H.A.D.L. by Stanka Gjurić

srijeda, 29.10.2014.

MARK

U šarenim, uskim bermudama od lateksa, hodao je plažom, lijep kao odmotani bombon. Kao dvanaestogodišnja curica u njega sam gledala kao u umjetničku sliku, budući nisam mogla s njime komunicirati, osim saznati njegovo ime i odakle je.


Kako bih ikada mogla zaboraviti Marka, jednu od mojih prvih -naizgled bez osobita razloga- upečatljivih djetinjih ljubavi? Upoznasmo se za moga ljetovanja sa školom u Dramlju. 'Where are you from?' - upitala sam ga, jedva se na to prisilivši, jer sam primijetila da na mene ne obraća naročitu pažnju. Momčić je, kao i ja, očigledno znao engleski, no kako se kasnije uspostavilo, mnogo manje od mene, ili je samo htio da tako izgleda. 'From Roterdam' odgovorio je bez ustezanja, ali i bez osvrtanja, zagledan u more u kojem su mu očigledno bile mnogo zanimljivije ribe za čiji je ulov pripremao udicu, tek perifernim vidom primjećujući svoju vršnjakinju do sebe. Smeđokosi dječačić od sunca posvijetljele, bakrene boje kosice, i osunčana, bakrenasta tena. U šarenim, uskim bermudama od lateksa, hodao je plažom, lijep kao odmotani bombon. Kao dvanaestogodišnja curica u njega sam gledala kao u umjetničku sliku, budući nisam mogla s njime komunicirati, osim saznati njegovo ime i odakle je. Uglavnom je pecao, i šetao po plaži, za svoju neodloživu aktivnost tražeći što pogodnije mjesto. Čak se i ne sjećam da sam ga uopće vidjela kako se kupa, dok sam se ja sa svojom ekipom, već poplavjela od boravka u vodi, nabacivala loptom, grohotom se smijući, ne bih li pridobila makar djelić njegove pažnju. Nalazio se u društvu starijeg brata, vanjštinom nimalo nalik njemu, i znam da sam pomislila kako to dijete mora da je posvojeno, jer nimalo ne sliči ni svojim roditeljima.
Nisam sigurna je li me percipirao kao nekoga tko se za njega zanima, ili mu je to bilo potpuno nebitno, budući da većini dječaka te dobi djevojčice nisu nimalo važne. No, ja sam o njemu konstantno razmišljala, kako za vrijeme doručka, i užine koja se uglavnom sastojala od paštete namazane na crnomu kruhu, koju su đaci svakodnevno donosili na plažu, u košarama, u trenucima kad je moj mali Holanđanin bio u kući ponad plaže na objedu s bratom i roditeljima, tako i u vrijeme večere i neposredno prije spavanja, kao i, naravno, po samome buđenju. Neprestano mi je bio u mislima. Ujutro, pri dolasku na naše mjesto uz gat, prvo sam njega tražila pogledom, i ako ga ne bih odmah ugledala, nisam mogla uživati u igri s prijateljima dok god nije došao. Jednoga se dana ipak nije pojavio, što me nagnalo na pomisao kako se vratio kući, što se na žalost pokazalo točnim. Zbog činjenice što se nisam uspjela s njime oprostiti, žalovala sam umalo kao da mi je umro netko vrlo blizak. Budući nismo razmijenili adrese, jedno smo za drugo, zaključih, time bili zauvijek izgubljeni.
Dugo nakon toga zamišljala sam kako putujem u Rotterdam, i tamo ga susrećem sasvim slučajno, na ulici, i iako sam do danas dvaput posjetila Nizozemsku, preciznije - Amsterdam, i to tek unazad desetak godina, u Markovu gradu nikada nisam bila.
Za razliku od mene koja ga se i danas nerijetko spomenem, on se mene zasigurno više ne sjeća. Zapravo sam iz njegova spomena vjerojatno nestala onog trenutka kada je otputovao iz Hrvatske, iako ni za vrijeme našega boravka u Dramlju po svoj prilici nije o meni mislio.
Još negdje u kući mojih roditelja čuvam priču o našemu susretu koju sam neprestano iščitavala u određenim periodima unutar nekoliko godina iza našega susreta, i bilo mi je drago što mogu pročitati misli djeteta kakvo sam bila tada, osjetiti senzibilitet djevojčice koja samo što nije ušla u pubertet, i koju je takvo iskustvo na poseban način obilježilo upravo zbog te činjenice. Premda me je čitanje tih davno ispisanih redaka o susretu s Markom, u određenoj mjeri rastuživalo, istovremeno je on sam, kroz taj zapisani spomen o našemu kratkom susretu, postao neodvojivi dio mene, jer sam svoje sjećanje na njega, na poseban način uspjela zadržati u sebi, izgleda, zauvijek.
Malo je takvih doživljaja vezanih uz ljude koji nam nešto znače i nakon toliko godina, premda s njima nemamo nikakva doticaja, a koje nosimo u sebi od davnina. Čak i kada te osobe nisu činile apsolutno ništa, već samo postojale toga trenutka kada smo bili i mi, na određenom mjestu, u njihovoj neposrednoj blizini, uspjele su u nama ostaviti neizbrisiva traga, jer smo ih na neobičan način zavoljeli. Iz stanovitog su razloga postali sastavnicom našeg življenja ponad same stvarnosti, u nekim elementima koje, moguće, nismo ni spoznali, a ako, i kada ih spoznamo, shvatimo da su upravo oni zaslužni za ishod određenih događanja, kroz postojanje u našemu sjećanju koje nismo do kraja imenovati, a koje upravlja našim postupcima tek kroz našu podsvijest. Tako je i taj maleni Mark kojeg se često i danas sjetim, naročito kad sam na moru, i kada ugledam sličan prizor našemu: dječaka na molu, i djevojčicu koja ga zadivljeno gleda, i možda kao i ja tada, s oprezom i nježnošću tananih paukovih nožica, dodiruje bijele, pahuljaste dlačice na njegovu zlaćanu potiljku.






