H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 27.01.2015.

KADA...

Je li moguće da je došao taj dan u mome zamišljanju, u kojem priželjkujem tu besprijekornu čvrstinu zadovoljstva neposjedovanjem, samo želju za utonućem u svijet u kojem je ideal biti tek napola budan, u neugrozivu sanjarenju, neometan svakidašnjim potrebama?


Oni trenuci kad moji koraci, sigurno i precizno, sami odvode me kući, jer moje misli su negdje drugdje, a jutro je, i noć istodobno, i vraćam se k tebi, usnulome. Momenti kada sjedam u svoju bijelu, jajoliku fotelju, u kojoj skidam šminku, vrlo lagano, i odugovlačeći, jer osjećam kako sam tada savršeno mirna, u suočenju sa svojim licem koje poprima utješnu boju bjelokosti. Dok blazinice namočene u gusto mlijeko utapkavam blagim kruženjem po čelu i obrazima, koncentrirana samo na pokrete, i želim se stopiti sa svojom, ornamentima ispresijecanom slikom u zrcalu, zalediti trenutak u kojem umivam svoje oči sve dok ne ozdravim. Onaj trenutak kada ti predajem sebe, i sve što imam, jer ti si on, u svome jezgru odavno zaboravljen, ali opstojao. Ime ti svoje dajem, i svoju ćud i obličje.
Kada gledam kroz prozor u neumorivu svjetlost, a moj pas zijeva rasprostrt u mome krilu, sit i prošetan. Sve su obaveze iza mene: suđe je oprano, tepih je usisan, nitko me ne čeka, nitko od mene ništa ne traži, ni čavrljanje, ni poljupce. Kad kompjutor je ugašen, i glazba, kada se ne čuje ništa osim hladetinaste tišine koju ne želim uzbibati podizanjem iz udobna naslonjača u kojem sam napokon prepuštena blaženstvu dokolice. Kada telefon ne zvoni, a portafon je pokvaren i nepopravljiv. Kada svjetla su pogašena, jer je u sobu plahovito zakoračio još jedan suncem nam podaren dan. Kada ne zaboravljam da u ladici držim mirisne svijeće koje bih mogla upaliti svake večeri, jer uvečer ne čitam. Kada ne moram u dućan, jer hladnjak je popunjen onim što u njemu ne treba stajati: ribljim konzervama i desetinama litara sojina napitka. Kada na mome mobitelu nema propuštenih poziva i nepročitanih poruka, jer ih ne vidim, jer je ugašen. Kada ne čekam da me nazoveš, jer više nemaš moj broj. Kad nitko od mene ništa ne očekuje, čak ni moj pas, ni moja koža žedna vlažnosti.
Kad palenta je skuhana tri dana unaprijed. Kada moj pas u šetnji ne susreće nikog od svoje vrste, kada je papir ispisan mojim svježe osmišljenim rečenicama. Kad je moja jedina opsesivna radnja umjetničko stvaranje. Kada napolju pada nezaustavljiva kiša, a perilica je bešumna, jer je namještena na magičan broj četiri.
Je li moguće da je došao taj dan u mome zamišljanju, u kojem priželjkujem tu besprijekornu čvrstinu zadovoljstva neposjedovanjem, samo želju za utonućem u svijet u kojem je ideal biti tek napola budan, u neugrozivu sanjarenju, neometan svakidašnjim potrebama? Smještena u svome miru, najsretnija sam znajući da ste podmireni mojom blagonaklonošću, premda još uvijek je željni. No, meni je odjednom svejedno. Sve sam izgubila i sve dobila istodobno. Ništa nije mi bilo važno kao ti koji si morao otići iza oblaka.
Ljudi kojima sve je oduzeto, stanovito vrijeme pate, no u jednome času, ako si daju prostora i ukoliko su u sebi u mogućnosti to osvijestiti, suočit će se s pročišćenjem koje je snažnije od bilo čeg do tada, svakog osjećaja gubitka, poraza, tragedije, čak i one od koje sami možda trenutno stradavaju, umirući. Mir koji donosi pomirenje s onim što je čovjeka zadesilo, a u kojem uspijeva shvatiti da odjednom ništa više nije važno kao spokoj, jer sve što je imalo smisla ranije, u nečemu drugom i nekome, najednom je transformirano u utočište koje smo samima sebi, ako smo do sebe uspjeli doprijeti. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da budemo mudri, čak i kada nikada prije nismo bili takvi, kada smo griješili s radošću, misleći da si možemo priuštiti taj izvanredni luksuz kada nam se činilo da ne možemo izgubiti ništa presudno za našu vjeru u one koji nas prate, jer su nam zanavijek dodijeljeni. Jer imamo dom i obitelj, ono bez čega mislimo da ne možemo. Možemo biti rasipni u svojim pogrešnim odlukama, riječima, činjenju, biti zaigrani usred obilja koje nam je podario život. Imamo sestre i braću, djecu i roditelje, prijatelje, poznanike, kućne ljubimce, ne znajući da zapravo nemamo ništa, ništa od toga, već samo ono što nosimo u svojoj nutrini. I ispunjenje i prazninu, jer punimo se i praznimo podjednako. Da nije tako, ne bismo uspijevali opstati. I kada smo bez ičega i kada i mamo sve, ili nam se tako čini, možemo biti jednako ispunjeni i ispražnjeni. Koliko nam zadovoljstva donosi pomisao da posjedujemo ono što nitko nam ne može uzeti, toliko nas nedostatak toga može uzdići kada se čini da posrćemo, ili već smo pali, no iza toga ne preostaje nam drugo do podizanja. Pod uvjetom da to želimo, da možemo i dalje trajati.
Je li možda tajna sreće u starosti, u olakšanju koje donosi činjenica da više nemamo što izgubiti? Ta oslobođenost od obaveza, koje samo posebna vrsta radosti sa sobom donosi, i iz koje one napokon i proističu. Je li to ta tajna koju neki, zbog određenih životnih okolnosti, dokuče mnogo ranije od drugih? Datost od Boga, mudrost od duše.



