H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 29.03.2015.

POLJUPCI I SRAZ

Svatko od nas stoji ispred, kao i iza svog zrcala, koje je samo paravan, zamaskirano lažno posrebreno staklo iza kojeg ne postoji ništa, ništa što nas mijenja, a da nas umalo majčinskom brižnošću nema potrebu, zauvijek, zaraziti životom.


Gotovo nevjerojatno da su u tjednu ispunjenom s toliko ugodnih i nezaboravnih zbivanja, svi ti događaji, kao u kakvoj virtualnoj bilježnici precrtani crvenom olovkom, poput popisa onog što tek bijaše potrebno obaviti, a ne nečeg što nosi nemjenjivi naziv i svojstvo, i što se ne bilježi. Osim jednog. Puteljak je bio sklizak, a moj vozač podosta neoprezan; poletjela sam, ispaljena poput kapljice iz već izmoždena dječjeg pištolja na vodu, i u srazu s kamenom, sasvim primjereno jednoj, na taj način iznuđenoj kapi, nježno prigrlila stanac.
To me vratilo u vrijeme, kada me, pri mom prvom dolasku u Perugiu, kod prelaska ceste, srušio Fiat Uno. U toj nesreći u kojoj glavom udaram u beton, ipak bivam samo natučena, moja ruka nekoliko dana u udlazi, a moje lice tjednima iza toga prekrito modricama. Te dvije nezgode, kao i one možda već zaboravljene, kao da su pritom kreirale putanju već unaprijed zacrtane zbiljnosti, onog značajnog što nailazi. Perugia mi otvara ljubavna vrata božanskoga Rima, a zagrebačka kaldrma, pravilnu stazu do nepoznatog tebe, dopuštajući mi da lebdim iznad vode iz koje sam nastala, unaprijed i lucidno obuhvatim i prihvatim ono što tek će naići, jedinstvenim zagrljajem ujedinim obje značajke stvarnosti u kojoj sve je podjednako i nevažno i važno. Mogu se satima ljubiti s tobom, kao prekjučer, praveći se da te ne poznajem, u trenucima u kojem spoznaješ kako izgleda kada ti nešto, samo zbog drugih, tobože ne znači ništa, unatoč tome što je svima vidljivo da uživamo. Čak ni nakon mog pada s motora, dok si me dugo i čvrsto grlio, moja koljena nisu klecala kao tada kada su samo mali plavi lampioni zavidnih nam očiju visjeli nada nama, proklinjući našu žudnju.
Naše su nedaće, potporom naših bližnjih, koji ih katkada svesrdno veličaju, ponekad namjerno priskrbljujući nam sitna zla, ono što treba ostati upamćeno, jer kada to netko čini na taj način, s određenim ciljem, baš zbog toga, ili unatoč tome, nerijetko bivamo pogurani naprijed, k dobru, osokoljeni tuđim lošim nakanama i postupcima.
Za učvršćivanje, kao i izgradnju samopouzdanja ne postoji ništa poticajnije od uspjeha, no neznatni udesi, veći ili manji slomovi i padovi, u pojedincu mogu samo ojačati borca, ako je po prirodi takvim stvoren, a većina ljudi jest.
Kako bi nas mogli slomiti udarci, ako ih uspijevamo preživjeti na način da im se, svojim nezaustavljivim daljnjim kročenjem, 'smijemo u brk'? Oni u nama mogu prouzročiti nezatomivi grcaj kojem ćemo se, poput kakvoj dragocjenosti sačuvanoj u našoj nutrini, vraćati kad god to životne prilike od nas zatraže, no svaki naš ožiljak koji smo brižno pohranili, treba ostati netaknutim, i nezblijedjelim. Čovjekove pomno održavane rane čine ga pripravnim za sve predstojeće iduće borbe. Unatoč možda prevladavajućem mišljenju, što je stariji, to mu je potrebnija unutrašnja snaga, i kao takav, zreo i iskusan, upravo zahvaljujući svojim ranama, on se za nju ne treba boriti, jer već je posjeduje. Da je poput biljke uzgajane u stakleniku, kojoj svi uvjeti omogućuju da neometano, neokrznuto cvijeta, on ne bi uspio doživjeti mnoga od svojih životnih razdoblja, jer samo ga bol jača, samo ga udarci osnažuju; tek koračanje kroz neuspjeh, iz rođenog borca može stvoriti pobjednika. Čovjek je poput tek prohodala djeteta koje nebrojeno puta pada i podiže se bez osvrtanja, a svojim je duhom u stanju nadvladati svaku nevolju.
I stoga, u času kad prolijećem zrakom, i kada moj sin, u pjesmi i snu korača minskim poljem, oboje smo nesvjesni da živi smo zakopani u samo prividnoj zbilji, iz koje se uskoro izbavljamo snagom vlastite volje.
Svatko od nas stoji ispred, kao i iza svog zrcala, koje je samo paravan, zamaskirano lažno posrebreno staklo iza kojeg ne postoji ništa, ništa što nas mijenja, a da nas umalo majčinskom brižnošću nema potrebu, zauvijek, zaraziti životom.