Oznake: rotterdam, stanka gjuric

29.10.2014. u 13:40 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 24.10.2014.

PISMO

Ti si lahor koji odlazi i dolazi kad mu se prohtije, posve nenadano. Oluja u meni pomno odabire predjele koje će srušiti.


Moja kava jutros ima okus po tebi, odraslom dječaku koji je još jučer bio ovdje, i za kojim imam potrebu kao za luči. Kada bih prekoračila prag i uzela što ono što mi odnedavno, ohrabren nudiš, a što mi nije mi dopušteno uzeti, mogla bih svoju želju, a s njome i tebe, zauvijek izgubiti. Spojeni smo neraskidivim lancima koje smo jednom željeli potrgati premda smo i tada znali da je nemoguće, i s time se pomirili. Ti si lahor koji odlazi i dolazi kad mu se prohtije, posve nenadano. Oluja u meni pomno odabire predjele koje će srušiti. S tobom mogu biti bliska samo na distanci, ljubiti te tek pri rastanku. Svaki moj dodir u trenutku koji obilježava tvoje stizanje, ili naznačuje naše rastajanje, ostvareni je, premda nedovršeni praznik tvojih iščekivanja.
Znam sve tvoje navike, čitati ti misli, svaku tvoju radnju mogu predvidjeti unaprijed. Dok sjediš u mojoj sobi ispunjen dojmom koji tvoje pokrete prevodi na jezik ljubavi, stidim se svoje moći proizišle iz privilegiranosti srca, jednako kao i razuma, i želim je u sebi ugušiti. Ti koji tako nehajno, no ponosno koračaš do mojih vrata i ulaziš korakom onog kojem se žuri otići, zapravo si poput prikaze, svojevrsnog utjelovljenja čovjeka koji je nekada slično tebi, kroz ista ta vrata ulazio, i ostajao dugo zagledan u svoje misli koje su ga vodile predjelima daleko od onog za čime sam sama čeznula. Sve ono što ti nisam rekla, sve su te riječi u meni sabite i imam ti ih potrebu izreći, no kao da ne mogu. No, bi li ih uopće mogao razumjeti? Kako, naime, izraziti sebe kroz osjećaje koji nadrastaju potrebu za intimnim spajanjem, ili su je već odavno nadrasli? Ono što mi imamo nešto je mnogo više od toga, samo što ti to, zacijelo, nećeš nikada znati.
Za mene ćeš uvijek ostati dječarcem koji je noću, u snu, zazivao moje ime. Kad god pomislim na tebe prvo vidim plavokosog mališana u vunenom kaputiću, koji se uvijek osmjehuje, radosno dijete koje se nikada ni sa kim ne svađa, koje je u svojoj silnoj ljepoti i dobrosti na žalost bilo osuđeno na podosta težak životni put. Znam da je to na tebe imalo bitnoga utjecaja, na način da si se odviše povukao u sebe, pa tako i preda mnom koja sam ti (bila) jedna od najbližih, no možda je razlog tome upravo to što bijah svjedokom tragedije koja je sve nas koji smo ti bliski, također u određenoj mjeri obilježila. Ti si onaj koji, i kakav bi mogao biti, tek s ljudima koji ne znaju taj dio tvoje prošlosti, i tada si nalik na svoga oca koji je posjedovao iskonsku dobrotu i čistost, zbog čega sam ga obožavala. Voljela bih da budeš poput njega koji je, samo postojeći, davao. Ti to možda, zbog svega spomenutog, ali i mnogo čega što ne znam, ne možeš, i stoga se samo osmjehujem na sve tvoje izgovorene želje, ne mogu ti zamjeriti, no -prije svega- ne mogu si dopustiti da ostanem bez tebe, odnosa kakva smo uspjeli izgraditi.




Oznake: pismo

24.10.2014. u 16:44 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 22.10.2014.

NOSTALGIJA ZA PREKLOPNIM MOBITELIMA

Kao da nitko ne pita kupce što oni žele. Čak su i mobiteli prilagođeni starijoj populaciji pametnije dizajnirani od bilo kojih drugih, jer kao da se smatra da je praktičnost potrebna isključivo starijim osobama, dok će se mlađi već nekako snaći.


