H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 27.12.2015.

Siva zona

...Ne mislim na grabežljivca ili morbidnost u čovjeku koji bi ubio da mu je dopušteno proći nekažnjeno, već na ono, u biti bezazleno, no nepriznato ljudsko, tako svojstveno čovjeku, čega se on sam srami stoga što je sramotom obilježeno, a što se iz njega ničime ne da odstraniti.


Nastojat ću biti blaga i reći kako čitav svijet, odnosno ljudska vrsta normalno funkcionira zapravo tek u prikrivenoj, sivoj zoni. Sve ono što je karakteristično za čovjeka, izvan te sfere, ili je dobrano prigušeno ili pak posve ugušeno. Ljudi međusobno komuniciraju zauzlani vlastitim licemjerjem nametnutim im izvana, i nitko nije ono što ga, kao čovjeka, unutar njega sama, ogoljela, zaista predstavlja. Sve što se događa u okviru te zone, nije nužno loše, ali se, s obzirom da je tabu, skriva, i u suštini je nedozvoljeno. Nastoji li se istinska ljudska priroda suspregnuti, zbog dobrobiti društva? Ne mislim na grabežljivca, ili morbidnost u čovjeku koji bi ubio da mu je dopušteno proći nekažnjeno, već na ono, u biti bezazleno, no nepriznato ljudsko, tako svojstveno čovjeku, čega se on sam srami stoga što je sramotom obilježeno, a što se iz njega ničime ne da odstraniti.
Promatram ljude na ulici, i njihove izgladnjele oči. Okovani su lancima, žude za sobom u sebi. Mogu napipati njihovu glad, osjetiti njihovu žudnju, nezadovoljstvo, strah.
Svi mi koračamo u nepreglednoj koloni zauzdanih, svi smo u okovima, i nitko od nas nije uistinu slobodan, unatoč svom eventualnom materijalnom bogatstvu, dakle nečemu čime si, često se podrazumijeva, može kupiti ona vrst zadovoljstva koje se veže uz nesputanost.
Je li ta laž društvu uistinu potrebna? Je li ono prekrilo neprovidnom maramom vlastite oči, vjerujući da tada neće vidjeti što se zaista događa u čovjeku, zamaskiralo sebe, zavaralo, i time se neoprostivo zanemarilo?
Oni koji upiru prstom, oni koji odlučuju, koji kreiraju pravila, nisu nimalo drukčiji od drugih, ali upravo stoga što su mogli donositi odluke u ime njih, svih nas, sve su nas zarobili, zacijelo misleći da time čine dobro društvu u cjelini.
Kako god da je, s obzirom na navedeno, ne čudi što se u svijetu sve događa. Čovjek u verigama, pogrešno usmjeren, dirigiran čovjek, kad-tad mora puknuti, kao i čitavo društvo. Da mu je dopušteno da bude ono što jest, to se vjerojatno ne bi dogodilo, ne na taj šokantan način. On je u mnogim svojim segmentima obuzdavan na pravim mjestima, kako ne bi činio zlo, međutim postoje točke u kojima, kao ljudsko biće, posebice kad je riječ o seksualnosti, u čemu je najosjetljiviji i što u mnogome formira njegovu ličnost, kada je sustegnut, može zakazati, što ga čini nečovjekom.
Radi frustriranosti koja nastaje iz pogrešnih zabrana, nadomješta svoju nemogućnost iskazivanja sebe, čineći razna nedjela, ili funkcionira isključivo u sivoj oblasti, a van nje je za život praktički nesposoban.
Čovjek se od pamtivijeka ustvari u mnogome stidi sama sebe i svoje ljudskosti, i stoga je od sebe učinio to što jest. Doveo se u situaciju da ne može biti onakav kakvim bi mogao i trebao biti. Vanjskim je čimbenicima kreirana individua koja zatajuje samu sebe, donekle plutajući u svome sivome području, može li si to dopustiti, odnosno ima li prilike, koju je u tom svojevrsnom vrzinom kolu, gotovo onemogućen pronaći.
U tom pojasu najbolje djeluju oni koji se ne plaše sebe. Siva je zona svojevrsni zatvor, kao i ono izvan nje. I u njoj postoje pravila koja se ne smiju prekršiti, no značajna je razlika u tome što čovjek u njoj zadovoljava sebe i svoje potrebe, dok izvan nje pretežito potrebe drugih.
U danas gotovo izumrlim, zabačenim svjetovima, zajednicama u kojima ne postoji ta određena vrst zabrana, i ljudima je dopušteno biti nepatvorenima, nema ratovanja, frustracija iz kojih se rađa zlo. Postoji kohezija koja, držeći zadovoljne ljude na okupu, društvo čini sretnim.