Oznake: poljupci, stanka gjuric

29.03.2015. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 22.03.2015.

ZBOG TEBE

Ti i on, kao po prešutnom dogovoru, instinktom ptice, zamijenili ste mjesta, i sada si ti taj koji neočekivano ulazi, i jednako tako izlazi iz vatre, opečen, izranjavan, no i dalje čeznutljiv.


Zbog tebe ostajem ovdje, na ovome nepoželjnom mjestu. Poput krhke šibe na omanjem stablu, za njega pričvršćene samo još peteljkom. Samo zbog tebe, jer i ti si tu. I kao trogodišnja djevojčica koja misli da drugi je ne vide dok prekriva rukama oči, tako i ja, u sobi gasim svjetlo, potaknuta pljeskom razdragane svjetine koja se zlurado osmjehuje mome nedovoljno prigušenom kriku.
Dok ti, stojiš po strani i samo voliš, - mene koja to ne znam, jer sam odavno zaboravila.
Zbog tebe, koji pratiš me kao začarana sjena koju pomilujem svaki put kada je ispred mene. Koji gutaš moje riječi hraneći se njima, da bi tvoja vjera uspjela preživjeti. A toliko si toga nikada nećemo reći, kako ne bismo uznemirili savršeno mirnu površinu jezera.
Samo zbog tebe ostajem ovdje: travka koja se ponosno uzdiže, biva posječena i ponovno raste, neposustala poput hipnotizirana plijena kobre. Prezirem taj prostor u kojem trebam biti zbog tebe, moga čuvara i moga pratitelja kojem nije dana druga mogućnost.
Kamenje se kotrlja niz liticu, licemjerni ljudi upućuju nam komplimente, sve je predvidljivo i uvijek isto na tome mjestu na kojem, poput gospodara moje potrebe za tobom, dalekim, iscrtavaš svoju ljubav postupno blijedjelim koloritom.
Svako jutro grcam i napuhujem balone prije nego krenem u potragu za tvojim srcem na tom mjestu na kojem ne želim biti. Ti, preslatka uši koja upravljaš mojom voljom, točko, kvadratiću, uskličniče, koji moj otpor pretvaraš u pristajanje, zamoli me da odem, kako bi prekinuo našu na pokornost primoranu šutnju.
Kada god otvaram vrata, ugledam tebe, i prestajem disati, jer prekrivaš me sobom. U tebi se osjećam kao u čarobnoj spilji u kojoj se mogu sakriti pred vukovima. Ali to ne traje dugo.
Ti i on, kao po prešutnom dogovoru, instinktom ptice, zamijenili ste mjesta, i sada si ti taj koji neočekivano ulazi, i jednako tako izlazi iz vatre, opečen, izranjavan, no i dalje čeznutljiv. Sve ono što znaš i tvoje tijelo zna, trebalo bi obrisati, jer nam je oboma potrebno sve ispočetka: ponovno se roditi, biti prvi, prokrvariti prvi put, prvi put zaplakati. I sve dok sam na tom mjestu na kojem me, i ne znaš, probadaju kopljem, kao da dajem razloga tebi da ustraješ, premda ti sve govori drukčije: iglice u mojim očima koje prisvajaš, iscjeljuješ kao vlastite. No, kao u cirkuskoj predstavi, vršak mača koji strši iz mojih leđa, dok probodena stojim na tom našem mjestu i vrištim od boli, ipak je, ili bi barem mogao biti mač iluzioniste na pozornici na kojoj sam tek trenutno u ulozi prividno moguće žrtve. I sve je to možda varka, jer moja je krv samo slikarska boja ili pak sok od rajčice, no na momente jasno vidim da polegla sam u zelenilu, ispod maslina, s licem zakopanim u raznježene zumbule. Nedaleko mene je pješčana obala, more, šećerna vuna, puni crni mjesec po osunčanu danu, razlomljena duga. A gdje si ti?