S nostalgijom se prisjećam starih modela mobitela, daleko praktičnijih od današnjih tzv. pametnih telefona koji vrlo lako iskliznu iz ruku, a o nefunkcionalnosti i kompliciranosti touchscreena da i ne govorim. Pitam se je li moguće da ne mogu izmisliti nešto racionalnije od modela koji se trenutno nalaze na tržištu, tip mobitela koji bi dobro ležao u ruci, s kojim bi se lako rukovalo, a da pritom lijepo i izgleda. Današnji su telefoni tek privlačna izgleda, i to samo na prvi pogled, međutim apsolutno su nepraktični, barem je takvo moje iskustvo. Moderni dizajn kao da se oslanja isključivo na minimalističku eleganciju. Čak je i nekadašnji Blackberry s tipkama na dodir koje je bilo potrebno nešto jače stisnuti da bi se unutarnjom vibracijom pokrenulo određeno slovo, bio mnogo bolji od bilo kojeg današnjeg modela. Ipak su mi bili najdraži preklopni mobiteli. Zapravo me čudi koliko se svi proizvođači koncentriraju isključivo na vanjski izgled mobitela, a mnogo manje na uporabljivost. Mobitel koji vam lako ispadne iz ruku ukoliko nema pripadajuću košuljicu, ali i oblikom nepodesan za lagodno baratanje, može biti tek ograničeno prihvatljiv proizvod. Oni koji danas kreiraju njihov dizajn, kao da su koncentrirani ponajprije na atraktivnost u izgledu.
S preklopnim mobitelom rijetko vam se kada moglo dogoditi da pogrešno nazovete neki broj, ili da nekoga nazovete zabunom, dok vam se s današnjima to može dogoditi ukoliko ste zaboravili pravilno podesiti ekran. Kada pak pišete poruke, vrlo se lako može desiti da stisnete pogrešno slovo, dok se kod klasičnih tipki to nije događalo nikada, ili pak vrlo rijetko.
Kučište današnjih pametnih telefona trebalo bi biti presvučeno gumom, kako bi što bolje prianjalo uz dlan, i svakako bi trebalo biti deblje od tanane čokoladice, zbog kompaktnosti, što nužno ne znači da će biti i teže, ali opet dovoljne težine da nemate osjećaj da u ruci držite pero. Čak bi sa strane mogli imati i nekoliko malih utora za prste.
Kada bi postojao mobitel tipa Motorola RAZR V, za kojom i danas čeznem, premda je mogu u nekim trgovinama još uvijek nabaviti, no s njome se ne mogu bežično povezati s Internetom, takav bi tip bio idealan u smartphone verziji. Osim svega, vi na današnjim pametnim mobitelima, po danu, ukoliko se ne nalazite u debeloj sjeni, uopće ne vidite što je na zaslonu. Kao da nitko ne pita kupce što oni žele. Čak su i mobiteli prilagođeni starijoj populaciji pametnije dizajnirani od bilo kojih drugih, jer kao da se smatra da je praktičnost potrebna isključivo starijim osobama, dok će se mlađi već nekako snaći. No, mislim da nitko, a naročito mladi koji ipak najčešće šalju tekstualne poruke, ne žele gubiti vrijeme na pisanje koje traži suludu usredotočenost na tipke. Prema tome ne vidim razlog zbog čega su takve kakve jesu, i zašto moraju biti na dodir. Svaka novina ne jamči nužno i kvalitetu. Ili neka nam barem daju mogućnost odabira, da možemo birati između pametnog telefona s ekranom osjetljivim na dodir i onog sa standardnim zaslonom.




Oznake: mobiteli, smartphones, pametni telefoni

22.10.2014. u 13:32 • 1 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 19.10.2014.

PROCJENITELJ

Kad ljudski snovi promaše svoj cilj i dotaknu jezgru neostvarivosti, on će u tome redovito sagledati neuspjeh, jer zadovoljstvo sretnim promašajem umijeće je koje ne poznaje.


Nerijetko manjkavo iznesena tvrdnja vezana uz čovjekovu mogućnost ostvarivanja svega onog što odista želi, samo je površno dotaknuta bit izvanredne ljudske sposobnosti da i bez imalo truda postigne zamišljeno.
Možete li se ubrojiti u one koji su uvjereni da će doći do onog za čim žude, koji u to nimalo ne sumnjaju? Razlika između onih koji su sigurni u realizaciju svojih htijenja i onih koji se njihovu obistinjenje tek nadaju, je kao između nepogrešiva predskazanja i slijepa nagađanja.
Mnogi od nas od rana nauče prepoznati količinu svoje usmjerenosti na određeni cilj, kao i sposobnost dosezanja istog, zbog čega se ne pitaju je li ono čemu teže, ozbiljivo, već hoće li time biti zadovoljni kada se jednom ostvari.
Naši se snovi ispunjuju kada ni djelićem svoga bića u to ne sumnjamo, o čemu ne odlučuje naša volja, već nedokučivost naše unutarnjosti. Rekla bih da svi snovi za koje instinktivno osjećamo da ih ne želimo ostvariti, uglavnom budu na vrijeme zaustavljeni na razini ugode zamišljenog, premda tu neželjenost u sebi nikada ne osvijestimo. Jednako držim da većina nas naprosto posjeduje urođenu moć razlikovanja snovitosti zbilje, od zbiljnosti izmaštanog, i živi u harmoniji s tim veličanstvenim predosjećajem koji ih vodi kroz njihovu iskonsku, neobmanjivu bit. Međutim uvjerljivost ljudskih želja ponekad ovisi i o darovitosti prepoznavanja vjerojatnosti njihova obistinjenja. U nama se najčešće neće razviti čežnja za onim za što intuitivno osjećamo da nije naš zacrtana, sudbonosna predodredivost. Naše naoko podjednako snažne želje, u svojoj supstanci vjerojatnog, mogu biti dijametralno suprotne; svaka će sebe zanijekati ili priznati kad stigne čas da same sebe objelodane.
Čovjek će, kada i nije osobito darovit za raspoznavanje kapaciteta ostvarivosti vlastitih snova, svojim stilom života dokazati da ono za čime je žudio, a nije se ispunilo, nije ni bilo ono čemu je nagonski težio. Premda se nerijetko dogodi da unatoč realizaciji svoje želje, nije zadovoljan postignutim, to mu iskustvo omogućuje sagledati sliku zahvaljujući kojoj će, u svojim nadolazećim prohtjevima, moći raspoznati potencijalnu krivotvorinu.
Neostvarivanje njegovih htijenja između ostalog često ukazuje da je svoju nakanu nadrastao nečim daleko važnijim, čega nije ni svjestan, niti će možda ikada biti, jer put kojim kroči, od njegove ga namjere ponekad zna uspješno udaljiti.
No on će, na žalost, malokad biti zahvalan na neostvarivanju željenog, ali će se bez ustezanja pokloniti svemu onome što je slijedilo njegovu zamisao, ma kako se činila pogrešnom. Kad ljudski snovi promaše svoj cilj i dotaknu jezgru neostvarivosti, on će u tome redovito sagledati neuspjeh, jer zadovoljstvo sretnim promašajem umijeće je koje ne poznaje, s obzirom da ga takvim ne uspijeva spoznati. Ne jednom će loše procjeniti i odabrati ono što mu ne pogoduje, te biti ushićeniji, što je teže dosegnuo svoj cilj, no jednako će tako biti silno utučen ako ustanovi da dostizanje istog nije vrijedilo truda. Jer katkada on je jednostavno samo loš procjenitelj.