27.12.2015. u 09:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 21.12.2015.

Čudovište

Malena se zvijer doima neuništivom. Mogu je prepoznati čim joj se, u meni, zarumene obrazi, a bjeloočnice oblože ružičastom pjenom.



Ne znam točno zašto, no volim misliti da je danas nedjelja, pa čak i da ti ne odlaziš. Zauvijek - samo nedjelja, jer se, zacijelo, nećeš više vratiti.
Bolećivo čudovište u meni nikada neće umrijeti; toga se bojim. Malena se zvijer doima neuništivom. Mogu je prepoznati čim joj se, u meni, zarumene obrazi, a bjeloočnice oblože ružičastom pjenom. Suočena sam s njome u najneočekivanijim trenucima. Zaprepasti me, zgromi, a mnogo kasnije (kad se već podmuklo pritaji) ostavlja slomljenom, međutim s njome se nemoguće hrvati, isisati je iz sebe poput pčelinjeg, zmijskog, osinjeg otrova. Ona je 'ja' toliko koliko si 'ti' samo ti, jedno, umiveno, blaženo, obožavano lice.
Moje pak je kotur koji se kadgod, poput kakva onemoćala cvijeta okreće ka strani koja priziva njegovu zlokobnu slabost, kako bi je, poput oružja, pucnjem okrenulo od sebe k meni.
Ponekad mi se čini da se uopće ne poznajem, a kako bih tek poznavala čudnovatog stranca unutar sebe kojem bih često najradije iskopala oči. …Tom nekom koga se kadikad gnušam, premda sve više naslućujem da jest, ili tek sve više postaje neotuđivi dio mene koji bi trebalo obzirno prihvaćati. Zapravo, nisam sigurna da li to moje lice koje se trenutno uvuklo duboko u za njega udobnu tminu, i pritajeno iščekuje moment u kojem će moći ispoljiti svoju nadljudsku i svemoguću volju, nužno prisutno zbog moje mogućnosti preživljavanja, ili je samo rezultat, kao kod svih nas, prilika u kojima se pokatkad nalazimo, radi čega postajemo zaprepašćujuće drukčijima.
Možda je to nešto posve normalno, mada meni nepodnošljivo, budući rezultira nečim odbojnim, opipljivim, čvrstim i hladnim poput magneta kojeg ne mogu odvojiti od 'metalne ploče' sebe, jer prianja uz nju kao u zemljani otvor upalo sjeme iz kojeg izniče biljka koju ću kasnije bezdušno sasjeći.
Je li moguće da sam satkana od tolikih proturječja da bi od mene (odavno) mogao nastati pisac? Moja me hipersenzibilnost često odvodi u područje koje uvijek mukotrpno ranjava, do iskrvarenja, čak i kad to moje drugo, nenamjerno prikrito lice zauzme svoje snažno stajalište, razumno odlučujući o nečemu što se u potpunosti kosi s onim što dijete u meni osjeća trenutak prije, ili nakon toga. Ta kontroverza i odlučnost u kojoj ustrajem kao da mi o tome ovisi život, koji put zaista zastraši, jer sam tek sada, nakon bezbroj bezbrižnih godina primorana odlučivati u nečije tuđe ime, što se neminovno, i s boli odražava na moju svakodnevicu.
Ne, to nije rabota za mene. Ja nisam ta koja to mogu, ali činim, jer moram, i zbog toga glavinjajući ulazim u ćorsokak, stupajući možda zabludjelim korakom, no drukčije ne znam, što, moguće, ujedno opravdava tog sićušnog, povremenog monstruma u meni.


