H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 25.02.2015.

IZ LJUBAVI

Možete li zamisliti da ste učinili neprocjenjivo dobro djelo, a da ipak za to nitko nikada ne sazna? Gdje zapravo počinje i završava velikodušnost, a gdje egoizam? Jeste li se u stanju othrvati tome da objavite svoje veličanstveno dobročinstvo, i može li se dobročinstvo koje se objavljuje na sva zvona, uopće takvim prozvati?


Kroz život sam naučila da se snovi ispunjavaju samo ako 'dovoljno dobro' 'sanjaš', a uz to također da nedostupnost ne postoji. Do svega je moguće doći, postići takoreći nemoguće, samo ako znate način, dakle: kako, i kada vjerujete u ono što činite. Vaše ponašanje, također, dobrim dijelom uvjetuje odnos drugih prema vama. Ukoliko ljudi osjete da su u blizini slabića, iskoristit će to, i to nerijetko na najgori mogući način. Dakle, potrebno je imati samopouzdanja, i to popriličnu količinu. Trebate uvijek bezrezervno vjerovati u ono što radite, jer ako u to sami ne vjerujete, kako će vjerovati drugi. Također, pred sobom uvijek trebate imati cilj, bez obzira radite li nešto iz užitka, ili iz profesionalne potrebe. Govorim, dakle, ponajprije o događanjima vezanima uz posao kojim se bavite, ili hobi, svejedno. No, jednako tako biste trebali vjerovati i u sve drugo što u životu činite, odnosno ne biste ni trebali činiti ono u što ne vjerujete svim svojim srcem, osim ako to nije iz nužde, što u današnjim prilikama i nije rijetkost. Nije lako čovjeku ni vjerovati u sebe, naročito ako je nezaposlen, u besparici; da dalje i ne nabrajam. No, sada govorim načelno, o onome što je potrebno da bi čovjek uspio u onome što je naumio, što ga privlači.
Da biste bili ispravan čovjek, ili varalica, jednako biste trebali vjerovati u sebe i ono što činite. Po svoj ćete prilici čak imati više uspjeha kao ovaj potonji, zbog toga što će ispravan čovjek nerijetko posumnjati u neke od svojih postupaka, s obzirom da mu to nalaže osjećaj za moral i etiku, zbog čega će svoje ideje prečesto vagati, dok varalica to nema potrebe činiti, i stoga će u svom 'pothvatu' često imati uspjeha. Jasno, u svemu presudnu ulogu ima inteligencija.
Jučer sam svome prijatelju rekla da sam završavala svoje snimanje i rad na određenom projektu na 'tom i tom mjestu', od ujutro do navečer. Kako je to moguće?' rekao je. 'Jesi koga pitala za dozvolu?'. Čemu, pobogu, kakvu dozvolu? Ljudi su sputani izmišljenim, nepostojećim ograničenjima. Oni su sami izgradili samo njima vidljiv bedem na mjestima gdje je prolaz posve slobodan. Sami su sebe sputali, zato što žive po određenim obrascima od kojih teško ili nikada ne odstupaju, ne usude se maknuti svoje oglav. Ne postoje nedostupna mjesta, postoje samo zone zabrane, gdje se to izričito navodi, no to je tada nešto sasvim drugo.
