H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 26.04.2015.

ČEŽNJA

Majčino je obećanje, kao i sva ona druga koja više ne pamtim, vrlo vjerojatno za mene bilo poligon za sve moje buduće snove i moj odnos prema njima, kako u djetinjstvu, tako i kasnije. Moja pomirenost s neostvarenim, ili prigušena sreća uz ono dosegnuto.


Kao djevojčici bilo mi je dovoljno već samo obećanje da će mi mama kupiti lutku koju sam svakodnevno promatrala u izlogu, na putu prema kući. Naravno da sam je silno željela, međutim nikada to nisam izrekla; ne na taj način. Zadovoljavala sam se majčinim odgovorom kako ću je dobiti uskoro, i razmišljanjem o tom danu koji samo što nije došao; jer vrijeme mi nije značilo ništa. Postojalo je samo razdoblje usnulosti i buđenja, tek kao prudužetka moja neugasla, bezvremenska nadanja. Ne sjećam se više jesu li mi roditelji ipak na kraju tu lutku darovali; mislim da nisu, no to mi zacijelo i nije bilo naročito važno. Bilo mi je dostatno samo maštanje o trenutku kada ću je napokon držati u rukama. To dijete u meni i danas živi, djete koje neprestano sanja.
Majčino je obećanje, kao i sva ona druga koja više ne pamtim, vrlo vjerojatno za mene bilo poligon za sve moje buduće snove i moj odnos prema njima, kako u djetinjstvu, tako i kasnije. Moja pomirenost s neostvarenim, ili prigušena sreća uz ono dosegnuto.
Kao malenoj djeci dano nam nam je sve ono uistinu vrijedno, za čovjeka možda najvrijednije, a što će ga kasnije bezbolno napustiti. Između ostalog posjedujemo beskrajnu vjeru, barem dok smo još toliko mladi da u nas još nisu stigli usaditi sumnju. Za naše nas dobro oblikujući svojim pogledom na svijet, vlastitim lošim iskustvom često su nas u stanju sputati, kao i nepovratno slomiti nam samopouzdanje.
Ne znam za druge, premda je, dopuštam, tako i s njima, no pjesnicima njihovo sanjarenje dopušta iznimno prekoračenje granica izdržljivosti, kao i gotovo lebdeće održavanje na površini, kako ih stvarnost ne bi potopila. Tako je i sa mnom.
Moje današnje ostvarivanje željenog, koje je na suprotnoj strani iskustva s neodoljivom lutkom u čakovečkome dućanu, no istodobno na istoj strani ufanja, postalo je stoga ono što na neki način obilježava moj život u kojem nikome ništa ne dugujem.
Moja lutka u izlogu kao da i dan danas na mene čeka. Vidim je, k'o da je bilo jučer, iza stakla, i izvan kutije, raspakiranu, dugih plavih pletenica. Kada god prođem kraj takve 'životne vitrine', radosno se osvrnem, a moje se srce nasmiješi. Imam osjećaj kao da je ta i takva, donekle nedorečena žudnja, potajice formirala moj odnos prema materijalnom, budući da posjedovanjem nečeg, mi smo to od sebe već odbacili, dok potreba za nedosegnutim opstaje, čak i kad težnja za tim više ne postoji. Možda baš u trenutku kada još uvijek nemamo željeno, i s time smo pomireni, naša je čežnja zaokruženi čin. S dosegnutim završava jedno čovjekovo nadanje, i on se već okreće nečemu drugom. Takva je naime ljudska priroda, dok pak ljepotu odricanja čovjek spozna tek kada si može dopustiti da se nečega odrekne, a ne kada je na to primoran.
Čovjekova žudnja za materijalnim, a što nije nužno za njegovo preživljavanje, niti je u bilo kom segmentu imalo bitno, proističe iz -premda kratkotrajne- ugode zbog posjedovanja istog, kad mu se čini da njegova sreća u potpunosti ovisi o tome. Naravno, mnogi ljudi imaju isti takav odnos prema živim bićima koje, nakon isteka njihove, njima zadovoljavajuće 'upotrebne vrijednosti', lagodno zamjenjuju.
Veliki pak pothvati koji drugima ne predstavljaju ništa posebno, nerijetko su ipak besmrtne pobjede svojevrsnih neshvaćenih odmetnika.
Ja sam već s pet godina znala ono što znam i sada: samo je čežnja istinski putokaz do vjere.






