H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 06.01.2015.

DRUKČIJE JUTRO

Povezana medaljastim kopčama, okovana spojem zlaćanih obruča koji tvore lančić nepravilnih gorskih kristala, utiskujući se u njih poput šiljatih cjelova, mamila je uzdahe.


Danas ću si darovati drukčije jutro. U sali za svečanosti, balove, vjenčanja. Sjesti ću za ukrašeni stol u kutu, naručiti šampanjac i kratki espreso. Bit ću sasvim sama. Mislit ću na tebe pod kacigom, u Bruniku, u trenutku kad se s očinskim osmijehom na oklopljenu licu spuštaš niz blagu padinu, i posve lagano, jer jedno dijete prati tvoje tragove u snijegu.
Moći ću se prisjetiti kako na osunčanoj terasi kafića u šarmantnoj, zabačenoj središnjici, mjestu tvoga odrastanja, razapet između ugaraka svakodnevice i magme sanjarenja, slušaš moje besmislice izgovarane u bunilu proizišlom iz činjenice što se prvi put nalazim s tobom. Želim te dotaknuti, a ne smijem; ne da mi otvoreno nebo, znatiželjni ljudi oko nas, moj shrvani skrupul kojeg svako malo podižem na noge i gotovo mazohistički zlurado osvještavam. Sjetit ću se tvojih poruka, tvojih kratkih pisama sad založenih u njedrima mog kućnog mezimca, spaljenih pod opsadom vojske ljubavnih emigranata, potopljenih, na dnu mora zadržavanih golemim, teškim kamenom koji iz njih iscjeđuje tvoju ispisanu, no ipak prikrivanu naklonost, vračajuć' je tamo gdje joj je i mjesto: u olupinu davno istrošenih uspomena. Svakim ću se gutljajem zavodljivog pjenušca spomenuti tvoga uranjanja u moj pogled koji bestidno klizi tvojim bedrom, dužinom čvrstoga, titrava mišića, i osjeća neobičan, umalo spokojem kažnjavan nemir. Budući oboje ispijamo kavu, na našu opijenost kao da utječe tek jedno od naših čula, i ja se pritom pitam je li to dovoljno, u čemu me moje teturanje razuvjerava. Posve nevidljivo posrćem u tvom pravcu poput prikaze koja se pomalja u nečijoj tuđoj stvarnosti, kojoj se ne vjeruje, jer bi je se moglo uplašiti. Oprez nas sprječava da vidimo očito, iz kog razloga se ono pretvara u priviđenje, viziju proisteklu iz žudnje za pustolovinom, bijegom iz zamalo ubojite jednoličnosti. Mi se svejedno milujemo osmjesima, dok te opčinjavam sladostrasnim pomilovanjem. Još nekoliko gutljaja Brut Royal Pommeryja 68., i garave gorke žestine iz šalice od žada koja me odvodi u posve drukčija sjećanja: narukvicu na mojoj sićušnoj ruci koju mi daruje moj tada tridesettrogodišnji otac. Dražesna 'braćolet' koja će obilježiti moje djetinjstvo, jer pri svakom pogledu na nju sjetit ću se onog najljepšeg. Povezana medaljastim kopčama, okovana spojem zlaćanih obruča koji tvore lančić nepravilnih gorskih kristala, utiskujući se u njih poput šiljatih cjelova, mamila je uzdahe. Mnogo sam je više promatrala, nego nosila, premda sam to činila podosta kasnije, već kao djevojče, no nikada se zapravo nisam voljela kititi. I premda to jest nakit, u kontekstu darivanog, na mnogo je načina, puno više: Obilježje, pečat. I koliko god je možda u tom momentu, kao poklon, bio lakomo časovit, ipak sam tim ljubavlju ispisanim mineralom u kosti, i danas vođena do tada nedostatno prepoznate umilnosti jednog čudesnog, sjetnog muškarca.
Dvorana bit će pusta, samo ću ja u njoj i dalje sjediti, uzdrmana od vrućeg i ledenog, utopljena prizivanom negdašnjošću, i konobar koji, zagledan kroz prozor promatra snježne pahulje koje osjećam na svojoj koži, mada znam da su zamišljanje. Ne razumijem samo, kako znadem i to da ih i on isto vidi.



Oznake: jutro, stanka gjuric

06.01.2015. u 14:04 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< siječanj, 2015 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se