H.A.D.L. by Stanka Gjurić

subota, 24.10.2015.

Istina o sreći

...Dakle, to može biti naš roditelj, dijete, životni partner, sestra, brat…i uvijek taj netko, netko od njih, drži našu sreću u rukama, a mi to ne znamo. Ne zna nitko, jer svaki od poznatih nam elemenata u životnome lancu, pretendira da bude najjači, i može to biti.


Može li čovjek, kroz život zapljuskivan mnoštvom čudnih, kao i svakodnevnih zadovoljstava i radosti, spoznati što je to zapravo istinska sreća? Ako da, kako je u toj poplavi, koja u njemu izaziva gomilu kontroverznih osjećaja, može raspoznati? Budući da ona, bez sumnje, dolazi iz tišine njegova srca, ima li je uopće vremena i mogućnosti osluhnuti, i kada? Odgovor je: Na žalost tek tek kada je izgubi. Spoznajno, mnogo toga u životu slično je upravo tom prepoznavanju vlastite sreće: stiže nam prekasno. Međutim, za razliku od drugog, jedino je sreća nepovratno stanje. Ona je ono što zadržava na okupu sve sastavnice čovjekova života, premda ne nužno i u harmoniji, no kada nestane, jer djeluje poput nezamjenjive karike u lancu, ruši se njegov čitav sklop, i čovjek naprasno biva suočen s istinom o sreći koje više nema. No, zašto TEK kad je više nema?
Budući da im ona u određenoj mjeri pripada od samoga rođenja, ljudi vlastitu sreću udišu poput zraka, zbog čega im postaje nevidljivom, i njihova je svijest ni slutnjom ne može dotaći. Tek suočeni s izgubljenim, do tada čvrsti, odjednom postaju krhki i ranjivi, dubinski zahvaćeni mijenom. Naravno, samo oni koji su u stanju takvo što osjetiti; jer mnogi se nikada ne približe tom paklenom ponoru koji ih, rušeći u sebe, obogaćuje za veličanstvenu, mračnu, ničim usporedivu spoznaju; ali zato i tužnijima.
Naša sreća, dakako leži u drugim ljudima, onima koje volimo. Tkivo iz kojeg je nastajala sreća, kad smo je imali, tvorilo je ono izvan nas, premda je od nas poteklo. Dakle, to može biti naš roditelj, dijete, životni partner, sestra, brat…i uvijek taj netko, netko od njih, drži našu sreću u rukama, a mi to ne znamo. Ne zna nitko, jer svaki od poznatih nam elemenata u životnome lancu, pretendira da bude najjači, i može to biti. U jednom ćemo trenutku dosegnuti maksimum njezine iskoristivosti, premda je nismo ni 'iskoristili', ne znajući da je imamo, odnosno od čega se sastoji.
Sreća je, dakle, privremena konstanta s konačnim krajem. Koliko god djelovalo nepravedno što ne znamo da smo sretni kada to jesmo, i nismo u stanju uvidjeti iz čega ona doista izvire (barem ne tako dugo dok posve ne nestane), lažna sigurnost koju osjećamo dok smo još zarobljeni tragičnom nesvjesnošću, donekle pomaže našoj sreći, kako bi jednom bio sporiji naš pad.



Oznake: sreća, stanka gjuric

24.10.2015. u 11:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 17.10.2015.

NERAZGOVJETNO

Bila sam ponosna zbog njegove slabosti, ili mudrosti, svejedno. Treba se znati povući na vrijeme.


Na straži sam. Ništa ne čuvam, ništa ne branim, samo čekam, pazim da me ne zaskoče loše vijesti. Želim biti spremna.
Danas je neradni dan, ispred mene nedjelja, iza mene nedjelja, kamo god pogledam uvijek je već konac tjedna. Tek žličicu stvarnosti svakoga jutra mogu unijeti u sebe, pomiješanu s crnom kavom i nekoliko kapi meda.
Kao da odjednom ne osjećam ništa i osjećam previše. Prilično nerazgovjetno. Je li me možda otupila nevolja? Može li se prolongirati bol, ili ja to već činim, nagonski?
Oči su mi vlažne i crvene, lice mokro, a znam da nisam lila suze. Moguće odjednom nisam u svakome trenutku i do kraja svjesna što činim. Odvaja li se moje tijelo od moje psihe, i na taj način onemogućava moju volju i percepciju svega onog što se u meni, i mome tijelu događa? Možda sam ja, sada, moja mati, a to su njene oči, dok sam ja nakratko usnula da se odmorim od same sebe. Jer teško je biti ja. Samoj se sebi uklanjam.
Moj pas je jučer prvi put ustuknuo pred drugim mužjakom. Kao uplašeno lane poskočio unatrag. Bila sam ponosna zbog njegove slabosti, ili mudrosti, svejedno. Treba se znati povući na vrijeme. Da je samo htio, taj drugi, svojom ga je snažnom čeljusti mogao samljeti. Ne mogu znati što je Rex osjećao u tom trenutku, no možda je ipak znao da pred njim stoji još takoreći šmrkavac, tinejdžer, slatko stvorenje na kojem se još mjestimice primjećuje pahuljičasto krzno, nalik paperju u mladoga ptića. Grabeći šapom prema Rexu kojeg lagano očešava, kao da je želio reći: 'Hej, stari, ne boj se, neću ti ništa.' No meni su ipak klecala koljena, mada sam bila presretna što se on, jednom, ne sukobljava. Kada bi barem tako bilo uvijek, međutim moj kavgadžija rijetko kad ustukne, osim pred kakvom njemu zamornom ženkom.
Ponekad plačem unaprijed. Strah me je, nema nikog odraslog uz mene. I moj pas je dijete.
Možete biti sigurni da vas nikada neću izdati, možda samo iznevjeriti vaša očekivanja. No nije li to sudbina sviju nas, ovo potonje, bez iznimke?