26.04.2015. u 15:07 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 22.04.2015.

ZA ILI PROTIV EUTANAZIJE

Nisam za život po svaku cijenu, napokon i životinje često usmrćujemo iz samilosti, no pomalo me plaši pomisao onih koji ne vide smisao života drugih ljudi već samo zbog njihove životne dobi, ili nečega tome sličnog, zbog čega im nude smrtonosni 'lijek'. Oni nam šalju pogrešnu poruku, oni su taj zamaskirani Mengele koji poručuje: ako smatrate da niste potrebni društvu ni sebi, jer mi to već pretpostavljamo, nudeći vam ovu mogućnost, legalno si oduzmite život.


Ovo je društvo prepuno kontradiktornosti. S jedne strane spašava i produžuje ljudski život do granice besmisla, a s druge, ljudima treće dobi, na pragu je ponuditi tabletu za samoubojstvo. Kao da im time želi poručiti kako život u tim godinama i nema nekog naročitog smisla.
Slažem se s dekanom Medicinskog fakulteta u Zagrebu, kardiologom Miličićem u sinoćnjoj emisiji 'Paralele', u kojoj je rekao da liječnici ne bi trebali biti ti koji će, po želji pacijenata okončati njihov život, odnosno vršiti eutanaziju. Oni postoje da spašavaju ljudske živote. Slažem se s time. Neka to bude netko drugi. I ja sam za eutanaziju, ali zaista u situaciji kada čovjek vegetira, ili neizmjerno pati. I nikako nisam za to da drugi odlučuju umjesto nas.
Nizozemska je napredna i slobodoumna zemlja, međutim problem eutanazije zaista spada u golemo etičko pitanje i teško je o tome uopće govoriti, a kamoli suditi i donositi odluke, naročito ako se sami, ili u obitelji niste susreli s problemom koji bi zahtijevao tu vrstu razmatranja. Da primjerice vaš roditelj u terminalnoj fazi bolesti želi umrijeti, kako biste na to reagirali? Biste li mu, da možete i smijete, dali nešto da umre? Ili bilo kome drugome? Pitanje je toliko kompleksno, da ne znam tko na njega može dati ispravan odgovor, i postoji li uopće pravi odgovor na to pitanje. Kada bi uistinu postojala tableta za samousmrćivanje, mogla bi se,kao i sve drugo, zlorabiti, no tko bi vam je, na koncu, uopće propisao? Tada bi i ljudi koji se trenutno nalaze u depresivnom periodu, u želji da umru, mogli doći do takve pilule. I kao što su mnogi koji su se pokušali ubiti, ali im to nije uspjelo, na kraju požalili što su to učinili, ovaj put im, uz ponuđenu mogućnost, ne bi bilo povratka. Zalažem se za to da se prema ljudskom životu, koji je svetinja, treba ponašati kako to on, kao takva, beskrajna vrijednost, zaslužuje, što nam, doduše, svakodnevnica, zbog