H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 28.11.2014.

TREĆE OKO

Da li, dakle, autentičnost naše fizionomije (ne uvijek, ali najčešće) izvire iz slike koju vidimo u zrcalu, s fotografije ili videa, ili isključivo iz nezabilježive slike koju proizvodi ljudsko oko koje nas promatra?


Usporedite li svoju sliku u zrcalu, sa slikom sebe na fotografiji koju ste snimili istoga trenutka, u tom istom ogledalu, primijetit ćete razliku. No, fotografirate li se uobičajenim postupkom, a ne posredstvom zrcala, činit će vam se da ste ponovno sličniji osobi kakvu poznajete opet iz, odakle drugdje nego - zrcala. Međutim, mnoga nas zrcala prikazuju ponešto drukčijima, iz čega bismo mogli zaključiti kako nerijetko iskrivljuju.
Da li, dakle, autentičnost naše fizionomije (ne uvijek, ali najčešće) izvire iz slike koju vidimo u zrcalu, s fotografije ili videa, ili isključivo iz nezabilježive slike koju proizvodi ljudsko oko koje nas promatra? Promotrite nekog koga dobro poznajete, u ogledalu, i vidjet ćete koliko se njegov odraz razlikuje od slike koju bilježi vaše oko u izravnom suočenju s njegovim licem. Kako da onda doživimo sebe, točnije svoje lice, kada ga samo drugi mogu na taj način vidjeti izvana? Ni jedna pokretna slika, kao ni nijedna fotografija ne može nas prikazati onakvima kakvima nas doživljava ljudsko oko, i to ne samo zato što smo u filmu ili na slici prikazani plošno, već stoga što oko uspijeva zabilježiti ono što ne može nijedna tehnološka tvorevina. I zbog toga nam ponekad filmske zvijezde uživo izgledaju posve drukčije nego na ekranu, u prirodi nerijetko čak mnogo ljepše.
Pitam se bi li samo apsolutno simetrična lica, a kod čovjeka lijeva i desna strana nikada nisu posvema jednake, mogla ispuniti neskrivenu težnju zrcala za slikom koja je vjerni odraz onoga što prikazuje? No, ne postoje tako savršeno simetrične fizionomije, što doduše ljudsko oko jedva da i zamjećuje.
Dakle, jedino bismo se izlaskom iz sebe, mogli doživjeti onakvima kakvima nas drugi vide, i kakvi zaista jesmo, mada dopuštam da nas svatko drukčije vidi, ili zapravo preciznije rečeno: nismo svakome (jednako) interesantni. Tom su mogućnošću, na stanovi način, 'počašćeni' jedino identični blizanci. Kada bi u čovjeka bilo moguće ugraditi treće oko, koje bi on bio u stanju, kao s kakve opruge, izvući iz sebe da bi se promotrio, tada bi o sebi mogao bolje i prosuditi.


28.11.2014. u 16:15 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 24.11.2014.

BRODOLOM

U svojim te mislima vidim u momentu kad se rastajemo, jer jednom moraš zauvijek otići, budući da nas razdvaja ono nešto više od nas samih, a što bismo željeli da nestane upravo tada, u trenutku našeg odvajanja.