Oznake: procjena, procjenitelj, stanka gjuric

19.10.2014. u 10:11 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 16.10.2014.

SIZIFOV POSAO

Za rješavanje jedne od današnjih obaveza, potrebna mi je potvrda da sam ja koja tražim potvrdu, doista ja, ali prije toga trebam nabaviti potvrdnicu da sam među živima, zatim priznanicu o toj potvrdi, te potvrdu o preuzimanju potvrde, ali i potvrdu potvrdine potvrde, te dokaz da doista hoću to što tražim.


Bez obzira što se danas do mnogih potvrda već može doći elektronskim putem, još uvijek postoje one tvrdokorne, do kojih se ne može drukčije, nego osobnim preuzimanjem na nekom od milijardu hrvatskih, beskrajno šarmantnih šaltera. Za rješavanje jedne od današnjih obaveza, potrebna mi je potvrda da sam ja koja tražim potvrdu, doista ja, ali prije toga trebam nabaviti potvrdnicu da sam među živima, zatim priznanicu o toj potvrdi, te potvrdu o preuzimanju potvrde, ali i potvrdu potvrdine potvrde, te dokaz da doista hoću to što tražim.
Ne dešava se često, ali ponekad se dogodi da me u jednom danu zatekne nekoliko obaveza koje želim što prije obaviti, kao što je popravak računala, zamjena kuhinjske mješalice, i slično, no među njima se zatekne i jedna od, dakle, onih obveza koje je naprosto nemoguće obaviti u istom danu, a najčešće za to nije dovoljan ni cijeli tjedan. Primjerice, hitno vam je potrebna priznanica za dobivanje određene iskaznice, no kako biste dobili papir broj 1, trebate čekati srijedu, jer ste u ponedjeljak, kada ste stigli u za to određenu ustanovu, ustanovili da službenika nema na poslu. Idući dan saznajete da su tajnik i ostatak činovnika bili na proslavi obljetnice ustanovljenja te ustanove, no postoji jedan mali propust: zaboravili su izvjesiti obavijest da taj dan neće raditi.
Vi, dakle, čekate srijedu, s obzirom da rade samo da je se stranke primaju tek svaki drugi dan (tri dana u tjednu), no kako u srijedu stižete u vrijeme njihove pauze koja se nepredviđeno produžuje na sat vremena, a iza čega već imate drugu obavezu, primorani ste, ne radeći ništa po pitanju daljnjeg riješavanja zahtjeva za primitak dokumenta, čekati petak, budući da do drugog papira možete doći tek nakon što dobijete prvi.
Čini vam se kako je gotovo nemoguće prikupiti sve papire koji su vam potrebni, otprve pogoditi mjesto gdje treba predati određeni dokument, jer vas šalju od jedne do druge institucije, a ovi opet natrag k onima koji su vas poslali k njima, pri čemu ni Internet mnogo ne pomaže, jer nerijetko obiluje pogrešnim obavijestima ili tek poluinformacijama. Unaprijed me hvata jeza pri pomisli što sve moram učiniti da bih riješila neke od neodloživih nadolazećih obveza u ne tako dalekoj budućnosti.
Za neke je pak potvrde potrebno sakupiti toliko papira, kao da, u najmanju ruku,tražite drugo državljanstvo. Kada na koncu prikupite sve što vam je potrebno, ustanovite da je nekom od tih papira u međuvremenu istekao rok, jer treba nositi datum, odnosno oznaku mjeseca u kojem predajete određeni zahtjev, što vas vraća na početak, jer trebate novu potvrdu koja produžuje cjelokupno čekanje. Uzeli ste broj, i opet čekate da vas pozovu, međutim kad na vas dođe red, već je na žalost iskteklo radno vrijeme. Čega se god uhvatili, kao da trčite u mjestu. Kad na koncu ipak obavite to što ste trebali, ustanovite da vas isti postupak čeka ponovno za tri godine. Zbog čega? Nije naznačeno.




Oznake: Birokracija, potvrde

16.10.2014. u 16:27 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 12.10.2014.

LJUBAVNO UDVARANJE I STVARNE MOGUĆNOSTI

Na koncu ne mogu da se ne zapitam: jesmo li svi mi, stariji od četrdeset, ili većina od nas, senzitivno, i ukusom, zapeli negdje, u tridesetima? Naša tijela stare, ali stare li i naša čuvstva? Ne bih rekla. No, je li moguće razdoblje u kojem ona ipak jednom odumru, a da to nije vrijeme u kojem zaboravimo sebe?