Čovjek nerijetko unaprijed misli da je nešto skrivio, dok još ništa nije ni poduzeo, što ga također naposljetku sputava. Ljudi su, osim svega, vrlo zavidna bića, i neće vam ni reći sve dobro što misle o vama, jer to moguće niti ne misle, ali će vam zato vrlo rado izreći ono loše, a u to spada i: 'Ti to ne možeš'. Nikada nikome, ponajmanje sebi nemojte reći da nešto ne možete. Niti ikome drugome, da on to ne može. Dakako, važniji je vaš odnos prema samome sebi, od onoga što će vam reći netko drugi, premda su mnogi podložni mišljenju drugih, odnosno često budu pod njihovim utjecajem. Svaki svoj neuspjeh nagradite novom upornošću. Nikada ne odustajte od sebe i posla kojeg volite. I kada vam kažu da to ništa ne valja, vi se i dalje držite svog 'plana', sve dok u to vjerujete, i uživate u tome. Jednom će se pokazati da se isplatio vaš trud, no nije sve ni u rezultatu, mnogo je više u uživanju kada činite ono u čemu nalazite zadovoljstvo, i zato se ne dajte pokolebati, niti zbuniti. Ne tražite mišljenje vaših prijatelja u vezi onog čime se bavite. Njihovo vam mišljenje nije potrebno, a osim svega, kao pristrani, oni nisu u stanju realno prosuditi. Ili potražite mišljenje stručnjaka, ili ne tražite ničiji sud, već samo slijedite svoj cilj koji je poznat samo vama. Htjeli vi to ili ne, netko će svoje mišljenje ionako izreći. Ako ste profesionalac u svom poslu, to je nešto drugo, no ako radite nešto samo iz ljubavi prema tome, tada ste u kategoriji onih koji su izuzeti od svake kritike, osim ako je izričito ne traže. No, što god činili trebalo bi biti učinjeno iz ljubavi, nikako iz potrebe za, uvjetno rečeno, slavom, ili nekakvim drugim nedostojnim poticajima poput dokazivanja pred drugima. Ako je urađeno iz ljubavi, ne može biti krivo. Jasno, malo je ljudi koji si danas mogu priuštiti da imaju strastveni hobi. Ili za to nemaju vremena, ili nemaju volje, međutim ovdje govorim o onima koji imaju to oboje, i koji ne oskudijevaju u zamislima.
Kada sam snimala svoj kratkometražni igrani film 'O požudi i srcu', tražila sam dozvolu groblja Mirogoj, isključivo iz poštovanja prema glumcima, da nam se kojim slučajem ne dogodi neugodnost da moramo otići sa seta samo zbog toga što nemamo papir na kojem treba pisati: 'Dozvoljeno snimanje u nekomercijalne svrhe'. Kada je riječ samo o meni, skačem kroz vatreni obruč bez ikakva problema, a ako se poteškoće i pojave, rješavam ih u hodu.
Da biste bili nezavisni filmski autor, potrebna vam je stanovita doza hrabrosti, no to je jednako tako potrebno i da biste bili čovjek. U suprotnom ste tek napola ljudsko biće, hibrid, nedostojni svoje ljudske uloge. Većina onih koji će vam čestitati na vašemu uspjehu to će činiti samo zato što znaju da je pristojno, no nemojte se dati zavarati, u dnu duše će vam zavidjeti.
Ljudi će često činiti dobro kad za to nitko ne zna, a još češće kada je svima vidljivo i javno. No, i to je u redu, jer da ne postoji njihova potrebe za pokazivanjem, bilo bi mnogo manje pomaganja. Možete li zamisliti da ste učinili neprocjenjivo dobro djelo, a da ipak za to nitko nikada ne sazna? Gdje zapravo počinje i završava velikodušnost, a gdje egoizam? Jeste li se u stanju othrvati tome da objavite svoje veličanstveno dobročinstvo, i može li se dobročinstvo koje se objavljuje na sva zvona, uopće takvim prozvati? Ili je takvo samo ono koje ostaje duboko zakopano u srcu dobročinitelja? Čini se da je to ipak tema nekog drugog eseja.



