H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 31.12.2014.

ODLAZAK

Silvestrovom bolujem od nenadahnuća. Strpat ću nas u postelju prije nego oboje uspijemo uzdahnuti. Nešto u meni zaboravlja da ti si već tamo.


Danas ćeš umrijeti i istodobno biti nanovo začet. Neću znati da te više nema, da si bio, i biti ćeš opet. Skidam sa sebe tvrdokornu ljušturu, po meni kaplju nečije uskipjele suze. Netko za mnom žali; nije sretan zbog onog što postajem. Ušuškavam se u pjenu s babicom balavicom, moruzgvama i vilinim konjicem. Tvoje igračke vise nada mnom poput ozlojeđenih, tupih sjekira. Tu se nalazi i tvoj radio, lampa, tvoj maleni despotski češalj… I to je uglavnom sve. No, nikada ničega više nije ni bilo.
Lažem. Silvestrovom bolujem od nenadahnuća. Strpat ću nas u postelju prije nego oboje uspijemo uzdahnuti. Nešto u meni zaboravlja da ti si već tamo.
Ne možemo obraniti nikog tko je odustao, tko to ne želi. Dobro je znati da nitko od nas nije uistinu spasitelj, niti to može biti. Nemoćni smo poput balave slingure na mome mokrom dlanu, koju drobi slatka voda. Nije nam ovdje pogodno. Jagodice mojih prstiju već su smežurane kao netom otrgnute iz požara. Nama treba začin u toj vodi koji će nas učiniti lagodno smrtnima, barem kao što je, u željama, zbrojem, daleko nam more.



Oznake: odlazak, smrt, Silvestrovo, stanka gjuric

31.12.2014. u 15:08 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 28.12.2014.

DAR

Tvoje su oči boje lavande, a još jučer bile su tamne kao mokra glina. Gubim se u njima, ali ne dovoljno dugo. Kada si to otišao, u kojem je času to postalo konačno? Tko li se je, nadnoseći se nad tvoju postelju udaljeniju od mezgre, svojom skrbi usudio taknuti tvoj obraz koji je svojom postojanošću dokazivao sebe?


Moj pas u dnevnome boravku vozi slalom unatrag. Napolju je snježna mećava, Isus se rodio prije samo nekoliko dana, i unatoč ugodnom ozračju koje dopire izvana, čini se kako su ljudi podjednako tjeskobni i uznemireni. Što li nas čeka pod slojevitim, mrzlim nanosima, i hoćemo li se moći ogrnuti potrebnom količinom topline i brižnosti? Suvišno je razmišljati o tome što su sve čovjeku oduzeli, jer što god mu činili, nitko i nikada ne može mu uzeti ono najvažnije. Zna li on to baš uvijek? Neki od nas su u sebi čvrsto zatvorili vrata, kako bi ih ponovno mogli širom otvoriti, jer kroz sitničavu sumnju iz koje sramežljivo izranja nepokolebljiva vjernost životu, nadovezuje se neuništivo ufanje.
