H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 08.02.2015.

SVJESNOST

Njegovo kajanje može biti iskreno, međutim ono nije pokazatelj njegove čovječnosti koja mu, više od mogućeg -kao čovjeku- pripada, niti usmjeruje njegovu svjesnost u pravcu koji bi ga učinio plemenitijim od onog koliko, kao ljudsko stvorenje, uopće može biti.


U ovom trenutku, u cijelosti pokušavam u sebi osvijestiti koliko mi znači maleni, krzneni stvor u mome naručju, premda ćutim da to mogu samo do stanovite mjere, dakle ne u svoj punini značenja i potpunosti svjesnosti, prema tome, rekla bih, nedovoljno. Zbog čega čovjek nije u stanju do kraja spoznati što, odnosno koliko mu znače njegovi voljeni, već je tek njihovim gubitkom, kroz doživljajno osviještenje, u stanju zaokružiti vlastitu spoznaju? Priča koja se sveudilj ponavlja, i iz koje kao da malošto može iskustveno naučiti. Možda je ljubav, koje je on, s ograničenim dosegom, svjestan, međutim, kojom raspolaže, kroz svoje zadovoljstvo, u primanju, i poimanju nje kao blaga, zapravo zaštićena od svega onog što bi moglo narušiti njezinu ljepotu i njegov spokoj. No, je li doista tako? Je li naš um podešen na način da, usvojivši sve čime smo podareni, više-manje prihvaća zdravo za gotovo, odnosno da, kada i nije tako, uvijek ozbiljno koketira s tom možebitnošću? Jer zaista je teško dočarati si, koliko se god puta, kroz svoj život susretali s raznovrsnim gubicima, da se može dogoditi ono najgore. Mi možemo zamisliti smrt, situaciju u kojoj ostajemo bez voljene osobe ili kućnog ljubimca, međutim, unatoč ranije doživljenom, kroz svoju je misao nismo u stanju 'proživjeti' u sadašnjosti koja je na taj način, svojevrsnim koncipiranjem gubitka onog tko je još uvijek s nama, nepojmljiva. Svjesni smo toga da možemo ostati bez najbližih, a bez ponekog od njih, kad-tad, na žalost hoćemo, no ipak kao da u to ne vjerujemo. Štiti li nas naš um od mogućnosti te vrste percepcije kojom bismo možda umanjili vlastiti osjećaj sreće, pa je zbog toga tome tako? Čovjek ne može živjeti svakoga dana u strahu od toga da se može dogoditi najgore. I kad su njegovi roditelji već u dubokoj starosti, kao da od sebe otklanja vjerojatnost da će od njega otići, ponašajući se nerijetko kao da su vječni. Njegova je brižnost ili neobazrivost, njegov odnos prema njima, uglavnom ostao onakav kakav je bio i ranije, jer, unatoč svemu, on je ostao isti. Primjerice, čovjek obuzet ljutnjom, ne može razmišljati kako je onaj prema kome je njegova srdžba usmjerena, netko tko će moguće uskoro od njega otići, jer kada bi bilo tako, tom i takvom bi svojom neprestanom svjesnošću, bio pod stalnim, nepodnošljivim pritiskom. Čovjek je, dakle, životinja koju se ne da dresirati na način da uči iz prošlih gubitaka, što na neki način govori o njemu kao nekome tko donekle bezrezervno, i slijepo vjeruje u vječno, bez obzira što je do tada nebrojeno puta bio razuvjeravan. Na stanovitoj razini zarobljenik je vlastite iluzije proistekle iz dotjerane stvarnosti, koju kroz svoje zamišljanje pretvara u svojevrsnu oazu neuništivosti.
Bi li mogao biti manje okrutan da si u svakom trenutku može predočiti gubitak voljene osobe, ili je pravo pitanje ovo: pomaže li mu barem donekle njegovo ranije iskustvo, i može li ikoga voljeti toliko, kao kad taj više ne postoji, i ako da, zbog čega je tome tako? Da bi mogao normalno funkcionirati, čovjekov je mozak , moguće primoran da na taj način doživljava svijet i ljude oko sebe, jer kada bi čitavo vrijeme bio suočen s teretom kojeg predstavlja tragična svjesnost o potencijalnom gubitku njegovih ljubljenih, to bi iz temelja poremetilo njegovo sučeljenje sa zbiljom, oslabivši njegovu moć preživljavanja. Takav bi ga način spoznavanja opteretio do mjere da, neprekidno suočen s -jednom- neizbježnim, ne bi mogao opstati. On je zatočenik svoje potisnute svjesnosti, njegov ga um spašava, iako ga istodobno, upravo zbog te dragocjene sposobnosti, nerijetko čini bezobzirnim, a u ekstremnim slučajevima ponekad čak i ubojicom. Njegovo kajanje može biti iskreno, međutim ono nije pokazatelj njegove čovječnosti koja mu, više od mogućeg -kao čovjeku- pripada, niti usmjeruje njegovu svjesnost u pravcu koji bi ga učinio plemenitijim od onog koliko, kao ljudsko stvorenje, uopće može biti. Sve drugo od njega bi stvorilo nadbiće, a takvo što si, donekle, mogu priuštiti samo ljudi koji su se sasvim izolirali od drugih, zaredili, svim svojim bićem posvetili vjeri i Bogu, no čak i tada, u mnogim prilikama ne mogu pobjeći od slabosti vlastite ljudskosti koje se ponekad gnušaju.



08.02.2015. u 13:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se