svega onog što se u svijetu događa, i ne potvrđuje, no ovakvo legalno ubojstvo iz milosrđa, ili samoubojstvo u istim uvjetima, kao da se s time pomalo kosi. Možda se varam. Ponovo kažem: jesam za eutanaziju u posebnim slučajevima, i čak bih voljela, ako to poželim, imati mogućnost izbora da sama odlučim o trenutku svoje smrti. No, svejedno držim da je to s etičkog ljudskog stajališta neprihvatljivo. S druge pak strane skačem samoj sebi u usta, štono se kaže, i slažem se da bi trebalo moći lagano umrijeti, bez patnje. Pitanje je samo kako to izvesti, i tko će imati pravo to učiniti: pružiti nekome smrtonosni napitak, ili mu dati mogućnost da ga on sam nabavi , što je pak tada samo olakšano samoubojstvo. U svakom slučaju trebalo bi pomno razmotriti tko je taj tko bi mogao imati zakonsko pravo da okonča ljudski život. Liječnici su se, barem donekle, u našoj zemlji o tome već izjasnili: oni to nisu.
Tema je morbidna i od nje me pomalo hvata tjeskoba, jer zamislite da vas netko već unaprijed otpisuje s mišlju da bi vam život mogao izgubiti svaki smisao samo zato što ste zagazili u treću dob. Držim da je to pravi problem s kojim se potrebno suočiti! Jer, zar to nije za društvo potpuno obeshrabrujuće? Kada se donose takve odluke i sudovi (na osnovu neproživljenog), to me asocira na djecu koja s petnaest godina misle da su oni u tridesetoj već starci. Zgrozila sam se kad je to u sinoćnjoj emisiji bilo spomenuto. Dakle, ovo bi društvo prepuno proturječja, unutar sebe trebalo pronaći odgovor dostojan svakog ljudskog bića, bez obzira na njegovu dob, fizičko ili psihičko stanje.
Strašna je doduše pomisao da će to jednom biti moguće učiniti tek tako, i gotovo da unižava život već samom takvom mogućnošću. Nisam za život po svaku cijenu, napokon i životinje često usmrćujemo iz samilosti, no pomalo me plaši pomisao onih koji ne vide smisao života drugih ljudi već samo zbog njihove životne dobi, ili nečega tome sličnog, zbog čega im nude smrtonosni 'lijek'. Oni nam šalju pogrešnu poruku, oni su taj prikriveni Mengele koji poručuje: ako smatrate da niste potrebni društvu ni sebi, jer mi to već pretpostavljamo, nudeći vam ovu mogućnost, legalno si oduzmite život. Sama takvo razmišljanje je zastrašujuće. Već je to korak koji je potrebno osuditi, budući iza takvoga odgovora protivna zdravome razumu, kojem čak nije prethodilo pitanje iz kojeg bi ono, kao takvo, moglo uslijediti, nije potrebna nikakva daljnja rasprava koja takvu mogućnost uključuje.


