H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 27.05.2015.

VRUĆICA

Možda je to tek predah koji nam je ponekad nužno potreban, kada nas tijelo prisili da se umirimo kako bismo se odmorili od ubrzana životnog ritma. Ponekad nas bolesti prisilno smire; katkad su pokazatelj da smo pretjerali, a katkad nas spašavaju, jer nas u posljednji čas usporavaju u ritmu koji bi nas, da istim tempom nastavimo dalje, mogao ubiti.


Moja viroza nerado jenjava. Još uvijek sam unutar oblaka u kojem je toplo i vlažno i neprestano zaglušujuće tutnji. Više me ne bole mišići i glava, no i dalje osjećam slabost i posve sam bezvoljna. Ovo je jedno od onih stanja u kojima čovjek pomišlja kako bi vjerojatno bilo lakše umrijeti, no podnositi ovo stanje nalik na umiranje, i kada je njegov život na svojevrsnom čekanju. Možda je to tek predah koji nam je ponekad nužno potreban, kada nas tijelo prisili da se umirimo kako bismo se odmorili od ubrzana životnog ritma. Ponekad nas bolesti prisilno smire; katkad su pokazatelj da smo pretjerali, a katkad nas spašavaju, jer nas u posljednji čas usporavaju u ritmu koji bi nas, da istim tempom nastavimo dalje, mogao ubiti.
Doista rijetko pobolijevam, no godišnje sam, kao i većina nas, barem jednom prehlađena. No, onaj tko, kao ja, ima psa, ne može si dopustiti da bude do kraja bolestan, ili bi možda pravilnije bilo reći: da se prepusti svojoj bolesti i odleži je. Ja se ne mogu ušuškati u krevet i ostati u njemu čitavoga dana, pijuckajući čaj i gledajući televizijski program. Moja bolest je ispresijecana obavezama prema mom kućnom ljubimcu kojeg nitko osim mene, ne može izvesti napolje, s obzirom da ja jedina mogu i znam ravnati s njime. Nitko od mojih ukućana, kad sam u situaciji, kao sada, ne može mi pomoći, tako da ja svaku svoju gripu othodam u šetnji s Rexom. Postojala je samo jedna osoba koja je znala baratati s njime, no nje više nema; svi ostali ili su premlada ili odviše stari, da bi se mogli nositi s tom nevoljom na četiri noge.
Neposredno prije mog puta u inozemstvo nabavila sam međunarodnu zdravstvenu iskaznicu, a u noći posljednjeg dana mojeg boravka u Francuskoj uhvatila me groznica, tako da je zaista malo trebalo da je iskoristim. Kada se čovjek osjeća loše, samo vapi za doktorom koji će mu dati bilo što da se osjeti bolje.
Mogu reći da do sada zaista nisam bila ozbiljnije bolesna, i u odrasloj dobi sam tek jednom bila hospitalizirana. Kao maleno dijete često sam, po mjesec i više dana boravila u bolnicama, tako da kad bi mi došli u posjet roditelji, više ih nisam poznavala. Moja mama je plakala s jedne, a ja s druge strane pregrade, u naručju medicinske sestre koju sam čvrsto grlila okrećući glavu meni od nepoznate žene iza stakla.
Sjećam se kako bi mi kod svake posjete gurnula lizaljku kroz otvor na pultu, i kako bih kasnije, kad bi me bolničarka odvela da razgovaram s njome telefonom, očekivala da mi preko telefonske žice ponovno pruži crvenu lizalicu. Ona bi odnekud zaista iskrsnula, jer ju je dobra medicinska sestra nosila sa sobom u džepu, i ja sam je tako neminovno povezivala s maminim telefonskim pozivom, i njenim dopiranjem do mene i na taj način, kroz dar u vidu moga omiljena slatkiša. Pitam se gdje je sada ta brižna žena koja je s tolikom nježnošću skrbila za mene u bolnici, i zahvaljujući kojoj sam lakše podnijela svoju odvojenost od doma i roditelja. Sva ta sjećanja vezana uz moju bolest i boravke po bolnicama daleko su iza mene, međutim kad god obolim od kakve viroze, osjećam se toliko loše da poželim biti ono maleno dijete koje će maziti i tetošiti, pa makar me ponovo odveli daleko od kuće.