Gledam te kako odlaziš, ne osvrćući se za prošlošću. 'Posve ispravno', zaključujem, jer u trenucima u kojima šutke kazujemo zbogom, ne postoji ništa bitnije od samoga odlaska, sadašnjosti koja je već budućnost, u stanju smo je jasno vidjeti, i nitko je od nas ne može mijenjati. Tvoje su oči boje lavande, a još jučer bile su tamne kao mokra glina. Gubim se u njima, ali ne dovoljno dugo. Kada si to otišao, u kojem je času to postalo konačno? Tko li se je, nadnoseći se nad tvoju postelju udaljeniju od mezgre, svojom skrbi usudio taknuti tvoj obraz koji je svojom postojanošću dokazivao sebe? Jesam li te mogla voljeti više, i jesi li ti to uopće mogao znati, dok si u vrućici tonuo u svoja buduća sjećanja na danas kojima upravlja ono što je nemoguće pokopati. Pristizanja ljubavi i umiranja praćena su gotovo nevjerojatnom ljepotom. Produhovljuju li nas takva stizanja stoga što su nezaobilazni dio mreže neophodnih ciklusa u našemu životu, ili zato što se time u potpunosti oslobađamo u nama godinama taloženog čemera? Što li nam to donosi smrt, a što ljubav - a što nas proljepšava? Možda baš oslobođenost od svake stege.
Bilo je to davno; moj bolešću ostarjeli otac, stajao je pri vrhu stepeništa govoreći mi prije mog odlaska 'Ne zaboravi kupiti kakao bez šećera'. Bio je mlad i zanosno lijep muškarac. I u tom trenutku bio je takav, samo to nitko nije vidio osim mene. Zidovi su tu da nas štite i od pogleda, pa i dok cvjetamo i dok naš blještavi sjaj zapravo nagovještava gašenje. Nikada te neću zaboraviti. I ti kao i on, hodali ste istim putem, i ne znajući, kao što ne znaju ni oni koji tek dolaze. No, kako da prepoznamo stoji li pred nama ljubav, ili smrt, kada je oboje isprepleteno ljepotom začudne neočekivanosti. Podjednako nam je darovano, ali s vremenom i oduzeto. Na svoj način, oboje.
Ništa nije naše, osim onog što u sebi nosimo. Naša djeca nisu naša, kao niti naši roditelji. Sve nam je tek posuđeno, na kratko dodijeljeno kako bismo mogli izgraditi sebe, graditi druge, primati ih u sebe. U dnu duše sami smo sa sobom, i plivamo bez pojasa do samoga svršetka. Zagledate li se duboko u svoju unutarnjost, što možete vidjeti? Samo svoja djela. Sami ste po sebi dar samima sebi, ukoliko ste dovoljno iskreni prema svojoj samotnosti u vječnosti, i u stanju je prihvatiti takvom kakva jest.