Nisam nikada pomišljala da ću jednom postati zanimljiva muškarcima treće životne dobi. Doduše, i kad sam imala dvadeset, udvarali su mi se muškarci od pedeset, tako da me to, s obzirom na godine u kojima se danas nalazim, i ne bi trebalo osobito čuditi. Ponekad se ipak zapitam odakle im toliko smionosti, no odmah si dadem i odgovor: nemaju što izgubiti. Grubo je reći, no netko tko je prevalio sedamdesetu ili osamdesetu, ne može izgubiti čak ni ponos, budući da se u skladu sa svojim nerealnim očekivanjima, pod uvjetom da ih je svjestan, toga unaprijed oslobodio.
Jesu li su podosta stariji muškarci toliko smjeli u svome pristupu ženama, dakle, zbog činjenice, da u ljubavi više nemaju što proigrati, te svaki njihov pokušaj unaprijed može biti, već zbog same hrabrosti pokušaja, pobjeda, ili njihovo samopouzdanje raste proporcionalno s njihovim godinama? Leži li varka koju im je priroda namijenila, grubo se s njima našalivši, u činjenici što se nakon određene dobi teže prepoznaju onakvima kakvi doista jesu, te stoga pred sebe postavljaju ljubavno nedostižne ciljeve? Vide li možda ostarjeli ljudi sebe i dalje onakvima kakvi su bili u mladim danima, pa odatle njihova osvajačka odvažnost?
Dok mi se s jedne strane udvara prekrasni tridesetogodišnjak, s druge privlačan muškarac srednje dobi, s treće mi strane, u mojoj samoljubivosti, gotovo idiličnu sliku narušava umalo stogodišnjak. To me vraća na pitanje: da li ljudi, poglavito muškarci, s godinama, u pogledu svog fizičkog izgleda gube kriterije, ili je njihovo ponašanje, vezano uz udvaranje, isključivo rezultat pogrešne predodžbe o sebi? Znam da si primjerice osamdesetogodišnjak, bogat kao Krez, može dopustiti da se udvara ženi od dvadesetak godina, zbog pokrića u bogatstvu, i primjeri iz života nam pokazuju kako u tome ima uspjeha, no muškarci o kojima ja govorim, djeluju samo na temelju dvoga: nerealna doživljaja sebe, ili blefa.
Čak se i ja doživljavam znatno mlađom no što jesam, premda to nije razlog da se nastojim dopasti dvadesetogodišnjacima, niti se s njima vidim u bilo kojoj kombinaciji, no prebacim li se u dob u kojoj samu sebe doživljavam, dakle desetak godina mlađom, tada se vrlo lako mogu zamisliti s nekim znatno mlađim, i u tome ne vidim nikakav problem.
Ponekad mi se čini kao da sam zapela negdje u tridesetima, na što me najčešće podsjeća srce koje je, barem osjećajno, zacijelo zaglavilo u toj dobi. Za sada izgleda da u tom pogledu ne stari. Uglavnom mi se sviđaju muškarci te dobne skupine, no ima li ičeg prirodnije od obožavanja zrele mladosti, unatoč tomu što je koračanje ukorak s godinama koje ste dobrano premašili, iz razloga koje ne trebam posebno navoditi, podosta nemilosrdno. Osim toga, kako bismo, ukoliko se nismo imali priliku zaljubiti u (muškarčev/ženin) duh, mogli voljeli izrazitu fizičku neprivlačnost (koja, naravno, nije, odnosno ne mora biti rezultat starosti, ali joj starost nije ni pomogla) osim ako nije uz nas stasala, kao što je to slučaj u dugogodišnjoj vezi ili braku u kojem zajedno (o)starimo!
Međutim, jesmo li mi naše srce, osjećaji, aspiracije, bez obzira što smo sazdani od emocija kojima, kroz naš ukus, utemeljujemo odnos prema sebi i drugima? Teško se oteti dojmu kako je čovjeku, posebno kad je o toj vrsti odabira riječ, vješto nametnuto što bi trebao željeti i kada. Ljudi se nastoje ponašati u suglasnosti sa svojom dobi, ili u skladu s očekivanjem okoline, mimo toga kako se osjećaju, jer ih njihova bojazan, ali i licemjerje priječi da priznaju svoje stvarno unutarnje stanje prema kojem bi možda i mogli u stanovitoj mjeri živjeti. Ali ne bez teškoća; jer sve je podređeno tom umjetno stvorenom redu koji se priklanja, uza sve to, prirodnom poretku gdje za sve postoji mjesto u za to određeno vrijeme. Prema tome shvaćam razlog njihovoj prijetvornosti i čak je podržavam upravo stoga što je razumijem.
Na koncu ne mogu da se ne zapitam: jesmo li svi mi, stariji od četrdeset, ili većina od nas, senzitivno, i ukusom, zapeli negdje, u tridesetima? Naša tijela stare, ali stare li i naša čuvstva? Ne bih rekla. No, je li moguće razdoblje u kojem ona ipak jednom odumru, a da to nije vrijeme u kojem zaboravimo sebe?




Oznake: ljubav, godine, starost, mladost

12.10.2014. u 12:33 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 07.10.2014.

OPASNOST, BICIKLISTI!

Biciklisti su nečujni, pojavljuju se nenadano, kao kamikaze, a ovi zagrebački gotovo nikada ne najavljuju svoj prilazak zvonjenjem, i nerijetko se zalijeću u ljude, sigurnošću onog tko ne uočava ikakve prepreke. Oni ne mogu predvidjeti naš korak, dok pratimo svoga psa, ili hodamo sami, svejedno, vozimo dječja kolica...