Preda mnom je bijeli papir. Da barem jest. Nije, nego ledeni ekran kompjutora. Danas sam ručala pizzu sa šunkom i popila čašu točenog tamnog piva. Valovi su nepodnošljivo visoki, i da ne bih posrnula, ili pala, držim se za golemi drveni stol presvučen zelenom čohom. Osjećam kako se snažno ljuljamo; zašto bih inače taj stol tako grčevito stezala? Ovo već pomalo zvuči poput brodskoga dnevnika. Misli mi lutaju, premda znam da moram biti koncentrirana, jer unatoč tome što je, očito, nevrijeme, potrebno je nastaviti sa zapisivanjem događaja u plavo uokvireni virtualni notes. On je poput svojevrsne crne kutije - sofisticirana, neuništiva bilježnica. Više nije hladni monitor, ili možda jest, ali sada to odjednom nije ni važno, jer smo u nekom drugom vremenu, možda čak prije naše posljednje velike životne prekretnice.
Dakle, misli mi ipak bježe u stranu, u neki kutak, taman, ali prozračan. U njemu susrećem zanimljivo biće, međutim nisam sigurna je li čovjek, mada dozvoljavam da bi mogao biti i više od toga. Nudi mi vreteno. 'Što će mi vreteno?' pitam ga. 'Ono vam je samo putokaz, poslužit će vam umjesto kompasa', kaže. 'Ja imam kompas. Ne možemo na brodu biti bez kompasa, to valjda znate', odgovaram. 'Vaš je kompas zastarjelo pomagalo', kaže mi to, po svojoj prilici nadbiće, i nastavi'…a moje vas vreteno može odvesti tamo gdje biste željeli poći, a ne znate da želite. U tome je bitna razlika'. I tako ja uzeh vreteno, ravnah se po njemu, i mi potonusmo. Kamo je zapravo krenuo naš brod, i kamo je trebao stići?
Mislim na tvoje lice, onaj mali grč ispod donje usne, lice koje ne odaje žudnju kao sva druga lica. Ne može ga se takvog i tada ne cjelivati, u tom trenu kada je uhvaćeno u sjeni vlastite izdaje, nepovratno, jer ga moj um nestrpljivo pohranjuje i zaključava u sjećanje. I čini mi se kao da si tu kraj mene, kao da te promatram. Osmjehuješ se tek s natruhom blagosti koja prerasta u razdraganost stiješnjenu nekom neobjašnjivom sjetom. Takvog te vidim. Tvoja je požuda snažna i zdrava, samo što moguće dosad nije nailazila na pravi odaziv. Vođenje ljubavi je poput plesa, ovisi o osjećaju za ritam i sklad, podjednakoj uživljenosti i gibanju koje je istinsko stapanje. To je jedina stvarna umjetnost instinkta u čovjeku, pod uvjetom da svoj dar nije u sebi zatomio, to harmonično kretanje, prepuštanje osjećajima i mogućnost njihova iskazivanja. Oduvijek sam smatrala da ljudima u seksu nerijetko vladaju njihovi interesi, jednako kao i glupost, te i dalje držim da je iskonska, nepatvorena strast, pa čak i ako hoćete: samozadovoljna, samo za povlaštene: uzvišena bića i zaljubljene.
I premda ti nisi taj kojeg želim, kako da te ne volim, dok svoje ruke držiš sklopljene i naizgled nepotrebne mojima, iščekujući zamišljeni otkucaj moga nepodijeljenog pripadanja, što ja ne mogu ili ne želim razumjeti. U svojim te mislima vidim u momentu kad se rastajemo, jer jednom moraš zauvijek otići, budući da nas razdvaja ono nešto više od nas samih, a što bismo željeli da nestane upravo tada, u trenutku našeg odvajanja. Zbog te neispunjenosti u nama, koja postaje nedosegnutost, mi ostajemo i bez posljednje prilike za dodir. Krećući svatko svojim putem, prema tramvaju, kući, nepovratu…



24.11.2014. u 16:21 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 17.11.2014.

LOFT BED

U svojim sam ga mislima već smjestila u spavaću sobu, pa i u dnevnu, samo što ga još nisam vidjela i u kuhinji.