Oznake: dar, stanka gjuric

28.12.2014. u 12:26 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 23.12.2014.

ISIJAVANJE

Vi drugi ni ne slutite koliko mi je malo trebalo da vas napustim. Jer dok god hodamo po žici, naša je ranjivost odgođena, kao i suosjećanje. Moje postojanje ovisi o mreži ispod mene koja će me, ako padnem, u njoj zadržati samo ako je nisam izmislila. I upravo zato potrebno je vjerovati. Bezrezervno.


Prolazim gradom. Kao kad sam izranjala iz vrutka zavodljive mladosti, svi muškarci gledaju u mene. Sada mi je točno devedeset. U zrcalu se prepoznajem jedino stoga što se svakodnevno suočavam s osobom koja nadmašuje svoju sazrelost s -razinom prihvaćanja - potrebnim odmakom, na tajnoviti neočigled. Žena u koju gledam beskrajno je dobrostiva prema slici zarobljenoj u neodloživost. Tu nam mogućnost dopušta tek ogledalo, premda nam jednako tako oduzima onu drugu: da svoj rast i sazrijevanje uočavamo i osjećamo isključivo kroz tuđi pogled. Ništa nije tako nemilosrdno, a istodobno tako samilosno kao starenje. Da sam zaspala u tridesetoj i probudila se sada, znala bih tko sam, samo svojim srcem.
Muškarci koji mi dolaze ususret, zastajkuju, žele biti u mojoj blizini, dodirnuti me, porazgovarati sa mnom. Različitih su godišta, kako oni od dvadeset, tako i od osamdeset. Čim se zaustavim kraj nekog izloga, istoga trena kraj mene zastanu barem trojica. Jedan od njih mi se obraća, i mi nastavljamo s razgovorom poput dugogodišnjih prijatelja koji su dugo čeznuli jedno za drugim, ali se nisu imali prilike susresti. U njegovim očima primjećujem opčinjenost. Što mu je? Što je, napokon, meni? Kao da mogu letjeti. Što mi je? Snježne pahulje lagano padaju usred proljeća. Mada sam, po kriterijima današnjega doba, odavno zagazila u duboku vremešnost, još uvijek sam lucidna i dobre percepcije. Odjednom sve mi se čini mogućim, ništa nije nedostižno. Hvatam pahulju i zadržavam je na dlanu gdje ostaje živom sve dok je ne odlučim pustiti. Ovo je moj hod po žici ispod koje je prostrta mreža. Je li tako bilo i ranije? Je li moja zagledanost u sebe ikada bila tolikog intenziteta da sam se mogla promotriti izvana kao onaj tko lebdi nad samim sobom? Jedino se na taj način mogu izliječiti, mislila sam, tako da se dušom vinem, koliko god mi je dopušteno.
Na licima mladića primjećujem radost, dok na onima starije gospode, zabrinutost. U mom svijetu sada je obrnuto, ili ne postoji ovo potonje. Ti me čekaš u Gradskoj kavani, u našemu separeu na spratu gdje možemo biti sami i držati se za ruke. Mislim da ću pred tobom drhtati. No, ovog trenutka dok sam uz izlog, a uz mene stoje prekrasni muškarci, na trenutke te zaboravljam, jer sam, u tijelu, s njima. Odavno znam da sam ženska verzija bećara. To iz mene ne može tek tako otići. Želim ostati ovdje, na ovome mjestu, i u sebe upiti sve slasti onih koji mi nude nektar, svoju jedva zadrživu požudu. Zakasnit ću na sastanak s tobom zato što sada najljepše pjevam upravo zahvaljujući tebi. Kakve li ironije! Ispunjena sam tobom, a želim ostati ovdje, okružena mladošću, i poput vampirice usisati njezin dah, kroz krv, do samoga kraja. Ovo je moje posljednje ljeto, i ne smijem ništa propustiti.
Zaljubljeni ljudi isijavaju neobjašnjivom ljepotom. Jesmo li sebe ikada mogli voljeti više nego u periodu kada smo voljeli nekoga drugog?
Ti si jutros ustao rano i otišao u potragu za svojom cjelovitošću. Još sam šaputala, jer bio je mrak koji od nas iziskuje utišalost, i taj balon tmine nipošto nisam željela probušiti. Vi drugi ni ne slutite koliko mi je malo trebalo da vas napustim. Jer dok god hodamo po žici, naša je ranjivost odgođena, kao i suosjećanje. Moje postojanje ovisi o mreži ispod mene koja će me, ako padnem, u njoj zadržati samo ako je nisam izmislila. I upravo zato potrebno je vjerovati. Bezrezervno.
Moja majka potiho otvara vrata, i kao u mome djetinjstvu, ulazi u moj san nenajavljeno. „Ne trebam te ovdje“ - govorim joj. Na tom sam mjestu samoj sebi roditelj, samoj sebi ljubav.
Momci oko mene koje ne prestajem dodirivati usnama, ne znaju da to činim samo zato što sam zaljubljena.



Oznake: isijavanje, starost, ljubav, stanka gjuric

23.12.2014. u 11:01 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 21.12.2014.

TI

...istinska je dobrota najteži oblik postojanja koje od čovjeka iziskuje predanost iz same srži, i uvijek, bez iznimke, golemu žrtvu.


