H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 05.12.2014.

VRLINA KOJA BOLI

Upitala sam samu sebe je li to možda moje novo skrovište, moj čamac za spašavanje u kojeg se ukrcavam svaki put kad mi se brod samo okrzne o hrid. Pritom sam svakako uvijek bez pojasa, oslobođena bilo kakve stege, rušim pred sobom sve prepreke, lagano koračajući kao da ih niti ne primjećujem; zapravo lagodno prolazim kroz njih.


Svojom najvećom vrlinom smatram snalažljivost, no pitam se je li i kod drugih poput mene, ponekad usko povezana s negativnošću koja iziskuje korake svojevrsne nepromišljenosti? Naime, upravo me ta moja vrlina navodi na nerijetko vrlo usredotočeno traženje kriznih, naoko bezizglednih situacija, umalo od sebe njihovo izvolijevanje. Kao kada si uskraćujem nešto što ne moram, međutim bez čega ne mogu funkcionirati, a kada moja dosjetljivost dostiže svoj apsolutni, impozantan doseg. U takvim se situacijama osjećam zaista do kraja ispunjeno. S obzirom da, barem u današnje vrijeme, takove prilike i nije potrebno posebno tražiti iz razloga koje nije potrebno navoditi, jer smo svakodnevno suočeni s raznim vrstama ograničenja, pokušat ću vam predočiti kako je to bilo u vrijeme kada taj tip prepreka nije postojao, barem ne za mene, ili ja za njih nisam znala.
Budući da su me manje-više oduvijek čuvali i mazili, a naročito, što je pomalo neobično, ali je istina, u mojim ranim dvadesetima, kada sam, uz svoga tadašnjeg momka započela živjeti pod određenom paskom, svojevrsnim staklenim zvonom, kako mi se kojim slučajem ne bi dogodilo nešto loše, ne bih ni znala za tu svoju sposobnost, da se sa svojom sestričnom nisam zaputila na nekoliko dana kod prijatelja u grad nedaleko Milana. Ukratko, naše je putovanje završilo na način da smo toga subotnjeg popodneva, na povratku kući, zabunom našeg bistrog vozača ostavljene na pogrešnom aerodromu (on je, na žalost, čim nas je iskrcao, otišao natrag), a zbog prevelike udaljenosti do druge zračne luke, više nismo imale vremena stići na naš avion, zbog čega smo bile primorane ostati u zračnoj luci Linate. Slijedeća loša okolnost bila je ta što smo kod sebe imale samo dinare koje nijedna mjenjačnica nije željela promijeniti u lire, jer u to vrijeme naš je novac očigledno bio bezvrijedan, a do grada, kako bismo vratile karte, nije imalo smisla otići, s obzirom da su agencije već bile zatvorene, dok pak zrakoplovna kompanija na aerodromu nije bila zadužena za rješavanje te vrste problema. Bijasmo temeljito uzdrmane, sve dok se u meni nije probudio dugo sputavani genije dosjetljivosti. Do tog sam trenutka samo grčevito plakala.
Da skratim: sutradan se sretno vratismo kući jutarnjim vlakom. Predugo bi trajalo da opisujem kako sam uspjela, na našu radost, i štono se kaže 'po propisu' izbaviti nas iz toga svojevrsnog pakla, jer bijasmo vrlo mlade, i do tada nikada na taj način, i bez ikakve zaštite, a još k tome u stranoj zemlji, ali od tada uvijek dobro provjeravam, ako me itko vozi, jesmo li krenuli prema pravoj destinaciji, ukoliko grad u kojem se nalazim ima više od jedne zrakoplovne luke.
I na kraju, zbog čega sam danas odabrala pisati upravo o toj temi. Naime, jutros sam bila na mjestu na kojem sam uvijek stranac, a ipak se osjećam kao kod kuće. Turist na svojem, za druge sasvim običnom, ali za njega vrlo uzbudljivom putešestviju. Upitah samu sebe je li to možda moje novo skrovište, moj čamac za spašavanje u kojeg se ukrcavam svaki put kad mi se brod samo okrzne o hrid. Pritom sam svakako uvijek bez pojasa, oslobođena bilo kakve stege, rušim pred sobom sve prepreke, lagano koračajući kao da ih niti ne primjećujem; zapravo lagodno prolazim kroz njih. Na momente u sebi hrlim prošetati atrijem kao na modnoj pisti, dok pozivam svoga omiljenog paža da me otprati u jednu od dvadesetak konferencijskih dvorana, kako bih tamo pogledala sliku koju gotovo nitko zapravo nikada ne primjećuje. Umivenu sebe u njoj.


Oznake: vrlina, stanka gjuric

05.12.2014. u 15:44 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Kolovoz 2017 (2)
Srpanj 2017 (4)
Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se