27.01.2015. u 13:13 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 24.01.2015.

SRCE MUŠKARCA

Mnogo sam godina uz sebe imala jednog takvog prekrasnog muškarca, izrazito tankoćutnog, osjećajnijeg od bilo koje žene koju znam, koji se skrivao iza majstorski izmodelirane maske, a bio je mekan, nježan i topao poput runa. Pred drugima je, po navici, navlačio krinku, i pokazivao drukčijeg sebe, postajao oličenje muškarca kakva mislimo da poznajemo.


Koliko zapravo malo znamo jedni o drugima! Žene o muškarcima, oni o nama. Potrebno je sakriti se, ili postati nevidljivim, da bi se doista približilo svijetu suprotnoga spola, kao što sam to ja učinila sinoć, i ne znajući da sam prošla neopaženom, ispijajući kavu s prijateljem na galeriji kvartovskog kafića. Bilo je već podosta kasno, u prizemlju se nalazilo dvadesetak razdraganih galamdžija, mladića koji su slušali glazbu s CD~a, miks sevdalinki i narodnjaka, i gromovito pjevali. Znamo li mi žene uopće, tko su oni, u momentima poput takvih, kada su uvjereni da ih ne možemo vidjeti, jer onoga časa kada se približimo, postaju poput ježeva koji kad susretnu lisicu, sklupčaju se i izbace bodlje, kako svojim nazubljenim očnjacima ne bismo dotakli njihovu mekoću, da ih ne bismo povrijedili, možda čak smrtno ranili. Sva ta ranjivost koju sam jučer oćutjela kroz njihov poj, slušajući ih odozgor, čitavo vrijeme bivajući neprimjetnom, taj istinski muški ćurlik o ljubavi i rastajanju, koji se izlijevao iz same dubine njihovih duša, bilo je nešto što na taj način još nikada nisam osjetila. Podsjetilo me to na vrijeme kada su, ima tome sada već dugo, još, takoreći, golobradi momci odlazili u vojsku, a po ulicama su se orile pjesme, tematski slične spomenutima. Ovo je pjevanje, na trenutke neugodno prodorno, no istodobno toliko sinkrono u srčanosti i boli koje izbijahu iz tih glasova, bilo toliko dojmljivo, da sam u pojedinim momentima pretrnula.
Ah, vi divni muškarci, zašto nam ne pokazujete češće, tu svoju dirljivo osjećajnu stranu, i kada niste u nas ludo zaljubljeni? Jer čak ste i tada drukčiji. ..Da osjetimo vašu neopreznu osjećajnost, prepoznamo sebe u vama.
Jesu li vas moguće trenirali od malena, da pretjerano ne pokazujete svoja čuvstva, da nerijetko budete, grubi, hladni i proračunati? Je li nas promijenilo druženje s vama, u trenucima kada nas niste voljeli, a kada smo zaboravljale što sve, i na koji način možete biti izvanredni kad nam se predajete, u potpunosti?
Kako sam mogla biti toliko slabovidnom da ne vidim kako svi, baš uvijek navlačite krinku, ili sam tek jedna od malobrojnih koje toga nisu bile baš do kraja svjesne, dok one druge, oduvijek znajući, češće vas ljubljahu i lakše vam opraštahu. Za razliku od njih, ja se s time mirih, ali uz gubitke kao svatko onaj tko ne zna. Možda su te iste žene, slijedivši vaš primjer, s vremenom naučile da i one zatajuju sebe, što pak ja ne umijem.
Mnogo sam godina uz sebe imala jednog takvog prekrasnog muškarca, izrazito tankoćutnog, osjećajnijeg od bilo koje žene koju znam, koji se skrivao iza majstorski izmodelirane maske, a bio je mekan, nježan i topao poput runa. Pred drugima je, po navici, navlačio krinku, i pokazivao drukčijeg sebe, postajao oličenje muškarca kakva mislimo da poznajemo.
Da li ja otkrivam tek sada što ste vi, i što zapravo možete biti, kada ste među 'svojima', sigurni da vas ne vidimo: klupka vune koja želimo zadržati u svojim lepršavim, obnaženim dlanovima. Kada biste mogli, i željeli pokazati svoju nježniju stranu, kao što je znate izražavati pred svojim sudruzima i prijateljima, u trenuću kad su vam otpuštene sve kočnice, možda bismo vas bolje i radije razumijevali kada ste drski i kada psujete, okrećete nam leđa, iznevjerujete naša možda i prečesto neobična očekivanja.
U vama je toliko ljepote da ni sami, moguće, toga niste svjesni. Toliko zarobljene blagosti koju se sramite razotkriti, čuvajuć' je u krletki svoga duha, zatočenu poput ptice koja se očaravajuće glasa, ali joj ne dopuštate da vas svojim neodoljivim pjevom, svojom bestidnom lijepošću, postidi pred drugima. Jer vi ste ratnici, junaci, ženskari, ljubavnici, grubijani, stijene. Vi niste kao mi. Tko vam je oduzeo mogućnost da budete vidljivo slični nama? Jer vi jeste kao mi. Koliko god različiti bili, ipak nismo onoliko drukčiji, kao što se misli.