Već gotovo tjedan dana razmišljam o takozvanom Loft bedu, odnosno povišenom ležaju, ispod kojeg je moguće smjestiti bilo što, radni stol, sofu, pa čak i ormar, s obzirom da je visine cca 180 cm. Odavno imam neodoljivu potrebu za takvim tipom kreveta, no zapravo ni sama ne znam zbog čega, budući da je, s obzirom na svoju visinu i konstrukciju, primjereniji djeci do najkasnije tinejdžerske dobi, mada se, začudo, može pronaći u dimenzijama koje odgovaraju odraslim osobama, štoviše paru, jer se može pronaći i u širini dvostruke postelje.
Prošloga vikenda bijah u novootvorenom trgovačkom centru, i čim sam ga ugledala uživo, ponijela me neodoljiva potreba, da ga onako već sklopljenog, ponesem kući. Ne znam, doduše, kojim prijevoznim sredstvom; vjerojatno bih trebala pozvati taxi kombi (ako takvo što uopće postoji), ili vozilo za selidbe, jer tog trenutka zasigurno ne bih pristala da mi ga isporuče u kutiji, spremnog za montažu. U svojim sam ga mislima već smjestila u spavaću sobu, pa i u dnevnu, samo što ga još nisam vidjela i u kuhinji. S obzirom da trenutno imam tek jedan raspoloživi ležaj, i to onaj za samu sebe, kada mi nećaci dođu u posjet, primorani su spavati takoreći na podu. No, čemu bi Loft bed zaista služio, pitam se, budući da i ta dva momčića uskoro, za najviše šest godina neće moći, odnosno htjeti leći u njega, osim ako se ne misle penjati po ljestvama, i spavati zajedno i u dvadesetima.
Moja zaokupljenost određenim dijelovima namještaja, zapravo je vrlo neobična. Katkad se fokusiram na neki predmet i nastojim ga 'odraditi' u mašti, zamišljajući ga u svome stanu, u svim mogućim položajima, kako bih se njime u mislima u potpunosti zadovoljila, tako da ga na kraju ne moram kupiti, jer mi nije ni potreban. No, ponekad ta moja želja, unatoč konstantnom razmišljanju o primjerice kakvom stoliću za kavu, smještenom u neku od mojih prostorija, nadraste samu sebe, i takvo što ipak nabavim, unatoč dosadašnjem iskustvu koje moje podučilo, i radi čega već vrlo dobro unaprijed mogu razaznati čemu je suđeno da uskoro od mene ode. Naravno, kada se kupnja, nakon određenog vremena pokaže pogrešnom, stvarca najčešće završi kod prijatelja, rođaka ili u podrumu.
Zapravo bi trebalo uvesti mogućnost unajmljivanja pokućstva koje je namijenjeno samo isprobavanju, tako da se čovjek odluči tek nakon što proba kako ono funkcionira u njegovu domu. Ne znam postoji li takav način prodaje, odnosno iznajmljivanja namještaja igdje u svijetu, no kod nas toga na žalost nema. Međutim, zaista teško možemo zamisliti kako bi nešto izgledalo u našem dnevnom boravku, dokle god to u njega fizički ne smjestimo, nakon čega se može doimati posve neprivlačnim. Bilo bi dakle idealno kada bih Loft bed mogla isprobavati najmanje mjesec dana, a potom se odlučiti hoću li ga kupiti.
Možda moja zaokupljenost upravo tim dijelom pokućstva, i općenito sobama za djecu, proizlazi iz toga što u djetinjstvu zapravo nisam imala dječju sobu, a kada su mi je moji roditelji mogli priuštiti, budući da sam, preseljenjem u novi stan dobila zasebnu prostoriju, tada su za nju, premda sam bila još vrlo mala, kupili namještaj primjeren tinejdžerima. Dakle, odabir mojih roditelja bio je racionalan, jer za petogodišnjakinju uzeti sobu s krevetom i ostalim što uz to ide, za dijete do deset godina zaista je luksuz, koji si mogu priuštiti samo oni koji imaju višak novaca.
U svakom slučaju, mene moj Loft bed čeka, nikamo neće otići. Još uvijek se dvoumim da li da krenem po njega sada, ili da ga još malo 'odradim' u sanjarenju, sve dok me ne prođe želja.


17.11.2014. u 13:54 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 14.11.2014.

IZUMIRANJE JEZIKA

Kao da je, Bože mi oprosti, cijela nacija doživjela moždani udar. Jasno je da su roditelji počinili mnogo štete, ali to što je naše školstvo učinilo, to je već zločin.


