H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 23.01.2015.

PRAZNINA

Od sebe ne bismo trebali očekivati ništa jasnije od istine koja je katkada gruba i odbijajuća, no naš nas strah pred sobom, kao i pred drugima za koje osjećamo da nisu dorasli zagonetki našeg uma, naših tjelesnih potreba i napokon onoj - čežnje u nama, pretvara u male mimikrijske nakaze koje kasnije kasapimo, suočeni sami sa sobom.


Unutar sebe, danas, mogu napipati pomalo jezovitu prazninu. Pod mojim opipom doimlje se memljivo; kao da metastazira. Kamo je nestala ispunjenost tobom, onim što nam, predmnijevah, raskošju nailazi? Jesam li se unaprijed i nesvjesno pripremala da zaboravim čemu uistinu težim, pokoravala svoje tijelo usputno i nehotice, ili je ono znalo mnogo prije mene, da će uskoro stići čas kada će iz mene iscrpsti svu volju za žudnjom, neoznačenom neophodnom privlačnošću, čak se ne približivši primamljivosti unutrašnjeg.
Ono što očekujemo od drugih, mnogo rijeđe tražimo od sebe. Željeli bismo upiti, čašćeni ljepotom pružanja, sve ono što nama nedostaje, možda samo tom prilikom, samo u taj -tek naizgled- tren, no šupljine u nama na taj su način neispunjive, moguće ih je zaposjesti tek onim što uspijevamo osjetiti, potaknuti, pred samima sobom, vlastitom iskrenošću. Da nije tako, svi bismo svoju nemoć prevladavali kroz druge. Ovako, razvaline u nama i sve naše slabosti ostaju postojanima ukoliko pukotine u sebi ne uspijemo pokrpati svojim osjećajima, ako smo se kadri prepustiti, neobogaljeni nesposobnošću da proširimo svoj vidik jednako davanjem kao i prijemčivošću.
Možda čovjekova naklonost, u ljudima poput mene, zakaže kad god nema dovoljno poticaja izvana, nevidljiva u drugima. I kad sam odabrana, tražim više od sebe, nego od njih, ili upravo stoga, premda je nelogično. Jer oni koji odabiru i čijoj se naklonosti priklanjamo s radošću, trebali bi biti ti koji nude više na trpezi svih nama zamislivih zadovoljstava. Od sebe ne bismo trebali očekivati ništa jasnije od istine koja je katkada gruba i odbijajuća, no naš nas strah pred sobom, kao i pred drugima za koje osjećamo da nisu dorasli zagonetki našeg uma, naših tjelesnih potreba i napokon onoj - čežnje u nama, pretvara u male mimikrijske nakaze koje kasnije kasapimo, suočeni sami sa sobom. Neotuđivi dio nas uvijek je onaj koji drugi ne uspijevaju vidjeti, koji ne nosimo poput transparenata, istaknutih neonskih svjetlima, nikada zamračene, ponosno nepodatljive. Mašući svojim zasjenjenim stijegom, pred tobom, gotovo svakodnevno, može se činiti kao da lažem, namjerno te obmanjujući, kako bih ti, neslutivo ti daleka, mogla biti bližom, odugovlačeći trenutak u kojem ću se prepustiti bujici, jer ja to mogu, samo ako hoću, ali ti to ne znaš.
Moja je zastava već olinjala i potrgana, koliko je dugo i često koristim, jer moja je neshvaćenost pred tobom i pred drugima, u takvim i tome sličnim okolnostima, naprosto nepremostiva.
Čim više se trudimo uspjeti u onome, u čemu mislimo da bismo mogli, kroz svoj novi doživljaj, to smo manje u stanju isto ostvariti. Nijedna samoprisila nije toliko kontraproduktivna kao ona vezana uz odnos prema osobi koja nam udvara. Vrijeme koje nam je dano da upoznamo druge, odviše je kratko; biva sve kraće. Nekada su to bile godine, a s vremenom, zacijelo prebrzo, postali su dani, sati, tren, u kojemu, ako dovoljno brzo ne djelujemo, onako kako se od nas očekuje, nestati će prilika u kojoj smo mogli uhvatiti sreću, bez obzira što ona bila bi na čekanju, i sigurna kao mlijeko u vjedru koje se s vremenom može ispiti i kao jogurt. Za nju nikada nije prekasno ako znaš da na te čeka, i u toj hitrini koja od nas iziskuje da budemo brži i pametniji od vlastita tijela, misli i osviještenih potreba, mi zapravo zaobilazimo putove kojima bismo mukotrpno mogli stići do cilja. Ovo je doba ugušilo naš instinkt, posuvrativši našu glad da pustoš u nama, koju nam je darežljivo priuštilo, odagnamo pomalo neuhvatljivom potpunošću.
Kao što nerado dajem vodu cvijetu kojeg su otrgnuli, tako i sebi oduzimljem disanje, na momente, kada te promatram, kada sam sigurna da me ne uspijevaš razumjeti. Znam da je teško izaći iz matrice u kojoj su odavno, moguće neizlječivo, upisana sva tvoja poimanja.



23.01.2015. u 14:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.




Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Kratica HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!












































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se