Oznake: stanka gjuric

22.03.2015. u 11:21 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 19.03.2015.

NA ODLASKU

Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.


Na odlasku, dao si mi pušku koja je istodobno bila i strijela; na njoj se nalazila savitljiva žica za odapinjanje koplja. Rekla sam ti: 'Ali to će ti trebati'. Odgovorio si: 'Doći ću po to k tebi.' Je li to bio Rim, ili možda Čakovec, ne znam, jer premda, dakako, nisu nimalo slični, u nekim svojim dijelovima, u uzajamnom prožimanju kroz, u mojim snovima neprestano ponavljajući motiv, postaju jedan, jedinstveni grad sastavljen od najupečatljivijih i istodobno najjednostavnijih sastavnica oba. To su, dijelom, momenti u kojima sam u stvarnosti koračala sama, gotovo lebdeći niz laganu padinu. U mojim me mislima, vjerojatno potaknutim sanjanjem, prati uvijek ista slika, jer su je upravo snovi ucrtali u moj um i moje lažno sjećanje, budući da Rim nikako ne pamtim po tome: usporenom, meditativnom silasku do jednog od veličanstvenih rimskih trgova u podne, dok sve vrvi šarolikom svjetinom.
Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.
Ondje su bili i tvoji roditelji, brat, mnogobrojna rodbina. Kuća u kojoj sam boravila tek dan ili dva, sadržavala je dvanaestak, kao u kakvom hotelu, brojevima označenih soba. Tvoja bolesna, na javi nepostojeća sestra, ležala je u malenoj sobi broj sedam. Nešto me primoravalo da odem do nje, i barem joj dodirnem obraz na rastanku. Bila je sklupčana poput slabašne, izgladnjele životinjice, ili djeteta, i jednako tako nemoćna u svojoj boli za koju kao da nitko nije odviše mario.
Vraćam se opet na moje usporeno spuštanje niz cestu koja vodi do osunčana trga gdje me netko čeka, no u svome sanjanju nikad ne doživim trenutak u kojem se taj 'netko' napokon pojavljuje. Moji snovi, kroz neprestano ponavljanje jednakih prizora, kao da na neki način obilježavaju moj život znakovitošću rječitiju od same stvarnosti u kojoj me također određeni znakovi vode do, ne mojim htijenjem izabranog puta, kao i odgovora na mnoga nepostavljena pitanja. Kao da me, bez imalo vlastite volje, 'to nešto' usmjeruje stazama koje dovode do rješenja problema za koje nisam ni svjesna da postoje. No, taj mi san odjednom dovodi tebe, nudeći mi time vrijedan dar kojeg je potrebno pažljivo odmotati, da se ne prospe poput srebrnastog pijeska, jer na javi, tvoje se ugljeno crne oči priljubljuju uz moje tjeme poput pekućih ugaraka, dok gledam u pod i ispod glasa ti govorim šifrirane besmislice.
Da nam je takvo jedno prostranstvo u kojem se možemo naći slobodni, bez obzira na ljude oko nas… simbolični Rim, Zagreb, Čakovec, bilo koji grad, bilo koje mjesto…
U snu su nam višestruko pojačana osjetila i prenose se u budnost onih nekoliko sati neposredno nakon buđenja u kojima naše sanjanje još uvijek pripada stvarnosti, a zbilja ne prestaje biti snom sve dok ga ne prekine kolotečina svakodnevice. Međutim, taj će magličasti zastor od snatrenja, unatoč tome lebdjeti nada mnom još dugo iza toga, i kada te susretnem bit ću ti još privrženija. Nećeš znati zašto, jer neću ti ispričati što se dogodilo te noći, dok si nedaleko mene, u nemogućnosti da prođeš svojim snažnim, lijepim rukama neprobojnim zrakom među nama, dohvaćao svoju, popoput tebe blistavu snovitost.