Iskreno volim ovaj moj Zagreb, no zašto bih u njemu morala poginuti na nogostupu, pogođena jurećim biciklistom koji mi dolazi s leđa? Zbog čega bih se neprestano trebala osvrtati da provjerim približava li mi se srljajuća prijetnja u vidu koturaša, ili se mogu počastiti još pokojim nesputanim korakom? Ili ipak moram gaziti strogo pravocrtno, dok me potencijalni bezumnik ne mimoiđe? Šetati mojom ulicom, po uzanu pločniku neoznačenu za vožnju bicikala, gdje svakodnevno prođem po nekoliko puta, opasnije je nego hodati kolnikom. Da hodam po cesti, barem bih iza sebe čula aute, i ako bi bilo potrebno, stala u stranu. No, zašto bih ja, kao pješak hodala cestom? Neka se biciklisti voze njome! Neka za njih vrijede pravila kao za motore, dok god na trotoaru nije označeno mjesto kojim mogu jurcati koliko ih volja.
Jutros se jedan takav skoro zabio u povodac moga psa. Začula sam samo pomalo jezivu škripu kočnica, i odjednom s desna ugledala mladića na svom ušminkanom, mutavom 'dvokotačcu', koji nosom dere nebo, i kojem, iznenađena i zbunjena automatski govorim 'Oprostite', dok će on na to, sa slušalicama u ušima 'Sve je u redu', kao da sam ja kriva što je do toga došlo, umjesto da je on taj koji se ispričava. No, nije mi potrebna isprika, već red, odnosno netko tko će ga provoditi!
Biciklisti su nečujni, pojavljuju se nenadano, kao kamikaze, a ovi zagrebački gotovo nikada ne najavljuju svoj prilazak zvonjenjem, i nerijetko se zalijeću u ljude, sigurnošću onog tko ne uočava ikakve prepreke. Oni ne mogu predvidjeti naš korak, dok pratimo svoga psa, ili hodamo sami, svejedno, vozimo dječja kolica… Ponašaju se kao da su vladari svemira, arogantno, suviše samouvjereno, dok god ih možda same ne dopadne uloga pješaka. Čovjek se s razlogom zapita - zapadne li ih uopće, odnosno jesu li ikada odista iskusili što u Zagrebu znači biti pješak? Jer da su na svojoj koži osjetili probleme pravih pješaka, dakle ne onih što hodaju samo Bogovićevom, Tkalčićevom i trgovačkim centrima, ne bi se više, u vožnji, ponašali isto. Ili možda ipak bi. Moguće se njihovo pješačko iskustvo uglavnom svodi do hodanja od mjesta za parkiranje do kućnih vrata, posla ili kafića, a to je najčešće tek dva, tri metra.
Svatko onaj tko je bio u Nizozemskoj mogao je primijetiti njihovu besprijekornu organiziranost. Koliki je trud morao biti uložen u osmišljavanje prometa i prometnica, kako bi se postiglo neometano funkcioniranje svih vrsta prometala, od bezmotornih do motornih, i time došlo do, kako se danas čini, samog savršenstva! Na mudar su način odijelili prometovne potrebe svih sudionika u kretanju, a svima dali ono što im treba u njihovim za njih specifičnim prohtjevima. Biciklistima tamo, primjerice, nije mjesto na pločniku, već na cesti na kojoj ima sasvim dovoljno mjesta za sve, i svaki je tip vozila, od automobila, motorkotača do kočije i bicikla, smješten u pripadajuću mu traku. Imate osjećaj da biste se mogli voziti i da ste slijepi, koliko se doimlje, i jest, sigurno. Za razliku od ovih prostora, tamo se vozači međusobno poštuju, i izrazito paze jedni na druge, kako se ne bi doveli u opasnost. Takav red, disciplina, i napokon osjećaj slobode koji proizlazi iz osjećaja neugroženosti, rezultira blaženstvom kakvo dugo nisam osjetila tijekom vožnje na biciklu. Bilo je to zaista istinsko uživanje.
Svjesna sam toga da mi to ne možemo postići, premda bismo na mnogim mjestima gdje širina ceste to dopušta, mogli, no mi zato dozvoljavamo tamo gdje uskoća pločnika to ne dopušta. Možda bismo našim biciklistima trebali narediti da za sebe (ili za bicikl), vežu zvona, nalik na ona koja nose švicarske krave, da bismo ih mogli čuti, barem mi koji nismo gluhi, kada nailaze. Toga, doduše, nema još nigdje u svijetu, ali s obzirom da ne znamo bolje, mogli bismo ipak uvesti u upotrebu. Loše smo uvijek u stanju uvoziti, dok se svega dobrog odričemo. Ako već nemamo vlastitih pametnih ideja, zašto ih ne preuzmemo od zemalja koje nam ih nude besplatno, vlastitim primjerom?
I zato apeliram na vas koji ste za to zaduženi, da nešto poduzmete, jer ovo što je sada na snazi je samo mrtvo slovo na davno umrlom papiru. Sve one koji (poput luđaka) voze po pješačkim stazama nepredviđenim za vožnju trebalo bi ozbiljno novčano kažnjavati, pa makar to značilo da se po svim kvartovima rasporede policajci po uzoru na engleske Bobije od kojih će nekolicina biti zadužena isključivo za to. Vi koji o tome odlučujete, ne čekajte da netko vama blizak teško strada, kako biste tek tada nešto poduzeli. Za sada izgleda kako nam nisu dovoljne samo smrtonosne prometnice, već smo ih nadopunili i po život opasnim pločnicima.




Oznake: Zagreb, biciklisti, biciklističke staze, milan bandić, Nizozemska

07.10.2014. u 14:11 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 03.10.2014.

OKUSI

Odbijanje tako specifične vrste hrane kao što je paradajz i paprika, u mom slučaju, proizlazi iz spoznaje o njihovu, za mene, vrlo neprivlačnu okusu, kakvim se pokazao sve do danas, unatoč tome što rajčica čak ni svojim oblikom ne može odbijati, kao ni rasna, zelena paprika, međutim prikriveni je kušač u meni, u djetinjstvu nije želio probati, znajući da mu okusom ne odgovara.