Oznake: stanka gjuric, Bolest, djeca

27.05.2015. u 11:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 23.05.2015.

HOUDINI NA DJELU

Pokušavam razumjeti zbog čega bi osoba koja vodi pse u šetnje, držala Rexa na lajni unutar kaveza. Prvi mogući razlog: boji se da pas ne utekne, što je gotovo nemoguće, zato što se kavezi nalaze u prostoriji koja se po potrebi zatvara kako ne bi netko od četveronožnih hotelskih gostiju poželio prošetati do grada, naročito netko vragolast poput Rexa.


Odrasli ljudi u mnogim situacijama reagiraju kao mala djeca, međutim toga nisu ni svjesni. Kad god se osjećaju krivima, samo se šuteći osmjehuju, i vi pritom znate da su nešto skrivili, s obzirom da je njihovo ponašanje neuobičajeno.Tako sam i ja jučer pri dolasku po svoga psa u hotel u kojem je boravio za vrijeme mog odmora u Francuskoj, pri samom ulasku u hol primijetila da je nešto drukčije nego inače. U mene su bila netremice uprta četiri blaženo, no pomalo namješteno nasmiješena lica. Do sada me još nisu tako dočekivali. Budući da su uz to bili i više no smireni, pretpostavila sam da je s Rexom sve u redu, no istovremeno sam zbog takva njihovog ponašanja naslućivala da se zbog nečeg osjećaju krivima, no tog trenutka još nisam bila u prilici detektirati što bi to moglo biti. Nakon što sam obavila sve što je bilo potrebno, i nakon što su mi doveli psa, priupitala sam, onako usput 'Kako je bilo ovaj put?', na što su odvratili 'Dobro', jer sam usporedo i sama dala odgovor, rekavši 'Uobičajeno, zar ne?', misleći pritom 'zeznuto'. I dalje ne skidajući osmijeh s lica, srdačno su nas ispratili, u sebi vjerojatno odahnuvši što su nas se riješili. Tek u pola šetnje na putu prema kući shvatila sam da nešto ne valja s vodilicom, odnosno s lajnom koja je na izvlačenje. Naime, budući da je potrgana od ranije, bila je vezana u čvor, no ovaj put je čvor izgledao drukčije, što je značilo da je bio nanovo vezan. To je moglo upućivati samo na jedno: moj Houdini je pregrizao uzicu (nije prvi put), pa su petlju morali napraviti ponovno, no nitko to nije niti spomenuo. A zašto? Zato što ga je pri njegovom dolasku u hotel veterinarska pomoćnica uvela u kavez, ostavljajući uzicu vodilice na njegovoj ormi (koja ostaje na njemu kad god je kod njih), dok pak je remen, tj. ručku vodilice ostavila izvan kaveza. Zamolila sam je da to ne čini, jer bi se tijekom noći, da mu se kojim slučajem uzica oplete oko vrata, mogao zadaviti, iza čega joj nije preostalo drugo nego da me posluša i odveže ga, međutim to je očito bilo samo tog trena dok sam ja bila prisutna.
