H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 01.05.2015.

ZAPRAVO S TOBOM

Jedva se susprežem u želji da po tebi iscrtam točkice, sva mjesta koja volim, gusto poput rupica u situ. Po povratku kući ipak ću zgužvati svoju naslikanu dvostruku sreću, preokrenuti zidove, i srušiti svoj san.


Kad isključim mobitel, svijet kao da zastane i umru svi demoni. Postoji samo proljeće, moj pas i ja, prazna ulica i jedan neboder. U ovo praznično jutro, sve bez čega ne možemo predugo disati, na drugoj je strani zemljine polutke, i trenutno usnulo. Penjemo se k nebu prelazeći bezbroj stuba, zaogrnuti posuvraćenom tišinom koja nas mekano udara požurujući do vode koja je gore, poput nakratko zaustavljena slapa. Lagano podrhtavamo, jer nas obuzima bojazan od ljepote praznine, vlažnosti i smiraja. Tek sad me je strah da te više nikada neću vidjeti, jer u času kada ćeš odlaziti, biti ću začarana varljivom slutnjom, i neću znati da je posljednji put.
Ispirem posuđe i u mislima odlazim do trnjanskih fontana, bosonoga gazeći po travnatu tepihu, nestrpljiva da dotaknem plavičaste kapi. Dvjesto mojih i stotinu tvojih koraka. Jesi li ikada sa mnom bio ovdje? Kako se ne sjećam? Nedostaje mi taj dio moguće zbiljnosti, kako bih mogla postojati s tobom i kad nisi ovdje, i nakon svakoga buđenja lakše se vraćati k istini. Možda tek danas shvaćam što je tebi značilo tvoje odlaženje, oproštaj s nama i sa samim sobom, krajnja samospoznaja, kako to može biti samo na odlasku, kada nam je lakše oprostiti drugima.
U ruci držim papirnatu čašu u koju dolijevaš moj omiljeni napitak. Ne želiš ga dijeliti sa mnom, kave si se odavno odrekao. Zavaljeni na klupi, sporazumijevamo se šutnjom. Jedva se susprežem u želji da po tebi iscrtam točkice, sva mjesta koja volim, gusto poput rupica u situ. Po povratku kući ipak ću zgužvati svoju naslikanu dvostruku sreću, preokrenuti zidove, i srušiti svoj san. Kako malo o sebi znamo sve dok nismo suočeni s bespovratnošću, premda čak ni tada ne uočavamo najvažnije, nikada ne prije dok već nije kasno.
Granje drveća pred kućom popelo se skoro do našeg vrtoglavo visokoga okna. Da poželiš, tek malo ispružen, mogao bi ga doseći. To će zelenilo uskoro prekriti naš vidik na golema napuknuta stakla u neposrednoj blizini, a mi ćemo u međuvremenu sazrjeti, i izbrisati se iz spomena. No, ti ćeš otići prije mene, što ipak nije moguće zaboraviti. Jedno za drugo bili smo vezani lancima tako dugo dok više nismo mogli živjeti bez njih, niti smo to znali. U samonametnutoj izolaciji pak postoji nešto što čovjeku otvara rane, ali i iscjeljuje, izglađuje njegove ožiljke, ne da mu da ode, ali ga ponekad istodobno primorava, budi ga i uspavljuje, u konačnici osvješćuje i oslobađa. I kako da onda, nakon tog iskustva, ponovno zakorači u svijet izvan oblaka, mada okružena bodljikavom žicom? Iza povratka u drukčiju zbilju, rijetko se moguće vratiti istoj toj tišini, osim pod uvjetom da se postane izopćenikom, bez odustajanja. Samo najjači ostaju na tom mjestu. Ti nisi takav, kao ni ja. Nas bi to na kraju slomilo; nečije odustajanje. Naše bismo s radošću mogli podnijeti, no tuđe je poput smrtne kazne, osude na vješanje. Na tom je oblaku za sada dobro, dok god postoji sutra, s Rexom u naručju, s tobom u mislima, zapravo s tobom.


Oznake: stanka gjuric

01.05.2015. u 14:00 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< svibanj, 2015 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se