H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 27.01.2015.

KADA...

Je li moguće da je došao taj dan u mome zamišljanju, u kojem priželjkujem tu besprijekornu čvrstinu zadovoljstva neposjedovanjem, samo želju za utonućem u svijet u kojem je ideal biti tek napola budan, u neugrozivu sanjarenju, neometan svakidašnjim potrebama?


Oni trenuci kad moji koraci, sigurno i precizno, sami odvode me kući, jer moje misli su negdje drugdje, a jutro je, i noć istodobno, i vraćam se k tebi, usnulome. Momenti kada sjedam u svoju bijelu, jajoliku fotelju, u kojoj skidam šminku, vrlo lagano, i odugovlačeći, jer osjećam kako sam tada savršeno mirna, u suočenju sa svojim licem koje poprima utješnu boju bjelokosti. Dok blazinice namočene u gusto mlijeko utapkavam blagim kruženjem po čelu i obrazima, koncentrirana samo na pokrete, i želim se stopiti sa svojom, ornamentima ispresijecanom slikom u zrcalu, zalediti trenutak u kojem umivam svoje oči sve dok ne ozdravim. Onaj trenutak kada ti predajem sebe, i sve što imam, jer ti si on, u svome jezgru odavno zaboravljen, ali opstojao. Ime ti svoje dajem, i svoju ćud i obličje.
Kada gledam kroz prozor u neumorivu svjetlost, a moj pas zijeva rasprostrt u mome krilu, sit i prošetan. Sve su obaveze iza mene: suđe je oprano, tepih je usisan, nitko me ne čeka, nitko od mene ništa ne traži, ni čavrljanje, ni poljupce. Kad kompjutor je ugašen, i glazba, kada se ne čuje ništa osim hladetinaste tišine koju ne želim uzbibati podizanjem iz udobna naslonjača u kojem sam napokon prepuštena blaženstvu dokolice. Kada telefon ne zvoni, a portafon je pokvaren i nepopravljiv. Kada svjetla su pogašena, jer je u sobu plahovito zakoračio još jedan suncem nam podaren dan. Kada ne zaboravljam da u ladici držim mirisne svijeće koje bih mogla upaliti svake večeri, jer uvečer ne čitam. Kada ne moram u dućan, jer hladnjak je popunjen onim što u njemu ne treba stajati: ribljim konzervama i desetinama litara sojina napitka. Kada na mome mobitelu nema propuštenih poziva i nepročitanih poruka, jer ih ne vidim, jer je ugašen. Kada ne čekam da me nazoveš, jer više nemaš moj broj. Kad nitko od mene ništa ne očekuje, čak ni moj pas, ni moja koža žedna vlažnosti.
Kad palenta je skuhana tri dana unaprijed. Kada moj pas u šetnji ne susreće nikog od svoje vrste, kada je papir ispisan mojim svježe osmišljenim rečenicama. Kad je moja jedina opsesivna radnja umjetničko stvaranje. Kada napolju pada nezaustavljiva kiša, a perilica je bešumna, jer je namještena na magičan broj četiri.
Je li moguće da je došao taj dan u mome zamišljanju, u kojem priželjkujem tu besprijekornu čvrstinu zadovoljstva neposjedovanjem, samo želju za utonućem u svijet u kojem je ideal biti tek napola budan, u neugrozivu sanjarenju, neometan svakidašnjim potrebama? Smještena u svome miru, najsretnija sam znajući da ste podmireni mojom blagonaklonošću, premda još uvijek je željni. No, meni je odjednom svejedno. Sve sam izgubila i sve dobila istodobno. Ništa nije mi bilo važno kao ti koji si morao otići iza oblaka.
Ljudi kojima sve je oduzeto, stanovito vrijeme pate, no u jednome času, ako si daju prostora i ukoliko su u sebi u mogućnosti to osvijestiti, suočit će se s pročišćenjem koje je snažnije od bilo čeg do tada, svakog osjećaja gubitka, poraza, tragedije, čak i one od koje sami možda trenutno stradavaju, umirući. Mir koji donosi pomirenje s onim što je čovjeka zadesilo, a u kojem uspijeva shvatiti da odjednom ništa više nije važno kao spokoj, jer sve što je imalo smisla ranije, u nečemu drugom i nekome, najednom je transformirano u utočište koje smo samima sebi, ako smo do sebe uspjeli doprijeti. Ne preostaje nam ništa drugo, nego da budemo mudri, čak i kada nikada prije nismo bili takvi, kada smo griješili s radošću, misleći da si možemo priuštiti taj izvanredni luksuz kada nam se činilo da ne možemo izgubiti ništa presudno za našu vjeru u one koji nas prate, jer su nam zanavijek dodijeljeni. Jer imamo dom i obitelj, ono bez čega mislimo da ne možemo. Možemo biti rasipni u svojim pogrešnim odlukama, riječima, činjenju, biti zaigrani usred obilja koje nam je podario život. Imamo sestre i braću, djecu i roditelje, prijatelje, poznanike, kućne ljubimce, ne znajući da zapravo nemamo ništa, ništa od toga, već samo ono što nosimo u svojoj nutrini. I ispunjenje i prazninu, jer punimo se i praznimo podjednako. Da nije tako, ne bismo uspijevali opstati. I kada smo bez ičega i kada i mamo sve, ili nam se tako čini, možemo biti jednako ispunjeni i ispražnjeni. Koliko nam zadovoljstva donosi pomisao da posjedujemo ono što nitko nam ne može uzeti, toliko nas nedostatak toga može uzdići kada se čini da posrćemo, ili već smo pali, no iza toga ne preostaje nam drugo do podizanja. Pod uvjetom da to želimo, da možemo i dalje trajati.
Je li možda tajna sreće u starosti, u olakšanju koje donosi činjenica da više nemamo što izgubiti? Ta oslobođenost od obaveza, koje samo posebna vrsta radosti sa sobom donosi, i iz koje one napokon i proističu. Je li to ta tajna koju neki, zbog određenih životnih okolnosti, dokuče mnogo ranije od drugih? Datost od Boga, mudrost od duše.



Oznake: stanka gjuric, mir, spokoj

27.01.2015. u 13:13 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se