Pokušavam razumjeti zbog čega bi osoba koja vodi pse u šetnje, držala Rexa na lajni unutar kaveza. Prvi mogući razlog: boji se da pas ne utekne, što je gotovo nemoguće, zato što se kavezi nalaze u prostoriji koja se po potrebi zatvara kako ne bi netko od četveronožnih hotelskih gostiju poželio prošetati do grada, naročito netko vragolast poput Rexa. Prema tome, to izuzimam kao razlog. Drugi mogući je da se osoba boji Rexa, pa misli da će ga na taj način, ukoliko krene na nju, lakše obuzdati. I napokon treći: s obzirom da on vjerojatno izlijeće iz kaveza poput metka (imala sam priliku to vidjeti kad sam ga jednom, uz pomoć veterinarske djelatnice pokušala uvesti u gajbu; najmanje šest puta se vraćao van poput bumeranga), moguće da se on izlazeći zalijeće u gajbe drugih pasa i preko rešetaka dolazi u sukob s njima. Nakon toga ga je moguće teško maknuti, a možda i pokušava ugristi onoga tko to nastoji. Govorim napamet, budući nikada nisam prisustvovala takvom događaju. Jedino u što sam sigurna je da je bezopasan za ljude i nikada ih ne napada, no pretpostavljam da bi mogao ugristi u samoobrani.
Nastojim si dočarati situaciju u kojoj netko od djelatnika veterinarske ambulante u sklopu koje je hotel, prije no što odvodi Rexa u dvorište, hvata ručku vodilice, zatim polako otvara vrata kaveza, iza čega Rex, slobodan, leti napolje, budući da je pregrizao uzicu. Mogu zamisliti šok na licu te osobe koja u prvom trenutku ne shvaća što se dogodilo, dok ne vidi da ima posla s mađioničarem. Možda su nakon tog događaja bile potrebne više od dvije osobe da ga savladaju. Što je dalje bilo, i kako su iza toga baratali s Houdinijem, ne mogu ni zamisliti, no pokušat ću utvrditi razlog zbog čega ga stvarno vežu, jer ukoliko se situacija ne promijeni, više ga ne mislim ostavljati kod njih. Dovoljno je već to što je stalno zatvoren, a dodatno još vezan unutar kaveza, ipak je malo previše.
S obzirom da je već nebrojeno puta boravio na istom mjestu, a do sada se nije događalo da uzica bude pregrizena, značilo bi da ga do sada nisu ni držali na lajni unutar kaveza, dok nije došla osoba koja ga, očigledno, ne može kontrolirati, i ne zna postupati s psima. Ustvari tek sam prije par tjedana vidjela da je Rexova lajna na nekim dijelovima bila nagrižena, no nisam mogla dokučiti otkad datira to oštećenje. Sada znam, jer sam nedavno također bila na putu. Dakle, i tada su pokušali učiniti isto. Jesu li odustali, ili možda reagirali na vrijeme, dok je još nije uspio dokrajčiti? U svakom slučaju ovo se dogodilo prvi, a zbog njih, Rexa, i mene, nadam se, i posljednji put.


