H.A.D.L. by Stanka Gjurić

utorak, 02.12.2014.

DOŠAŠĆE

Mučno je živjeti u mraku tako dugotrajne želje. Htjela bih da moje sjećanje nestane, da ga mogu, unatoč svemu, zaboraviti, izbrisati taj dio prošlosti, naprosto ga prebrisati kao na papiru školskom gumicom.


Trenuci radosti u vrijeme došašća odavno su i nepovratno ostali daleko iza mene. Za taj me period sada vežu samo momenti u zagrebačkoj bolnici Sestara milosrdnica, i gotovo potresno suočenje s adventskim vjenčićima na vratima bolesničkih soba. Na svakim vratima po jedan mali vijenac, poput malenih srdaca koja kucaju za one unutra. Jedan od najtužnijih prizora u mome životu. Trenutak zdvojnosti u kojem ne znam u kojoj se sobi nalazi ON. Prostorija bolničkih sestara je prazna, kao i hodnik u kojem dugo stojim i čekam. Na kratko se zaustavljam kod svakog ulaza, ne bih li osjetila nalazi li se ondje, želim začuti, prepoznati makar uzdah, kašalj, riječ, jer ne želim zaviriti. Iz sobe broj četiri izlazi jedna osoba, i u tom času osjetim da bi mogao biti tamo, i zaista jest. Leži u mračnoj sobi, miran i topao kao tek na kratko ugasla svijeća. o Naš posljednji susret.
Kako da onda ikada više te predblagdanske dane doživim ikako drukčije nego kroz nadu i vapaj koji su zauvijek umrli. Advent je za mene vrijeme koje bih najradije prespavala do početka nadolazeće godine. Mučno je živjeti u mraku tako dugotrajne želje. Htjela bih da moje sjećanje nestane, da ga mogu, unatoč svemu, zaboraviti, izbrisati taj dio prošlosti, naprosto ga prebrisati kao na papiru školskom gumicom. Znam da bih pritom izgubila i mnogo toga lijepog, ali svejedno. Međutim, hoću li to ikada, na bilo koji način, moći? Zauvijek zaboraviti. Mada ne vjerujem da starost sa sobom nosi tu vrst zaborava, unaprijed joj se radujem. Štoviše, većina ljudi u poznim godinama itekako dobro pamti sve što se dogodilo nekada, dok zaboravlja blisku prošlost. Kada bi postojala pilula za postizanje zaborava, bez predomišljanja bih je popila s čašom fina sojinog mlijeka zaslađena medom. Možda će takva tableta za koju godinu i postojati, mada bi meni bila potrebnija sada.
Razmišljam o tome kako ljudi ponekad, nakon dugotrajne bolesti, naprosto odustanu od života, izgube volju, nemaju snage više se boriti, zbog čega i umiru. Jer ionako oslabljen organizam u takvoj će situaciji uvijek popustiti. Kad bi čovjek znao koliko je volja snažan čimbenik u ozdravljenju, a najčešće zna, opet bi postupio isto, jer on o tome ne odlučuje; to je nešto duboko u njegovoj psihi, što više ne želi više živjeti. Kako da mu onda volju vrate oni u kojima je ona također, možda čak nepovratno, zaspala?
Sa svoga prozora upravo promatram ukrasne, svjetleće pahulje koje padaju s vrha hotelske zgrade. PTSP, to ima svatko od nas, cijela naša ojađena zemljica. Svi smo mi povremeno, zatočeni u svojim osobnim tamnicama, krećemo se kao u snu, nogama zalivenim betonom hodamo u mjestu. Toga smo čak i svjesni, ali dio našeg tijela refleksno upire prema kretnji na koju smo navikli, kao slomljena krila ptice koja bi željela poletjeti, ali se ne može uzdići, jer je ranjena. Mi smo mjesečari koji hodamo rubom litice i samo nas Bog čuva da se ne strmoglavimo, kao i naklonjenost tišine i noći. Svatko od nas svoj križ nosi sam, i nitko mu u tome ne može pomoći. Kad bismo mogli biti sigurni da nam je sudbina određena i nepromjenjiva, da baš ne možemo ništa mijenjati, možda bi nam bilo lakše, ali samo možda, i samo u određenim trenucima, jer čovjekova se patnja, njegovom vjerom u Boga nimalo ne umanjuje. Unatoč tom vjerovanju, on tijekom života kreira svoju sasvim posebnu vjeru u život, koja se prije ili kasnije pokaže ''kaznom za grijehe koje su počinili neki drugi, davno prije njega.
S koje god strane promatrali, on je ovdje da ispašta, kao i oni koji dolaze, i nikome drukčije nije suđeno. Svatko od nas živi u svome privatnom zatočeništvu koje je, za njega, kažem: možda, sudbinom odabrano, a moja je tamnica upravo razdoblje došašća u kojem samo čekam da prođe vrijeme.



Oznake: Advent, došašće, stanka gjuric

02.12.2014. u 11:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se