H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 11.06.2015.

IZGUBLJENI RAJ

Danas, uz drugo okruženje, drugoga kućnog mezimca, druge ljubavi, promijenio se DNK moga bivstvovanja. Kroz segment koji objedinjuje oba moja bića, ono od nekada, i ovo sadašnje, samo sam, zahvaljujući vlastitome sjećanju zadržana cjelovitom.


Često mislim na svoj prvi podstanarski stan u zagrebačkom Trnju. Što nas to tako snažno veže uz prostore u kojima smo živjeli netom po odlasku iz našega rodnog mjesta? Ili sam ja tek jedna od rijetkih koja na taj način percipira događaje.
Nedavno sam ponovno bila na Krugama, i opet se osjećala kao da odlazim na sastanak s prvim momkom. Dok sam suzdržano jecajući, zbog prolaznika koji su me promatrali, jer nisu mogli da ne naslute moje, iza sunčanih naočala skrivane suze, koračala Držićevom, klecala su mi koljena i bila sam uzbuđena poput zaljubljene adolescentice. Stančić u kojem sam nekada boravila bila je garsonijera od tridesetak kvadrata, međutim meni toliko prirasla srcu, da i danas, pri samoj pomisli na nju, to razdoblje i taj dio grada, zadrhtim od čežnje. Možda sam u to vrijeme najviše voljela. Tada su mi bila živa još oba roditelja, obožavani partner s kojim bijah u vezi takoreći do nedavno, moj prvi, nikad prežaljeni pas… Svakodnevno sam odlazila na kavu kod susjede, a u golemoj smo višekatnici jedni druge znali po imenu, i pri svakome susretu srdačno pozdravljali. U okolici je mnogo zelenila, veliko igralište po kojem je moja kujica Hooper slobodno trčkarala. Doduše, da danas tamo živim s mojim sadašnjim psom, ne bih mogla iskoristiti takvu prednost, s obzirom na njegovu, bitno drugačiju narav. No svejedno, kao da i dalje venem za tim kvartom u kojem se odvijalo sve ono dobro, možda i najbolje, od kad sam stigla u Zagreb.
Voljela sam tamošnje kafiće, živost zbog blizine tržnice, male dućane smještene u visokim zgradama u stilu socrealizma, čitavo to naprosto veličanstveno jednostavno i ugodno okružje. Kada bih ovaj moj prostor mogla preseliti u Kruge, ni trenutka se ne bih dvoumila.
Premda je predio u kojem sada živim, po većini kriterija, znatno povoljniji, i dalje me nešto vuče u moj stari kraj, da do tamo prošetam kao do Zrinjevca ili Maksimira, prodišem svoju mladost. Što me to mami k tome mjestu nakon toliko godina? Odlazim li zapravo na susret sa samom sobom, onom od nekada, obasjanom drugojačijom srećom? Danas, uz drugo okruženje, drugoga kućnog mezmca, druge ljubavi, promijenio se DNK moga bivstvovanja. Kroz segment koji objedinjuje oba moja bića, ono od nekada, i ovo sadašnje, samo sam, zahvaljujući vlastitome sjećanju zadržana cjelovitom. Moja suština, zaleđena u prošlosti i ona koja nesmetano teče, svakim danom uočava neoborivi zbroj sebe: uporan, nepromjenjiv u svojoj staloženoj sigurnosti koju kao da je izgradila zbiljnost izvan same stvarnosti. Možda ne mojom zaslugom, jer ja sam oduvijek dobrano lebdjela iznad zemlje, već zahvaljujući razumnoj, višoj sili koja moje odluke drži pod kontrolom, a time zacijelo i u određenoj harmoniji. Mogla bih otići na kraj svijeta, ili se vratiti na sam izvor svog zadovoljstva, fizički, no ne i mentalno, premda bih, vrlo vjerojatno, takvim svojim povratkom, unutar sebe mogla proizvesti i stanoviti psihički učinak kojim bi se, kao u kakvu snu, kameleonski izgradilo ono u meni zauvijek izgubljeno. Međutim, istodobno znam da, nadam se- čvrsto postolje na kojem sada stojim, ima svojih prednosti, kakvih nema iza mene ostavljeno drukčije blaženstvo, ono koje nije moguće ponoviti, jer više ne postoje tvorci tog istog zadovoljstva, a bez kojih je takvo što neostvarivo. Zbog toga pomireno ostajem ovdje. U moj nekadašnji raj odlazim kao na izlet u prirodu, noseći sa sobom naprtnjaču prepunu spomena, kojeg, pri dolasku izvlačim napolje, poput zaigrana djeteta plešući u kolu svojeg samotnoga, jedinstvenog zadovoljstva. Koliko god to kratko trajalo, za povremeni oporavak duše sasvim je dovoljno.


11.06.2015. u 17:45 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se