H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 05.07.2015.

KUKAVIČLUK I HRABROST

Trajalo je kratko; moj poriv da pobjegnem, no dovoljno dugo da shvatim, ili barem naslutim što i kakvom mogu biti u kriznom trenutku koji od mene iziskuje više no što, smatrah, mogu bilo kome pružiti, više od onog što sam ikada bila spremna od sebe dati.


Trajalo je kratko; moj poriv da pobjegnem, no dovoljno dugo da shvatim, ili barem naslutim što i kakvom mogu biti u kriznom trenutku koji od mene iziskuje više no što, smatrah, mogu bilo kome pružiti, više od onog što sam ikada bila spremna od sebe dati. Zanimljiva je ta ne tako rijetka čovjekova potreba za bijegom od poteškoća, pred onim s čime se nije u stanju nositi, ili barem misli da ne može i ne zna. Jer on sebe nikada do kraja ne upozna, budući da se kroz život nužno ne susreće s mnogim situacijama koje ga na taj način mogu ogoljeti. I tako dugo dok se ne suoči s određenom nedaćom on ne može znati kako će reagirati.
Mislila sam da sam jača i da ću, kad 'zagusti', djelovati kako treba, od čega me moj prvotni nagon pomalo razuvjerio. Poput brodskog kapetana koji spašava sebe, ne misleći o putnicima za koje je odgovoran, napokon i treniran za postupanje u kriznim situacijama, a u stvarnom se brodolomu pokaže kukavicom, tako i ja, premda još uvijek samo u zamišljanju, bježim, no moj brod još nije potonuo, stojim za kormilom, motrim i proučavam valove.
Dakle, čovjek tek u određenim, teškim situacijama saznaje tko je zapravo; tek kad nešto pođe po zlu, pokaže se njegova prava priroda koju je ponekad oblikovao način na koji je do tada živio, neokrznut nevoljom, jer su se drugi o njemu brinuli, ili je njegov stil života naprosto takav da njime odbacuje nepoželjnosti koje bi ga, da je odabrao drukčije, vjerojatnije mogle ugroziti.
Moj krizni trenutak je na sreću prošao, što ne znači da se neće pojaviti opet. Zapravo ga očekujem kao što ozlijeđeni vojnik, predmnijevajući čeka da ga na mjestu ranjavanja, u jednom trenutku ponovno probode. Međutim ovaj put ću znati kako ga nadvladati, budući da sam već slični 'napadaj' proživjela.
Mnogi ne znaju kako se nositi sa životnim nevoljama, no u tim iskušenjima često uspiju prevladati svoje strahove, što je već samo po sebi stanoviti podvig.
Ipak, mislim da se junačko srce formira kroz odgoj, roditeljski pristup, kako prema vlastitoj djeci, tako i prema samome životu. Ponešto od svoga karaktera ubiremo nasljeđem, no puno toga naučimo jednostavno kaleći se kroz život. Od nekog tko je bio odgajan i živio u svojevrsnom staklenom kavezu, ne može se očekivati hrabrost kakvu ima onaj tko je bio primoran za većinu toga sam se izboriti. No što je zapravo hrabrost i je li ona, s obzirom na ono kako je mi definiramo, zapravo precijenjena? I u kojoj je mjeri žrtvovanje u korelaciji s hrabrošću? Možda hrabre ljude ponajprije obilježava istinski altruizam, a svaki nedostatak ljubavi prema čovjeku ili prema određenom pojedincu, moguće rezultira nedostatkom volje, a samim time i hrabrosti da učini nešto za dobrobit drugog, da se žrtvuje, zanemari sebe zbog boljitka bližnjeg.
Oduvijek sam cijenila tu vrstu ljudske nesebičnost, no takvi su ljudi zaista rijetki, i zbog toga se, između ostalog, o njima toliko i govori. Međutim postoje i ona mala junaštva koja nitko ne primjećuje, ponekad čak ni junak sam, kojima je, već samo nadvladavši svoju nemoć, učinio čudo. Kada nešto činimo u trenutku dok nemamo drugog izbora, to je jedna vrst, uvjetno rečeno, hrabrosti, zbog toga što primjerice stoički trpimo, međutim kad pred nama stoji izbor i mi se odlučujemo za varijantu koja je teža, i lišava nas nečeg u korist onih kojima želimo pomoći, tada je to nešto što možda zaista možemo proglasiti istinskom hrabrošću.


05.07.2015. u 13:06 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se