H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 12.08.2015.

UMRIJETI NA NOGAMA

Nekako mi se čini da samo produžavanje životnog vijeka ne nalazi svoj pravi smisao, s obzirom da, zahvaljujući lijekovima nedovoljno popravlja kvalitetu života, već da se taj 'smisao' nalazi isključivo u zaradi onih koji doprinose produženju čovjekove životne dobi.
.

Gotovo svatko od nas želi 'umrijeti na nogama', maltene zdrav, od puke starosti. No starosti bez bolesti i boli, one tek zamislivo lijepe koju, kao takvu, rijetko tko doživi.
Želimo li, dakle, doživjeti visoku dob, iako se to nikoga od nas ne pita, jer osim u iznimnim slučajevima, kada se ljudi osmjele na samoubojstvo i onih koji imaju mogućnost odabrati eutanaziju, mi ne odlučujemo o trenutku svoje smrti. Svojim se načinom života možemo dovesti u situaciju da se suočimo s teškom bolešću ranije no što smo se nadali, i najčešće si takvim pogrešnim životnim stilom samo produžiti muke i bolest, ili pak umrijeti suviše mladi. Ljudi bi trebali biti svjesni toga da za sve u životu postoji cijena, pa tako i za način na koji žive, kao i biti spremni na to da će njihov stil življenja (nezdrava prehrana, pretjerana konzumacija alkohola, pušenje, i tome slično), u određenim godinama doći na naplatu. Međutim sve je to ono na što možemo imati utjecaja, vlastitom voljom promijeniti svoje loše navike, premda ljudi, naravno, umiru i od bolesti na koje nemaju nikakva upliva i do kojih uglavnom nije došlo radi njihova modela življenja, već zbog genetskih čimbenika, stresa, tuđih pogrešaka, te mnogo čega drugog, na što sami rijetko kada ili vjerojatnije nikada nisu mogli djelovati.
Nitko od nas ne zna kad će ga snaći ono što najmanje očekuje ili čega se potajno pribojava, no katkada ne činimo ništa da bi bar donekle spriječili da nas zadesi ono najgore, kao što je na primjer nepokretnost (naravno da je nemogućnost kretanja često posljedica mnogočega drugog na što nismo imali utjecaja), kojoj smo često sami doprinijeli, trenutak u kojem do kraja života ostajemo na brizi drugima, svjesni svega, ali bez mogućnosti da uteknemo iz svoga tijela.
Ponekad pak naprosto postanemo zatočenicima vlastite sudbine, žrtve određenih okolnosti, situacija na koje nas je primorao život, kao što je primjerice težak fizički rad, radi čega smo si uništili zdravlje, došli u situaciju da se naša starost pretvori u neizdrživu patnju. S druge pak je strane medicina, odnosno farmaceutska industrija, čovjeku omogućila da živi duže, s jednim značajnim propustom: nije poboljšala kvalitetu njegova života. Produženim vijekom trajanja ljudskog života produžena je samo čovjekova starost. Kada vam govore drukčije, lažu vam. Usudim se čak tvrditi kako su zacijelo bila sretnija vremena (za pojedinca, obitelj i društvo u cjelini) kada se živjelo kraće i umiralo brzo, od nekih danas lako izlječivih bolesti, i kada je prosječni životni vijek bio znatno kraći nego što je danas.
Sada znam da je nerijetko sreća umrijeti iznenada, od srčanoga udara; svakako mnogo bolje no patiti se godinama, i zahvaljujući napretku medicine i lijekovima doživjeti devedesetu, proklinjući život, razapeti na križu. Nekako mi se čini da samo produžavanje životnog vijeka ne nalazi svoj pravi smisao, s obzirom da se nedovoljno popravlja kvaliteta života, već se taj 'smisao' nalazi ponajprije u zaradi onih koji doprinose produženju čovjekove životne dobi, ili tome sličnom. Postavlja se pitanje: čemu živjeti do osamdesete ako se nismo u mogućnosti brinuti sami za sebe? Je li smisao isključivo u činjenici što postojimo i što se naš život umjetno produžuje lijekovima? Farmaceutska industrija i sve s njome udruženo i sljubljeno ima na to nezadovoljavajući odgovor protiv kojega nitko od nas na žalost ništa ne može.


Oznake: starost, Zdravlje, farmaceutska industrija, smrt, hodanje, stanka gjuric

12.08.2015. u 10:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< kolovoz, 2015 >
P U S Č P S N
          1 2
3 4 5 6 7 8 9
10 11 12 13 14 15 16
17 18 19 20 21 22 23
24 25 26 27 28 29 30
31            

Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se