22.04.2015. u 11:39 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 19.04.2015.

RUKE

Osjetite li neugodu u nečijem društvu, ili se jednostavno ne osjećate dobro, a ne možete si objasniti zbog čega, ravnajte se po instinktu, jer vaše tijelo nikada ne laže i ne može vas zavarati. Čovjek je u stanju intuitivno prepoznati dobro u ljudima, samo ako dovoljno poznaje sebe i u stanju je iščitati vlastite tjelesne signale.


Dugo sam mislila kako mi izgled muških ruku nije važan, jer sam se uvijek usredotočivala na muškarčeve oči i pogled. Ruke sam tek na kraju zamjećivala, i gotovo samo usput. Sve do trenutka dok nisam primijetila one koje mi se nikako nisu dopale, štoviše bile su mi izrazito odbojne, i odredile moj odnos prema tome muškarcu. Dakako, ne samo zbog njihova neprivlačnog izgleda, no one su ipak na kraju potvrdile moje mišljenje o njemu, i tada sam shvatila koliko su zapravo bitne. Ruke kao da nose lice svoga vlasnika, i poslije očiju, od svih tjelesnih karakteristika, možda su uistinu najvažnije. Čovjek dakle zaista može misliti da mu je nešto nevažno, dok god se ne susretne s istim, u neprihvatljivom obliku. No zbog čega je u biti njihov oblik, naročito oblik prstiju toliko važan, i osim što ponekad ukazuje na određene bolesti, kao da govori i o čovjekovu karakteru.
Sjećam se dobro Antinih ruku koje su u potpunosti bile odraz njegove osobnosti: velike, čvrste i nježne, širokih, mekih dlanova i svilenkaste kože. One zbog kojih se, kada vas obgrle, možete osjećati sigurno već samo radi tih njihovih karakteristika. Malo što sam na njemu voljela kao njegove ruke. No, to svejedno nije značilo da su mi one, kao dio tijela, važne i kod drugih. Barem sam tako mislila sve do nedavno. Do sada sam se obično zadržavala kod muškaraca čiji mi se pogled dopadao, a njega je, moguće, slijedio i dopadljiv izgled ruku, a što u sebi, kao takvo, nisam ni registrirala. Nakon prošlotjednog upoznavanja s čovjekom čiji mi se ni pogled nije nimalo dopao, saznala sam o sebi nešto više. A tko zna koliko toga još ima! Njegove su ruke (napominjem: inače normalne, dakle bez urođenih ili stečenih anomalija) skupljene u šaku izgledale poput dva srednje velika zgrčena krafna, a ispružene me po prvi put nagnale na mnoga pitanja: koliko one zaista govore o čovjekovu karakteru i govore li uopće, u kojoj su mjeri odraz njega samog, kazuju li nešto o njegovim ostalim tjelesnim karakteristikama, i može li zaista jedan od prstiju ukazivati na veličinu muškoga spolnog organa. Prvi se put to ozbiljno pitam, a najblaže rečeno, nisam baš tako mlada. Do sada mi to, ponavljam, vjerojatno nije bilo važno, i s tim se, uvjetno rečeno problemom, nisam susretala, pa je i to jedan od razloga 'zašto sada'.
Nepobitna je istina kako su oči ogledalo duše, no nakon ovoga mog iskustva možda ću ubuduće više pozornosti posvetiti rukama, pa tek onda očima. Jer i nečijih se ruku možemo groziti, jednako kao i pogleda.
Osjetite li neugodu u nečijem društvu, ili se jednostavno ne osjećate dobro, a ne možete si objasniti zbog čega, ravnajte se po instinktu, jer vaše tijelo nikada ne laže i ne može vas zavarati. Čovjek je u stanju intuitivno prepoznati dobro u ljudima, samo ako dovoljno poznaje sebe i u stanju je iščitati vlastite tjelesne signale. Stoga također, ako nam nešto govori da određenoj osobi ne trebamo vjerovati, trebali bismo se poslušati. Kad god bih takvo što osjetila, do sada sam, bez iznimke, bila u pravu.
Zbog svega rečenog, moram ustvrditi , s upozorenjem: kada ste u društvu osobe čiji vam se pogled ne sviđa, na način da od njega zazirete ili vas od njega hvata jeza (a možda isto vrijedi i za ruke), najbolje je da se od nje što prije udaljite, ali je se klonite i ubuduće, i taj bi impuls svakako trebali poslušati. Naše nam tjelesni signali uvijek nešto poručuju, samo ih treba znati pravilno iščitati, i prema njima se orijentirati.



19.04.2015. u 11:06 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 15.04.2015.

DODIR STVARNOSTI

...Međutim, kada bi se moglo pristupiti svim parametrima koji su doveli do nekog nevjerojatnog događaja, svjedočili bismo čudnome smislu i logici, i kojeg može izrežirati samo život. No, čovjeku je nemoguće pohvatati sve parametre nekoga zbivanja, kako bi mu se on mogao učiniti jasnijim, no tzv. običan čovjek za to i nije zadužen, time se bave oni kojima je to posao.