Oznake: ljubav, stanka gjuric

19.03.2015. u 11:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 13.03.2015.

TIKA - TAKA

Lagano polažem obraz na njegov lijevi bok. Tika taka. Gledam kroz prozor, iz fotelje koja je inače svojevrsni vidikovac za nas oboje. Ovdje mu je uvijek najugodnije, u mome krilu, u kojem ljubavlju hranimo jedno drugo. Jučer sam uklonila sve vertikale koje su narušavale ravnotežu našega dnevnog boravka.


Groznica je moje normalno stanje. Tjelesna temperatura 40, staklasti pogled, crvenkaste bjeloočnice i bezvoljnost.
Dva puščana metka u tijelu; jedan od njih u blizini srca. Gotovo nepodnošljivo teška, pritišćuća grudva u žličici i želucu. Dok moj pas je bolestan, ni ja nisam zdrava. Pretvaram se u njega, i njegove boljke postaju moje. Kada bi mogao plakati suzama, možda bi donekle bilo bolje, no samo iz moje perspektive, jer tada bih znala u kojem trenutku, i što poduzeti. No, bi li doista? Trenutno je na mojim koljenima, položen poprijeko, na boku, ravan, i čini se kako spava. Moj grudni koš se podiže, pri svakom se drugom udisaju usklađujući s njegovim disanjem. Je li uistinu zaspao, ili tek drijema? Ne mogu mu vidjeti oči, okrenut je od mene, leđima prislonjen uz moj trbuhu. Lagano polažem obraz na njegov lijevi bok. Tika - taka. Gledam kroz prozor, iz koja je inače svojevrsni vidikovac za nas oboje. Ovdje mu je uvijek najugodnije, u mome krilu, u kojem ljubavlju hranimo jedno drugo. Jučer sam uklonila sve vertikale koje su narušavale ravnotežu našega dnevnog boravka Kao da sam u nju time unijela zraka, i istom prodisala. Do kasno popodne kazaljka sata bila je nepomična, kao i svi drugi, do tada čujni otkucaji u našemu domu. Tika- taka. Mijenjam bateriju, zavrćem rukav, kroz kanilu spajam se na cjevčicu iz koje u mene utječe život. Moja je krvna slika razmjerno zadovoljavajuća. Mali upalni proces, ali ništa odviše zabrinjavajuće; tako bar kažu.
Ne bih smjela neprestano gladiti Rexovo svilenkasto krzno, time ga uznemiravam, jer se okreće tražeći još više maženja, no moje se ruke same pomiču. 38 sa pet. Tika - taka. Njegova zdjelica s hranom još uvijek je puna. Malo maslinova ulja nakapala sam na komadić integralnog kruha. Odbijao je uzeti, sve dok ga ne zamotah u listić mekanog sira, kao što to činim i s njegovim ružičastim tabletama. U sebi izgovaram: 'Kupit ću ti sve što mislim da bi mogao željeti, i ono što znam da sigurno želiš: sve vrste slatkiša, slaninu i pohane, sočne pileće odreske'.
Netom je izašao iz moga krila da popije vodu, i istog je časa u sobi postalo hladno. Dok nije pripijen uz mene, zebem. Moje su noge bose, a crveni lak na noktima, sada je ljubičast. Buktinja u mojim grudima.
Napolju je poprilično tmurno, a točku moga usredotočenja prekrili su oblaci. Dijete koje je prekjučer bilo s nama, donijelo je sa sobom, u naš dom, mnogo radosti. Maleni Antonio grli me s leđa, dok mi se Rex sprijeda umiljava, i nije nimalo ljubomoran na petogodišnjeg dječaka. Samo je s odraslima u mojoj blizini nezadovoljan. Možda zbog toga što je uz djecu odrastao. Skriven u vunenoj čarapi ovješenoj na trijemu, kao božićni dar mome tada sedmogodišnjem nećaku. Zamišljam sićušno crno klupko u dvorištu istarskog mjestašca u kojem će biti zapisan samo jedan od vjerojatno tri presudna trenutka za njegovu neobičnu životnu sudbinu.
Rex, jednako kao i mali Antonio, osjeća ono što odrasli nisu u stanju. Kućne životinje i mala djeca u tome su vrlo slični, čitaju vam misli, i često znaju o vama više no vi sami, stoga što vas osjećaju.
Kada bi onaj koga danas više nema znao što se dogodilo, i koji bi jedini zapravo trebao znati ono što sada znam ja, a što sam mu imala potrebu reći, u djeliću sekunde zaboravivši da više nije ovdje, to bi ga, moguće, slomilo. Zato je možda bolje da za to nije imao ni priliku. Ponekad je bolje nešto ne znati, ukoliko suočenje s istinom čovjeku može naštetiti. Možda sam i ja ta, budući da sam od stakla, i očiju prekrivenih trnjem plaho koračam do boli onih koje volim, upijajuć' je u sebe. Tika-taka. Tika -taka.