Koliko ste puta čuli rečenicu: 'Ovo ima okus po zemlji.'? Ja, mnogo puta, a vjerojatno sam je i sama u nekim prilikama izgovorila. Samo na temelju usporedbe sa zemljanim okusom, budući, jasno, u djetinjstvu zaista svašta stavljamo u usta, a najčešće je to upravo zemlja, ne bi bilo nikakvih nepoznanica, no nije mi namjera zaustaviti se na tome, budući da kroz usporedbe s okusima koje nikada nismo osjetili, ne kompariramo na temelju zamišljenog ili izmišljenog, već stvarnog osjećaja, kao i kada nešto uspoređujemo s okusom onog što smo već jednom probali.
No, jeste li se ikada upitali kako ljudi znaju da nešto ima okus po onome što nikada nisu probali? To može biti, primjerice blato, staklo, trava, cvijet, od čega smo se, barem s jednim od nabrojanog, putem naših znatiželjnih usta, zasigurno susreli u svome djetinjstvu. Međutim, mnogo toga navedenog, kao i onog nespomenutog, nismo nikada kušali, a ipak smo nerijetko u stanju usporediti neprobanim, prilikom uzimanja određene hrane.
Jesu li u kolektivnoj ljudskoj svijesti upisani svi okusi s kojima su se susretali naši preci, ili postoji neki drugi orijentir prema kojima ih uspoređujemo, a s kojima u svome životu nismo imali dodira? Pamte li se, okusi, na staničnoj razini?
Sjećam se, kad bijah mala djevojčica, imala sam izraziti zazor od rajčice. Činilo sa da unaprijed znam njezin okus, i nipošto je nisam željela probati. Mnogo godina kasnije, kao odrasla, upustila sam se u taj 'eksperiment' i zaključila, da je upravo onakav kakav sam mislila da jest. 'Slučaj' o s paradajzom je završio na način da ga nikada nisam uspjela zavoljeti baš zbog tog intuitivno prepoznatljivog okusa, koji se, dakle, pokazao točnim.
Mnogi će reći, što je istina, da posjedujemo otpor prema određenoj vrsti hrane stoga što smo još u majčinoj utrobi na neki način predodređeni za određeni tip hrane, ili pak smo genetski determinirani, što zasigurno ima najvećeg utjecaja, međutim nisam sigurna da se moj primjer s paradajzom, u potpunosti može iščitati samo kroz zakonitost nasljeđivanja. Svaka odbijanje hrane u mome djetinjstvu, koju nisam niti nastojala kušati, moju je majku dovodilo do ludila, jer bi govorila kako ne mogu znati kakva je okusa nešto, dok to ne probam, no kvaka je u tome da mi to najčešće znamo, ili točnije rečeno: osjećamo. 'Nece kozobaja! Nece kozobaja' govorila bih, kao dvogodišnjakinja, snažno odmahujući glavom, kako mami ne bi palo na pamet da pokuša ugurati komadić rajčice u moja čvrsto stisnuta usta.
Odbijanje tako specifične vrste hrane kao što je paradajz i paprika, u mom slučaju, proizlazi iz spoznaje o njihovu, za mene, vrlo neprivlačnu okusu, kakvim se pokazao sve do danas, unatoč tome što rajčica čak ni svojim oblikom ne može odbijati, kao ni rasna, zelena paprika, međutim prikriveni je kušač u meni, u djetinjstvu nije želio probati, znajući da mu okusom ne odgovara.
Daleko od toga da bih spomenuto ubrojila u ekstrasenzorne sposobnosti, nego se to, između ostalog, uklapa u mogućnost naše percepcije, o čemu sam već pisala na ovome blogu, a što je kod svakog čovjeka različito.
Koncentriram li se malo bolje, ovog bih trenutka mogla zamisliti okus mojih prozorskih zavjesa, ili platna umjetničke slike. Zapravo mislim da je s okusima isto kao i s mogućnošću (bilo kojeg drugog) predosjećaja, a naročito onog vezanog uz životna zbivanja: nakon niza iskustava, bez obzira na pripadajuću kategoriju, u stanju smo predvidjeti nešto što ni po čem nema dodira s onim što nam se kroz život događalo, međutim u sebi nosi okosnicu realnih mogućnosti, iz čega se intuitivno određujemo prema nastupajućem događaju, ili mogućoj prijetnji. Rekla bih da je isto i s okusima. Nakon što smo toliko toga kušali, od hrane do svega onog s čime mogu doći u dodir naš jezik i nepce, ispleli smo nit po kojoj, mentalno pužući, dolazimo do potrebnih odgovora, pod uvjetom da to želi naš unutarnji ustroj; svi su ti okusi pohranjeni u nama, samo im trebamo dopustiti da ponekad isplivaju na površinu kako bismo se s njima zbližili barem na jednoj od više ponuđenih nivoa.




Oznake: hrana, okusi

03.10.2014. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 01.10.2014.

LEGALIZACIJA INCESTA - 'Piramida', 30. rujna 2014.

Sama činjenica da je netko u krvnoj vezi ne stvara imunost na tu vrst osjećaja, jer dok god s osobom niste imali priliku razviti rodbinski odnos, niste u stanju razviti ni osjećaj te vrste bliskosti koja bi vas odvratila od mogućnosti zaljubljivanja.