25.02.2015. u 10:34 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 20.02.2015.

DOK DRŽIŠ ME ZA RUKU

Vjerujemo li u postojanje anđela čuvara, onda bi to moglo izgledati upravo tako: odnekud, kao niotkud, iznikla travka, biljka, čovjek, čitav jedan mikrokozmos stvoren baš za nas, u danom trenutku, koji traje dok god je potrebno. Poput sanjanja koje nas katkad liječi.


Dvadeset i četiri su mi godine, i sutra ću u rimskoj zrakoplovnoj luci upoznati tebe. Nedugo zatim napustit ću svog dotadašnjeg dečka, i preplavljena zaljubljenošću, bezbrižno ući u uskoro obožavanu i prezrenu ljubavnu zatvorsku ćeliju sa skrivenim ključem iznutra. Desetljeća kasnije, zakoračit ću u svijet slobode kakva više ne poznajem, onaj u kojem ponovno, na staromodan ili novomodan način, mogu imati momka koji me neće držati u skupocjenoj tabakijeri, bezrazložno zatajenu. No ja ipak, poput okorjela robijaša koji nakon trideset godina izlazi na slobodu, kao da ne mogu podnijeti svu količinu nesputanosti koju ona pruža; kao da se u njoj ne snalazim. Tišti me svojom širinom, beskrajnim mogućnostima koje mi nudi. Naučena biti ispruženom na toplome, mekom dlanu, kao i, kad god poželim, koračati po rubu litice, a biti posve sigurna, sada, van svoga sedla, hodajući prostranim nogostupom, posrćem. Predugo sam bila smještena u udobnoj ljusci, ljubila zlatne rešetke kaveza, očijukajući samo s prorezom u njemu. Jer zapravo nisam željela izaći. Ili možda nisam mogla; više i ne znam. Postoji takozvani stockholmski sindrom, ovaj moj, mogao bi se, bez puno premišljanja, prozvati 'Stankinim'. Kako god bilo, nikoga do tada, niti ikoga kasnije, neću ljubiti kao tebe, no povremeno i mrziti. Zbog svega što ćeš mi dati, i onoga oduzetog. Hoću li žaliti? Ni najmanje. Ni zbog čega. Zato što sam to Ja, i to me napokon, oblikovalo. Svaki, i najmanji pogrešan korak ispleo je zamršenu mrežu mene, onakve kakva sam danas. Da to i mogu, ne bih se mijenjala, no niti me ti ne bi nikada mijenjao, znam.
Međutim, kako da sada prigrlim svu tu slobodu? Ne znam što bih s njome. Sve te kremšnite na mojim prozorima! Za mene je danas sloboda čak moći reći da imam momka, jer do sada sam bila samo u vezi. Onome tko to ne razumije, ne isplati se objašnjavati kako između jednog i drugog ipak može postojat značajna razlika. Ponekad mi se učini kao da si ga upravo ti k meni poslao, odabrao za mene, tako nježnog, i punog razumijevanja. Koji kao da me čuva, bdije nada mnom, čak i kada to ne vidim, i ne znam. Baš kao ti nekada.
Vjerujemo li u postojanje anđela čuvara, onda bi to moglo izgledati upravo tako: odnekud, kao niotkud, iznikla travka, biljka, čovjek, čitav jedan mikrokozmos stvoren baš za nas, u danom trenutku, koji traje dok god je potrebno. Poput sanjanja koje nas katkad liječi. Svijet iza velova koji se pomalja po potrebi, poput davno izgubljenih, ponovno uskrslih gradova, koji nam pomaže u našim prvim koracima, čega god se se to ticalo, i u situaciji kad je to prijeko potrebno.
Znam da neću predugo gaziti po mutnoj vodi, već zaplivati u bistrom, modrom moru, no nijedna prekretnica nije lagana, niti lagodna, a naročito ona upoznavanja nove neograničenosti.
Pozdravljam se sa zlatnom kočijom. Nazirem je negdje u, doduše ne predalekoj daljini. Još uvijek, nepomična, stoji na istom mjestu, no kad bih joj se približila, u njoj bih zacijelo zatekla samo kosture i paučinu. Stoga joj, tek krajičkom oka upijajući njenu zlaćanu sjenu, namigujem, želeći nagovijestiti onome koji drži uzde, da sam svjesna kako je ona simbol, a nikako zloguki mamac ili prijetnja. U nekim joj momentima mašem, smiješim se i na taj se način opraštam s njenim nevidljivim upravljateljem. Okrećem se svome, kako moja majka kaže - jednostavnom dečku, i odlazim s njime u nepoznatu pravcu, dok zamišljam da držiš me za ruku, i dobrim putem vodiš.



20.02.2015. u 11:46 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 18.02.2015.