Sinoć ste mi i ne znajući rekli kolika vas patnja razdire i koliko to neprestano, uspješno nastojanje da sakrijete sebe, svoju propucanu dušu, sve čime su vam naškodili, pa čak i ono čime nisu mogli, ali su željeli, muči, ali ste navukli oklop koji se ne da probiti, zbog čega umirete mnogo ranije od nas, prerano.
Ne vjerujem da je u vama prirodno usađeno da budete baš takvi, prijetvornici koji pri izlasku napolje nerijetko navlače odjeću Supermana, postaju netko drugi i drukčiji, jer to nije neophodno kako biste preživjeli, kao što ni ženama nije potrebna nijedna vrst himbeništva, iako i one navlače svojevrsnu krabulju, ali ne željeznu i mukotrpno skidivu.
Mogu nazrijeti kako u mraku ridate, potpuno shrvani, očajni i sami, jer to doista jeste u svom nezavidno privilegiranu svijetu izgrađenu s određenom namjerom, u kojem je stvoreno ono što izvana ne biste trebali biti. Budite borci, ali za našu ljubavnu naklonost, grubi, kada nama, svojeglavim, tvrdoglavim ženama, nastojite dokazati svoju odanost, junaci kada nas štitite od neprilika, stijene kada želite da prebrodimo nedaće koje su nas iznenada snašle.
Žene koje imaju sinove možda znaju tu vašu dobro skrivanu tajnu pred ženama poput mene koje su susretale osjećajne muškarce, no jednako tako na njih i zaboravljale, kao da ih nisu nikada ni upoznale. No, one koje su ih donijele na svijet, njih koji su uz njih stasali, njima je nemoguće zaboraviti tu mušku osjećajnost, tu, na gotovo nemoguće objašnjivim temeljima izgrađenu rogobatnost, mjestimice krivotvorinu. Jesu li u njima jednom, rano, zatvorili vrata s ulazom u prihvatljivu, priznatljivu osjećajnost, možda baš onoga trena kad su ih povrijedili, a kada su oni spoznali da mogu očuvati svoju emocionalnu suverenost samo na način da je pretvore u obmanjivu neosjetljivost. Pokušavam zapravo shvatiti kada se mogao dogoditi taj prijelomni trenutak u kojem su izdvojili bitan dio vas, pretvorivši ga u varku.
I možda se to dogodilo upravo stoga što ste zapravo mnogo senzibilniji od nas, što vas je lakše slomiti na ljubavnom bojnom polju, vašu ganutljivu emocionalnost u svim zamislivim oblicima i bojama.
Vi, čudesni muškarci koje su, upravo zbog svega rečenog, držim, oteli majkama, čiji su očevi, jednako tako kroz silinu svoje potisnute boli u svojim sinovima gradili bedem koji će ih štititi od sviju nas i sebe samih, znajući koliku bi moć nad njima mogle imati (i) žene kada bi proniknule u tu tajnu, što je ipak umalo nemoguće, jer je tisućljećima duboko zakopana na nepoznatu, nepristupačnu mjestu, šifrirana, odgonetiva samo srcu, i samo na čas, koji postaje vječnost kada traje naizgled dulje od trena, ali se na žalost prekratko pamti.
Jesu li majke sinova, koje znaju, ali su jednako tako, poput životinja koje štite svoje mladunce, dragovoljne pripadnice, štoviše osnivačice svojevrsnog tajnog klana koji čuva članove koji su iz njih ponikli? Hoću li u vama moći, od sada, i dalje vidjeti ono što do sada nisam, ili ću zaboraviti ponovno, potisnuti u sebi tu spoznaju, bez želje da vas ugrozim i potrebe da vas obranim, jer ništa vam ne prijeti, dobronamjerno su varali vam dušu, učili da laže vaše prevareno srce. Vidim vas po zatvorima, vas, muškarce koji su usmrtili svoje suparnike, kojima je natjecanje, konstrukcijom i kroz nepobitni mit zapisano u krvi. Biste li mogli biti ratnici i ubojice, da su pustili da budete ono što trebali i mogli ste biti, da vas nisu preoblikovale sile gotovo posve neshvatljivih potreba. Svi smo mi ljudi svojevrsne žrtve u ovome svijetu koji od nas traži i očekuje da ga obranimo. Od čega, u ime čega? Ne, to nikome nisu rekli, ti tajnoviti kreatori duša iz podzemlja koji dječake prerano čini muškarcima i povjerava im ono za što nisu spremni, što njihovo srce ne može izdržati. Svakako ne dovoljno dugo.