Kako razaznati je li film snimljen po stvarnom ili izmišljenom događaju, ukoliko nam to, naravno, unaprijed nije naznačeno? Filmska, zamišljena realnost uglavnom je prikazana na način da imitira život do u najsitniju pojedinost, i na tome konstantno inzistira, dok u stvarnom životu uvijek pokoji detalj iskoči iz sheme mogućeg, gotovo se ne uklapajući u cjelokupnu sliku određenog događaja. I upravo taj djelić koji strši, najčešće je onaj najupečatljiviji, istinski dio stvarnosti kojeg u filmu, redatelj rijetko kad uspije upotrijebiti ili pravilno dočarati. Primjerice, slika na zidu stana poharana u pljačkaškome pohodu, u filmu uvijek mora biti nakošena. Zbog čega? Zato što se ustrajava na tome da sve bude podređeno činu provale, u kojem ni jedan detalj ne smije ostati na mjestu na kojem je bio u redovnome stanju. Dok pak u stvarnosti, koliko god to kontradiktorno zvučalo, upravo on, kao takav, svjedoči istinu. A jednako vrijedi i za ljudsko ponašanje. Ni ono nikada nije pravocrtno, i možda se upravo zbog toga kaže kako ponajbolji filmovi podsjećaju na dokumentarce. Možda zbog autentičnosti koju odašilju u prenošenju stvarnosnih događanja, koliko god oni bili izrežirani.
Zbilja je toliko zadivljujuće nepredvidiva, da je ono što je pokušava dočarati, što god to bilo, teško u tome može podjednako pratiti. Koliko god se scenarist i/ili redatelj trudio da u film unese nepredvidivost, ona nikada nije na razini stvarnosti, zato što je u filmu, na koji god način bila prikazana, naprosto nezaobilazno nelogična. Da nije tako, radnja nam se ne bi doimala neočekivanom. Za razliku od stvarnosti gdje je nepredvidivost logična, premda, rekla bih, na poprilično šokantan način. Redatelj se tom logikom nastoji najčešće služiti kod filmova kriminalističke tematike, pa tada zavarava gledatelja na način da svojim likovima pripisuje svojstva koja im ne pripadaju, dodjeljujući im ' auru' krivca, kako bi pred tv ekranom bio što zbunjeniji u pokušaju da i sam riješi zločin, a film s nepredvidivim svršetkom, jasno, to bolji. Međutim rijetko kad bude tako. Najčešće se pokaže isforsiranim, budući da nema nikakvoga smisla svim likovima dodijeliti nelogično ponašanje, tek toliko da se na njih, na kratko prebaci sumnja. S time se često možemo susresti kod britanskih tv serija, zbog čega mi ih je, koliko god režijski dobro bile napravljene, zamorno gledati.
No, zašto se ponekad kaže 'Kada bi ovo bilo prikazano u filmu, izgledalo bi nestvarno'? Upravo zbog, u stvarnosti nepotkupljive nepredvidljivosti. Međutim, kada bi se moglo pristupiti svim parametrima koji su doveli do nekog nevjerojatnog događaja, svjedočili bismo čudnome smislu i logici, i kojeg može izrežirati samo život. No, čovjeku je nemoguće pohvatati sve parametre nekoga zbivanja, kako bi mu se on mogao učiniti jasnijim, no tzv. običan čovjek za to i nije zadužen, time se bave oni kojima je to posao. Mi dubinski možemo suditi uglavnom o onome što se događa nama, no što god to bilo, uvijek je toliko kompleksno i isprepleteno nevidljivim nitima s drugim ljudima i događajima, da smo opet u nemogućnosti sagledati cjelinu, što je, ako već drukčije ne može, za nas možda i bolje.
Mogu li ljudi uopće biti objektivni u odnosu prema vlastitoj stvarnosti? Premda vjerojatno ne do kraja, oni je ipak osjećaju kada im je, kroz život, primjerice izrežira čovjek. I premda je ne može potvrditi, on, kao i u filmu, naprosto osjeća tkivo njezine autentičnosti, dakle u stanju je intuitivno prepoznati krivotvorinu. Koliko god zbilja gotovo uvijek u mnogim elementima djelovala nestvarno, zato što je, kao što već ranije rekoh, nerijetko zbunjujuća i protivna našim očekivanjima, čovjek je od samog rođenja za nju pripremljeni, opremljen za to potrebnim pomagalima, kako bi se s njome svakodnevno suočavao bez većih stresova. Zamislite osobu nepripremljenu na stvarnost, kojoj su oduzeli pomagala izoliravši je od zbilje izvanjskoga svijeta, a potom pustili na slobodu. Vjerojatno ne bi bila u stanju dugo opstati. To se ponekad događa onima koji su čitav svoj život, od rane mladosti, proveli u zatvoru. Posve razumljivo: iznenadno suočenje sa žestinom svakodnevne svjetovne stvarnosti mora da je za njih jednostavno nepodnošljiva.



15.04.2015. u 11:35 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 14.04.2015.

NEOBIČNA PRAVEDNOST

Nitko od nas nije važan kao cjelokupnost, šaka u kojoj sve treba biti dobro posloženo kako bi i dalje grabilo svoj smisao, kroz uzajamno funkcioniranje, neugrozivo prožimanje prirode i čovjeka.



