H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 17.06.2015.

RUKAVEK

Da se ponovno 'uzgoji' jedan takav 'proizvod', bila bi potrebna barem godina, a ja sam već bila navikla na 'gotov užitak', nije me privlačilo nešto što se tek oblikuje i stvara za buduće, majstorsko zadovoljstvo, i zbog toga je ono, kao takvo, za mene bilo za svagda izgubljeno.


Jesam li imala deset ili dvanaest godina, ne bih sa sigurnošću mogla reći, samo znam da je u jednom momentu toga osjetljivog razdoblja u mome odrastanju, moja majka donijela odluku kako mi više nije potrebna godinama korištena, istrošena 'mazilica'. Većina djece u nekom periodu života posjeduje omiljeni predmet od kojeg se nerado odvaja, poput jastuka, deke ili kakve krpice, tako sam i ja imala svoj tzv. rukavek. Gornji dio pidžame, bijela majica čiji sam rukav zdušno tijesnila svake večeri, s vremenom se ofucala, pa mi je mama, iznenada se odlučivši riješiti moje pamučne majičice, na moj izričit zahtjev, sačuvala samo njen lijevi rukav, tako da sam ga i dalje mogla koristiti u istu svrhu, navlačeći ga do lakta i trljajući njegov mekani, istanjeni krajičak, što bi me navečer uspavljivalo, a preko dana uvodilo u moju djetinju meditaciju. Mislim da je trenutak u kojem je riješila da me od toga oduči, i baci taj dio mene već srastao sa mnom, bio prijeloman, jer sam tim činom naprasnog oduzimanja meni nenadoknadivog blaženstva, izgubila i djelić iskonske povezanost sa samom sobom, što sam tek mnogo godina kasnije uspjela pobijediti, i na druge načine kompenzirati svoje iz svega toga proizašlo nezadovoljstvo.
U to je vrijeme, naravno, to bio svojevrsni šok od kojeg sam se dugo oporavljala, jer ništa nije moglo zamijeniti moj omiljeni rukav čije mi je korištenje priuštilo toliko miline. Nakon godina uporabe, bio je taman toliko razrađen i formiran da je moje 'meljenje' (kao sam to tada nazivala) u meni moglo proizvesti naprosto savršeno psihofizičko zadovoljstvo, i kako bi ga išta, njegovim nestankom, moglo nadomjestiti?
Da se ponovno 'uzgoji' jedan takav 'proizvod', bila bi potrebna barem godina, a ja sam već bila navikla na 'gotov užitak', nije me privlačilo nešto što se tek oblikuje i stvara za buduće, majstorsko zadovoljstvo, i zbog toga je ono, kao takvo, za mene bilo za svagda izgubljeno. Možda ga je u određenoj mjeri s vremenom nadomjestilo češkanje, koje je pak posve druga vrst zadovoljstva koje je, budući da se ne može provoditi sa samim sobom, već zbog toga manjkavo.
Na koji sam način žalila za rukavekom, više se ne sjećam, no sigurna sam da sam svoju frustraciju, dobrim dijelom, duboko u sebi zatomila, čime sam djelomice u sebi razvila osobitu vrst introvertiranosti, iščekujući nadrastanje svoje boli izlječenjem nečim većim i jačim od potrebe za baš tom vrstom užitka koju sam mogla potaknuti 'meljenjem'. Da sam se od njega odvikla samoinicijativno, spontano, to zacijelo na mene ne bi ostavilo nikakve posljedice, no s obzirom da mi je bilo oduzeo ono bez čega nisam mogla zamisliti nijedan dan, ishod takva nagla lišavanja, bio je nepodnošljivi osjećaj praznine, i ogorčenosti.
Kasnije, u odrasloj dobi u par sam navrata nastojala iskonstruirati nešto slično rukaveku, no to nije moglo proizvesti ništa ni nalik onome od nekada, i stoga je trajalo vrlo kratko. Ne bih rekla da danas više nisam sposobna doživjeti tu vrst zadovoljstva, no svakako nisam u stanju na onaj nekadašnji način, zato što ga, primorana stati, nisam uspjela nadrasti. Rukavek je bio izrezan, bačen, spaljen, pokopan, i nije ga bilo moguće vratiti, ni reproducirati. Zauvijek ću žaliti za tim bijelim tunelastim krakom koji se i opran na završecima uvijao, prilagođen mojim malim prstima koji su na njemu izvodili virtuozne pokrete, u mene dozivljući neopisivo, nikad poslije toga na taj način doživljeno zadovoljstvo.



Oznake: stanka gjuric, djeca, djetinjstvo

17.06.2015. u 13:38 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< lipanj, 2015 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se