H.A.D.L. by Stanka Gjurić

subota, 13.12.2014.

UMIJEĆE RADOVANJA

Maleni Narcis u meni zna da se savršena mirnoća štićenoga jezera, svakoga trena može razbiti samo jednom kišnom kapi, utiskivanjem cjelova u modrilo suznog oka, no ljubeći se, on sama sebe istodobno ismijava.


Danas ću za sebe učiniti jednu korisnu stvar: svoj pametni telefon bacit ću u koš za smeće. Dosta je bilo Facebooka, Twittera, Instagrama, WhatsUppa, bezgranične mrežne dostupnosti. Kad poželim na Internet, spojit ću se preko laptopa, na klupi u parku, u veži, na ulici. Trajat će kratko.
Još takoreći jučer sam plakala što mi bežični Internet nije dostupan, a danas cendram, zato što mi je nadohvat. Što god čovjeku ponudili, on neće biti zadovoljan, a dani su uoči blagdana, dobri ljudi čekaju u redu za osmijeh. Ja nisam među njima. Uz konstantnu kontemplaciju vezanu uz smisao življenja, opterećena sam svakodnevnicom koja narušava moj balans. Kad mislim na tebe, to me uznemiruje, no možda i ti sada, gdje god da jesi, razmišljaš o meni, i pitaš se, tko sam zapravo. Je li čežnja u nama istinska samo do mjere u kojoj je kukavički i bezbolno možemo sasjeći u korijenu, zanijekati, ili upravo suprotno, postaje stvarnom tek u trenutku kada više ne možemo natrag?
I dok ti u ovom času, moguće, ispijaš cappuccino na Cvjetnome trgu, zaboravljajući da postojim, jer nisam online, i ne možeš me vidjeti, ja jarko crvenim ružem bojim svoje usne pripremajući se za izlazak sa svojim psom, na mjesto gdje se, neumreženi, zasigurno nećemo sresti.
Ipak smo svi mi jedni drugima stranci, a poneki od nas tek nakon trideset godina shvate da ne znaju s kime su živjeli, i bili u zabludi da dijele podjednake sne. Naše su moguće spoznaje narušene ljepotom i šokantnošću ljudske nepredvidivosti. Netko poput mene katkada je iznenađenje samome sebi, konstantno, čak češće potresno, nego li ugodno. Jesu li neposrednost i impulzivnost ikada bile osobine koje bi ikome bile na dobro u njegovu životu? Mene su od malih nogu nastojali naučiti (i ne znajući zapravo što čine) kako ne biti ja, kako se udaljiti od sebe, dopasti drugima, što sam moguće dijelom i usvojila, dakako neuspješno, pitanje je samo na čiju sreću. O, blažena roditeljska nesvjesnosti u činjenju pogrešaka! Još kao dijete sam, dakle, intuitivno znala da to ne može biti ispravno, da vrijednost svakoga čovjeka, između ostalog, leži u njegovoj nepatvorenosti. Šiba koju je bilo nemoguće saviti, vrištala je u meni, priuščujući mi udarce zbog moje nesavitljivosti. Kako proturječno, a točno!
Grozim se kada bilo tko upotrijebi izraz 'mali čovjek', bez obzira što pritom ne misli ništa loše, no time vrijeđa čovjeka u ljudima, čega vjerojatno nije svjestan. Jednako tako prezirem one kojima njihova umišljena važnost ne dopušta da progovore i riječ s onima za koje drže da nisu na njihovoj razini, osim kada to, zbog bilo čega, od njih traži vlastiti interes. Čovjekov se značaj iskazuje upravo kroz njegovu smjernost, spremnost da se pokloni pred svakim, poštuje ljudskost. Uvijek bismo trebali moći i htjeti kleknuti; međutim uzdići se nismo u stanju više od dopuštenog, ali zato možemo biti na visini sa samima sobom, što je već sasvim dovoljno i, koliko god to bilo, hvalevrijedno.
Maleni Narcis u meni zna da se savršena mirnoća štićenoga jezera, svakoga trena može razbiti samo jednom kišnom kapi, utiskivanjem cjelova u modrilo suznog oka, no ljubeći se, on sama sebe istodobno ismijava. Moj jedini zbiljski podvig (u količini i snazi njegova dostizanja), udruženo - moja je radost i moja bol; i ništa drugo izvan toga. Do sada sam uspjela usavršiti oboje, jer jedno od drugog ipak je nerazdvojivo. Svejedno, moja stvarna vještina, umijeće je radovanja, ako takvo što uopće možemo smatrati vještinom, no u današnjim prilikama, ono samo to i jest.



Oznake: radost, umijeće

13.12.2014. u 14:06 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se