H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 17.06.2015.

RUKAVEK

Da se ponovno 'uzgoji' jedan takav 'proizvod', bila bi potrebna barem godina, a ja sam već bila navikla na 'gotov užitak', nije me privlačilo nešto što se tek oblikuje i stvara za buduće, majstorsko zadovoljstvo, i zbog toga je ono, kao takvo, za mene bilo za svagda izgubljeno.


Jesam li imala deset ili dvanaest godina, ne bih sa sigurnošću mogla reći, samo znam da je u jednom momentu toga osjetljivog razdoblja u mome odrastanju, moja majka donijela odluku kako mi više nije potrebna godinama korištena, istrošena 'mazilica'. Većina djece u nekom periodu života posjeduje omiljeni predmet od kojeg se nerado odvaja, poput jastuka, deke ili kakve krpice, tako sam i ja imala svoj tzv. rukavek. Gornji dio pidžame, bijela majica čiji sam rukav zdušno tijesnila svake večeri, s vremenom se ofucala, pa mi je mama, iznenada se odlučivši riješiti moje pamučne majičice, na moj izričit zahtjev, sačuvala samo njen lijevi rukav, tako da sam ga i dalje mogla koristiti u istu svrhu, navlačeći ga do lakta i trljajući njegov mekani, istanjeni krajičak, što bi me navečer uspavljivalo, a preko dana uvodilo u moju djetinju meditaciju. Mislim da je trenutak u kojem je riješila da me od toga oduči, i baci taj dio mene već srastao sa mnom, bio prijeloman, jer sam tim činom naprasnog oduzimanja meni nenadoknadivog blaženstva, izgubila i djelić iskonske povezanost sa samom sobom, što sam tek mnogo godina kasnije uspjela pobijediti, i na druge načine kompenzirati svoje iz svega toga proizašlo nezadovoljstvo.
U to je vrijeme, naravno, to bio svojevrsni šok od kojeg sam se dugo oporavljala, jer ništa nije moglo zamijeniti moj omiljeni rukav čije mi je korištenje priuštilo toliko miline. Nakon godina uporabe, bio je taman toliko razrađen i formiran da je moje 'meljenje' (kao sam to tada nazivala) u meni moglo proizvesti naprosto savršeno psihofizičko zadovoljstvo, i kako bi ga išta, njegovim nestankom, moglo nadomjestiti?
Da se ponovno 'uzgoji' jedan takav 'proizvod', bila bi potrebna barem godina, a ja sam već bila navikla na 'gotov užitak', nije me privlačilo nešto što se tek oblikuje i stvara za buduće, majstorsko zadovoljstvo, i zbog toga je ono, kao takvo, za mene bilo za svagda izgubljeno. Možda ga je u određenoj mjeri s vremenom nadomjestilo češkanje, koje je pak posve druga vrst zadovoljstva koje je, budući da se ne može provoditi sa samim sobom, već zbog toga manjkavo.
Na koji sam način žalila za rukavekom, više se ne sjećam, no sigurna sam da sam svoju frustraciju, dobrim dijelom, duboko u sebi zatomila, čime sam djelomice u sebi razvila osobitu vrst introvertiranosti, iščekujući nadrastanje svoje boli izlječenjem nečim većim i jačim od potrebe za baš tom vrstom užitka koju sam mogla potaknuti 'meljenjem'. Da sam se od njega odvikla samoinicijativno, spontano, to zacijelo na mene ne bi ostavilo nikakve posljedice, no s obzirom da mi je bilo oduzeo ono bez čega nisam mogla zamisliti nijedan dan, ishod takva nagla lišavanja, bio je nepodnošljivi osjećaj praznine, i ogorčenosti.
Kasnije, u odrasloj dobi u par sam navrata nastojala iskonstruirati nešto slično rukaveku, no to nije moglo proizvesti ništa ni nalik onome od nekada, i stoga je trajalo vrlo kratko. Ne bih rekla da danas više nisam sposobna doživjeti tu vrst zadovoljstva, no svakako nisam u stanju na onaj nekadašnji način, zato što ga, primorana stati, nisam uspjela nadrasti. Rukavek je bio izrezan, bačen, spaljen, pokopan, i nije ga bilo moguće vratiti, ni reproducirati. Zauvijek ću žaliti za tim bijelim tunelastim krakom koji se i opran na završecima uvijao, prilagođen mojim malim prstima koji su na njemu izvodili virtuozne pokrete, u mene dozivljući neopisivo, nikad poslije toga na taj način doživljeno zadovoljstvo.