Moja izražajna vokacija odnedavno je nijemost. Na pitanja koja mi upućujete, uskoro ću vam moguće odgovarati samo ispisanim riječima. Interpret mojih misli jednako bi tako mogla biti osoba u meni koja na žalost ne poznaje znakovni jezik, kao što ga ne zna ni vi većina onih kojima je dano da govore i čuju. Sposobnost odugovlačenja, kao i neizravnost nisu moje vrline, no nerijetko ih poželim imati, jer samo bih tako mogla barem donekle bezbolno zaobići ljudsku glupost ili neuljudnost.
Začetak svakog pravog prijateljstva možda leži upravo u nepostavljanju pitanja, i u otkrivanju odgovora na nepostavljena pitanja. Čovjek će se sam otvoriti prema drugome, kad za to dođe vrijeme. No, tko je nas ikada učio komunikacijskim vještinama?
Svugdje oko nas nalaze se ljudi bez imalo takta, neuki, neuljuđeni, stupidni, ali i zli. Malo je onih koji, s osobom s kojom se prvi put susretnu, znaju razgovarati o općenitim stvarima, a da se to ipak na kraju pokaže zanimljivom razmjenom mišljenja. Možda baš oni koji koji u tome uspiju, postaju naši prijatelji, ljubavi.
Jedan od predmeta koje bi trebalo uvesti već u osnovne škole, svakako su komunikacijske vještine i pravilno izražavanje, jer na žalost, malo će koji od roditelja, tako barem govori današnje stanje, svoju djecu podučiti sposobnosti suverenog razmišljanja i izražavanja, odnosno izricanja onog što misle, bez zamuckivanja i poštapalica. Na njih se u tome ne možemo osloniti; ili za to nemaju vremena, ili nemaju volje, ili pak nisu u stanju, jer naprosto ne znaju.
Unatoč završenom fakultetu, izražavanje mnogih naših ljudi zvuči upravo grozomorno. Kao da je, Bože mi oprosti, cijela nacija doživjela moždani udar. Jasno je da su roditelji počinili mnogo štete, ali to što je naše školstvo učinilo, to je već zločin.
Što mislite, zbog čega se djeca u primjerice SAD-u od rane dobi znaju lijepo izražavati? Zasigurno ne stoga što su bili prepušteni sami sebi, već stoga što se u školama, kroz njihov program, iziskuje na razvijanju komunikacijskih sposobnosti. U našim se školama rješavaju testovi s već predloženim odgovorima; jedva da je potrebno razmišljati. Učenje gradiva napamet, tzv. biflanje, to se već traži. Rezultat svega je da smo okruženi fah idiotima s kojima se može razgovarati isključivo o poslu kojim se bave; sve drugo iz njihovih je usta samo papagajsko ponavljanje onoga što su čuli od drugih, što je zapravo najtragičnije, budući ni o čemu nemaju vlastito mišljenje.
Zbog čega ne bismo našu djecu poticali na razmišljanje, na iskazivanje vlastitih osjećaja? Neka im primjerice jedan Milan Kujundžić objasni na koji je način on naučio lijepo govoriti, koji je bio njegov put, kako je u tome uspio. Jednim je dijelom čovjek zaigurno genetski za to predodređen, međutim, to ipak nije dovoljno, postoji više faktora koji o tome odlučuju. Poslije Vlade Gotovca, osim spomenutog gospodina Kujundžića, ne mogu se sjetiti da sam ikoga čula da tako lijepo i jasno govori, znade artikulirati svoje misli.
Tragično je vidjeti koliko je hrvatski jezik zatrovan, i kako mlađe generacije sve više izbjegavaju bilo kakav razgovor. Preglasna glazba u kafićima također ne potiče na razgovor, no svatko je ionako zaokupljen dugotrajnim, no šturim dopisivanjem na svome pametnom telefonu. Glup čovjek na pametnom telefonu, eto nam naše sadašnjosti.
Televizijski nam izvjestitelji ne znaju da između riječi 'no' i 'međutim', ne postoji razlika, i tu grešku neprestano ponavljaju, a da ih nitko od TV urednika u tome ne ispravlja. Međutim, to je poput zaraze, postupno se širi, i sada već gotovo svi tako govore, jer većini je ljudi televizijski program jedini vjerodostojni učitelj; za drugoga ne znaju.
Devedeset posto ljudi u ovoj zemlji govori na taj način, i oni školovani, i oni neškolovani. Na što nam to ukazuje? Zar je uopće potrebno ponavljati?
Čini mi se kao da, općenito, dolazi do izumiranja jezika. Čovjek će se jednom opet pronaći u točki u kojoj je izgradio piramide, međutim ponovno ne znajući kako je to bio on, s obzirom da neće posjedovati pohranjen zapis, sjećanje na taj događaj. U kojoj god točki susretne nepoznato, to će biti on sam koji je sama sebe, vlastitim napretkom unazadio.