24.01.2015. u 14:18 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 23.01.2015.

PRAZNINA

Od sebe ne bismo trebali očekivati ništa jasnije od istine koja je katkada gruba i odbijajuća, no naš nas strah pred sobom, kao i pred drugima za koje osjećamo da nisu dorasli zagonetki našeg uma, naših tjelesnih potreba i napokon onoj - čežnje u nama, pretvara u male mimikrijske nakaze koje kasnije kasapimo, suočeni sami sa sobom.


Unutar sebe, danas, mogu napipati pomalo jezovitu prazninu. Pod mojim opipom doimlje se memljivo; kao da metastazira. Kamo je nestala ispunjenost tobom, onim što nam, predmnijevah, raskošju nailazi? Jesam li se unaprijed i nesvjesno pripremala da zaboravim čemu uistinu težim, pokoravala svoje tijelo usputno i nehotice, ili je ono znalo mnogo prije mene, da će uskoro stići čas kada će iz mene iscrpsti svu volju za žudnjom, neoznačenom neophodnom privlačnošću, čak se ne približivši primamljivosti unutrašnjeg.
Ono što očekujemo od drugih, mnogo rijeđe tražimo od sebe. Željeli bismo upiti, čašćeni ljepotom pružanja, sve ono što nama nedostaje, možda samo tom prilikom, samo u taj -tek naizgled- tren, no šupljine u nama na taj su način neispunjive, moguće ih je zaposjesti tek onim što uspijevamo osjetiti, potaknuti, pred samima sobom, vlastitom iskrenošću. Da nije tako, svi bismo svoju nemoć prevladavali kroz druge. Ovako, razvaline u nama i sve naše slabosti ostaju postojanima ukoliko pukotine u sebi ne uspijemo pokrpati svojim osjećajima, ako smo se kadri prepustiti, neobogaljeni nesposobnošću da proširimo svoj vidik jednako davanjem kao i prijemčivošću.
Možda čovjekova naklonost, u ljudima poput mene, zakaže kad god nema dovoljno poticaja izvana, nevidljiva u drugima. I kad sam odabrana, tražim više od sebe, nego od njih, ili upravo stoga, premda je nelogično. Jer oni koji odabiru i čijoj se naklonosti priklanjamo s radošću, trebali bi biti ti koji nude više na trpezi svih nama zamislivih zadovoljstava. Od sebe ne bismo trebali očekivati ništa jasnije od istine koja je katkada gruba i odbijajuća, no naš nas strah pred sobom, kao i pred drugima za koje osjećamo da nisu dorasli zagonetki našeg uma, naših tjelesnih potreba i napokon onoj - čežnje u nama, pretvara u male mimikrijske nakaze koje kasnije kasapimo, suočeni sami sa sobom. Neotuđivi dio nas uvijek je onaj koji drugi ne uspijevaju vidjeti, koji ne nosimo poput transparenata, istaknutih neonskih svjetlima, nikada zamračene, ponosno nepodatljive. Mašući svojim zasjenjenim stijegom, pred tobom, gotovo svakodnevno, može se činiti kao da lažem, namjerno te obmanjujući, kako bih ti, neslutivo ti daleka, mogla biti bližom, odugovlačeći trenutak u kojem ću se prepustiti bujici, jer ja to mogu, samo ako hoću, ali ti to ne znaš.
Moja je zastava već olinjala i potrgana, koliko je dugo i često koristim, jer moja je neshvaćenost pred tobom i pred drugima, u takvim i tome sličnim okolnostima, naprosto nepremostiva.
Čim više se trudimo uspjeti u onome, u čemu mislimo da bismo mogli, kroz svoj novi doživljaj, to smo manje u stanju isto ostvariti. Nijedna samoprisila nije toliko kontraproduktivna kao ona vezana uz odnos prema osobi koja nam udvara. Vrijeme koje nam je dano da upoznamo druge, odviše je kratko; biva sve kraće. Nekada su to bile godine, a s vremenom, zacijelo prebrzo, postali su dani, sati, tren, u kojemu, ako dovoljno brzo ne djelujemo, onako kako se od nas očekuje, nestati će prilika u kojoj smo mogli uhvatiti sreću, bez obzira što ona bila bi na čekanju, i sigurna kao mlijeko u vjedru koje se s vremenom može ispiti i kao jogurt. Za nju nikada nije prekasno ako znaš da na te čeka, i u toj hitrini koja od nas iziskuje da budemo brži i pametniji od vlastita tijela, misli i osviještenih potreba, mi zapravo zaobilazimo putove kojima bismo mukotrpno mogli stići do cilja. Ovo je doba ugušilo naš instinkt, posuvrativši našu glad da pustoš u nama, koju nam je darežljivo priuštilo, odagnamo pomalo neuhvatljivom potpunošću.
Kao što nerado dajem vodu cvijetu kojeg su otrgnuli, tako i sebi oduzimljem disanje, na momente, kada te promatram, kada sam sigurna da me ne uspijevaš razumjeti. Znam da je teško izaći iz matrice u kojoj su odavno, moguće neizlječivo, upisana sva tvoja poimanja.



23.01.2015. u 14:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 19.01.2015.

OSPORENA ČEŽNJA

Gotovo neoprostivo malo je onih koje želimo uz sebe, dostojanstveno poput velikih, nesebičnih privrženosti, i izvan naših ložnica.


Ako ne zapišem zbog čega te ne želim, u mome pamćenju to će uskoro ishlapjeti, jer odluke koje donosi naš razum, a s kojima se tijelo nije moglo složiti, s vremenom blijede i gube na značaju, jednako kao i naši savladani osjećaji. U kamenoj ploči uklesan popis, izložit ću na nekom vidljivom mjestu, da se svaki put osvijestim kada pomislim na tebe, suočena s činjenicama koja se ne daju osporiti. Naučit ću ga na pamet poput tablice množenja, jer bih mogla zaboraviti da si opskrbljen nečasnim ljubavnim oružjem, i da ti je neopoziva zadaća raniti.
Ne znam biti krotkom. Jednako tako ne želim biti ležernom kao ti. Tu sam vrst nehajnosti odavno nadrasla, ali mi nije udobno ni u požudi kojoj ne mogu udovoljiti s muškarcem naprasno otpisanim. Za svagda. A kako bi i moglo? Donekle, tek kroz zadovoljenje neobuzdanim sanjanjem u prostoriji tijesnoj poput kutije šibica.
Negdje u meni zagubljena je spoznaja da postoje osobe od kojih želimo isključivo seksualnost, i da katkada čeznemo za vjerovanjem u privid, premda ne dovoljno dugo da bi nas to moglo učiniti sretnima. Gotovo neoprostivo malo je onih koje želimo uz sebe, dostojanstveno poput velikih, nesebičnih privrženosti, i izvan naših ložnica. Za tu je vrst svijesti ipak potrebno stanovito iskustvo, iako mnogima ni to ne pomogne. Kad bismo neke od naših naših partnera ili ljubavnika zadržali isključivo tamo gdje im je ponekad i mjesto, možda ih tada ne bi trebalo prebrzo mijenjati. Možda bi njihovo ostajanje uz nas potrajalo.
Zbog čega težimo dobiti više od onog što u određenom trenutku uistinu želimo? Jesu li nam jednom možda rekli da bismo na tome trebali ustrajati? Ako i jesu, bili su u krivu. Jer što je više od onog što smo katkad u prilici u sebe do kraja primiti? Moguće samo suvišak.
U svojoj si ruci jednom držao oblak, s kojim nisi znao što bi. U nekim svojim dijelovima bio ti je zapravo nepotreban. Trebao si samo njegovu odmaknutu razigranost. Da si ga uzeo čitava, opteretio bi tvoju stabilnost, možda čak i važnost. Ljudi nisu u stanju nadzirati svoje neopterećeno jastvo kada se suviše približe onom čemu je, samim time, udijeljena moć da ih zaokupi prekomjernom posvećenošću.
Zatvorimo se u svoje odaje s onim za kime žudimo, zabravimo vrata, i bacimo ključeve. Moguće nismo stvoreni za sreću, već samo za užitke, međutim, ponekad, kada, i ako to uopće shvatimo, već je prekasno, trčimo u mjestu, slomljeni u središtu iz kojega nema povratka. Postajemo ono što našoj prirodi nije dodijeljeno, ali se kao takvi uspijevamo nositi sami sa sobom i osjećamo sigurno. Već nam je nešto uzelo sebe, od nas, otkrilo nam mjesto odakle ne želimo otići, ali ne zato što bismo tamo bili ispunjeni, već stoga što smo u okovima zakašnjela saznavanja. Mislećem biću kao što je čovjek, dakle, njegova pretjerana revnost da bude do kraja vjeran onome što iziskuje njegova opčinjenost vlastitim potrebama, kadikad može samo odmoći.



