H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 26.04.2015.

ČEŽNJA

Majčino je obećanje, kao i sva ona druga koja više ne pamtim, vrlo vjerojatno za mene bilo poligon za sve moje buduće snove i moj odnos prema njima, kako u djetinjstvu, tako i kasnije. Moja pomirenost s neostvarenim, ili prigušena sreća uz ono dosegnuto.


Kao djevojčici bilo mi je dovoljno već samo obećanje da će mi mama kupiti lutku koju sam svakodnevno promatrala u izlogu, na putu prema kući. Naravno da sam je silno željela, međutim nikada to nisam izrekla; ne na taj način. Zadovoljavala sam se majčinim odgovorom kako ću je dobiti uskoro, i razmišljanjem o tom danu koji samo što nije došao; jer vrijeme mi nije značilo ništa. Postojalo je samo razdoblje usnulosti i buđenja, tek kao prudužetka moja neugasla, bezvremenska nadanja. Ne sjećam se više jesu li mi roditelji ipak na kraju tu lutku darovali; mislim da nisu, no to mi zacijelo i nije bilo naročito važno. Bilo mi je dostatno samo maštanje o trenutku kada ću je napokon držati u rukama. To dijete u meni i danas živi, djete koje neprestano sanja.
Majčino je obećanje, kao i sva ona druga koja više ne pamtim, vrlo vjerojatno za mene bilo poligon za sve moje buduće snove i moj odnos prema njima, kako u djetinjstvu, tako i kasnije. Moja pomirenost s neostvarenim, ili prigušena sreća uz ono dosegnuto.
Kao malenoj djeci dano nam nam je sve ono uistinu vrijedno, za čovjeka možda najvrijednije, a što će ga kasnije bezbolno napustiti. Između ostalog posjedujemo beskrajnu vjeru, barem dok smo još toliko mladi da u nas još nisu stigli usaditi sumnju. Za naše nas dobro oblikujući svojim pogledom na svijet, vlastitim lošim iskustvom često su nas u stanju sputati, kao i nepovratno slomiti nam samopouzdanje.
Ne znam za druge, premda je, dopuštam, tako i s njima, no pjesnicima njihovo sanjarenje dopušta iznimno prekoračenje granica izdržljivosti, kao i gotovo lebdeće održavanje na površini, kako ih stvarnost ne bi potopila. Tako je i sa mnom.
Moje današnje ostvarivanje željenog, koje je na suprotnoj strani iskustva s neodoljivom lutkom u čakovečkome dućanu, no istodobno na istoj strani ufanja, postalo je stoga ono što na neki način obilježava moj život u kojem nikome ništa ne dugujem.
Moja lutka u izlogu kao da i dan danas na mene čeka. Vidim je, k'o da je bilo jučer, iza stakla, i izvan kutije, raspakiranu, dugih plavih pletenica. Kada god prođem kraj takve 'životne vitrine', radosno se osvrnem, a moje se srce nasmiješi. Imam osjećaj kao da je ta i takva, donekle nedorečena žudnja, potajice formirala moj odnos prema materijalnom, budući da posjedovanjem nečeg, mi smo to od sebe već odbacili, dok potreba za nedosegnutim opstaje, čak i kad težnja za tim više ne postoji. Možda baš u trenutku kada još uvijek nemamo željeno, i s time smo pomireni, naša je čežnja zaokruženi čin. S dosegnutim završava jedno čovjekovo nadanje, i on se već okreće nečemu drugom. Takva je naime ljudska priroda, dok pak ljepotu odricanja čovjek spozna tek kada si može dopustiti da se nečega odrekne, a ne kada je na to primoran.
Čovjekova žudnja za materijalnim, a što nije nužno za njegovo preživljavanje, niti je u bilo kom segmentu imalo bitno, proističe iz -premda kratkotrajne- ugode zbog posjedovanja istog, kad mu se čini da njegova sreća u potpunosti ovisi o tome. Naravno, mnogi ljudi imaju isti takav odnos prema živim bićima koje, nakon isteka njihove, njima zadovoljavajuće 'upotrebne vrijednosti', lagodno zamjenjuju.
Veliki pak pothvati koji drugima ne predstavljaju ništa posebno, nerijetko su ipak besmrtne pobjede svojevrsnih neshvaćenih odmetnika.
Ja sam već s pet godina znala ono što znam i sada: samo je čežnja istinski putokaz do vjere.






26.04.2015. u 15:07 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se