14.11.2014. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 08.11.2014.

PLACEBO

To je ona vrst samozavaravanja koje se, iz užitka, želi produžiti što je moguće više, jer znamo da nam ono u zrcalu u kojem se dodiruju i isprepleću naša imaginacija, mogućnosti i stvarna činjenja, umnožavaju sliku svih naših nastojanja, bila ona s jedne ili s druge strane stvarnosti.



Fil i ja, u našemu domu, od kutija za šibice gradimo zamišljeno zagrebačko naselje. Slažemo kutijice koje pretvaramo u kuće i raznobojni papir koji nam glumi ulice i dvorišta. Doimamo se poput zatočenika koji u nemogućnosti da izađu napolje, grade izvanjski svijet na stolu za objedovanje. U svakom slučaju, u svojoj imaginaciji zadržavamo se u pedesetak kvadrata stana iz kojeg jedno od nas nema potrebu izaći. Stvarni svijet postoji samo za ono drugo. Zajedno tvorimo mikrokozmos satkan, dijelom od maštanja, dijelom od zbilje. Ponekad, doduše, u različita vremena, jedno od nas se ponada da će ono drugo usvojiti njegov način, krenuti njegovim koracima, jer premda u dnu sebe osjeća da je to nemoguće, katkad se želja pojavi samo na tren. Jedna izgovorena misao, jedan pogled upućen u određenom pravcu, način na koji oko zatreperi, navedu ga da posumnja u svoj izbor, i to nas, oboje, nakratko obraduje.
To je ona vrst samozavaravanja koje se, iz užitka, želi produžiti što je moguće više, jer znamo da nam ono u zrcalu u kojem se dodiruju i isprepleću naša imaginacija, mogućnosti i stvarna činjenja, umnožavaju sliku svih naših nastojanja, bila ona s jedne ili s druge strane stvarnosti.
Tijekom naše igre, u sebi sabiremo sve što imamo, sve što nam je preostalo. Od mrvica lažne privrženosti, do neartikuliranih obećanja. Jer negdje smo po putu pomalo sve izgubili; i ponos, i nadu, i samopouzdanje. Možda će sad biti teže, budući da smo svjesni kako darove koje smo mislili da posjedujemo, nikada nismo ni imali, ljubav koja nas je obasipala poljupcima, pretvarajući se u oblik života bez čega, izgledalo je, ne možemo postojati. Ipak, tu je spoznaju mnogo lakše prihvatiti, zbog činjenice da, unatoč svemu, bez te zablude, ne bismo doživjeli tu količinu, istini nenadomjestive radosti. Dakle, čak i ono što realno ne postoji, kroz hinjenost rađa živahnim mladicama. Reći nekome da ga volite, i pokazivati mu to, pretvarajući se, čini se rađa jednakim osjećajima, kao kada doista mislite to što činite i kazujete. Rezultat je u konačnici podjednak. U tom trenutku, na neki način milujete srce budućeg junaka koji će se jednom, bude li saznao za vaš kukavički čin, posramiti zbog vaše prijetvornosti, no u sebi ostati istodobno i raskoljen i čitav.
Mi nikada nećemo biti u stanju u potpunosti razumjeti postupke drugih, i njihovo poimanje zbilje, što ne mora značiti da je, doživljajno, manje stvarno. Jer naša su maštanja pokatkad istinskija od naše stvarnosti.






08.11.2014. u 10:48 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 04.11.2014.

MODRICE

Od tada, kad god šećemo, a on bilo što govori, uglavnom se odmičem od njega kao da je kužan, da me kojim slučajem ponovno ne dohvati. U žaru pripovjedačke strasti niti ne primijeti da sam se od njega maknula na sigurnu udaljenost, dok ja hinim da razgledavam izloge.