Oznake: stanka gjuric, pas

23.05.2015. u 13:52 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 15.05.2015.

NA NEVIDLJIVOJ UZICI

Mogu, dakle, bez ustezanja ustvrditi kako je svojim odbijanjem slobodnog, svojevoljnog koračanja do toga mjesta kojem ne vjeruje, jer se u njemu ne osjeća sigurno, zapravo genijalno instinktivno prebacio odgovornost za taj čin na koji je, u biti, prisiljen, jer nema izbora, na svoju gazdaricu.


Već nekoliko dana svoga psa Rexa, do lifta vodim na nevidljivoj uzici. Nastojim mu pomoći da prebrodi strah i ponovno se privikne na nesputani prelazak njemu odjednom teško prevalive putanje od vrata do dizala. Još donedavno s time nije imao nikakvih problema, no otkad je u liftu, zbog manjega kvara, doživio popriličnu trešnju, njegova se bojazan od ranije, kad je tek stigao k meni, vratila.
Čim ga opašem ormicom i otvorim ulazna vrata, saginjem se i tek lagano dodirujem ormu, na mjestu gdje se pričvršćuje vodilica. Rex, misleći da sam ga vezala, počinje koračati za mnom, ulazeći u dizalo bez remena, i tek tada činim ono što sam odglumila ranije. I tako već tjedan dana. Međutim, unatoč tome što sam prvi put tek jedva dotakla obruč ormice, iza čega je istoga časa pošao za mnom, svaki sljedeći put bio je sve je manje uvjeren u to da je vezan. Kako je već nakon dva koraka odustajao, da bi se usudio nastaviti dalje, bilo je potrebno bolje se pretvarati kako zaista pričvršćujem remen. Sad se već pitam ima li to uopće smisla, budući da mu je očito potrebna vodilica, jer bez nje ne želi koračati, odnosno krenut će samo ako misli da je vezan, čime zapravo ne dobivam ništa, jer u konačnici moj cilj je bio da se oslobodi straha od lifta.
Naime, u trenutku kada ga vežem, on je, premda se ne opire, primoran krenuti prema prostoru u kojem se u stvari ne želi naći. Mogu, dakle, bez ustezanja ustvrditi kako je svojim odbijanjem slobodnog, svojevoljnog koračanja do toga mjesta kojem ne vjeruje, jer se u njemu ne osjeća sigurno, zapravo genijalno instinktivno prebacio odgovornost za taj čin na koji je, u biti, prisiljen, jer nema izbora, na svoju gazdaricu.
Ranije sam ga na dolazak do dizala pokušavala primamiti na drukčiji način, čekajući ga u njemu, na što nije reagirao, čak ni kada sam se odvezla do prizemlja i vratila natrag. I dalje je stajao ispred stana i čekao da ga zavežem. Isprva sam mislila kako mu uzica predstavlja sigurnost kakvu osjeća čovjek kada hoda po visokoj gredi ispod koje je tek prividno prostrta mreža, i koji se, kad sazna da nje nema, osjeća nesigurno, no s vremenom privikne, jer spozna kako je sve u njegovoj glavi.
Taj mi je svojevrsni eksperiment donekle pomogao da shvatim na koji način razmišlja to malo stvorenje, jer sada znam da njegov osjećaj sigurnosti ne proističe iz vezanosti uz mene kroz tananu, čvrstu nit između moje ruke i remenčića na njegovim leđima. U ovom slučaju Rex sebe, mudro životinjski, povjerava mojoj odluci i procjeni. Pa što bude.
I zaista je suvišno inzistirati na tim sekundama ipak ograničene samostalnosti van našega stana, jedinim trenucima izvan njegova utočišta, kad nije (bio) vezan.


Oznake: stanka gjuric

15.05.2015. u 11:54 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 08.05.2015.

LJUBAVNO USKRAĆIVANJE

Postoji, rekla bih, granica do koje se može u nas zagrabiti, što možda govori i o tome kako nas nije moguće ni dopuniti. Kako god bilo, čovjek je uvijek zakinut za značajnu mjeru ljubavi, kad god mu je osoba od koje tu ljubav s pravom očekuje, ne uspijeva pružiti, jer je okrenuta prema drugome, mada njihov međusobni odnos formalno kotira na jednakoj skali važnosti.