Ne mogu više pisati o muško-ženskom prijateljevanju, usamljenosti u -i unatoč- društvu, koristoljublju, (sebičnim) prijateljima koji nas napuštaju zato što smo pronašli ljubav… Toliko sam već o tome razglabala, da zaista nemam što više reći. No možda je upravo spomenuto, samo manji dio neobičnih pravednosti kojima smo darivani kroz život, onih koje uspostavljaju opću stabilnost. Možda mi tu ravnotežu ne stignemo ni primijetiti, bivamo odbačeni od jednih ljudi, dok nam potiho, gotovo neprimjetno dolaze drugi, zaposjedajući ispražnjeno mjesto. Čak i mizantrop sa svojom omiljenom osamljenošću živi jedan poseban svijet ravnoteže unutar samoga društva koje, premda samce i obitelji ne tretira podjednako, ipak matematički promatrano njeguje ravnotežu njihovih paralelnih bitisanja. Svijet svakog od nas unutar sebe može se činiti disharmoničnim, međutim izvana on je savršeno uklopljen u opće jedinstvo, sa svom tragedijom i srećom koju donosi pojedinačno. Sve katastrofe, ratovi, bolesti, stradanja koja nas naoko istrebljuju, samo su nužnost proistekla iz srca prirode. Nitko od nas nije važan kao cjelokupnost, šaka u kojoj sve treba biti dobro posloženo kako bi i dalje grabilo svoj smisao, kroz uzajamno funkcioniranje, neugrozivo prožimanje prirode i čovjeka. Kada god taj čovjek pokrene pogrešnu polugu, to mu se negdje, kroz nešto drugo, na drugoj strani vraća. Svatko od nas u službi je drugih, a da toga zapravo nije svjestan. Naša je osobna nesreća, kao i naša sreća, u interesu sviju nas. Koliko god se u tom mnoštvu svatko od nas neznatnim činio, svojim postojanjem, upravo kroz vlastitu muku, svojim naizgled nevidljivim 'ciglicama' uspostavlja ravnotežu u korist cjeline. Možda su priroda i čovjek, Bog, no ne mora vrijediti i obrnuto; i kao što E.G. u ovonedjeljnoj emisiji 'Damin gambit', podcjenjujući inteligenciju svoje gošće, pogrešno reče, otprilike ovako 'Dakle, okrutnost je za vas pravednost.', a ova se, na žalost, u svome odgovoru ne uspijeva dovoljno dobro snaći, ja u sebi vičem: 'Ne!!! Ako je pravednost okrutna, ne znači da je okrutnost pravedna'.
Moguće mi i ne znajući doprinosimo ukupnome skladu, tek misleći da nas prati sudbina, karma, što li, zbog nas samih, međutim, mi smo tek raznobojne točkice koje je potrebno simetrijski raspodijeliti kako bi održale na životu golemu neman zvanu život na zemlji. Svatko od nas je poput mrava koji se upire strpljivo noseći list do svojega cilja, podsvjesno znajući zašto to čini, gradeći nešto značajno u interesu zajednice. Čovjek sve što čini, čak i kada to radi za dobrobit društva, i iz iskrenog zanimanja, čini samo zbog sebe i svog zadovoljstva. No, Bog je svoju vagu namjestio iznad njega, učinivši da ipak sve što radi za sebe, u konačnici bude doprinos za cjelinu. Svako naše malo zadovoljstvo i muka tek u zbroju s drugim užicima i nevoljama, može izazvati promjenu; samo za sebe ima značaj tek za svakog od nas ponaosob. I zato, rekla bih, pravednost na ovome svijetu izgleda podosta neobično, bez obzira što nam se ponekad čini kako uopće ne postoji.



14.04.2015. u 11:16 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 12.04.2015.

IŠČEKIVANJE IZVJESNOSTI

Možda baš u tome leži tajna čestoga ženskog skraćivanja kose, upravo u tom iščekivanju ugodne neminovnosti, budući znamo da će kosa narasti, da će se frizura time neizbježno promijeniti, i ta promjena, katkad, s lošeg ili nezadovoljavajućeg, na neupitno bolje, može učiniti da se već samo zbog toga osjećamo dobro.