Ti si od stakla. Ili možda od papira. Svakako, lako pokidiv, lomljiv, iznimno nježan, i s tobom bi trebalo 'rukovati' oprezno. Ništa na tebi to ne odaje, ali ja to dobro znam, jer te poznajem odvajkada; bila sam u tebi. Ja sam netko odabran da me osvjetljavaš svojom luči, dok god ne naučim koračati samostalno. Nepokorivo dijete u meni, još uvijek se tome, u stanovitoj mjeri protivi, tom napretku zahvaljujući kojem bezbrižno uskačem u plamteći obruč, preskačem duboke, široke ponore, kao male lokve poslije proljetnoga pljuska. Ipak, od tebe baštineći krhkost, nerijetko se, grcajući, spotičem o prepreke koje, smislom, ne mogu razaznati, u potrazi za ključem kojim bih zatvorila svoju slobodu, spremila je iza rešetaka. Možda je to cijena neizmjerne lagodnosti dopiranja do sebe, ta moja, u očima mi naziruća jakost slabosti koju je moguće nahraniti, a potom joj, kao s cvijeta, otkinuti laticu.
Na to sam, i ne znajući, dragovoljno pristajala, premda: jesam li uopće imala drugoga izbora? Ipak sam ja Tvoje dijete.
Po tvome se izrazu lica ne bi dalo reći da si poput mene koja sam ti. Čitava tvoja pojava odaje čvrstinu i nepovredivost, a bio si već napola srušen, pregažen od mnogih, davno prije no što smo se sreli. Pitam se, jesi li to znao tada, na samom početku, i jesi li to, mlad, uopće mogao znati. Taložeći u sebi mnoga razočaranja, dostigao si savršenstvo u prerušavanju u onog tko je dovoljno čvrst da bude jedino moguće Ti, u trenucima s drugima. Pred sobom svi smo goli onoliko koliko nam naš obraz dopušta. Oblikovanost ljubavlju čini čuda, koja su to (mirakul) samo za one koji nisu bili te sreće, koji takvo što ne poznaju. Unatoč tome što si baš ti bio taj prvi, obožavani, jedini sin, ekspresija tvoje fizionomije zauvijek je usvojena surovošću negdašnjosti koja te, na svoj način, nepovratno otela iz zaštitiničkog zagrljaja.
Sjedeći preko puta mene, pratiš prijenos skijanja na hrvatskoj dalekovidnici, kao da ne znaš da sam ovdje, dok sam pak ja zagledana u tebe; ti si moj ekran. Premda sam davno doprla do tebe, u tebi postoji pomalo odbojna, neprobojna opna koju je moguće samo dotaći, opipati njezinu glatkoću, jer kao i sve drugo, i to je u tebi podatno i oblo, gotovo dječje tvrdoglavo i nedužno. Čak i ta nepristupačnost sa sobom nosi tvoj miris radosti namijenjene drugima, koju povlačiš za sobom poput sazviježda - srećonoše, svojim prisustvom blagoslivljajući svakog, koga god dotakneš. Tebi je dano da patiš, kako bi drugi mogli voljeti više i jače, biti bolji zbog tebe, neprepoznatog anđela. Jer istinska je dobrota najteži oblik postojanja koje od čovjeka iziskuje predanost iz same srži, i uvijek, bez iznimke, golemu žrtvu. Kako je moguće, znala sam se pitati, da uopće postoji netko poput tebe, tko se daje bezrezervno, a zauzvrat ne želi, ne treba ništa.
Od tada prošlo je mnogo vremena, i puno sanjanja. Gdje li sam zapela, u kojem stoljeću, da se više ne mogu vratiti natrag u tvoj nedovršeni osmijeh? Nedostaje mi silina tvoje bezuvjetne posvećenosti, na prvi pogled neprimjetne, zapravo nenametljive, ali toliko djelotvorne, da pogađa posred srca, poput ljubavi tvoga psa koji danas u mene gleda tvojim očima.
Za mene ne postoji ništa mrskije od vrišteće bjeline neispisana papira, i ništa mi nije važnije od moga pisanja, ali kada bih mogla dozvati te k sebi, istog bih se časa odrekla svog dara, no tada me više ne bi mogao voljeti.



Oznake: ljubav

21.12.2014. u 13:55 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 13.12.2014.

UMIJEĆE RADOVANJA

Maleni Narcis u meni zna da se savršena mirnoća štićenoga jezera, svakoga trena može razbiti samo jednom kišnom kapi, utiskivanjem cjelova u modrilo suznog oka, no ljubeći se, on sama sebe istodobno ismijava.


