H.A.D.L. by Stanka Gjurić

četvrtak, 19.03.2015.

NA ODLASKU

Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.


Na odlasku, dao si mi pušku koja je istodobno bila i strijela; na njoj se nalazila savitljiva žica za odapinjanje koplja. Rekla sam ti: 'Ali to će ti trebati'. Odgovorio si: 'Doći ću po to k tebi.' Je li to bio Rim, ili možda Čakovec, ne znam, jer premda, dakako, nisu nimalo slični, u nekim svojim dijelovima, u uzajamnom prožimanju kroz, u mojim snovima neprestano ponavljajući motiv, postaju jedan, jedinstveni grad sastavljen od najupečatljivijih i istodobno najjednostavnijih sastavnica oba. To su, dijelom, momenti u kojima sam u stvarnosti koračala sama, gotovo lebdeći niz laganu padinu. U mojim me mislima, vjerojatno potaknutim sanjanjem, prati uvijek ista slika, jer su je upravo snovi ucrtali u moj um i moje lažno sjećanje, budući da Rim nikako ne pamtim po tome: usporenom, meditativnom silasku do jednog od veličanstvenih rimskih trgova u podne, dok sve vrvi šarolikom svjetinom.
Čakovec, iz kojeg je moj san uzeo ulicu, uz bok čudesnom, vječnome gradu, tu se, dakle našao tek kao pristrani, blagonakloni svjedok, upotpunjujući kulisu na pozornici događanja gdje mi iskazuješ svoju nesumnjivu naklonost, kao neiskusan dječak svojoj prvoj ljubavi.
Ondje su bili i tvoji roditelji, brat, mnogobrojna rodbina. Kuća u kojoj sam boravila tek dan ili dva, sadržavala je dvanaestak, kao u kakvom hotelu, brojevima označenih soba. Tvoja bolesna, na javi nepostojeća sestra, ležala je u malenoj sobi broj sedam. Nešto me primoravalo da odem do nje, i barem joj dodirnem obraz na rastanku. Bila je sklupčana poput slabašne, izgladnjele životinjice, ili djeteta, i jednako tako nemoćna u svojoj boli za koju kao da nitko nije odviše mario.
Vraćam se opet na moje usporeno spuštanje niz cestu koja vodi do osunčana trga gdje me netko čeka, no u svome sanjanju nikad ne doživim trenutak u kojem se taj 'netko' napokon pojavljuje. Moji snovi, kroz neprestano ponavljanje jednakih prizora, kao da na neki način obilježavaju moj život znakovitošću rječitiju od same stvarnosti u kojoj me također određeni znakovi vode do, ne mojim htijenjem izabranog puta, kao i odgovora na mnoga nepostavljena pitanja. Kao da me, bez imalo vlastite volje, 'to nešto' usmjeruje stazama koje dovode do rješenja problema za koje nisam ni svjesna da postoje. No, taj mi san odjednom dovodi tebe, nudeći mi time vrijedan dar kojeg je potrebno pažljivo odmotati, da se ne prospe poput srebrnastog pijeska, jer na javi, tvoje se ugljeno crne oči priljubljuju uz moje tjeme poput pekućih ugaraka, dok gledam u pod i ispod glasa ti govorim šifrirane besmislice.
Da nam je takvo jedno prostranstvo u kojem se možemo naći slobodni, bez obzira na ljude oko nas… simbolični Rim, Zagreb, Čakovec, bilo koji grad, bilo koje mjesto…
U snu su nam višestruko pojačana osjetila i prenose se u budnost onih nekoliko sati neposredno nakon buđenja u kojima naše sanjanje još uvijek pripada stvarnosti, a zbilja ne prestaje biti snom sve dok ga ne prekine kolotečina svakodnevice. Međutim, taj će magličasti zastor od snatrenja, unatoč tome lebdjeti nada mnom još dugo iza toga, i kada te susretnem bit ću ti još privrženija. Nećeš znati zašto, jer neću ti ispričati što se dogodilo te noći, dok si nedaleko mene, u nemogućnosti da prođeš svojim snažnim, lijepim rukama neprobojnim zrakom među nama, dohvaćao svoju, popoput tebe blistavu snovitost.




Oznake: ljubav, stanka gjuric

19.03.2015. u 11:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< ožujak, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30 31          

Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se