Oznake: pas, kućni ljubimci, stanka gjuric

13.03.2015. u 11:25 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 11.03.2015.

Dok pas je bolestan...

...i nadahnuće je na čekanju.

Oznake: pas

11.03.2015. u 10:33 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 05.03.2015.

PERCEPCIJA, PROŠLOST, SJEĆANJE

Što smo stariji, sjećanja na neka davna događanja, s vremenom poprimaju bitno drukčije značenje. No kao da nas ipak naše sjećanje zavarava taman toliko da nas (u pojedinim elementima brišući sama sebe, ili se ispravljajući na pogrešnim mjestima, na način da postaje bolje ili lošije) zakida za dimenziju iskustva koje tako ne možemo uspješno prenijeti u svoju sadašnjost, kroz naše današnje postupke.


Mogli bismo slobodno reći kako ništa nije onakvo kakvim se čini. No je li baš zbog te činjenice, ili unatoč njoj, naša slika, doživljaj nečega, upravo onakav kakvim ga mi doživljavamo, s obzirom da je naša percepcija tek jedna u moru mogućih, no jednako tako ništa manje točna od potencijalnih drugih. U svojoj stvarnosti, mi nosimo vlastitu vjernost stanovitog doživljaja kakvu nitko nikada neće vidjeti našim očima. U skladu s tim, nije pogrešno reći kako je zapravo svijet rođen onoga časa kada smo mi nastali, kao što će i umrijeti onog trenutka kada nas više neće biti. Začet je u točki našeg postojanja, i premda je možda takvo gledište egoistično, razmislimo li malo bolje, zaključit ćemo kako teško može biti drukčijim, jer svaki čovjek svijet doživljava kroz sama sebe.
Sjećajući se prošlih događaja, ponekad se pitamo se koliko je zapravo naš 'umni zapis' točan, a koliko je na njega imalo utjecaja modeliranje sjećanja u našemu mozgu, do čega s vremenom neminovno dolazi. Koliko je pak naš spomen vjerodostojan, u usporedbi s onim osobe bliske nama, s kojom smo dijelili zajedničko iskustvo, a koje ona pamti na posve drukčiji način? Čini li naše nehotice krivotvoreno sjećanje, koje tka na stanovit način, našu sadašnjost ili naš odnos prema budućnosti, naš život zbog toga manje autentičnim? Držim da ne, jer jedino što je važno ipak je percepcija koja potječe iz našega sjećanja na određeno zbivanje u prošlosti, budući da se mi možemo sjećati stanovitog događaja na pogrešan način, međutim dojam koji je taj događaj ostavio na nas, uvijek je više-manje točan zato što naši osjećaji proizišli iz tog dojma, ne mogu biti lažni, mada su, moguće, unakaženi. Oni su ona vrst istine zapisane u nama koju proživljavamo kroz nekad i sad, a koju prenosimo u sutra. Mi smo kreatori našeg doživljajnog svijeta, i upravo kroz taj doživljaj stvaramo svoje buduće slike, i svoj odnos prema svijetu i ljudima u svome daljnjem životu.