Danas ću za sebe učiniti jednu korisnu stvar: svoj pametni telefon bacit ću u koš za smeće. Dosta je bilo Facebooka, Twittera, Instagrama, WhatsUppa, bezgranične mrežne dostupnosti. Kad poželim na Internet, spojit ću se preko laptopa, na klupi u parku, u veži, na ulici. Trajat će kratko.
Još takoreći jučer sam plakala što mi bežični Internet nije dostupan, a danas cendram, zato što mi je nadohvat. Što god čovjeku ponudili, on neće biti zadovoljan, a dani su uoči blagdana, dobri ljudi čekaju u redu za osmijeh. Ja nisam među njima. Uz konstantnu kontemplaciju vezanu uz smisao življenja, opterećena sam svakodnevnicom koja narušava moj balans. Kad mislim na tebe, to me uznemiruje, no možda i ti sada, gdje god da jesi, razmišljaš o meni, i pitaš se, tko sam zapravo. Je li čežnja u nama istinska samo do mjere u kojoj je kukavički i bezbolno možemo sasjeći u korijenu, zanijekati, ili upravo suprotno, postaje stvarnom tek u trenutku kada više ne možemo natrag?
I dok ti u ovom času, moguće, ispijaš cappuccino na Cvjetnome trgu, zaboravljajući da postojim, jer nisam online, i ne možeš me vidjeti, ja jarko crvenim ružem bojim svoje usne pripremajući se za izlazak sa svojim psom, na mjesto gdje se, neumreženi, zasigurno nećemo sresti.
Ipak smo svi mi jedni drugima stranci, a poneki od nas tek nakon trideset godina shvate da ne znaju s kime su živjeli, i bili u zabludi da dijele podjednake sne. Naše su moguće spoznaje narušene ljepotom i šokantnošću ljudske nepredvidivosti. Netko poput mene katkada je iznenađenje samome sebi, konstantno, čak češće potresno, nego li ugodno. Jesu li neposrednost i impulzivnost ikada bile osobine koje bi ikome bile na dobro u njegovu životu? Mene su od malih nogu nastojali naučiti (i ne znajući zapravo što čine) kako ne biti ja, kako se udaljiti od sebe, dopasti drugima, što sam moguće dijelom i usvojila, dakako neuspješno, pitanje je samo na čiju sreću. O, blažena roditeljska nesvjesnosti u činjenju pogrešaka! Još kao dijete sam, dakle, intuitivno znala da to ne može biti ispravno, da vrijednost svakoga čovjeka, između ostalog, leži u njegovoj nepatvorenosti. Šiba koju je bilo nemoguće saviti, vrištala je u meni, priuščujući mi udarce zbog moje nesavitljivosti. Kako proturječno, a točno!
Grozim se kada bilo tko upotrijebi izraz 'mali čovjek', bez obzira što pritom ne misli ništa loše, no time vrijeđa čovjeka u ljudima, čega vjerojatno nije svjestan. Jednako tako prezirem one kojima njihova umišljena važnost ne dopušta da progovore i riječ s onima za koje drže da nisu na njihovoj razini, osim kada to, zbog bilo čega, od njih traži vlastiti interes. Čovjekov se značaj iskazuje upravo kroz njegovu smjernost, spremnost da se pokloni pred svakim, poštuje ljudskost. Uvijek bismo trebali moći i htjeti kleknuti; međutim uzdići se nismo u stanju više od dopuštenog, ali zato možemo biti na visini sa samima sobom, što je već sasvim dovoljno i, koliko god to bilo, hvalevrijedno.
Maleni Narcis u meni zna da se savršena mirnoća štićenoga jezera, svakoga trena može razbiti samo jednom kišnom kapi, utiskivanjem cjelova u modrilo suznog oka, no ljubeći se, on sama sebe istodobno ismijava. Moj jedini zbiljski podvig (u količini i snazi njegova dostizanja), udruženo - moja je radost i moja bol; i ništa drugo izvan toga. Do sada sam uspjela usavršiti oboje, jer jedno od drugog ipak je nerazdvojivo. Svejedno, moja stvarna vještina, umijeće je radovanja, ako takvo što uopće možemo smatrati vještinom, no u današnjim prilikama, ono samo to i jest.



Oznake: radost, umijeće

13.12.2014. u 14:06 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 09.12.2014.

SANJARENJE

Uz upaljene svijeće i njihov odasvud vidljiv odraz u mnoštvu zrcala, toči se ljubavni napitak usporena djelovanja, zbog čega je poželjno ostati što duže, a kojeg mi je spremio moj alter ego - vještica osobno.