17.06.2015. u 13:38 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 11.06.2015.

IZGUBLJENI RAJ

Danas, uz drugo okruženje, drugoga kućnog mezimca, druge ljubavi, promijenio se DNK moga bivstvovanja. Kroz segment koji objedinjuje oba moja bića, ono od nekada, i ovo sadašnje, samo sam, zahvaljujući vlastitome sjećanju zadržana cjelovitom.


Često mislim na svoj prvi podstanarski stan u zagrebačkom Trnju. Što nas to tako snažno veže uz prostore u kojima smo živjeli netom po odlasku iz našega rodnog mjesta? Ili sam ja tek jedna od rijetkih koja na taj način percipira događaje.
Nedavno sam ponovno bila na Krugama, i opet se osjećala kao da odlazim na sastanak s prvim momkom. Dok sam suzdržano jecajući, zbog prolaznika koji su me promatrali, jer nisu mogli da ne naslute moje, iza sunčanih naočala skrivane suze, koračala Držićevom, klecala su mi koljena i bila sam uzbuđena poput zaljubljene adolescentice. Stančić u kojem sam nekada boravila bila je garsonijera od tridesetak kvadrata, međutim meni toliko prirasla srcu, da i danas, pri samoj pomisli na nju, to razdoblje i taj dio grada, zadrhtim od čežnje. Možda sam u to vrijeme najviše voljela. Tada su mi bila živa još oba roditelja, obožavani partner s kojim bijah u vezi takoreći do nedavno, moj prvi, nikad prežaljeni pas… Svakodnevno sam odlazila na kavu kod susjede, a u golemoj smo višekatnici jedni druge znali po imenu, i pri svakome susretu srdačno pozdravljali. U okolici je mnogo zelenila, veliko igralište po kojem je moja kujica Hooper slobodno trčkarala. Doduše, da danas tamo živim s mojim sadašnjim psom, ne bih mogla iskoristiti takvu prednost, s obzirom na njegovu, bitno drugačiju narav. No svejedno, kao da i dalje venem za tim kvartom u kojem se odvijalo sve ono dobro, možda i najbolje, od kad sam stigla u Zagreb.
Voljela sam tamošnje kafiće, živost zbog blizine tržnice, male dućane smještene u visokim zgradama u stilu socrealizma, čitavo to naprosto veličanstveno jednostavno i ugodno okružje. Kada bih ovaj moj prostor mogla preseliti u Kruge, ni trenutka se ne bih dvoumila.
Premda je predio u kojem sada živim, po većini kriterija, znatno povoljniji, i dalje me nešto vuče u moj stari kraj, da do tamo prošetam kao do Zrinjevca ili Maksimira, prodišem svoju mladost. Što me to mami k tome mjestu nakon toliko godina? Odlazim li zapravo na susret sa samom sobom, onom od nekada, obasjanom drugojačijom srećom? Danas, uz drugo okruženje, drugoga kućnog mezmca, druge ljubavi, promijenio se DNK moga bivstvovanja. Kroz segment koji objedinjuje oba moja bića, ono od nekada, i ovo sadašnje, samo sam, zahvaljujući vlastitome sjećanju zadržana cjelovitom. Moja suština, zaleđena u prošlosti i ona koja nesmetano teče, svakim danom uočava neoborivi zbroj sebe: uporan, nepromjenjiv u svojoj staloženoj sigurnosti koju kao da je izgradila zbiljnost izvan same stvarnosti. Možda ne mojom zaslugom, jer ja sam oduvijek dobrano lebdjela iznad zemlje, već zahvaljujući razumnoj, višoj sili koja moje odluke drži pod kontrolom, a time zacijelo i u određenoj harmoniji. Mogla bih otići na kraj svijeta, ili se vratiti na sam izvor svog zadovoljstva, fizički, no ne i mentalno, premda bih, vrlo vjerojatno, takvim svojim povratkom, unutar sebe mogla proizvesti i stanoviti psihički učinak kojim bi se, kao u kakvu snu, kameleonski izgradilo ono u meni zauvijek izgubljeno. Međutim, istodobno znam da, nadam se- čvrsto postolje na kojem sada stojim, ima svojih prednosti, kakvih nema iza mene ostavljeno drukčije blaženstvo, ono koje nije moguće ponoviti, jer više ne postoje tvorci tog istog zadovoljstva, a bez kojih je takvo što neostvarivo. Zbog toga pomireno ostajem ovdje. U moj nekadašnji raj odlazim kao na izlet u prirodu, noseći sa sobom naprtnjaču prepunu spomena, kojeg, pri dolasku izvlačim napolje, poput zaigrana djeteta plešući u kolu svojeg samotnoga, jedinstvenog zadovoljstva. Koliko god to kratko trajalo, za povremeni oporavak duše sasvim je dovoljno.


