H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 03.10.2014.

OKUSI

Odbijanje tako specifične vrste hrane kao što je paradajz i paprika, u mom slučaju, proizlazi iz spoznaje o njihovu, za mene, vrlo neprivlačnu okusu, kakvim se pokazao sve do danas, unatoč tome što rajčica čak ni svojim oblikom ne može odbijati, kao ni rasna, zelena paprika, međutim prikriveni je kušač u meni, u djetinjstvu nije želio probati, znajući da mu okusom ne odgovara.


Koliko ste puta čuli rečenicu: 'Ovo ima okus po zemlji.'? Ja, mnogo puta, a vjerojatno sam je i sama u nekim prilikama izgovorila. Samo na temelju usporedbe sa zemljanim okusom, budući, jasno, u djetinjstvu zaista svašta stavljamo u usta, a najčešće je to upravo zemlja, ne bi bilo nikakvih nepoznanica, no nije mi namjera zaustaviti se na tome, budući da kroz usporedbe s okusima koje nikada nismo osjetili, ne kompariramo na temelju zamišljenog ili izmišljenog, već stvarnog osjećaja, kao i kada nešto uspoređujemo s okusom onog što smo već jednom probali.
No, jeste li se ikada upitali kako ljudi znaju da nešto ima okus po onome što nikada nisu probali? To može biti, primjerice blato, staklo, trava, cvijet, od čega smo se, barem s jednim od nabrojanog, putem naših znatiželjnih usta, zasigurno susreli u svome djetinjstvu. Međutim, mnogo toga navedenog, kao i onog nespomenutog, nismo nikada kušali, a ipak smo nerijetko u stanju usporediti neprobanim, prilikom uzimanja određene hrane.
Jesu li u kolektivnoj ljudskoj svijesti upisani svi okusi s kojima su se susretali naši preci, ili postoji neki drugi orijentir prema kojima ih uspoređujemo, a s kojima u svome životu nismo imali dodira? Pamte li se, okusi, na staničnoj razini?
Sjećam se, kad bijah mala djevojčica, imala sam izraziti zazor od rajčice. Činilo sa da unaprijed znam njezin okus, i nipošto je nisam željela probati. Mnogo godina kasnije, kao odrasla, upustila sam se u taj 'eksperiment' i zaključila, da je upravo onakav kakav sam mislila da jest. 'Slučaj' o s paradajzom je završio na način da ga nikada nisam uspjela zavoljeti baš zbog tog intuitivno prepoznatljivog okusa, koji se, dakle, pokazao točnim.
Mnogi će reći, što je istina, da posjedujemo otpor prema određenoj vrsti hrane stoga što smo još u majčinoj utrobi na neki način predodređeni za određeni tip hrane, ili pak smo genetski determinirani, što zasigurno ima najvećeg utjecaja, međutim nisam sigurna da se moj primjer s paradajzom, u potpunosti može iščitati samo kroz zakonitost nasljeđivanja. Svaka odbijanje hrane u mome djetinjstvu, koju nisam niti nastojala kušati, moju je majku dovodilo do ludila, jer bi govorila kako ne mogu znati kakva je okusa nešto, dok to ne probam, no kvaka je u tome da mi to najčešće znamo, ili točnije rečeno: osjećamo. 'Nece kozobaja! Nece kozobaja' govorila bih, kao dvogodišnjakinja, snažno odmahujući glavom, kako mami ne bi palo na pamet da pokuša ugurati komadić rajčice u moja čvrsto stisnuta usta.
Odbijanje tako specifične vrste hrane kao što je paradajz i paprika, u mom slučaju, proizlazi iz spoznaje o njihovu, za mene, vrlo neprivlačnu okusu, kakvim se pokazao sve do danas, unatoč tome što rajčica čak ni svojim oblikom ne može odbijati, kao ni rasna, zelena paprika, međutim prikriveni je kušač u meni, u djetinjstvu nije želio probati, znajući da mu okusom ne odgovara.
Daleko od toga da bih spomenuto ubrojila u ekstrasenzorne sposobnosti, nego se to, između ostalog, uklapa u mogućnost naše percepcije, o čemu sam već pisala na ovome blogu, a što je kod svakog čovjeka različito.
Koncentriram li se malo bolje, ovog bih trenutka mogla zamisliti okus mojih prozorskih zavjesa, ili platna umjetničke slike. Zapravo mislim da je s okusima isto kao i s mogućnošću (bilo kojeg drugog) predosjećaja, a naročito onog vezanog uz životna zbivanja: nakon niza iskustava, bez obzira na pripadajuću kategoriju, u stanju smo predvidjeti nešto što ni po čem nema dodira s onim što nam se kroz život događalo, međutim u sebi nosi okosnicu realnih mogućnosti, iz čega se intuitivno određujemo prema nastupajućem događaju, ili mogućoj prijetnji. Rekla bih da je isto i s okusima. Nakon što smo toliko toga kušali, od hrane do svega onog s čime mogu doći u dodir naš jezik i nepce, ispleli smo nit po kojoj, mentalno pužući, dolazimo do potrebnih odgovora, pod uvjetom da to želi naš unutarnji ustroj; svi su ti okusi pohranjeni u nama, samo im trebamo dopustiti da ponekad isplivaju na površinu kako bismo se s njima zbližili barem na jednoj od više ponuđenih nivoa.




03.10.2014. u 12:29 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Tek da se zna

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Kratica Bloga HADL, značenje

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Kontakt

Bude li potrebe, poruke mi možete ostaviti u inboxu moje Facebook stranice Facebook page











































Tek da se zna :)

Od početka pisanja bloga zabranjivala sam komentare, ne znajući time da si oduzimam priliku da se moji postovi pojave na fresh listi.
Otkad to znam, dopustila sam da mi komentirate, mada nerado.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se