H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 20.02.2015.

DOK DRŽIŠ ME ZA RUKU

Vjerujemo li u postojanje anđela čuvara, onda bi to moglo izgledati upravo tako: odnekud, kao niotkud, iznikla travka, biljka, čovjek, čitav jedan mikrokozmos stvoren baš za nas, u danom trenutku, koji traje dok god je potrebno. Poput sanjanja koje nas katkad liječi.


Dvadeset i četiri su mi godine, i sutra ću u rimskoj zrakoplovnoj luci upoznati tebe. Nedugo zatim napustit ću svog dotadašnjeg dečka, i preplavljena zaljubljenošću, bezbrižno ući u uskoro obožavanu i prezrenu ljubavnu zatvorsku ćeliju sa skrivenim ključem iznutra. Desetljeća kasnije, zakoračit ću u svijet slobode kakva više ne poznajem, onaj u kojem ponovno, na staromodan ili novomodan način, mogu imati momka koji me neće držati u skupocjenoj tabakijeri, bezrazložno zatajenu. No ja ipak, poput okorjela robijaša koji nakon trideset godina izlazi na slobodu, kao da ne mogu podnijeti svu količinu nesputanosti koju ona pruža; kao da se u njoj ne snalazim. Tišti me svojom širinom, beskrajnim mogućnostima koje mi nudi. Naučena biti ispruženom na toplome, mekom dlanu, kao i, kad god poželim, koračati po rubu litice, a biti posve sigurna, sada, van svoga sedla, hodajući prostranim nogostupom, posrćem. Predugo sam bila smještena u udobnoj ljusci, ljubila zlatne rešetke kaveza, očijukajući samo s prorezom u njemu. Jer zapravo nisam željela izaći. Ili možda nisam mogla; više i ne znam. Postoji takozvani stockholmski sindrom, ovaj moj, mogao bi se, bez puno premišljanja, prozvati 'Stankinim'. Kako god bilo, nikoga do tada, niti ikoga kasnije, neću ljubiti kao tebe, no povremeno i mrziti. Zbog svega što ćeš mi dati, i onoga oduzetog. Hoću li žaliti? Ni najmanje. Ni zbog čega. Zato što sam to Ja, i to me napokon, oblikovalo. Svaki, i najmanji pogrešan korak ispleo je zamršenu mrežu mene, onakve kakva sam danas. Da to i mogu, ne bih se mijenjala, no niti me ti ne bi nikada mijenjao, znam.
Međutim, kako da sada prigrlim svu tu slobodu? Ne znam što bih s njome. Sve te kremšnite na mojim prozorima! Za mene je danas sloboda čak moći reći da imam momka, jer do sada sam bila samo u vezi. Onome tko to ne razumije, ne isplati se objašnjavati kako između jednog i drugog ipak može postojat značajna razlika. Ponekad mi se učini kao da si ga upravo ti k meni poslao, odabrao za mene, tako nježnog, i punog razumijevanja. Koji kao da me čuva, bdije nada mnom, čak i kada to ne vidim, i ne znam. Baš kao ti nekada.
Vjerujemo li u postojanje anđela čuvara, onda bi to moglo izgledati upravo tako: odnekud, kao niotkud, iznikla travka, biljka, čovjek, čitav jedan mikrokozmos stvoren baš za nas, u danom trenutku, koji traje dok god je potrebno. Poput sanjanja koje nas katkad liječi. Svijet iza velova koji se pomalja po potrebi, poput davno izgubljenih, ponovno uskrslih gradova, koji nam pomaže u našim prvim koracima, čega god se se to ticalo, i u situaciji kad je to prijeko potrebno.
Znam da neću predugo gaziti po mutnoj vodi, već zaplivati u bistrom, modrom moru, no nijedna prekretnica nije lagana, niti lagodna, a naročito ona upoznavanja nove neograničenosti.
Pozdravljam se sa zlatnom kočijom. Nazirem je negdje u, doduše ne predalekoj daljini. Još uvijek, nepomična, stoji na istom mjestu, no kad bih joj se približila, u njoj bih zacijelo zatekla samo kosture i paučinu. Stoga joj, tek krajičkom oka upijajući njenu zlaćanu sjenu, namigujem, želeći nagovijestiti onome koji drži uzde, da sam svjesna kako je ona simbol, a nikako zloguki mamac ili prijetnja. U nekim joj momentima mašem, smiješim se i na taj se način opraštam s njenim nevidljivim upravljateljem. Okrećem se svome, kako moja majka kaže - jednostavnom dečku, i odlazim s njime u nepoznatu pravcu, dok zamišljam da držiš me za ruku, i dobrim putem vodiš.



Oznake: stanka gjuric

20.02.2015. u 11:46 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Lipanj 2017 (5)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se