19.01.2015. u 19:42 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 16.01.2015.

UZALUD

Dok me probada u trbuhu, i bol se penje po uzbibanu mostu do moje lijeve, načete pretklijetke, pomišljam nije li to možda od poljubaca, onih vještih, ali za mene prvih, koji još uvijek istražuju.


Ja sam od onih što traže uzalud, kojima nije dovoljna mladost. Koji vape za mekoćom podašna uzdarja, laticama duše. Otet ću vam nevinost i krivnju i pravednost, već samo snatrenjem i zaraznom ozarenošću. Svjedoci bit će razumijevajuća iskričavost u vlažnome oku mog pozlijeđenog psa, i njegov instinkt kojim opominje. Dok me probada u trbuhu, i bol se penje po uzbibanu mostu do moje lijeve, načete pretklijetke, pomišljam nije li to možda od poljubaca, onih vještih, ali za mene prvih, koji još uvijek istražuju. Nisu li oni u mene utkali bol, posadili je zanavijek, da me podsjeća na milozvučne sate koje provedosmo pritajeni ispod tijelima ugrijana pokrivala, umanjeni za strah od otkrivanja, utišani za brigu o slitini koju od tada iznjedrujemo na neprestano žedna nam usta.
Vaše su usne, svilenkasto klizave, pekle poput malih glačala. Uzdisali ste gotovo kroz jecaj. Koliko sam vas samo željela zadržati, u sebi i kraj sebe, a nisam to mogla! Prijetili su nametnutim obzirima, otvorenim licemjerjem. Polagala sam ljubavnu nezahtjevnost na vas i u mislima. Jeste li znali, danas se pitam, kada su vas od mene oduzeli, da je to bio iz nehata počinjen zločin. Nisu mogli prijeći preko rijeke, a da u nju ne zagaze, jer ispunjeni ogorčenošću bijaše bez neoštećena plovila, samo ste im vi bili ono što mišljaše da posjeduju, kao plodove u vlasništvu stabala.
Ona je sjedila u svom naslonjaču, i tiho nas promatrala. Nama bilo je svejedno, na nju se nismo ni obazirali; kao da ne postoji. Jedna žena kojoj ne znamo ni ime, koja, kao u zubarskom predvorju iščekuje da je pozovu.
I dok je sve prošlo, dok već sam zagrizla u tebe, osposobila za bijeg u moje neshvatljivo srce, u času kad mogla se oblikovati tvoja još neizgovorena riječ, tek tada ona je ustala i rekla: 'Sada ćemo otići'. Kao da te ona do mene dovela. Pomislih: 'Kamo? Zar nismo već otišli, srušili sve granice, zaobišli i ukinuli zabrane, ugušili mrak upalivši svjetlo, za svagda, ono danje na kojem sve se vidi, gdje nema potrebe za skrivanjem, dopušteno je ono što naša tijela žele i nitko nam nema pravo to uskratiti.
O, kako sam voljela vaš božanski dodir, lagan poput doticanja trepavicama! Da sam vas mogla utisnuti u sebe, ugravirati vašu pripijenost uz mene, neuklonjivo, učinila bih to, jer bili ste svakom svojom porom, svojom srži, spojeni sa mnom. Gotovo sam mogla opipati vas unutar sebe, poput progutanih gumenih igračaka. Značili ste nešto što ne da se imenovati, tijelu kojem jednom oduzet će ponos.
'I u šumi bili ste skupa, i brali gljive'- rekao je, i pritom još pridodao: 'Moraš paziti da ne uberete one otrovne.' Istina, ne bi ih znala prepoznati, ali ih zato ne bi ni kušala.
Tek si na samrtnoj postelji priznao jednu od svojih posljednjih misli, svojih davnih, neslućeno pogrešnih zaključaka. Dakle, ne znaš koliko si bio u krivu. Sada je kasno da te razuvjerim. Odgovorila sam: 'Da, šetali smo šumom i ubirali jagode.' Ljutito si uzvratio: 'Dosta. Umoran sam.' I to je ujedno bilo predzadnje što si mi rekao. Posljednje je bilo: 'Pazi na sebe. Obećaj mi'. Dala sam riječ, no nisam sigurna je li to bilo dostatno za tvoj spokoj.



16.01.2015. u 12:58 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 15.01.2015.

NETKO

Moja je spremnost neumoriva. Predanost u mojoj pripravnosti drži me budnom kako ne bih propustila vapaj ranjenika u nasilnoj daljini.