Moj pas netremice gleda u mene iščekujući svoj jutarnji, topli obrok, dok ja zamišljeno sjedim u našoj zajedničkoj fotelji, odgađajući trenutak silaska na zemlju. Sluti li možda, promatrajući me kao da želi proniknuti o čemu razmišljam, da sam odlutala na mjesto u kojem on nema pristupa, i gdje toga časa zapravo niti ne postoji. Moje tijelo obavlja svoju zadaću posve refleksno, oslobođeno dodira s bilo kakvom odlukom izvan svog automatizma; stavlja na štednjak posudu s vodom, mehanički pali električnu ploču, namješta sat. Je li Rex nesretan sa mnom danas takvom kakva jesam, u kojem ura otkucava glasno poput tempirne bombe, kako bi me podsjetila u kom je trenutku skuhano povrće, jer moje misli su negdje drugdje, putujem predjelima u kojima moja slabost postaje moć, u kojima se rješavam rutine i balasta. U meni je dijete koje nikada neće odrasti, no ipak mislim da taj psić to zna, jer u meni bi mogao lako prepoznati sebe.
Njegov je obrok napokon gotov, i ja mu ga serviram gotovo jednako refleksno, lebdeći dalje za nečim što je nedohvatljivo poput oblaka. Sanjarenje je jedini oblik naše iskonske biti koja nas nikada neće iznevjeriti. U njemu nema klevete, licemjerja, izdaje. U takvim trenucima pokrov je nad nama, zaštićeni smo sa svih strana, bezopasni za druge, kao i za same, obloženi mekoćom neophodne topline.
Koliko samo moj pas ima razumijevanja za mene u dane poput ovoga, kada se najčešće zavlači pod moj krevet koji je za njega svojevrsno utočište! Ja pak se povlačim na mjesto u kojem se osjećam zaštićeno kao u majčinoj utrobi, kamo Rex ne zalazi, jer drži da je za njega odviše opasno. U njemu provodim kontinentalno ljeto, iako, dakako, ne izbjegavam niti ostala godišnja doba. To moje mjesto nazivam plaža. Na toj plaži more je nemirno, i nije pješčana, stoga za nekog tko ne voli vodu, mada nema ništa protiv boravka u njezinoj blizini, situacija može biti sasvim podnošljiva, ali ne i za Rexa. I premda se ovdje sluša dobra glazba, a povezan mornarskim konopom, sa stropa visi švedski stol s probranim delicijama, uz ponudu pića od vrijesa i trstike, na nju ne dolaze niti pozvani. Moj pas, doduše, ne bi imao ništa protiv otvorene ponude dobre hrane na nezaštićenu stolu - brodu s uvijek spuštenim sidrom, no začudo mu je preča sigurnost, od bilo kakve poslastice koje bi se eventualno mogao dočepati, stoga se ipak drži pouzdanosti udaljena 'kopna'.
I dok ja plutam na pjenastim valovima, uronjena sam upravo onoliko koliko je potrebno da prečujem kapetana koji poziva k objedu, jer već sam nahranjena i sasvim mi je ugodno.
Uz upaljene svijeće i njihov odasvud vidljiv odraz u mnoštvu zrcala, toči se ljubavni napitak usporena djelovanja, zbog čega je poželjno ostati što duže, a kojeg mi je spremio moj alter ego - vještica osobno. Moja topla uzglavnica, jastuk od polivinila, iza mene diše i podiže me ljuljajući, s brigom i nježnošću čovjeka. I dok promatram nebo ocrtano žućkastim sjenama, mjestimično titravo, po danu koji predstavlja punim mjesecom obasjanu noć, uzimam gutljaj kave koja je već pri dnu, i pomalo se tjeskobno otiskujem iz zagrljaja, kako bih nakratko zaronila do samoga dna, sve dok ne osjetim istinski užitak. Tek tada zapravo počinjem plutati, kada sam bez ikakvog potpornja, i kada mi je tijelo u potpunosti prepušteno vodi koja me štiti jednako kao i maloprije plastični 'ljubavnik' na mojim leđima. Poput mog mobitela, trepćem i gasim se plavkastim, lagano umirućim svjetlom; moja je baterija na izdisaju, ali ne zadugo; punim se tobom, jasno te videći očima svoga uma.


Oznake: sanjarenje

09.12.2014. u 14:19 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 05.12.2014.

VRLINA KOJA BOLI

Upitala sam samu sebe je li to možda moje novo skrovište, moj čamac za spašavanje u kojeg se ukrcavam svaki put kad mi se brod samo okrzne o hrid. Pritom sam svakako uvijek bez pojasa, oslobođena bilo kakve stege, rušim pred sobom sve prepreke, lagano koračajući kao da ih niti ne primjećujem; zapravo lagodno prolazim kroz njih.