Ne poznajem nikog tko tako voli mijenjati frizure kao ja. Štoviše, znam mnogo više onih koji istu frizuru zadržavaju od rane mladosti, kao primjerice moja majka koja se samo jednom tijekom čitavog svoga života osmjelila na značajniju promjenu. Dakle, pripadam skupini žena koje natprosječno često mijenjaju oblik i dužinu svoje kose. S obzirom na takav moj tretman prema njoj, ona od mene naprosto iziskuje da o tome nešto napišem, koliko god to zvučalo, i kao tema bilo banalno. Naime, moja je kosa vrlo čvrsta, gotovo čekinjaste strukture, i na moju sreću brzo raste, tako da i kada je ošišam odviše kratko, mogu računati na to da ću kroz dva do najviše tri mjeseca moći odahnuti, s obzirom da će do tada već narasti do duljine koja će moj pogled na nju učiniti zadovoljnim. Bez obzira što znam da najviše od svih dužina volim onu do ramena, a i mislim da mome licu najbolje pristaje, ponekad ne mogu odoljeti, a nisam još dokučila točan uzrok tome, da je ne skratim do brade ili čak kraće. Još prije par mjeseci imala sam upravo takvu frizuru, no bila sam s njome zadovoljna vrlo kratko, budući da taj tip frizure izgleda dobro tek par dana nakon pranja, budući da se prije toga ne da ukrotiti, ukoliko, naravno, ne odlazite k frizeru kad god imate namjeru oprati kosu. Toliko sam bila nezadovoljna zbog svoje odluke da je skratim, a opet toliko sretna u iščekivanju da naraste do željene dužine, da se sada pitam ne činim li to uvijek upravo zbog tog vremena iščekivanja izvjesnosti. Možda baš u tome leži tajna čestoga ženskog skraćivanja kose, upravo u tom iščekivanju ugodne neminovnosti, budući znamo da će kosa narasti, da će se frizura time neizbježno promijeniti, i ta promjena, katkad, s lošeg ili nezadovoljavajućeg, na neupitno bolje, može učiniti da se već samo zbog toga osjećamo dobro. Postupa li tako čovjek i s ostalim stvarima u svome životu? Otkida li nešto, da bi to isto ponovno moglo narasti? Mislim da ne postoji ništa poput toga; svakako ne što se tiče našeg fizičkog izgleda.
Dakle, u svome sam životu imala sve moguće tipove frizura, čak i sve dužine; od one do struka, pa do najkraće moguće, takozvane jež frizure. Također sam eksperimentirala i s bojama, no to je bilo u ranoj mladosti. Kasnije sam se odlučila zadržati na mojoj prirodnoj boji koju sad samo održavam posvjetljivanjem pramenova. Kada bih se trebala opredijeliti za frizuru koja mi najbolje pristaje, tada bi to bila ona koja se u doba kada sam bila tinejdžerica nije nosila, a znam da bi mi i tada stajala mnogo bolje od moje tadašnje male plave kacige. To je tip frizure koji, usudila bih se reći, pristaje svakoj ženi. Od svih mi je, dakle, najdraža ta, šišana stepenasto i dužine do iznad lopatica. To je ujedno i ona koju sam uspjela do sada najduže zadržati. Toliko sam bila zadovoljna njome, da bih se ponekad znala buditi iz noćne more, sanjajući kako mi je frizerka skratila kosu za dvadesetak centimetara.
Trenutno imam dužinu s kojom sam tek donekle zadovoljna, jer joj nedostaje još nekoliko centimetara kako bi, po mome mišljenju, bila idealna. Iza toga bih se trebala potruditi da je takvom i održavam, ukoliko me ponovo ne obuzme ludilo šišanja, jer kod mene se zaista ne zna. Kada me takva pomama, primjerice, uhvati nedjeljom, tada uzimam škare u ruke i režem. Nekako mi je lakše kada to učinim, međutim naravno već drugoga dana postajem zabrinutom, jer to nikada ne može biti frizura kakvu smo željeli, pa se sjurim kod frizerke u zgradi kako bi ona popravila štetu. I tada, čini se, nastupa ono najvažnije: iščekivanje ugodne izvjesnosti.


12.04.2015. u 11:02 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 08.04.2015.