RAVNODUŠNOST

U mojim ladicama ne postoje dovoljno oštri noževi, nikakve igračke ili oruđa kojima bih mogla izmamiti svoju radost ili bol. Sve je uredno posloženo jedno do drugoga: trimer za šišanje, teški metalni češalj, ležaj za fakire, šminka koja mi nikad ne pristaje.



Kao da je nešto vještičjom metlom iz mene pomelo sve što osjećam; svaku mogućnost da osjetim ponovno. Sjedim kraj tebe i ne osjećam ništa. Čak ni piće koje obožavam, danas nema osobiti okus, kao ni hrana. Dodiruješ mi bedro, ruke, no kao da je sve utrnulo od dugotrajnog ležanja. Tvojim poljupcima uzvraćam mehanički, prisiljavam se da nešto oćutim, međutim odsutna sam, hladna. Moja majka izgovara nešto što bi me još do jučer moglo povrijediti, no ne i danas. Ne želim da me išta pretjerano uznemiri, ali me moja ravnodušnost, tek uvjetno rečeno zabrinjava, jer sam za takvo što odviše neosjetljiva. Mlađahni M., kasno u noć šalje mi poruke. Razmišljam kako bi bilo dobro pustiti ga u stan, međutim, ili nisam naročito zainteresirana, ili je možda suviše kasno; naime, noć me umrtvljuje
Je li možda negdje duboko u nama katkad sve zatrpano prekomjernošću životnih događanja koja nam ne znače puno, ali se bez njih, naoko, ne može, međutim kada budemo poklopljeni svom tom zasićenošću, kao da postajemo oduzeti.
Bosonoga gazim po blatnoj vodi kilometrima daleko. Zatamnjeno nebo spustilo se nisko, sve do moga čela, i uživala bih u njemu, samo da bilo što mogu oćutjeti. Ni tvoji duboki cjelovi iz mene ne mogu iscijediti niti najmanji drhtaj. Jesi li možda ipak potajno opskrbljen potrebnim alatom kojim bi mogao obraditi kamen? Učiniti da makar zacvili.
Sve je izbrisano. Kao da nikada nije ni postojalo. Na resetu sam s kojega, bar za sada, nema nikakvog pomaka. Nekad sam znala reći: 'Trenuci u kojima ne osjećamo ljubav možemo smatrati protraćenima.'
Plutam negdje na samoj površini događanja, jer mada znam da volim, i nekog i nešto, ovog trenutka to nijednim dijelom sebe ne osjećam. Sve je tek na razini dosadašnje spoznaje, dakle isključivo saznanja, međutim iza iznenadne, odnekud nametnute mi barijere postoji samo sjećanje na ono što je bilo, bez ikakva emocionalna sudjelovanja. Možda je bila potrebna promjena kako bih bila u stanju preskočiti provaliju, čas kada sam izgubila tebe, svog prvog i posljednjeg. U trenutku kada sam taj ponor najzad uspjela