Je li moguće da čovjek nije neiscrpan izvor ljubavi, u svim smjerovima, odnosno da njegova ljubavna koncentracija u potpunosti može biti usmjerena samo na jedno biće? Kao što pas unutar obitelji odabire svoga gospodara, onoga koga najviše voli, tako je i čovjek, moguće, do kraja predan tek jednom stvorenju kojeg je odabralo njegovo srce, ili naročita potreba toga bića za njegovom ljubavlju. To, naravno, ne ukazuje na njegovu neljubav prema drugom iznimno bliskom mu stvorenju, međutim zbog svoje zaokupljenosti vlastitom posebnom posvećenošću tek jednome, kao da gubi sposobnost da svoju naklonost u istoj mjeri iskaže drugom. U svakom slučaju čini se kako je uvijek riječ o izabranom biću kojem se može predati bez ostatka, što ga istroši na način da je u odnosu prema ostalim bliskim mu bićima najblaže rečeno umjeren. Bi li to moglo značiti da majčinska ljubav uvijek obasipa većom brigom i pažnjom samo jedno od više djece, ili pak, s obzirom da je ta vrsta ljubavi zaista nešto osobito, funkcionira kroz intuitivno, i svjesno zadovoljavanje djetinjih potreba, trošeći se podjednako? No, i kao takva, gotovo u pravilu rezultira osjećajnim zakidanjem u odnosu prema životnome partneru, iako ponekad upravo ljubav prema njemu dovodi do uskraćivanja ljubavi djeci.
Zna se također dogoditi da čovjeka, njegov kućni ljubimac, naročito kada u braku ne postoje djeca, osjećajno zarobi, poput kakva emocionalna vampira koji neprestano isisava njegove osjećaje. I premda je ljubav prema životnom partneru i ona prema životinji posvema druge vrste, ipak se može iscrpsti u pružanju samo jednome od njih, a to nerijetko pripada onoj postojanijoj, bezuvjetnoj vrsti ljubavi, jer za razliku od partnera, životinje se ne može prestati voljeti. Usmjerujući svoju ljubav na primjerice kućnog mezimca, ili vlastito dijete, on i nehotice emocionalno zapostavlja svoga partnera, osjećajno ga dotiče samo površinski, tek na razini poimanja, ali ne i značajnijeg djelovanja. Mi možemo biti nježni prema svima koje volimo, no volimo li ih doista istinski i duboko, pokazujući im to, kao što svakodnevno, svakog trenutka pokazujemo svojim kućnim mezimcima ili malenoj djeci? Naravno da ih ne možemo uzeti u naručje, ali ih možemo zagrliti, što ne činimo često, jer smo emocionalno iscrpljeni na drugome mjestu. Netko je naše osjećaje već preuzeo. Postoji, rekla bih, granica do koje se može u nas zagrabiti, što možda govori i o tome kako nas nije moguće ni dopuniti. Kako god bilo, čovjek je uvijek zakinut za značajnu mjeru ljubavi, kad god mu je osoba od koje tu ljubav s pravom očekuje, ne uspijeva pružiti, jer je okrenuta prema drugome, mada njihov međusobni odnos formalno kotira na jednakoj skali važnosti. Prema tome, naš odnos prema roditeljima, djetetu, životnom partneru, taj trokut koji tvori uzajamnu potrebu za privrženošću (a točnije bi bilo reći četverokut, budući da bismo roditelje trebali doživjeti svakog ponaosob, s obzirom da smo u stanju, dajući ljubav jednome, uvelike uskratiti je drugome), nikad ne može biti emocionalno cjelovit, jer se je u mogućnosti doživjeti, ali i iscrpsti samo u odnosu prema tek jednome od njih. Ljubavno dijeljenje, dakle, koliko god to željeli, nikada nije podjednako. Uvijek nekoga volimo više, ili mu to barem mnogo više pokazujemo. Ipak ne mislim da je naša ljubav instinktivno usmjerena prema onima koji je od nas više trebaju, jer da je tako, na svijetu ne bi bilo toliko napuštene djece, iako je moguće, da oni koji tu djecu napuštaju, nisu u stanju nikome pružiti ljubav. Dakle, ljubavna okrutnost moguće ne proizlazi toliko iz nedostatka ljubavi, koliko iz njezina nekontrolirana uskraćivanja radi prevelike angažiranosti u odnosu prema nekom drugom.


Oznake: ljubav, stanka gjuric

08.05.2015. u 14:54 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 01.05.2015.

ZAPRAVO S TOBOM

Jedva se susprežem u želji da po tebi iscrtam točkice, sva mjesta koja volim, gusto poput rupica u situ. Po povratku kući ipak ću zgužvati svoju naslikanu dvostruku sreću, preokrenuti zidove, i srušiti svoj san.