Pripadate li i vi među one 'sretnike' koji imaju prilike, pri razgovoru sa svojim prijateljima, poznanicima ili kolegama (bez obzira na spol), osjetiti čvrstoću njihove desnice (ili ljevice), ovisno o strani s koje se, kad hodate, ili sjedite uz njih, nalazite? To mi je čak jedna od, rekla bih, najružnijih, ljudskih navika.
Nemali broj osoba s kojima dolazim u dodir, neprestano me grubo odguruje rukom, u nastojanju da mi, vjerojatno, što više skrene pozornost na ono o čemu govore. Mislim da nisu ni svjesni te svoje, po svoje sugovornike, itekako neugodne navade. Tako jedan moj dobar znanac, čak i tijekom vožnje, svakih nekoliko sekundi, desnom rukom čini pokret kojim kao da tjera od sebe roj osa, dok lijevom, uvijek mi se čini, pomalo nesigurno drži volan.
„Jesi čula…“, odguravanje rukom, „…išao sam doma i onda, na putu…“- ponovno ista radnja, i tako sve dok priča ne završi, a to doista zna potrajati; ovisno o dužini puta. U međuvremenu zbrajam masnice, s obzirom da već niču trenutačno, vjerojatno zbog učestalo ponavljana postupka, odnosno višegodišnjeg, mora se priznati-vrlo neobična nasilja nada mnom. Moja koža, očigledno, budući već navikla na 'tretman' grubošću, reagira istoga časa, moguće ne bih li što prije zaustavila teror koji se nad nad njom redovito odvija. Opis pokreta: dlan okrenut prema unutra, a vanjskim se sugovornika udara, kao lepezom, u podlakticu ili nadlakticu. Prsti se pri udarcu šire kako bi zahvatili što veću površinu pri udaranju. Ako ste pritom u vozilu, to može biti i pogodak u koljeno ili bedro, zapravo sve ono što se pri sjedećem položaju dade zahvati.
Ponekad imam potrebu vezati mu ruke za volan, no ipak, najčešće nakon nekoliko minuta, uzviknem „Ne diraj me!“, a po pogledu mogu zaključiti da uopće ne razumije o čemu govorim, već drži kako me smetaju dodiri kao takvi, zaključak koji, na žalost, ne rezultira korekcijom vlastita ponašanja. Uzalud objašnjenje da je razlog mojoj pobuni bol, iznimno neugodan osjećaj i napokon, kao rezultat svega, modrice, tako da sam od pojašnjavanja odavno odustala, s obzirom da se do sada pokazalo uzaludnim, a uglavnom je izgledalo kao da gluhom želim dočarati, primjerice, glasanje moga pas dok mu veterinari skraćuju kandže.
Pitam se kako se drugi nose s tom ružnom navadom onih s kojima dolaze u kontakt, jer ne mogu vjerovati da postoji netko kome to ne smeta. Možda bih trebala uzvratiti istom mjerom, no ja to zaista ne mogu i ne znam. To bi zasigurno izgledalo kao da se nastojim potuči, odnosno uzvratiti namjerno zadobiveni udarac.
Dogodilo se nedavno, da me je moj gore spomenuti znanac, u groznici opisivanja nekog događaja, toliko snažno mlatnuo, da sam još mjesec dana nakon toga nosila plavi, ljubičasti, oker, itd., trokutasti žig na nadlanici, koji je izgledao poput tetovaže, i mnogi su me, poneki u šali, a neki sasvim ozbiljno pitali zbog čega zadržavam taj veliki pečat (kao ulaznicu u diskoteku) na svojoj (hehe!), majušnoj ruci. Baš me je dobrano pogodio. Od tada, kad god šećemo, a on bilo što govori, uglavnom se odmičem od njega kao da je kužan, da me kojim slučajem ponovno ne dohvati. U žaru pripovjedačke strasti niti ne primijeti da sam se od njega maknula na sigurnu udaljenost, dok ja hinim da razgledavam izloge. U autu se, na žalost, nije moguće skloniti, tako da zamalo uvijek stradam, no odnedavno tijekom vožnje nastojim šutjeti, što tada ni njega ne potiče da govori, pa sam samim time, donekle pošteđena udaraca. Ipak se, dakle, znade dogoditi da određeno vrijeme prođem bez modrica, što nije nevažno, naročito ljeti, budući da ne bih voljela izgledati kao da me netko svakodnevno mlati, po zaista, za batinanje, katkad vrlo neobičnim dijelovima tijela.




04.11.2014. u 11:24 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se