prijeći, ostadoh zatečena odsutnošću bilo kakva osjećaja. No, jesam li ga uopće prekoračila, ili sam možda upala u njega, čega postajem svjesnom tek sada? Možda sam zarobljena među gudurama uz koje se ne mogu uzverati, naprosto zato što nisam opremljena za penjanje, i moja bosa stopala krvare kad god se pokušam podići. Svojim golim nogama zapinjem o hrid, izranjavana sam, međutim krv se već osušila, i rane su zacijeljele. Pri svakom novom pokušaju uspinjanja, premda više ne osjećam bol, ne mogu prevaliti ni pedalj više od dosegnutog, a ponajmanje dohvatiti razinu zemlje. Nitko i ne zna da sam ovdje među liticama, u vodi do gležnja, i sama postala stijenom. Možda je to svojevrsna obrana od uvjeta u kojima samo kamen može preživjeti sve dok se ne pretvori u nešto što može poletjeti, uzdići se do nivoa na kojem se nalaze ostali.
Moguće do toga dolazi kad naše biće oćuti kako smo se prenapregnuli, previše dali. Nemogućnost da osjetim radost dok mi netko, primjerice, govori: „ Nagrađeni ste…“ može biti popraćena samo izvanjskim, naučenim ponašanjem, reakcijom kakva bi, držim, trebala izgledati, jer je takvom izgledala još jučer. Danas - ne osjećam ništa.
U mojim ladicama ne postoje dovoljno oštri noževi, nikakve igračke ili oruđa kojima bih mogla izmamiti vlastitu radost ili bol. Sve je uredno posloženo jedno do drugoga: trimer za šišanje, teški metalni češalj, ležaj za fakire, šminka koja mi nikad ne pristaje. Jutros nisam namazala oči. Ti bi na to rekla: 'Sada izgledaš poput djevojčice'. Mojim je očima ona nepotrebna.
Nosim te po kući kao mačka svoje tek okoćene mačiće. Ti si jedino čemu želim približiti svoje usne, i istodobno jedino što mi može uzvratiti sebe, kroz mene samu. Predmet. Rano izjutra kad još svi spavaju, ili pod okriljem mraka, ljudi izlaze kako bi pokupili hranu po kantama za otpatke. Kada šećem svog psa, ne mogu da to ne vidim, no ništa me ne može prodrmati, razbuditi. Moj somnambulski hod osuđen je na povratak kući na plus trideset, u blizinu o klin obješene svježe kitice cvjijeća, prinudnim nehajem zamaskiranu oskudicu. U njegovu glasu osjećam da je netom zaplakao, kao u grču, na tren. S vremenom će se pomiriti s gubitkom kao i ja; jer drugo nam ne preostaje. No, što nam se mora dogoditi da bismo oživjeli? Otkucaji našeg srca, lišenost bolesti i boli, to - kao da nije dovoljno.