Kad isključim mobitel, svijet kao da zastane i umru svi demoni. Postoji samo proljeće, moj pas i ja, prazna ulica i jedan neboder. U ovo praznično jutro, sve bez čega ne možemo predugo disati, na drugoj je strani zemljine polutke, i trenutno usnulo. Penjemo se k nebu prelazeći bezbroj stuba, zaogrnuti posuvraćenom tišinom koja nas mekano udara požurujući do vode koja je gore, poput nakratko zaustavljena slapa. Lagano podrhtavamo, jer nas obuzima bojazan od ljepote praznine, vlažnosti i smiraja. Tek sad me je strah da te više nikada neću vidjeti, jer u času kada ćeš odlaziti, biti ću začarana varljivom slutnjom, i neću znati da je posljednji put.
Ispirem posuđe i u mislima odlazim do trnjanskih fontana, bosonoga gazeći po travnatu tepihu, nestrpljiva da dotaknem plavičaste kapi. Dvjesto mojih i stotinu tvojih koraka. Jesi li ikada sa mnom bio ovdje? Kako se ne sjećam? Nedostaje mi taj dio moguće zbiljnosti, kako bih mogla postojati s tobom i kad nisi ovdje, i nakon svakoga buđenja lakše se vraćati k istini. Možda tek danas shvaćam što je tebi značilo tvoje odlaženje, oproštaj s nama i sa samim sobom, krajnja samospoznaja, kako to može biti samo na odlasku, kada nam je lakše oprostiti drugima.
U ruci držim papirnatu čašu u koju dolijevaš moj omiljeni napitak. Ne želiš ga dijeliti sa mnom, kave si se odavno odrekao. Zavaljeni na klupi, sporazumijevamo se šutnjom. Jedva se susprežem u želji da po tebi iscrtam točkice, sva mjesta koja volim, gusto poput rupica u situ. Po povratku kući ipak ću zgužvati svoju naslikanu dvostruku sreću, preokrenuti zidove, i srušiti svoj san. Kako malo o sebi znamo sve dok nismo suočeni s bespovratnošću, premda čak ni tada ne uočavamo najvažnije, nikada ne prije dok već nije kasno.
Granje drveća pred kućom popelo se skoro do našeg vrtoglavo visokoga okna. Da poželiš, tek malo ispružen, mogao bi ga doseći. To će zelenilo uskoro prekriti naš vidik na golema napuknuta stakla u neposrednoj blizini, a mi ćemo u međuvremenu sazrjeti, i izbrisati se iz spomena. No, ti ćeš otići prije mene, što ipak nije moguće zaboraviti. Jedno za drugo bili smo vezani lancima tako dugo dok više nismo mogli živjeti bez njih, niti smo to znali. U samonametnutoj izolaciji pak postoji nešto što čovjeku otvara rane, ali i iscjeljuje, izglađuje njegove ožiljke, ne da mu da ode, ali ga ponekad istodobno primorava, budi ga i uspavljuje, u konačnici osvješćuje i oslobađa. I kako da onda, nakon tog iskustva, ponovno zakorači u svijet izvan oblaka, mada okružena bodljikavom žicom? Iza povratka u drukčiju zbilju, rijetko se moguće vratiti istoj toj tišini, osim pod uvjetom da se postane izopćenikom, bez odustajanja. Samo najjači ostaju na tom mjestu. Ti nisi takav, kao ni ja. Nas bi to na kraju slomilo; nečije odustajanje. Naše bismo s radošću mogli podnijeti, no tuđe je poput smrtne kazne, osude na vješanje. Na tom je oblaku za sada dobro, dok god postoji sutra, s Rexom u naručju, s tobom u mislima, zapravo s tobom.


Oznake: stanka gjuric

01.05.2015. u 14:00 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se