Noć je. Budna sam, i na straži. Čekam vas nekolicinu, vaš nenajavljeni dolazak. Dok vi negdje uzaman ratujete, ja bdijem nad mirom u kućici pored ceste, naoružana neumoljivom pozornošću, u ukočenoj, mračnoj tišini. Male su spoznaje utjeha, a velike radost; čak i tada kada osjećam i znam da mojom krvlju kola nespokoj kojim ih imam potrebu pobiti. Ti mi se primičeš s leđa i zazivlješ moje ime, u mriještećem mraku, naizgled sretan. Ne možeš razaznati jesam li to ja, ili netko drugi u petominutnom nadziranju, smjeni podložnoj čestim promjenama. No, ja ne smijem govoriti, moja je zadaća upisana u statut obrane uravnoteženosti u kojem stoji: svaka reakcija je pucanj. U sebe. Onaj tko vam se približava mora znati tko ste. Nagađanju nema mjesta.
Uskoro će možda nahrliti horde slomljenih hvastavaca koji su još jučer bili djeca, dakle tek jednom, nakratko, i nikada više. Samo će crvenilo u njihovim očima ukazivati na skorašnji plač, potisnute suze koje nisu mogli do kraja isplakati. Moja je spremnost neumoriva. Predanost u mojoj pripravnosti drži me budnom kako ne bih propustila vapaj ranjenika u nasilnoj daljini. Još uvijek si iza mene, ne usudiš se koraknuti bliže, ne znaš pravila, ali osjećaš da nije poželjno previše se približiti onome tko je zadužen za očuvanje harmonije na štićenoj razdaljini. Ostat ćeš na tom mjestu ukopan u svoju uzbuđenost, sve do svitanja, kao proboden kopljem. Jer u tom trenutku ja odlazim na spavanje. Naše ure su neusklađene, i mojih tek nekoliko minuta drijemanja ti brojiš u satima. Naša neujednačena brojila i ritam pomažu mi, jer kad se vraćam na svoje stražarsko mjesto, tebe više nema. Lakše mi je obavljati svoju dužnost, znajući da iza mene nitko ne stoji. Ja se ne osvrćem, gledam samo naprijed. Tako je i propisano. Ni lijevo, ni desno, samo pred sebe, u budućnost koja je moguće umrla unaprijed, i ovim je časom sjedinjena s prošlošću, dok postoji samo 'sada', u kositru, neizmjenjivo. Možda sam statua, kao i ti koji se samo pokatkad pomaljaš, što možda ovisi i o sjenama, točki gledišta. Možda si uvijek prisutan, a možda samo si prikaza, nejasan lik u utočišnu mraku koji svejednako potajice podržava moju ustrajnost skamenjenu u vremenu. Na tom ću mjestu dočekati sva svoja sjećanja, stojeći mirno, i požrtvovno, nadajuć' se kako će, potaknut silom, pristići on, s potrebnim oruđem kojim će skršiti kovinu, iskopati nas oboje, zatvoriti poglavlje u kojem postojasmo kao dvoje i jedno, otuđeni, premda povezani nevidljivim nitima. Taj netko mogao bi ispisati posve novu povijest, najaviti sutrašnjicu do koje su danas zatrti svi naši tragovi... do ufanja, do sebe.



15.01.2015. u 11:44 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 13.01.2015.

PROMATRAČ

Kao pridošlica, prebjeg si iz sfere u kojoj ti ništa nisu oduzeli, ali ti mnogo nisu ni dali, već te pustili da čekaš na ljubav koju nećeš moći prepoznati, jer su ti ustegnuli alate kojima bi mogao razriješiti zagonetku sebe, koji bi te osposobili za čin samospoznaje kroz druge.



Već sada mogu osjetiti tvoje približavanje kojim se udaljavaš, kao na pokretnoj slici u kojoj te unatrag vodi tvoj duh pustolova kojem to je tek igra; koji režira snove bez da je ikada sanjao. Koji do sada nije iskusio gubitak, nikoga nije izgubio, ne dovoljno rano, ili možda još nikada. Čovjek koji nije upoznao patnju, kojeg nisu uspjeli povrijediti, koji nije tugovao, jer nije imao zbog čega, zaštićen kozmičkim oklopom od svega što bi u njemu moglo narušiti bezbrižnost, i nehotice je putovao prema usudu koji mu je dodijelio emocionalnu nakaznost, ugasivši u njemu obje polutke svjetlosti kojom je jednom zasjao samo na tren.
Naizgled (pre)dajući se drugima, on ostaje po strani, kao onaj tko sam sebe promatra s nužne udaljenosti, kako bi se dovoljno dobro proučio, svoj nastup učinio što uspješnijim. Bez maske na licu, prepušta se vlastitoj požudi, neoskvrnjen mogućom ranjivošću.
Kako bi nam itko mogao naškoditi, ako nismo u mogućnosti prihvatiti svoje ožiljke, prigrliti svoje rane, neosjetljivi na bol, ne stoga što bi nam bilo svejedno, već zato što nas život nije stigao oplemeniti, odustavši od nas u svojim fundamentalnim dijelovima, zaduženima za oblikovanje profinjene ljudskosti. Kada su ljudska osjetila umrtvljena, on nije u stanju reagirati, kao što se slijep čovjek ne može odazvati na nečiji pokret, jer ga naprosto ne vidi, ili onaj oslabljena sluha, ne čuje izgovoreno.
Neka od naših čula napuštaju nas sa starenjem, međutim, kada ona nisu nikada ni zaživjela, u smislu doživljaja neosporivog u svim elementima njegova postojanja, tada je riječ o drami duha nesvjesnog vlastita hendikepa. Netko bi na to mogao reći: 'Blago takvima', i možda su donekle u pravu, no sijući oko sebe svoju razmetnu sakrosanktnost, takvi ljudi žanju samonikla, nova odobravanja svoje nepobjedive samobitnosti koja ne nosi lice čovjeka. Ono je mješavina onoga što bismo mogli tek zamisliti kao postojeće u našoj mašti, no što ne pripada ničemu i ne dolazi s ove galaktike, niti je na njoj stvoreno. Ti si alien u svijetu fizičkog, posve nepotreban dimenziji čovječnosti, osim kroz svoje bivstvo kojim bez osobite svrhe naznačavaš svoje nedvojbeno postojanje. Kao pridošlica, prebjeg si iz sfere u kojoj ti ništa nisu oduzeli, ali ti mnogo nisu ni dali, već te pustili da čekaš na ljubav koju nećeš moći prepoznati, jer su ti ustegnuli alate kojima bi mogao razriješiti zagonetku sebe, koji bi te osposobili za čin samospoznaje kroz druge. U službi si istraživanja, kojim se želi dokazati da je nepovredivost itekako poželjna na mjestu nastanjenom ljudima koji ginu za ideale, kojima je razmišljanje o suicidu uklopljeno u svakodnevicu poput korice kruha kojom utajuju, zavaravaju glad, kao i onima koji nemaju dovoljno morala da poštuju tuđe vrijednosti, bezobzirno gazeći svetinje podržavane savješću koja hrabri čovjekov vapaj za dobrim. Poslan si s mjesta koje se ne da imenovati ni identificirati, no svakako jednog od nepreglednih predjela izgubljenih duša, kao što je uostalom, bar djelomice, ovo u kojem trenutno obitavaš, i antipod si svemu i svakome, kroz sve što, tek slućen, predstavljaš. Nikada nećeš posjedovati strukturu te, ni po čemu savršene ljudskosti, jer to naprosto ne postoji, no ljudi su ipak nosioci onog što ih na mnogim razinama čini odbojnima, premda njihova čovječnost u mnogo čemu može biti i jest naprosto zadivljujuća. Dakle, to nešto poslalo je tebe, neslomljivog, gotovo posve bešćutnog, robotiziranog, duhovno osiromašenog, mada nevinog u svojoj uvjetno rečeno krivnji, kojeg taj čovjek kojem se primičeš neće nimalo promijeniti. Jer kao što rekoh na samom početku, ti se približavajući udaljavaš, tek si promatrač i sudjeluješ isključivo umom u razlikovanju dobra od zla, ali tu razliku ipak na vlastitoj koži, kao ni srcem, ne uspijevaš osjetiti.