18.02.2015. u 12:52 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 13.02.2015.

ISTINA O NAMA

Tmina u nama nije tako mračna kako je mi zamišljamo, i lako je prebojiva posve drugim nazivljem, ovisno o uvjetima u kojima se nalazimo.


Rujem po svojoj nutrini, nastojim iskopati istinu. Do kosti ogoljelu, surovu, i bespoštednu. Onu, koja se malokad, ili možda nikada ne izgovara, rijetko kad ispisuje. Do koje malo tko od onih koji su svjesni da je samospoznaja kroz samoponiranje, dubinsko posezanje u sebe, moguća, uopće želi doprijeti, jer osjeća da bi je se mogao postidjeti. No, istini, kakva god bila, a naročito ne onoj usvojenoj kroz samoupoznavanje, ne bi trebalo biti, niti jest mjesto u podzemnosti sramotnosti, već u panteonu hrabrosti. Ona uvijek zaslužuje biti na pijedestalu moći otkrivanja. Samo se na taj način može upoznati čovjek, njegova psiha, njegova tama i svjetlost. One su sastavnice jednog te istog, nedjeljivog postojanja. U svakom od nas postoji ponor koji smo sami takvim imenovali, jer u nekom drugom i drukčijem svijetu, to tako ne bi moralo izgledati. Možda bi upravo suprotno tvorilo naš sveprihvatljivi smisao. Mi smo ti koji smo sve imenovali, i kategorizirali, i tome, na žalost, podredili svoju ljudskost, međutim u svojoj osnovi, to je iluzija, dok god u vlastitu stvarnost ne uvedemo sastavnice istinskog zbivanja, onog u što vjerujemo samim svojim postojanjem. Naše misli i naša maštanja, bez obzira na našu zbiljnost, ono što živimo, uvijek su mnogo više od nas samih, onakvih kakvi smo, naizgled, izvana, i kakvima se pred drugima predstavljamo, budući da smo svjesni kako smo, kao takvi, poželjni okolini i društvu. Primorani smo živjeti po uzusima kojima nas, često posve protuprirodno određuju neka nepisana pravila, i zaista rijetko kad možemo biti u potpunosti svoji, nepatvoreni, onakvi kao kada smo posve razgolićeni, poput djece koja ne znaju zatajiti sebe.
Oni koji se nikada ne uspiju suočiti s istinom o sebi, u sebi, jer zahvaćanje u vlastitu unutarnjost, suočenje sa sobom, može biti šokantno, takvi nikada ne sazriju. Međutim, čovjek jedino na taj način može saznati tko je zaista, premda, jednako tako, kroz takvo spoznavanje, možda i može, bar donekle imati pod nadzorom svoju potencijalnu, nedopustivu razuzdanost. Naše je temeljno polazište u moralu i etici izgrađivanima na osnovu vrijednosti koje smo sami stvorili, a poniklima iz čovjekova tisućljetnoga iskustva. I premda istina često može biti itekako neugodna, jedino njezinim otkrivanjem, i prihvaćanjem, možemo nadići ono nepoželjno u sebi, što je potrebno iživjeti kroz zamišljanje, a o čemu sam mnogo puta do sada već pisala, promatrano s različitih aspekata.
Kada se, primjerice, suočimo s istinom u spoznaji izraženoj kroz iznimno kratkotrajan osjećaj kako želimo učiniti nešto čovjeku nedozvoljivo, to nam se prvi put može učiniti potresnim, međutim kasnije, kada smo već jednom takvo što u sebi osvijestili, postaje svojevrsnom igrom. U toj pak-uvjetno rečeno- igri, samokontrola zapravo nema, odnosno ne može imati nikakva utjecaja, zato što smo mi naš karakter i naša duša, a što je već dobrim dijelom oblikovano u našoj čežnji, i kroz nju, da zadovoljimo čovjeka u sebi, a ako možemo, zauzdamo zvijer. Tmina u nama nije tako mračna kako je mi zamišljamo, i lako je prebojiva posve drugim nazivljem, ovisno o uvjetima u kojima se nalazimo. Čovjek, u određenim svojim elementima, zbog promjenjivih okolnosti na koje sam vrši utjecaj, zbog istog, nikada neće biti dovršen. Uvijek će biti izvršitelj, ali samo u iznimnim situacijama tvorac, premda tada najsličniji Svemogućem.



13.02.2015. u 12:09 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 08.02.2015.

SVJESNOST

Njegovo kajanje može biti iskreno, međutim ono nije pokazatelj njegove čovječnosti koja mu, više od mogućeg -kao čovjeku- pripada, niti usmjeruje njegovu svjesnost u pravcu koji bi ga učinio plemenitijim od onog koliko, kao ljudsko stvorenje, uopće može biti.


