H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 19.03.2015.

NA ODLASKU

Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.


Na odlasku, dao si mi pušku koja je istodobno bila i strijela; na njoj se nalazila savitljiva žica za odapinjanje koplja. Rekla sam ti: 'Ali to će ti trebati'. Odgovorio si: 'Doći ću po to k tebi.' Je li to bio Rim, ili možda Čakovec, ne znam, jer premda, dakako, nisu nimalo slični, u nekim svojim dijelovima, u uzajamnom prožimanju kroz, u mojim snovima neprestano ponavljajući motiv, postaju jedan, jedinstveni grad sastavljen od najupečatljivijih i istodobno najjednostavnijih sastavnica oba. To su, dijelom, momenti u kojima sam u stvarnosti koračala sama, gotovo lebdeći niz laganu padinu. U mojim me mislima, vjerojatno potaknutim sanjanjem, prati uvijek ista slika, jer su je upravo snovi ucrtali u moj um i moje lažno sjećanje, budući da Rim nikako ne pamtim po tome: usporenom, meditativnom silasku do jednog od veličanstvenih rimskih trgova u podne, dok sve vrvi šarolikom svjetinom.
Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.
Ondje su bili i tvoji roditelji, brat, mnogobrojna rodbina. Kuća u kojoj sam boravila tek dan ili dva, sadržavala je dvanaestak, kao u kakvom hotelu, brojevima označenih soba. Tvoja bolesna, na javi nepostojeća sestra, ležala je u malenoj sobi broj sedam. Nešto me primoravalo da odem do nje, i barem joj dodirnem obraz na rastanku. Bila je sklupčana poput slabašne, izgladnjele životinjice, ili djeteta, i jednako tako nemoćna u svojoj boli za koju kao da nitko nije odviše mario.
Vraćam se opet na moje usporeno spuštanje niz cestu koja vodi do osunčana trga gdje me netko čeka, no u svome sanjanju nikad ne doživim trenutak u kojem se taj 'netko' napokon pojavljuje. Moji snovi, kroz neprestano ponavljanje jednakih prizora, kao da na neki način obilježavaju moj život znakovitošću rječitiju od same stvarnosti u kojoj me također određeni znakovi vode do, ne mojim htijenjem izabranog puta, kao i odgovora na mnoga nepostavljena pitanja. Kao da me, bez imalo vlastite volje, 'to nešto' usmjeruje stazama koje dovode do rješenja problema za koje nisam ni svjesna da postoje. No, taj mi san odjednom dovodi tebe, nudeći mi time vrijedan dar kojeg je potrebno pažljivo odmotati, da se ne prospe poput srebrnastog pijeska, jer na javi, tvoje se ugljeno crne oči priljubljuju uz moje tjeme poput pekućih ugaraka, dok gledam u pod i ispod glasa ti govorim šifrirane besmislice.
Da nam je takvo jedno prostranstvo u kojem se možemo naći slobodni, bez obzira na ljude oko nas… simbolični Rim, Zagreb, Čakovec, bilo koji grad, bilo koje mjesto…
U snu su nam višestruko pojačana osjetila i prenose se u budnost onih nekoliko sati neposredno nakon buđenja u kojima naše sanjanje još uvijek pripada stvarnosti, a zbilja ne prestaje biti snom sve dok ga ne prekine kolotečina svakodnevice. Međutim, taj će magličasti zastor od snatrenja, unatoč tome lebdjeti nada mnom još dugo iza toga, i kada te susretnem bit ću ti još privrženija. Nećeš znati zašto, jer neću ti ispričati što se dogodilo te noći, dok si nedaleko mene, u nemogućnosti da prođeš svojim snažnim, lijepim rukama neprobojnim zrakom među nama, dohvaćao svoju, popoput tebe blistavu snovitost.




19.03.2015. u 11:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se