Potaknuta jednom od tema u sinoćnjoj emisiji 'Piramida', voditeljice Željke Ogreste, pod -otprilike-nazivom: 'Legalizacija ljubavnih veza između braće i sestara, o čemu se trenutno raspravlja u Njemačkoj', želim o tome napisati svoje mišljenje. S obzirom da se nitko od gostiju nije dotakao stvarnog problema, vjerojatno ne znajući odakle je zapravo potekla ideja njemačkih vlasti da se takva ljubav, zakonski legalizira (pretpostavljam, na način da mogu stupiti u građanski brak, jer bi li moglo biti drukčije?), sama, zdravorazumski zaključujem, iz upoznatošću s onim što svatko zna, ili bi barem trebao znati, slijedeće: da se nerijetko događa, da mnogi ljudi tek nakon što započnu vezu, saznaju da su brat i sestra, odnosno upoznaju se tek u dvadesetoj, tridesetoj godini, ili kasnije, i kako se taj problem rješava samo odgovorom na pitanje: na koji im način dopustiti da sačuvaju svoju ljubav, a ne kako im je zabraniti, jer se u nekim zemljama znalo dogoditi i da završe u zatvoru.
Čovjek će se rijetko kada moći zaljubiti u osobu s kojom je živio odmalena, no čak i u uobičajenim uvjetima, dakle zajedničkog odrastanja, postoji mogućnost da se među sestrama i braćom razvije određeni devijantan oblik ljubavi koji nerijetko bude zamaskiran iskazivanjem pretjerane posesivnosti, ali to se događa rijeđe i nije prečesto iskazano kroz želju za spolnim općenjem, ili kroz njegovo ostvarivanje, iako, naravno, dolazi i do toga. Civilizirano društvo s vremenom je u nama uspješno izgradilo obranu od te vrste nepoželjnosti, a ako se to pokatkad i dogodi unutar obitelji, među pojedincima koji zajedno odrastaju, ili su odrastali, tada je skriveno i za to se najčešće ne sazna.
Zamislite da, na primjer, doznate kako ste brat ili sestra vašeg sadašnjeg partnera s kojim ste nedavno započeli vezu, a koje su jednom davno, još dok ste bili bebe, razdvojili, ili ste naprosto djeca istoga oca ili majke, no jednako tako, cijelo ste vrijeme živjeli odvojeno, i ne znajući jedno za drugo, i odjednom vam je zbog tog otkrića, zabranjeno da budete zajedno na način kako biste to vi željeli. Bi li takvo saznavanje bilo dovoljno da se odljubite, ili biste nastavili s odnosom neopterećeni tom spoznajom? Samo bi licemjeri mogli tvrditi kako bi istog časa prekinuli vezu, mada zapravo nitko od nas ne može znati kako bi se ponašao u određenoj situaciji dok mu se ona samome ne dogodi.
Sama činjenica da je netko u krvnoj vezi ne stvara imunost na tu vrst osjećaja, jer dok god s osobom niste imali priliku razviti rodbinski odnos, niste u stanju razviti ni osjećaj te vrste bliskosti koja bi vas odvratila od mogućnosti zaljubljivanja. Kada se jednom već dogodila ljubav, ona neće nestati samo zbog toga što ste odjednom svjesni da ste u bliskome rodu. Malo će koga u toj situaciji isto saznanje zgroziti, na način da odmah prekine vezu, ili je niti ne započne, unatoč tome što prema toj osobi osjeća izuzetnu fizičku privlačnost. Čak je i znanstveno dokazano kako se ljudske jedinke po krvnoj vezanosti, seksualno privlače mnogo više od ostalih, stoga što ih vjerojatno privlači sličnost u njima koju oni prepoznaju na instinktivnoj razini. Doduše, čovjek može kontrolirati svoj spolni nagon, međutim ne i hoće li se, ili ne, zaljubiti, no hoće li se to dogoditi prije no što smo saznali da nam je netko brat ili sestra, ili kasnije, posve je nevažno, jer zaljubljivanje, kao ni spolni nagon ionako ne proizlazi iz činjenica vezanih uz tu vrst spoznajnih pojedinosti.
Tim bi ljudima, dakle, također trebalo omogućiti, kao i svima drugima koji se vole, da ako to žele, ozakone svoju vezu i žive zajedno, a koliko mi je poznato, u nekim državama SAD-a je to dopušteno, pod uvjetom da nemaju spolni odnos, i ne stvaraju potomstvo. Međutim, kao i u mnogočemu drugome, i u toj zakonskoj odredbi postoji rupa, odnosno zakonodavstvo pri tome svjesno 'zažmiri', dajući ljubavnicima mogućnost da sami odluče što će činiti unutar svoja četiri zida, jer ionako nitko neće zavirivati u njihovu postelju i provjeravati što rade.
Gosti u Ogrestinoj emisiji svi su odreda govorili kako je takva pojava neprirodna, i jest ako se promatra s njihova aspekta. Možda ih je donekle zavaralo pitanje, budući u uvodu nije bila objašnjena opširnost problema, premda možda nije ni trebala biti, jer su budući učesnici uvijek upoznati s temom koja slijedi, tako da se za nju imaju vremena pripremiti. S obzirom na količinu odbojnosti koju se izrazili prema incestu, moguće da se o konkretnoj temi, vezanoj uz Njemačku, i nisu informirali, budući su imali unaprijed stvoreno mišljenje. Iako bi to od njih bilo logično očekivati, ipak, shodno navedenom, nisu ni došli na ideju da bi razlog spomenutoj pojavi mogao biti upravo ovaj: prekasna spoznaja o srodstvu, i donekle je neoprostivo što tu mogućnost nisu uzeli u obzir.
Svugdje u svijetu, ili njegovu velikom dijelu, postoji ista mogućnost, da se osobe, bliske isključivo po krvi, međusobno zaljube, do čega, ponavljam, dolazi stoga što nisu upoznati s tom činjenicom, ili ukoliko su upoznati, iz razloga što nisu odrastali zajedno, to saznanje za njih ništa ne mijenja.
Zar želimo, i možemo li uopće, tim ljudima zabraniti takvu ljubav? Oni će sami znati da im nije preporučljivo, ni razumno rađati djecu, a s obzirom na, u određenim zemljama već postojeći zakon, da mogu legalizirati svoju vezu, premda su brat i sestra, ali ne i imati spolni odnos, što im, naravno, nitko ne može onemogućiti, jer ne mogu biti pod ničijom kontrolom, razumno bi bilo očekivati da će se toga držati (doduše, ne mislim na odricanje od seksa, već na sprječavanje začeća) već iz razloga što sami sebi žele dobro. Naravno, postoji mogućnost da će neki od njih ipak imati djece, jer uvijek i svugdje postoje ljudi koji ne razmišljaju o mogućim štetnim posljedicama.
Smisao sve te brige, uglavnom, rekla bih, leži u bojazni od njihova razmnožavanja, s obzirom na mogućnost osnivanja umno i fizički zaostalog potomstva. Njima se zapravo želi zabraniti spolni odnos koji se, osim izopačenošću, smatra i grijehom, ovisno o tome s kojeg se stajališta promatra.



Oznake: emisija Piramida, željka ogresta, Njemačka, Germany, Incest, ljubav, seks

01.10.2014. u 14:51 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2014 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Lipanj 2017 (6)
Svibanj 2017 (5)
Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se