U ovom trenutku, u cijelosti pokušavam u sebi osvijestiti koliko mi znači maleni, krzneni stvor u mome naručju, premda ćutim da to mogu samo do stanovite mjere, dakle ne u svoj punini značenja i potpunosti svjesnosti, prema tome, rekla bih, nedovoljno. Zbog čega čovjek nije u stanju do kraja spoznati što, odnosno koliko mu znače njegovi voljeni, već je tek njihovim gubitkom, kroz doživljajno osviještenje, u stanju zaokružiti vlastitu spoznaju? Priča koja se sveudilj ponavlja, i iz koje kao da malošto može iskustveno naučiti. Možda je ljubav, koje je on, s ograničenim dosegom, svjestan, međutim, kojom raspolaže, kroz svoje zadovoljstvo, u primanju, i poimanju nje kao blaga, zapravo zaštićena od svega onog što bi moglo narušiti njezinu ljepotu i njegov spokoj. No, je li doista tako? Je li naš um podešen na način da, usvojivši sve čime smo podareni, više-manje prihvaća zdravo za gotovo, odnosno da, kada i nije tako, uvijek ozbiljno koketira s tom možebitnošću? Jer zaista je teško dočarati si, koliko se god puta, kroz svoj život susretali s raznovrsnim gubicima, da se može dogoditi ono najgore. Mi možemo zamisliti smrt, situaciju u kojoj ostajemo bez voljene osobe ili kućnog ljubimca, međutim, unatoč ranije doživljenom, kroz svoju je misao nismo u stanju 'proživjeti' u sadašnjosti koja je na taj način, svojevrsnim koncipiranjem gubitka onog tko je još uvijek s nama, nepojmljiva. Svjesni smo toga da možemo ostati bez najbližih, a bez ponekog od njih, kad-tad, na žalost hoćemo, no ipak kao da u to ne vjerujemo. Štiti li nas naš um od mogućnosti te vrste percepcije kojom bismo možda umanjili vlastiti osjećaj sreće, pa je zbog toga tome tako? Čovjek ne može živjeti svakoga dana u strahu od toga da se može dogoditi najgore. I kad su njegovi roditelji već u dubokoj starosti, kao da od sebe otklanja vjerojatnost da će od njega otići, ponašajući se nerijetko kao da su vječni. Njegova je brižnost ili neobazrivost, njegov odnos prema njima, uglavnom ostao onakav kakav je bio i ranije, jer, unatoč svemu, on je ostao isti. Primjerice, čovjek obuzet ljutnjom, ne može razmišljati kako je onaj prema kome je njegova srdžba usmjerena, netko tko će moguće uskoro od njega otići, jer kada bi bilo tako, tom i takvom bi svojom neprestanom svjesnošću, bio pod stalnim, nepodnošljivim pritiskom. Čovjek je, dakle, životinja koju se ne da dresirati na način da uči iz prošlih gubitaka, što na neki način govori o njemu kao nekome tko donekle bezrezervno, i slijepo vjeruje u vječno, bez obzira što je do tada nebrojeno puta bio razuvjeravan. Na stanovitoj razini zarobljenik je vlastite iluzije proistekle iz dotjerane stvarnosti, koju kroz svoje zamišljanje pretvara u svojevrsnu oazu neuništivosti.
Bi li mogao biti manje okrutan da si u svakom trenutku može predočiti gubitak voljene osobe, ili je pravo pitanje ovo: pomaže li mu barem donekle njegovo ranije iskustvo, i može li ikoga voljeti toliko, kao kad taj više ne postoji, i ako da, zbog čega je tome tako? Da bi mogao normalno funkcionirati, čovjekov je mozak , moguće primoran da na taj način doživljava svijet i ljude oko sebe, jer kada bi čitavo vrijeme bio suočen s teretom kojeg predstavlja tragična svjesnost o potencijalnom gubitku njegovih ljubljenih, to bi iz temelja poremetilo njegovo sučeljenje sa zbiljom, oslabivši njegovu moć preživljavanja. Takav bi ga način spoznavanja opteretio do mjere da, neprekidno suočen s -jednom- neizbježnim, ne bi mogao opstati. On je zatočenik svoje potisnute svjesnosti, njegov ga um spašava, iako ga istodobno, upravo zbog te dragocjene sposobnosti, nerijetko čini bezobzirnim, a u ekstremnim slučajevima ponekad čak i ubojicom. Njegovo kajanje može biti iskreno, međutim ono nije pokazatelj njegove čovječnosti koja mu, više od mogućeg -kao čovjeku- pripada, niti usmjeruje njegovu svjesnost u pravcu koji bi ga učinio plemenitijim od onog koliko, kao ljudsko stvorenje, uopće može biti. Sve drugo od njega bi stvorilo nadbiće, a takvo što si, donekle, mogu priuštiti samo ljudi koji su se sasvim izolirali od drugih, zaredili, svim svojim bićem posvetili vjeri i Bogu, no čak i tada, u mnogim prilikama ne mogu pobjeći od slabosti vlastite ljudskosti koje se ponekad gnušaju.



08.02.2015. u 13:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 03.02.2015.

LIJEK

On je sam sebi potreban da se sučeli s nužno potrebnim za svoje psihofizičko uspjelo preživljenje, međutim, može li to u uvjetima u kojima su mu podrezana krila? Jer on kao da je stvorio umjetan lijek, da bi mogao imati jednako tako artificijelan (premda, u biti, veoma stvaran) problem, mada se ponekad može činiti kako je upravo obrnuto.