KLEČEĆI NA KUKURUZU

Čitavo vrijeme tvog boravka ovdje, bila sam okružena drukčijom šutnjom onom koja tutnji potisnutom žudnjom. Munje su sijevale, oluja je razbijala okna, no ništa od toga nije uznemiravalo kao prigušena grmljavina unutar nas koju nismo smjeli razotkriti, osloboditi njen gromoviti jecaj.


Napokon sve je utihnulo, ili se možda tek počelo glasati, tek je oživjelo kroz sebi prepoznatljivo razumijevanje, i prihvaćanje vlastite, okorjele stalnosti. Vraćam se svome osobitom svijetu s radošću djeteta kojem je najzad ukinuta kazna; više ne mora klečati na zrnima kukuruza, i svoja, mrežom sitnih utisnuća obilježena koljena liječi za to unaprijed spremnim, odgođenim suzama. Moja me kozmička tišina blagosilja i izvana i iznutra. Čitavo vrijeme tvog boravka ovdje, bila sam okružena drukčijom šutnjom, onom koja tutnji potisnutom žudnjom. Munje su sijevale, oluja je razbijala okna, no ništa od toga nije uznemiravalo kao prigušena grmljavina unutar nas koju nismo smjeli razotkriti, osloboditi njen gromoviti jecaj. Bili smo osuđeni jedno na drugo, primorani na ljubav zazidanu u neobične okolnosti koje od nje očekuju da bez predaha cvijeta. Oduvijek sam to znala, no uvijek nanovo kao da u sebi osvještavam, da mi nitko ne može zadugo nametnuti sebe, koliko god bio nenametljiv i neprimjetan. Sada treba počistiti po uglovima svo obilje propuštene sreće koju si sa sobom donio k meni, možda i ne znajući; sva još neotkrivena mjesta na kojima se nataložilo njeno razočaranje i neostvarivost. Iza tebe je ostao teško uklonjiv trag tvoje pomalo mazohističke nepopustljivosti u muci, postojanosti u svemu što činiš za sebe pogrešno, a što ne ispuštaš iz zagrljaja dok god te je u stanju učiniti svojim slugom, ponuditi ti mogućnost neispunjenja gorljive želje. Ti ipak znaš da svojim odlaskom sve propušteno možeš nadoknaditi, no dok ću ja iza tebe u kuću unositi meni neophodne promjene rušenjem zidova, ti ćeš svoju fragilnu kulu dotjerivati nanosima novoga kamenja, koje u tvom domu, svojom težinom, kao u kakvom herbariju, izravnava svaki tvoj spomen.
Ovo je, kao i do sada bio svojevrsni eksperiment koji uvijek ponovo donosi isti rezultat; doživljaj koji nas samo izvana, nakratko, slabi. Barem mene. Možda si manje osjetljiv na promjene koje donosi takvo prisilno iskustvo tijekom kojeg postajemo drukčiji, i kao takvi nanovo se upoznajemo, malčice preinačeni, ovisno o prilici. Ali samo zbog samokontrole, potrebe da nadziremo svoje ponašanje, znajući da bismo otpuštanjem kočnica mogli nakriviti sliku čiju je pravilnost ucrtao naš neprimjetan, no dugotrajan, nimalo lagodan trud. Ja sada ustajem i ispravljam svaku nehotice unesenu krivulju, poput forenzičara prikupljam tvoje otiske, i kao maslačke otpuhujem ih u daljinu. Čistim se od tebe koji si zauzeo moje mjesto, štoviše ono koje je u meni bilo samo moje, i drugome naizgled nedohvatljivo. Čak i moj pas sada shvaća da činim ono što bi te, da to kojim slučajem saznaš, vjerojatno rastužilo. Brusim podove ribajući iz njih tvoj oprezne, lagane korake, okrećem madrac naopako kako bih prikrila tvoj u njega zauvijek usađen dah. Pokušavam zamisliti da nisi bio ovdje, da sam te sanjala, tvoju ukopanost u mjestu koje si, kao kredom zacrtao, obilježivši ga svojom neprestanom vrućicom, mirisom davnih snjegova. Sve to brišem, ili skupljam, odvozim i izbacujem. Rješavam se tebe koji više nisi ovdje. A volim te. Baš neobično.


08.04.2015. u 14:12 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se