Oznake: stanka gjuric

17.10.2015. u 11:47 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 02.10.2015.

HERKULES

Nešto je u meni s lakoćom zatvorilo vrata duboke sućuti, preoblikovalo me u dobroćudnu neman koja me štiti iznutra, sve dok sam na straži i čekam vlastito buđenje, ipak nalik snu.


Mrskoj rutini unatoč, smišljam kako da ustajalost ipak ne napustim, ostanem tu gdje jesam, jer predstavlja moju stabilnost, pruža mi utjehu usprkos nevolji kojom me zahvaća s boka, nagovarajući moj svijet na mrkle promjene. Neizbježnu, novopridošlu se nedaću svejedno ne usudim uvesti u svoju svakidašnjicu, u potpunosti je priznati i spoznati. Čak i da to učinim, možda bih tom dijelu neporecive stvarnosti i dalje ostala dalekom, kao i sada, iza debeloga stakla, spontano štiteći samu sebe njegovom tustom, prozirnom neprobojnošću. Lagano osvještavam u sebi vlastitu nedodirljivost, čak je pokušavam i razumjeti, i pritom se stalno pitam isto: je li A. u tome sa mnom, uz moje srce koje nastoji uvijek biti tamo gdje sam i ja, tijelom, no u tome rijetko i uspijeva. Kao da neprestano putujem između nezadovoljstva i osmijeha, zaleđena u vremenu u kojem se odluke donose usput. Nešto je u meni s lakoćom zatvorilo vrata duboke sućuti, preoblikovalo me u dobroćudnu neman koja me štiti iznutra, sve dok sam na straži i čekam vlastito buđenje, ipak nalik snu. Potreban mi je moj Herkules iz djetinjstva, moj, svojim svojstvom izmišljeni rođak, junak koji sve probleme rješava samo jednim obećanjem, i tek spomenom njegova imena nasilnike čini krotkima. Više no ikad, danas mi treba, mentalno ali i fizički taj lik koji bi moju majku mogao ponijeti na rukama, osoviti na noge, prošetati s njome, pružiti joj nadu. Jer drugih nema. Postoji još samo taj uz mene davno oživjeli heroj kojeg bi trebalo ponovno prizvati, domamiti iz vremena kad mi je maštanje pomoglo da preživim, obranim se, da bude manje opasno i bolno… Nužno mi je potreban taj mitski junak da ga u mislima zagrlim, zavolim ponovno, i stvaran i izmišljen, djelotvoran kao tada kada sam se kao petogodišnjakinja branila njegovim postojanjem, familjarno ga svojatajući. Gdje li je sad taj dragocjeni privid pomoću kojeg sam u najtežim trenucima nadvladavala svoj strah? Dok su mi 'patuljci' prijetili, poput mantre izgovarala sam njegovo ime i pritom rasla kao mišice Popaja u momentu dok guta svoj špinat. Što li se sve događa u glavi djeteta kada se osjeća ugroženo i kada ga nitko drugi ne može spasiti osim njegovih oživotvorenih sanjarija! Koliko se sjećam, spominjanjem 'ujaka Herkulesa' uvijek sam se uspjela zaštititi. Ni najmanje nisam stradavala ni kada se činilo najopasnijim, ili kada mi nisu vjerovali, no koliko me pamćenje služi, kod njih nikada nisam osjetila ni tračak sumnje u ono što govorim. Moji su vršnjaci poznavali moje roditelje, znali su da mi tata nije nadčovjek, braću nisam imala, no na sreću postojao je taj moj pomalo tajanstveni ujak. Tako maloj i nejakoj štit mi je mogao biti jedino on, nadograđen, prenamijenjen u tu nepobjedivu bogoljudinu. Danas ga zazivam, sada kada mi zaista treba, više no ikad, kako bi ovaj put iscijelio Nju, kroz mene.

Oznake: herkules, stanka gjuric

02.10.2015. u 12:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se