H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 08.05.2015.

LJUBAVNO USKRAĆIVANJE

Postoji, rekla bih, granica do koje se može u nas zagrabiti, što možda govori i o tome kako nas nije moguće ni dopuniti. Kako god bilo, čovjek je uvijek zakinut za značajnu mjeru ljubavi, kad god mu je osoba od koje tu ljubav s pravom očekuje, ne uspijeva pružiti, jer je okrenuta prema drugome, mada njihov međusobni odnos formalno kotira na jednakoj skali važnosti.


Je li moguće da čovjek nije neiscrpan izvor ljubavi, u svim smjerovima, odnosno da njegova ljubavna koncentracija u potpunosti može biti usmjerena samo na jedno biće? Kao što pas unutar obitelji odabire svoga gospodara, onoga koga najviše voli, tako je i čovjek, moguće, do kraja predan tek jednom stvorenju kojeg je odabralo njegovo srce, ili naročita potreba toga bića za njegovom ljubavlju. To, naravno, ne ukazuje na njegovu neljubav prema drugom iznimno bliskom mu stvorenju, međutim zbog svoje zaokupljenosti vlastitom posebnom posvećenošću tek jednome, kao da gubi sposobnost da svoju naklonost u istoj mjeri iskaže drugom. U svakom slučaju čini se kako je uvijek riječ o izabranom biću kojem se može predati bez ostatka, što ga istroši na način da je u odnosu prema ostalim bliskim mu bićima najblaže rečeno umjeren. Bi li to moglo značiti da majčinska ljubav uvijek obasipa većom brigom i pažnjom samo jedno od više djece, ili pak, s obzirom da je ta vrsta ljubavi zaista nešto osobito, funkcionira kroz intuitivno, i svjesno zadovoljavanje djetinjih potreba, trošeći se podjednako? No, i kao takva, gotovo u pravilu rezultira osjećajnim zakidanjem u odnosu prema životnome partneru, iako ponekad upravo ljubav prema njemu dovodi do uskraćivanja ljubavi djeci.
Zna se također dogoditi da čovjeka, njegov kućni ljubimac, naročito kada u braku ne postoje djeca, osjećajno zarobi, poput kakva emocionalna vampira koji neprestano isisava njegove osjećaje. I premda je ljubav prema životnom partneru i ona prema životinji posvema druge vrste, ipak se može iscrpsti u pružanju samo jednome od njih, a to nerijetko pripada onoj postojanijoj, bezuvjetnoj vrsti ljubavi, jer za razliku od partnera, životinje se ne može prestati voljeti. Usmjerujući svoju ljubav na primjerice kućnog mezimca, ili vlastito dijete, on i nehotice emocionalno zapostavlja svoga partnera, osjećajno ga dotiče samo površinski, tek na razini poimanja, ali ne i značajnijeg djelovanja. Mi možemo biti nježni prema svima koje volimo, no volimo li ih doista istinski i duboko, pokazujući im to, kao što svakodnevno, svakog trenutka pokazujemo svojim kućnim mezimcima ili malenoj djeci? Naravno da ih ne možemo uzeti u naručje, ali ih možemo zagrliti, što ne činimo često, jer smo emocionalno iscrpljeni na drugome mjestu. Netko je naše osjećaje već preuzeo. Postoji, rekla bih, granica do koje se može u nas zagrabiti, što možda govori i o tome kako nas nije moguće ni dopuniti. Kako god bilo, čovjek je uvijek zakinut za značajnu mjeru ljubavi, kad god mu je osoba od koje tu ljubav s pravom očekuje, ne uspijeva pružiti, jer je okrenuta prema drugome, mada njihov međusobni odnos formalno kotira na jednakoj skali važnosti. Prema tome, naš odnos prema roditeljima, djetetu, životnom partneru, taj trokut koji tvori uzajamnu potrebu za privrženošću (a točnije bi bilo reći četverokut, budući da bismo roditelje trebali doživjeti svakog ponaosob, s obzirom da smo u stanju, dajući ljubav jednome, uvelike uskratiti je drugome), nikad ne može biti emocionalno cjelovit, jer se je u mogućnosti doživjeti, ali i iscrpsti samo u odnosu prema tek jednome od njih. Ljubavno dijeljenje, dakle, koliko god to željeli, nikada nije podjednako. Uvijek nekoga volimo više, ili mu to barem mnogo više pokazujemo. Ipak ne mislim da je naša ljubav instinktivno usmjerena prema onima koji je od nas više trebaju, jer da je tako, na svijetu ne bi bilo toliko napuštene djece, iako je moguće, da oni koji tu djecu napuštaju, nisu u stanju nikome pružiti ljubav. Dakle, ljubavna okrutnost moguće ne proizlazi toliko iz nedostatka ljubavi, koliko iz njezina nekontrolirana uskraćivanja radi prevelike angažiranosti u odnosu prema nekom drugom.


08.05.2015. u 14:54 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se