13.01.2015. u 13:32 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 09.01.2015.

MASLAC

Dolijevala sam vrelu vodu u kotao, možda i prečesto, pojačavala plamen; bijasmo poput tungara koje uživaju putujući prema umiranju. Mijenjala sam strane svijeta, pokazujuć' ti istok, gdje bio je zapad, ne nastojeći da te zavaram, već korigirajući perspektivu iz koje na mene gledaš.


Neću otići nikamo, ovdje je sasvim dovoljno hladno za duše koje su do sada iskusile sve nijanse zala. I ti ćeš ostati ovdje, jer nemaš kamo, svezan u okosnici svoje samodopadnosti kojom, kroz koprenu, promatraš druge, ne želeći vidjeti neprihvatljivo, svome - za odbojnu točnost- nespremnom oku. Mogla bih te naučiti kako da se vratiš tamo odakle, potišten, držiš da si zauvijek otišao, i kako da od tamo ne odeš nikada ponovo, niti u mislima. No ti si ipak odrastao čovjek, te kao i svi ljudi, proganjan posuvraćenom slabošću, i takvo što je gotovo nemoguće. Ali da umiješ, i da to mogu, znam da bi rastao, kao i ja u svome svijetu ispunjenom probirljivom podašnošću, ali i paklenim napravama… pod mojim prozorom, u predvorju, na dnu lončića za kakao, tjelesne temperature mažena, plišana medvjedića.
Jednom je prilikom On dugo imao u ruci sličnu posudu, sve dok nije iz nje iscurio crni barut, poput pijeska iz razbijene klepsidre. Oružje kojim će nas pokušati ubiti nikada nije ono koje uspijevamo primijetiti. Držao je, dakle, tu lažnu suricu u svojoj ruci, kao kakvu dragocjenost iz koje je, u sekundama koje se doimljahu poput prijetnje vječnošću, sipio prah i bezmirisno zloćudno srebro. Prizor je krasila okrugla plosnata baterija na kotačićima, povezana raznobojnim paukovim nožicama za središte mikrokozmosa u kojem su tajne očuvane u eteru, bezazlene poput soli u fildžanu namijenjenu gustoj turskoj kavi. Rekao si: ja je ne pijem. Možda se radilo o čaju. Tada.
Dolijevala sam vrelu vodu u kotao, možda i prečesto, pojačavala plamen; bijasmo poput tungara koje uživaju putujući prema umiranju. Mijenjala sam strane svijeta, pokazujuć' ti istok, gdje bio je zapad, ne nastojeći da te zavaram, već korigirajući perspektivu iz koje na mene gledaš.
Malo što užasava više od vjernosti kojoj su prekrili oči, nasiljem ušutkali jasnost njezina instinkta. Čovjekovo je licemjerje čini se potrebno kako bi mogao opstati na razini neumoljivo kontrolirane sumnje među drugima poput sebe, i koju stoga ne može obuzdati, niti obustaviti.
Gazili su preko nas ne osvrćući se, no zašto i bi kad bili smo bezočno otpisani, suočeni s neodgodivim krajem. Drugi neki ljudi u koloni čekaše na milost, još živahni i življi od nepobjedivosti u sebi samima, i nitko im nije rekao zbogom. Ostali su s nama.
Sad se topim. Ja sam samo maslac u kojeg i minusi u siječnju prodiru duboko, kvareći mu teksturu i okus, čineći ga spremnim za njegovo revno, ravnodušno uklanjanje.



09.01.2015. u 14:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 06.01.2015.

DRUKČIJE JUTRO

Povezana medaljastim kopčama, okovana spojem zlaćanih obruča koji tvore lančić nepravilnih gorskih kristala, utiskujući se u njih poput šiljatih cjelova, mamila je uzdahe.