Svojom najvećom vrlinom smatram snalažljivost, no pitam se je li i kod drugih poput mene, ponekad usko povezana s negativnošću koja iziskuje korake svojevrsne nepromišljenosti? Naime, upravo me ta moja vrlina navodi na nerijetko vrlo usredotočeno traženje kriznih, naoko bezizglednih situacija, umalo od sebe njihovo izvolijevanje. Kao kada si uskraćujem nešto što ne moram, međutim bez čega ne mogu funkcionirati, a kada moja dosjetljivost dostiže svoj apsolutni, impozantan doseg. U takvim se situacijama osjećam zaista do kraja ispunjeno. S obzirom da, barem u današnje vrijeme, takove prilike i nije potrebno posebno tražiti iz razloga koje nije potrebno navoditi, jer smo svakodnevno suočeni s raznim vrstama ograničenja, pokušat ću vam predočiti kako je to bilo u vrijeme kada taj tip prepreka nije postojao, barem ne za mene, ili ja za njih nisam znala.
Budući da su me manje-više oduvijek čuvali i mazili, a naročito, što je pomalo neobično, ali je istina, u mojim ranim dvadesetima, kada sam, uz svoga tadašnjeg momka započela živjeti pod određenom paskom, svojevrsnim staklenim zvonom, kako mi se kojim slučajem ne bi dogodilo nešto loše, ne bih ni znala za tu svoju sposobnost, da se sa svojom sestričnom nisam zaputila na nekoliko dana kod prijatelja u grad nedaleko Milana. Ukratko, naše je putovanje završilo na način da smo toga subotnjeg popodneva, na povratku kući, zabunom našeg bistrog vozača ostavljene na pogrešnom aerodromu (on je, na žalost, čim nas je iskrcao, otišao natrag), a zbog prevelike udaljenosti do druge zračne luke, više nismo imale vremena stići na naš avion, zbog čega smo bile primorane ostati u zračnoj luci Linate. Slijedeća loša okolnost bila je ta što smo kod sebe imale samo dinare koje nijedna mjenjačnica nije željela promijeniti u lire, jer u to vrijeme naš je novac očigledno bio bezvrijedan, a do grada, kako bismo vratile karte, nije imalo smisla otići, s obzirom da su agencije već bile zatvorene, dok pak zrakoplovna kompanija na aerodromu nije bila zadužena za rješavanje te vrste problema. Bijasmo temeljito uzdrmane, sve dok se u meni nije probudio dugo sputavani genije dosjetljivosti. Do tog sam trenutka samo grčevito plakala.
Da skratim: sutradan se sretno vratismo kući jutarnjim vlakom. Predugo bi trajalo da opisujem kako sam uspjela, na našu radost, i štono se kaže 'po propisu' izbaviti nas iz toga svojevrsnog pakla, jer bijasmo vrlo mlade, i do tada nikada na taj način, i bez ikakve zaštite, a još k tome u stranoj zemlji, ali od tada uvijek dobro provjeravam, ako me itko vozi, jesmo li krenuli prema pravoj destinaciji, ukoliko grad u kojem se nalazim ima više od jedne zrakoplovne luke.
I na kraju, zbog čega sam danas odabrala pisati upravo o toj temi. Naime, jutros sam bila na mjestu na kojem sam uvijek stranac, a ipak se osjećam kao kod kuće. Turist na svojem, za druge sasvim običnom, ali za njega vrlo uzbudljivom putešestviju. Upitah samu sebe je li to možda moje novo skrovište, moj čamac za spašavanje u kojeg se ukrcavam svaki put kad mi se brod samo okrzne o hrid. Pritom sam svakako uvijek bez pojasa, oslobođena bilo kakve stege, rušim pred sobom sve prepreke, lagano koračajući kao da ih niti ne primjećujem; zapravo lagodno prolazim kroz njih. Na momente u sebi hrlim prošetati atrijem kao na modnoj pisti, dok pozivam svoga omiljenog paža da me otprati u jednu od dvadesetak konferencijskih dvorana, kako bih tamo pogledala sliku koju gotovo nitko zapravo nikada ne primjećuje. Umivenu sebe u njoj.


Oznake: vrlina, stanka gjuric

05.12.2014. u 15:44 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 02.12.2014.

DOŠAŠĆE

Mučno je živjeti u mraku tako dugotrajne želje. Htjela bih da moje sjećanje nestane, da ga mogu, unatoč svemu, zaboraviti, izbrisati taj dio prošlosti, naprosto ga prebrisati kao na papiru školskom gumicom.


