H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 29.03.2015.

POLJUPCI I SRAZ

Svatko od nas stoji ispred, kao i iza svog zrcala, koje je samo paravan, zamaskirano lažno posrebreno staklo iza kojeg ne postoji ništa, ništa što nas mijenja, a da nas umalo majčinskom brižnošću nema potrebu, zauvijek, zaraziti životom.


Gotovo nevjerojatno da su u tjednu ispunjenom s toliko ugodnih i nezaboravnih zbivanja, svi ti događaji, kao u kakvoj virtualnoj bilježnici precrtani crvenom olovkom, poput popisa onog što tek bijaše potrebno obaviti, a ne nečeg što nosi nemjenjivi naziv i svojstvo, i što se ne bilježi. Osim jednog. Puteljak je bio sklizak, a moj vozač podosta neoprezan; poletjela sam, ispaljena poput kapljice iz već izmoždena dječjeg pištolja na vodu, i u srazu s kamenom, sasvim primjereno jednoj, na taj način iznuđenoj kapi, nježno prigrlila stanac.
To me vratilo u vrijeme, kada me, pri mom prvom dolasku u Perugiu, kod prelaska ceste, srušio Fiat Uno. U toj nesreći u kojoj glavom udaram u beton, ipak bivam samo natučena, moja ruka nekoliko dana u udlazi, a moje lice tjednima iza toga prekrito modricama. Te dvije nezgode, kao i one možda već zaboravljene, kao da su pritom kreirale putanju već unaprijed zacrtane zbiljnosti, onog značajnog što nailazi. Perugia mi otvara ljubavna vrata božanskoga Rima, a zagrebačka kaldrma, pravilnu stazu do nepoznatog tebe, dopuštajući mi da lebdim iznad vode iz koje sam nastala, unaprijed i lucidno obuhvatim i prihvatim ono što tek će naići, jedinstvenim zagrljajem ujedinim obje značajke stvarnosti u kojoj sve je podjednako i nevažno i važno. Mogu se satima ljubiti s tobom, kao prekjučer, praveći se da te ne poznajem, u trenucima u kojem spoznaješ kako izgleda kada ti nešto, samo zbog drugih, tobože ne znači ništa, unatoč tome što je svima vidljivo da uživamo. Čak ni nakon mog pada s motora, dok si me dugo i čvrsto grlio, moja koljena nisu klecala kao tada kada su samo mali plavi lampioni zavidnih nam očiju visjeli nada nama, proklinjući našu žudnju.
Naše su nedaće, potporom naših bližnjih, koji ih katkada svesrdno veličaju, ponekad namjerno priskrbljujući nam sitna zla, ono što treba ostati upamćeno, jer kada to netko čini na taj način, s određenim ciljem, baš zbog toga, ili unatoč tome, nerijetko bivamo pogurani naprijed, k dobru, osokoljeni tuđim lošim nakanama i postupcima.
Za učvršćivanje, kao i izgradnju samopouzdanja ne postoji ništa poticajnije od uspjeha, no neznatni udesi, veći ili manji slomovi i padovi, u pojedincu mogu samo ojačati borca, ako je po prirodi takvim stvoren, a većina ljudi jest.
Kako bi nas mogli slomiti udarci, ako ih uspijevamo preživjeti na način da im se, svojim nezaustavljivim daljnjim kročenjem, 'smijemo u brk'? Oni u nama mogu prouzročiti nezatomivi grcaj kojem ćemo se, poput kakvoj dragocjenosti sačuvanoj u našoj nutrini, vraćati kad god to životne prilike od nas zatraže, no svaki naš ožiljak koji smo brižno pohranili, treba ostati netaknutim, i nezblijedjelim. Čovjekove pomno održavane rane čine ga pripravnim za sve predstojeće iduće borbe. Unatoč možda prevladavajućem mišljenju, što je stariji, to mu je potrebnija unutrašnja snaga, i kao takav, zreo i iskusan, upravo zahvaljujući svojim ranama, on se za nju ne treba boriti, jer već je posjeduje. Da je poput biljke uzgajane u stakleniku, kojoj svi uvjeti omogućuju da neometano, neokrznuto cvijeta, on ne bi uspio doživjeti mnoga od svojih životnih razdoblja, jer samo ga bol jača, samo ga udarci osnažuju; tek koračanje kroz neuspjeh, iz rođenog borca može stvoriti pobjednika. Čovjek je poput tek prohodala djeteta koje nebrojeno puta pada i podiže se bez osvrtanja, a svojim je duhom u stanju nadvladati svaku nevolju.
I stoga, u času kad prolijećem zrakom, i kada moj sin, u pjesmi i snu korača minskim poljem, oboje smo nesvjesni da živi smo zakopani u samo prividnoj zbilji, iz koje se uskoro izbavljamo snagom vlastite volje.
Svatko od nas stoji ispred, kao i iza svog zrcala, koje je samo paravan, zamaskirano lažno posrebreno staklo iza kojeg ne postoji ništa, ništa što nas mijenja, a da nas umalo majčinskom brižnošću nema potrebu, zauvijek, zaraziti životom.


29.03.2015. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se