Danas ću si darovati drukčije jutro. U sali za svečanosti, balove, vjenčanja. Sjesti ću za ukrašeni stol u kutu, naručiti šampanjac i kratki espreso. Bit ću sasvim sama. Mislit ću na tebe pod kacigom, u Bruniku, u trenutku kad se s očinskim osmijehom na oklopljenu licu spuštaš niz blagu padinu, i posve lagano, jer jedno dijete prati tvoje tragove u snijegu.
Moći ću se prisjetiti kako na osunčanoj terasi kafića u šarmantnoj, zabačenoj središnjici, mjestu tvoga odrastanja, razapet između ugaraka svakodnevice i magme sanjarenja, slušaš moje besmislice izgovarane u bunilu proizišlom iz činjenice što se prvi put nalazim s tobom. Želim te dotaknuti, a ne smijem; ne da mi otvoreno nebo, znatiželjni ljudi oko nas, moj shrvani skrupul kojeg svako malo podižem na noge i gotovo mazohistički zlurado osvještavam. Sjetit ću se tvojih poruka, tvojih kratkih pisama sad založenih u njedrima mog kućnog mezimca, spaljenih pod opsadom vojske ljubavnih emigranata, potopljenih, na dnu mora zadržavanih golemim, teškim kamenom koji iz njih iscjeđuje tvoju ispisanu, no ipak prikrivanu naklonost, vračajuć' je tamo gdje joj je i mjesto: u olupinu davno istrošenih uspomena. Svakim ću se gutljajem zavodljivog pjenušca spomenuti tvoga uranjanja u moj pogled koji bestidno klizi tvojim bedrom, dužinom čvrstoga, titrava mišića, i osjeća neobičan, umalo spokojem kažnjavan nemir. Budući oboje ispijamo kavu, na našu opijenost kao da utječe tek jedno od naših čula, i ja se pritom pitam je li to dovoljno, u čemu me moje teturanje razuvjerava. Posve nevidljivo posrćem u tvom pravcu poput prikaze koja se pomalja u nečijoj tuđoj stvarnosti, kojoj se ne vjeruje, jer bi je se moglo uplašiti. Oprez nas sprječava da vidimo očito, iz kog razloga se ono pretvara u priviđenje, viziju proisteklu iz žudnje za pustolovinom, bijegom iz zamalo ubojite jednoličnosti. Mi se svejedno milujemo osmjesima, dok te opčinjavam sladostrasnim pomilovanjem. Još nekoliko gutljaja Brut Royal Pommeryja 68., i garave gorke žestine iz šalice od žada koja me odvodi u posve drukčija sjećanja: narukvicu na mojoj sićušnoj ruci koju mi daruje moj tada tridesettrogodišnji otac. Dražesna 'braćolet' koja će obilježiti moje djetinjstvo, jer pri svakom pogledu na nju sjetit ću se onog najljepšeg. Povezana medaljastim kopčama, okovana spojem zlaćanih obruča koji tvore lančić nepravilnih gorskih kristala, utiskujući se u njih poput šiljatih cjelova, mamila je uzdahe. Mnogo sam je više promatrala, nego nosila, premda sam to činila podosta kasnije, već kao djevojče, no nikada se zapravo nisam voljela kititi. I premda to jest nakit, u kontekstu darivanog, na mnogo je načina, puno više: Obilježje, pečat. I koliko god je možda u tom momentu, kao poklon, bio lakomo časovit, ipak sam tim ljubavlju ispisanim mineralom u kosti, i danas vođena do tada nedostatno prepoznate umilnosti jednog čudesnog, sjetnog muškarca.
Dvorana bit će pusta, samo ću ja u njoj i dalje sjediti, uzdrmana od vrućeg i ledenog, utopljena prizivanom negdašnjošću, i konobar koji, zagledan kroz prozor promatra snježne pahulje koje osjećam na svojoj koži, mada znam da su zamišljanje. Ne razumijem samo, kako znadem i to da ih i on isto vidi.



06.01.2015. u 14:04 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 04.01.2015.

UTVRDA


Moji me koraci sami navode nepogrešivim pravcem, dok god razmišljam složenom, staloženom jezgrom sebe koja me održava na površini, sačuvanu.



Moje trenutno boravište moja je tvrđava i moje skrovište. U njemu te volim ganutljivom ljubavlju postojano privržene životinje. Ne mogu izaći iz sudbine koju mi je namijenilo tvoje usporeno, precizno pomicanje. Želiš me zadržati u ljusci iz koje sam potekla, zakrpati moje kričeće rane svojim toplim dahom. Nikako nisi mogao znati da poslije tebe neću ljubiti druge. Ne stoga što ne bih mogla, već zato što ne želim. Mnogo toga dobrog u meni nestalo je tvojim odlaskom, dok je ustrajalo ono nepoželjno. Strepim od Svoga nepoznatog. Potrebno mi je sunce u koje ću moći netremice gledati, biti ogrijana nepokolebljivošću neophodnog. Moji me koraci sami navode nepogrešivim pravcem, dok god razmišljam složenom, staloženom jezgrom sebe koja me održava na površini, sačuvanu. Donekle sve je onakvo kakvo i očekujem da bude, poput ustajale, zamućene, bezopasne i pitke tekućine. Sve što prekoračuje taj prag, oduzimlje mu odanost dužnosti, priliku da bude ništavno čak u svojoj odgođenoj poniznosti. Jučer sam rekla svom psu: 'Nikada tako nisko nedostojno kao čovjek.'
Kada vas uspijevam prozreti, vi ste i dalje odlučni u svojoj prijetvornosti, i bezbrižni ste pred samima sobom. Moje vas otkrivanje tek okrzne poput paperjaste lepeze, gotovo pomiluje kretnjom istinoljubivosti. Jer onaj tko nije iskren prema samome sebi, ne može biti ni prema drugima, osjetiti udarce njemu nepoznate čestitosti.
Zatajit ćete mene, ali ne znajući, kroz to, iznevjerit i sebe, izdati me duboko u svojoj nutrini do koje, svojom spoznajom, ne možete doprijeti. Poneke čestice vas, svojim malenim dijelom, unatoč svemu ostaju nezatrovane, čiste kao tek rođena vjernost. Ako to ikada uvidite, svejedno bit će već kasno; ako uspijete dotaknuti srž iz koje ste nastali, opipati je i prepoznati, shvatiti da nema ničega vrjednijeg i snažnijeg od (takve) poniznosti. Možda ću vam biti naklona i dalje, u priči kojoj sam sama dopisala kraj. U sobi s mirisom muškarca, dima cigarete, slasti i razbluda. Dotaknut ću vas usred gomile, pronaći u bilo kome, usnuti s vama i kada se sve u meni opire toj, za mene posve nepotrebnoj prisnosti, jer svoju utvrdu želim samo za sebe, u trenucima kada nesvjesno u meni postaje moj dom u koji ulaze i imaju pristup samo zauvijek, neiznuđeno otišli.




04.01.2015. u 14:06 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se