21.12.2015. u 13:57 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 12.12.2015.

Jutro

Sada znam, da sam učinila to kad sam zaista htjela, preskočila ogradu i pobjegla pred dalekom budućnošću, danas bih i dalje bila s tobom, u zaleđenoj sadašnjosti, no moja samoljubivost nije se mogla odreći same sebe u nadolazećoj, intrigantnoj naznaci mijene.



Uvijek me zavara jutro u kojem treba donijeti odluku, sunčani dan ili maglovit, moje rane, dugotrajne šetnje, naglo prekinuti telefonski razgovori, dan u kojem predosjećam da bih već svojim osmijehom mogla kupiti nedostajuće vrijeme, samo da smognem snage skočiti u vodu pred mojim prozorom koja je prerasla u rijeku, možda i more od kojeg se nemoguće odvojiti, jer sam zavarana.
Ovdje je sve ono što trebam, tvoja uvrnuta vjernost, ma sve tvoje, moje tek posuđeno. U mislima te vidim kako donosiš prepune vrećice hrane: lososa, mozzarele, voća i povrća, stojiš na vratima i radosno iščekuješ reakciju svoga mezimca. Sada znam, da sam učinila to kada sam zaista htjela, preskočila ogradu i pobjegla pred dalekom budućnošću, danas bih i dalje bila s tobom, u zaleđenoj sadašnjosti, no moja samoljubivost nije se mogla odreći same sebe u nadolazećoj, intrigantnoj naznaci mijene.

Jedan muškarac sad putuje prema jugu, od mene se samo fizički udaljava, što djeluje poput eliksira, jer meni je moja samoća dragocjena, i kad sam bez nje, a nužno mi je potrebna, u sebi grcam, kao na primjer trenutno dok moj pas na silu želi ući u moj esej, gura mi se u krilo i grubo me, muški, mlati svojim šapama.
Jutro koje zasljepljuje, jer poziva me van, dok moram pisati, i, zaista, ja bi da se igram, pravim kolače od vode i pijeska. Govorim si: 'hajde još malo', kao djetetu, primoravam se prije nego na grad sruši se noć, prije no što oseka udalji veliku vodu pred mojom kućom, i time mi oduzme moć.
Nagovaram se na to da mojoj majci usadim žudnju za životom, oslobodim je malodušnosti koju će zamijeniti optimizmom, dodam joj krila riječima koje, neizgovorene, čuje: 'Stani u mjestu, ne pomiči se, čekaj da poletiš tek kada se korakom, na znak, na kratko odvojiš od poda, spontano se podižući, bez napora.
Košara koju pletem svakodnevno, sastavljena je od odbačenog pruća, tako bi i ti trebala, plesti svoju, kojom ispunjavaš svoj život, spajajući u njoj komadiće svog života, sve vrijedno nastojeći posložiti na pripadajuće mjesto, popuniti praznine, osmisliti svoj napor.'
Govorim joj istinu uvijek, i kada ne bih trebala, bez obzira što je njome mogu povrijediti. No, zbog moje ishitrene iskrenosti ona pati samo zbog reakcije drugih na istu, i samo joj je zbog njih važna. Nju ona, na sreću, ne može slomiti.

Biti stoik, velika je prednost, međutim za nekog poput mene tko poput curice izgovara sve što misli, takvo neobično razumijevanje pomalo čudi. Moja se djetinja netaktičnost, od nje želi prigušiti zbog drugih, dodati joj se vedrina, umanjiti značaj. Majčina naivnost i dobrota mogu se suprotstaviti svakoj mojoj bezazlenoj bodlji od papira, pjenastih mjehurića, šećerne vune, izrasloj iz moje bojazni, no ja sam samo kći koja korača s Njim. Jedan, dva, jedan, dva… Šest i deset je, prazna ulica…, jedan, dva, jedan, dva. Subotom ne dišem, jedan, dva, jedan, dva, hodam ukorak s njime; treba to jednom započeti, nakon što smo već odavno dobrano zagrebli po površini.


12.12.2015. u 12:51 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se