Što smo stariji, sjećanja na neka davna događanja, s vremenom poprimaju bitno drukčije značenje. No kao da nas ipak naše sjećanje zavarava taman toliko da nas (u pojedinim elementima brišući sama sebe, ili se ispravljajući na pogrešnim mjestima, na način da postaje bolje ili lošije) zakida za dimenziju iskustva koje tako ne možemo uspješno prenijeti u svoju sadašnjost, kroz naše današnje postupke. Kao da nam ne dopušta da učimo iz vlastitih pogrešaka, jer naše pokojne, kroz naše viđenje, nerijetko čini anđelima, dok naše vlastite greške preuveličava. Kao na staroj, već izlizanoj fotografiji, na kojoj nedostaju mnoge presudne nijanse koje su određenom zbivanju dale povod i smisao, lišava nas mogućnosti preciznoga iščitavanja.
Zbog čega je nešto bilo upravo takvim kakvo je bilo, našlo bi se mnogo razloga, i kada bismo se mogli vratiti u našu prošlost, možda bismo opet učinili isto.
Ipak, naša prošlost nema namjeru rehabilitirati naše nekadašnje postupke kroz naše današnje sjećanje na nju. Naš nam um ne dozvoljava tu ekskluzivnu mogućnost da se zavaravamo na vlastitu dobrobit, već naprotiv, za nas zadržava ona najistaknutija mjesta na kojima nismo učinili ono što mislimo da smo trebali. Naše nas manje ugodno sjećanje za sebe vezuje na vrlo neobičan način, prikradajući nam se, i potom iskačući pred nas kada to najmanje očekujemo. Nerijetko nas zaskoči u trenucima kad se u našem životu događa neka dobra prekretnica. Kao stara majka ili otac, koji nas želi upozoriti da ne mora sve biti sjajno kako smo zamislili, i da uvijek moramo biti na oprezu kako ne bismo ponavljali nepoželjno. No, što je to 'nepoželjno'?
Premda je poznato da ne valja biti opterećen prošlošću, mi smo satkani od svega onog što smo prošli, i nemoguće je ne osvrtati se na ono što se dogodilo nekada. To ne znači živjeti u prošlosti, već sakupljati informacije iz onoga što nam prišaptava negdašnjost, jer ponekad one mogu biti posvema nove, ovisi o načinu na koji doživljavamo ono što nam se događa danas, a što ima stanovitih poveznica, u neki segmentima, s našom prošlošću.
Tumačenje nekog dojmljivog doživljaja iz naše bliske prošlosti, promjenom naše percepcije se mijenja, pa nam se može učiniti da je nešto bilo drukčije no što smo to mislili još prije nekoliko dana, samo zbog toga što je moć naše percepcije sklona promjeni, ali i odnos našega sjećanja prema određenom događaju koji se primjerice zbio prije godinu-dvije. Taj ponekad gotovo ljubavni odnos koji ljudi imaju s vlastitom prošlošću, uvijek će u stanovitoj mjeri ostati nerazjašnjen. Čovjek će neprestano imati osjećaj da je kreator vlastite sudbine, no taj će ga osjećaj pratiti samo u njegovu odnosu prema nekadašnjosti. Već u sadašnjosti, on postajem sasvim običan čovjek čije su sposobnosti primjereno ljudski manjkave, a percepcija bolja ili lošija od one drugih ljudi.




