H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 18.02.2015.

RAVNODUŠNOST

U mojim ladicama ne postoje dovoljno oštri noževi, nikakve igračke ili oruđa kojima bih mogla izmamiti svoju radost ili bol. Sve je uredno posloženo jedno do drugoga: trimer za šišanje, teški metalni češalj, ležaj za fakire, šminka koja mi nikad ne pristaje.



Kao da je nešto vještičjom metlom iz mene pomelo sve što osjećam; svaku mogućnost da osjetim ponovno. Sjedim kraj tebe i ne osjećam ništa. Čak ni piće koje obožavam, danas nema osobiti okus, kao ni hrana. Dodiruješ mi bedro, ruke, no kao da je sve utrnulo od dugotrajnog ležanja. Tvojim poljupcima uzvraćam mehanički, prisiljavam se da nešto oćutim, međutim odsutna sam, hladna. Moja majka izgovara nešto što bi me još do jučer moglo povrijediti, no ne i danas. Ne želim da me išta pretjerano uznemiri, ali me moja ravnodušnost, tek uvjetno rečeno zabrinjava, jer sam za takvo što odviše neosjetljiva. Mlađahni M., kasno u noć šalje mi poruke. Razmišljam kako bi bilo dobro pustiti ga u stan, međutim, ili nisam naročito zainteresirana, ili je možda suviše kasno; naime, noć me umrtvljuje
Je li možda negdje duboko u nama katkad sve zatrpano prekomjernošću životnih događanja koja nam ne znače puno, ali se bez njih, naoko, ne može, međutim kada budemo poklopljeni svom tom zasićenošću, kao da postajemo oduzeti.
Bosonoga gazim po blatnoj vodi kilometrima daleko. Zatamnjeno nebo spustilo se nisko, sve do moga čela, i uživala bih u njemu, samo da bilo što mogu oćutjeti. Ni tvoji duboki cjelovi iz mene ne mogu iscijediti niti najmanji drhtaj. Jesi li možda ipak potajno opskrbljen potrebnim alatom kojim bi mogao obraditi kamen? Učiniti da makar zacvili.
Sve je izbrisano. Kao da nikada nije ni postojalo. Na resetu sam s kojega, bar za sada, nema nikakvog pomaka. Nekad sam znala reći: 'Trenuci u kojima ne osjećamo ljubav možemo smatrati protraćenima.'
Plutam negdje na samoj površini događanja, jer mada znam da volim, i nekog i nešto, ovog trenutka to nijednim dijelom sebe ne osjećam. Sve je tek na razini dosadašnje spoznaje, dakle isključivo saznanja, međutim iza iznenadne, odnekud nametnute mi barijere postoji samo sjećanje na ono što je bilo, bez ikakva emocionalna sudjelovanja. Možda je bila potrebna promjena kako bih bila u stanju preskočiti provaliju, čas kada sam izgubila tebe, svog prvog i posljednjeg. U trenutku kada sam taj ponor najzad uspjela prijeći, ostadoh zatečena odsutnošću bilo kakva osjećaja. No, jesam li ga uopće prekoračila, ili sam možda upala u njega, čega postajem svjesnom tek sada? Možda sam zarobljena među gudurama uz koje se ne mogu uzverati, naprosto zato što nisam opremljena za penjanje, i moja bosa stopala krvare kad god se pokušam podići. Svojim golim nogama zapinjem o hrid, izranjavana sam, međutim krv se već osušila, i rane su zacijeljele. Pri svakom novom pokušaju uspinjanja, premda više ne osjećam bol, ne mogu prevaliti ni pedalj više od dosegnutog, a ponajmanje dohvatiti razinu zemlje. Nitko i ne zna da sam ovdje među liticama, u vodi do gležnja, i sama postala stijenom. Možda je to svojevrsna obrana od uvjeta u kojima samo kamen može preživjeti sve dok se ne pretvori u nešto što može poletjeti, uzdići se do nivoa na kojem se nalaze ostali.
Moguće do toga dolazi kad naše biće oćuti kako smo se prenapregnuli, previše dali. Nemogućnost da osjetim radost dok mi netko, primjerice, govori: „ Nagrađeni ste…“ može biti popraćena samo izvanjskim, naučenim ponašanjem, reakcijom kakva bi, držim, trebala izgledati, jer je takvom izgledala još jučer. Danas - ne osjećam ništa.
U mojim ladicama ne postoje dovoljno oštri noževi, nikakve igračke ili oruđa kojima bih mogla izmamiti vlastitu radost ili bol. Sve je uredno posloženo jedno do drugoga: trimer za šišanje, teški metalni češalj, ležaj za fakire, šminka koja mi nikad ne pristaje. Jutros nisam namazala oči. Ti bi na to rekla: 'Sada izgledaš poput djevojčice'. Mojim je očima ona nepotrebna.
Nosim te po kući kao mačka svoje tek okoćene mačiće. Ti si jedino čemu želim približiti svoje usne, i istodobno jedino što mi može uzvratiti sebe, kroz mene samu. Predmet. Rano izjutra kad još svi spavaju, ili pod okriljem mraka, ljudi izlaze kako bi pokupili hranu po kantama za otpatke. Kada šećem svog psa, ne mogu da to ne vidim, no ništa me ne može prodrmati, razbuditi. Moj somnambulski hod osuđen je na povratak kući na plus trideset, u blizinu o klin obješene svježe kitice cvjijeća, prinudnim nehajem zamaskiranu oskudicu. U njegovu glasu osjećam da je netom zaplakao, kao u grču, na tren. S vremenom će se pomiriti s gubitkom kao i ja; jer drugo nam ne preostaje. No, što nam se mora dogoditi da bismo oživjeli? Otkucaji našeg srca, lišenost bolesti i boli, to - kao da nije dovoljno.



Oznake: ravnodušnost, stanka gjuric

18.02.2015. u 12:52 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< veljača, 2015 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28  

Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se