Trenuci radosti u vrijeme došašća odavno su i nepovratno ostali daleko iza mene. Za taj me period sada vežu samo momenti u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, i gotovo potresno suočenje s adventskim vjenčićima na vratima bolesničkih soba. Na svakim vratima po jedan mali vijenac, poput malenih srdaca koja kucaju za one unutra. Jedan od najtužnijih prizora u mome životu. Trenutak zdvojnosti u kojem ne znam u kojoj se sobi nalazi ON. Prostorija bolničkih sestara je prazna, kao i hodnik u kojem dugo stojim i čekam. Na kratko se zaustavljam kod svakog ulaza, ne bih li osjetila nalazi li se ondje, želim začuti, prepoznati makar uzdah, kašalj, riječ, jer ne želim zaviriti. Iz sobe broj četiri izlazi jedna osoba, i u tom času osjetim da bi mogao biti tamo, i zaista jest. Leži u mračnoj sobi, miran i topao kao tek na kratko ugasla svijeća. o Naš posljednji susret.
Kako da onda ikada više te predblagdanske dane doživim ikako drukčije nego kroz nadu i vapaj koji su zauvijek umrli. Advent je za mene vrijeme koje bih najradije prespavala do početka nadolazeće godine. Mučno je živjeti u mraku tako dugotrajne želje. Htjela bih da moje sjećanje nestane, da ga mogu, unatoč svemu, zaboraviti, izbrisati taj dio prošlosti, naprosto ga prebrisati kao na papiru školskom gumicom. Znam da bih pritom izgubila i mnogo toga lijepog, ali svejedno. Međutim, hoću li to ikada, na bilo koji način, moći? Zauvijek zaboraviti. Mada ne vjerujem da starost sa sobom nosi tu vrst zaborava, unaprijed joj se radujem. Štoviše, većina ljudi u poznim godinama itekako dobro pamti sve što se dogodilo nekada, dok zaboravlja blisku prošlost. Kada bi postojala pilula za postizanje zaborava, bez predomišljanja bih je popila s čašom fina sojinog mlijeka zaslađena medom. Možda će takva tableta za koju godinu i postojati, mada bi meni bila potrebnija sada.
Razmišljam o tome kako ljudi ponekad, nakon dugotrajne bolesti, naprosto odustanu od života, izgube volju, nemaju snage više se boriti, zbog čega i umiru. Jer ionako oslabljen organizam u takvoj će situaciji uvijek popustiti. Kad bi čovjek znao koliko je volja snažan čimbenik u ozdravljenju, a najčešće zna, opet bi postupio isto, jer on o tome ne odlučuje; to je nešto duboko u njegovoj psihi, što više ne želi više živjeti. Kako da mu onda volju vrate oni u kojima je ona također, možda čak nepovratno, zaspala?
Sa svoga prozora upravo promatram ukrasne, svjetleće pahulje koje padaju s vrha hotelske zgrade. PTSP, to ima svatko od nas, cijela naša ojađena zemljica. Svi smo mi povremeno, zatočeni u svojim osobnim tamnicama, krećemo se kao u snu, nogama zalivenim betonom hodamo u mjestu. Toga smo čak i svjesni, ali dio našeg tijela refleksno upire prema kretnji na koju smo navikli, kao slomljena krila ptice koja bi željela poletjeti, ali se ne može uzdići, jer je ranjena. Mi smo mjesečari koji hodamo rubom litice i samo nas Bog čuva da se ne strmoglavimo, kao i naklonjenost tišine i noći. Svatko od nas svoj križ nosi sam, i nitko mu u tome ne može pomoći. Kad bismo mogli biti sigurni da nam je sudbina određena i nepromjenjiva, da baš ne možemo ništa mijenjati, možda bi nam bilo lakše, ali samo možda, i samo u određenim trenucima, jer čovjekova se patnja, njegovom vjerom u Boga nimalo ne umanjuje. Unatoč tom vjerovanju, on tijekom života kreira svoju sasvim posebnu vjeru u život, koja se prije ili kasnije pokaže ''kaznom za grijehe koje su počinili neki drugi, davno prije njega.
S koje god strane promatrali, on je ovdje da ispašta, kao i oni koji dolaze, i nikome drukčije nije suđeno. Svatko od nas živi u svome privatnom zatočeništvu koje je, za njega, kažem: možda, sudbinom odabrano, a moja je tamnica upravo razdoblje došašća u kojem samo čekam da prođe vrijeme.



Oznake: Advent, došašće, stanka gjuric

02.12.2014. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (4)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se