Oznake: sjećanje, percepcija, stanka gjuric

05.03.2015. u 11:35 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 01.03.2015.

VRTULJAK

Nitko vam to neće reći, no ako imate ikakav problem, nemojte otići k onima koji kažu da imaju odgovor, već se približite onima za koje znate da nisu u mogućnosti riješiti vlastitu teškoću.


Kada te uskoro sretnem, hoću li o tebi znati više? Hoće li mi tvoj pogled možda reći ono što već dugo naslućujem? Da svoju tajnu nosiš u sebi duboko zakopanu, i nikada je nikome nećeš otkriti; čak -do kraja- niti samome sebi. Što je to u tebi što tako čvrsto spava? Boji te po rubovima, i silno te tišti, jer kao i svaka tajna, nameće ti breme, naročito kada je praćena nemogućnošću ostvarivanja prešućene žudnje, zakopana u predrasudu, kao u lijesu prikucana čavlima. Ti si mogao sebi reći što želiš, i kada, i kako, no nisi mogao kroz druge primiti odobravanje svoga odabira, i prepoznavanje tvoje nevolje, jer si se plašio priznati im što zapravo osjećaš.
U tvojim očima, kroz tvoju gorku šutnju, nazirem kako, pomalo nalik histrionu, nosiš svoj teret, sada već gotovo s lakoćom, navikao na njegovu težinu. I premda je ipak najlakše biti ono što jesmo, a najteže pretvarati se, ipak, mnogi čine ovo potonje, no ne i ti koji šutiš, sljubljen sa svojom tajnom, kao s neželjenim sijamskim blizancem kojeg se ne možeš otarasiti, jer bi njegovo nestajanje, značilo i tvoj kraj, iako je on već i sada uzeo dio tebe koji zajedno s njime spava, i ne da mu da se ikada probudi.
Ti ćeš stalno nadoknađivati ono što ne možeš imati, kroz nove nemogućnosti posjedovanja onog što ionako ne želiš. Taj će vrtuljak, na kojem ćeš uvijek nanovo započinjati igru u kojoj je nemoguće dohvatiti sebe u trenutku u kojem je vrtnja započela, biti tvoje utočište u kojem natjecanje s nepobjedivim nećeš ni željeti zaustaviti. Trčat ćeš poput dječarca, svaki put ponovno sjedajući na isto mjesto na drvenoj sjedalici, čvrsto se držeći za rukohvat ispred sebe. I nećeš pasti, jer si to ne možeš dopustiti; tvoja je tajna poput zamućene kristalne kugle u njedrima, koju ne smiješ ispustiti, premda podsvjesno možda i želiš da se razbije, i time zaustavi tvoje nadmetanje sa samim sobom. Međutim, i kad bi se slomila, ni takve je se ne bi odrekao; uz sebe bi i dalje dosljedno nosio njezine krhotine. Možda si i sada odjeven u njih, no ja to ne znam.
Sve ono što nisi izrekao, govori mnogo više od svega što ćeš ikada reći. Tvoj pogled, i tvoje nesvjesne kretnje. Kada bih mogla biti u tebi, barem nakratko, polijepila bih sve tvoje lomatke, istinom. No, ti nisi ja, i to se neće dogoditi. Treba ti netko slabiji od tebe, kome ćeš moći, kroz sličnu bol, pomoći na način da tvoja skrb o njemu, pomogne tebi samome. Mnogi od nas to, moguće, ne znaju, no uvijek su slabi ti koji nam pomažu, oni slabiji od nas. Samo je potrebno moći prepoznati tu nejakost u drugome. U blizini onih kojima je, dakle, teže nego nama, koji su manje čvrsti, najlakše ćemo se pronaći. Nitko vam to neće reći, no ako imate ikakav problem, nemojte otići k onima koji kažu da imaju odgovor, već se približite onima za koje znate da nisu u mogućnosti riješiti vlastitu teškoću.



Oznake: tajna, vrtuljak, stanka gjuric

01.03.2015. u 11:11 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se