Da čovjek živi u suglasju s prirodom, ne bi trebao o toliko toga, i nepotrebno, brinuti. Sve mu je dano, baš sve potrebno za njegovo preživljavanje. No, je li on, s vremenom, na stanovit način, uspio sebi to oduzeti, oslijepivši se kroz civilizacijski napredak? Zbog čega mrav može, i ptica, a čovjek ne može; barem ne bez većih poteškoća? Je li to zbog toga što mu je dano da odlučuje na racionalnoj razini, a -za razliku od životinja- manje se oslanja na vlastiti instinkt, ili pak je on, za razliku od njih, samo uspio osvijestiti svoj problem? Premalo znam o životinjskoj vrsti, da bih o tome mogla, iz te perspektive, donositi sud, no držim kako dovoljno poznajem čovjeka, da mogu reći kako je on, moguće, zakoračio pogrešnim putem, ili je taj i takav put, s obzirom na ljudski neizbježan razvoj, za njega jedini mogući. Je li on možda, upravo zbog svoje, dijelom dijabolične inteligencije, uspio zakinuti sebe, a samim time i nezanemarivi dio čovječanstva, za ono što mu, po svemu pripada, ili točnije rečeno: što bi mu trebalo pripadati? Jer ne vjerujem da je glad u svijetu nerješiv problem (to jest ne mogu u to vjerovati), premda nam sve govori drukčije. Je li moguće da je on, unatoč svojoj inteligenciji, ili upravo zbog nje, na stanovitoj razini, za razliku od životinja, manje sposoban za uspješno preživljavanje, odnosno – da je takvim postao, dotjerujući svoju ljudskost, kreirajući sama sebe izmišljenim usavršenjem? Jer sve mu je na raspolaganju od samog početka: moć samoiscjeljenja, i psihe i tijela, kroz sve aspekte, i u svim situacijama, međutim on se udaljio od sama sebe, od čovjeka u sebi. On je napretkom zakoraknuo unazad, jer se otuđio od instinktivnog u sebi. Njegova ga je, na neki način, robotizacija, učinila nesposobnim za način preživljavanja u kojem se je u stanju, dostojanstveno brinuti o sebi, kao vrsti. Je li on, dakle, mogućnošću svoga uma, zapravo onemogućen da se razvija u skladu s prirodom, i da ne oskudijeva u osnovnom?
On je zaboravio da je opskrbljen ticalima koja mogu prepoznati put do spasenja od mnogih nedaća, da sam sebe može zacijeliti. Njegov se um može oporaviti sanjanjem, a njegovo tijelo pravilnim odnošenjem kroz prepoznavanje boli. Sve što mu je nametnuo civilizirani čovjek, poput psihoterapeuta, (ali i mnogošto drugog), u potpunosti je suvišno. Štoviše, samo mu je na smetnji, zato što zbog tih -uvjetno rečeno- pogodnosti, ne misli, ne vjeruje da se može osloniti na samog sebe. Nitko ga ne može izliječiti od psihičkih tegoba, kao što se on sam može izliječiti u suočenju sa sobom, što mu pak uljudbeni svijet ne dopušta, zbog čega pribjegava neprirodnom. Njegovo tijelo nije zaboravilo kako da se obrani, kao što ne zaboravlja ni njegovu glad ili žeđ, no njegov mozak, prisiljen -kroz nametnuto mu- donositi odluke, remeti njegovu harmoniju, zavodeći njegov um. Njemu nije potreban nitko tko će ga suočiti s njegovim, u svijesti, potisnutim, jer on ozdravlja upravo zahvaljujući mogućnosti da to osvještenje izbjegne. On je sam sebi potreban da se sučeli s nužno potrebnim za svoje psihofizičko uspjelo preživljenje, međutim, može li to u uvjetima u kojima su mu podrezana krila? Jer on kao da je stvorio umjetan lijek, da bi mogao imati jednako tako artificijelan (premda, u biti, veoma stvaran) problem, mada se ponekad može činiti kako je upravo obrnuto.



03.02.2015. u 13:00 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se