosa još od sinoć, pri otvorenu prozoru u krevetu, nepokrivena. Bilo mi je gotovo svejedno.
Ti ne znaš da sam od pjene, paučine, da me možeš otpuhnuti kao maslačka, raspršiti, čak i posve nehotice.
Šumi tvoja bol, mogu je osluhnuti poput mora u školjci, prislonjenoj uz moj obraz. Plaši me tvoja bojazan, tvoja slijepa pristajanja, no neće proći dugo i otisnut ćeš se od mene kao od obale, u potrazi za ljubavlju koja neće skoro presušiti.

Zamišljam te na razne načine. Još nismo bili zajedno, no već se poznajemo. Moć imaginacije uvelike je podcijenjena u svojem lako održivom značaju, kao mogućnost ostvarivanja, ono što se na javi potvrđuje. Maštanje nam, potpomognuto našom intuitivnošću može izreći priču prije no što se ona dogodi, s jednakom točnošću. Ono je nerijetko prorok u nama kojeg, na našu nesreću, nedovoljno često takvim doživljavamo. Zaronimo li dovoljno duboko, može nas odvesti u vrijednosno neprocjenjive predjele vjerojatnosti koje su, premda promatrane okom budućnosti, nadolazećeg, ispred nas, ipak već daleko iza.
Može biti uzbudljivo donijeti odluku na temelju vlastitih predviđanja, i time staviti na provjeru, napokon, svoj predosjećaj.
Ne sjećam se da mi se ikada do sada dogodilo da promašim. Mogla sam bez greške napipati puls kraće razvojne putanje moje povezanosti s nekom osobom, bio to prijateljski ili ljubavni odnos. Zaprepašćujuća točnost, no na nju se čovjek vrlo brzo navikne, kao na nešto što dolazi samo po sebi, posve spontano, bez prizivanja. Ponekad me je loša prognoza mojeg šestog čula znala zadržati, upozoravajući me da ne idem dalje, međutim ostvarivanje je, unatoč tome, katkad bilo neizbježno.

Ja sam bila snijeg, ti si bio kiša, ali ne uvijek. Ponekad smo znali zamijeniti mjesta. Pisalo je 'pauza', na mome prozoru, 'vrijeme je za odmor', da nas podsjeti, da ne umremo snatreći zajedno, jedno o drugom.




Oznake: stanka gjuric, intuicija, ljubav

06.01.2016. u 10:56 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se