11.06.2015. u 17:45 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 03.06.2015.

COTE D'AZUR

Rolls-Royce, Maserati, Bentley, Ferrari, Lamborghini, mile cestom, kao da se šuljaju. Do detalja je sve podređeno turistima, kako bi se oni osjećali dobro.


Premda je od mog povratka s puta prošlo već desetak dana, još uvijek sam s mislima u Francuskoj. U rano popodne, za vrijeme trajanja Filmskog festivala u Cannesu, prolazim šetnicom La Croisette, ispijam piće u kafiću preko puta ulaza u paviljon, uživam u pogledu na prolaznike i prizor pred sobom. Turisti hodaju uz more, sjede u restoranima i barovima, ili uz crveni tepih dočekuju filmske zvijezde, no, začuđujuće, nigdje nema gužve. Kod nas su ulice prepune svijeta, a ceste vrve automobilima u svako doba dana. Na Azurnoj obali atmosfera je u svemu toliko neopterečujuća, da je isprva gotovo neshvatljivo kako je moguće da na kolniku nema meteža u kojem se ljudi mimoilaze s teškoćom. Kao da je čovjek zakoračio na drugu planetu. U samome centru Cannesa može se šetati unedogled, a da nas nitko niti ne okrzne, popiti kavu u mirnoj, gotovo uspavanoj ulici s tek jednim ili dva kafića. Tamo domaćini rade, a turisti se odmaraju, a u Hrvatskoj se valjda odmaraju i jedni i drugi.
Rolls-Royce, Maserati, Bentley, Ferrari, Lamborghini, mile cestom, kao da se šuljaju. Do detalja je sve podređeno turistima, kako bi se oni osjećali dobro. Kao u usporenom filmu, čak i u špici, kasnije navečer, svjetina lagano leluja kao u kakvoj šarenoj izmaglici koja među njima riše distancu, i boravak u mnoštvu čini podnošljivijim, jer ni u jednom trenutku ne dopušta da posjetitelji, jedni drugima, na bilo koji način smetaju. Gužva u Cannesu je uvijek umjerena, uz gotovo ugrađenu, besprijekornu koordinaciju, poput aparata s autoregulatorom. Nitko vas ne gura, nitko vam se previše ne približava, ne toliko da biste se mogli osjećati nelagodno. Ljudi kao da su vezani nevidljivom uzicom koja ih, jedne od drugih drži na nužno potrebnoj razdaljini, kako bi se svi osjećali ugodno; kao u redu pred bankomatom, gdje se, pri čekanju, ne prelazi žuta crta.
Svaki od restorana u svojoj ponudi ima tartar biftek koji je svugdje drukčije začinjen, ali uvijek izvrstan, zatim čarobno rosé vino i bezbroj laganih dnevnih koktela. Cijene jesu visoke, najjeftiniji hamburger stoji 20 eura, no u svakom od postojećih gostionica postoji odjeljak za one koji žele tek nešto popiti. Tu možete sjediti satima, promatrati prolaznike, i čavrljati s prijateljima, nastavljajući sanjati svoj san na javi.
Iako sam u tom dijelu Francuske bila već nekoliko puta, možda tek sada uistinu razumijem zbog čega toliko ljudi hrli na Azurnu obalu. Cannes i Nica jesu najpoznatiji, no ništa zanimljivija nisu ni druga mjesta, u kojima jednako dominira neodoljivo ozračje dokolice.



03.06.2015. u 11:49 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se