H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 28.09.2014.

JEZICI

Čega to ima u određenim jezicima što nas toliko odbija? Je li to grubost koja proizlazi iz izgovaranja određenih slogova, ili iz apsolutnog nerazumijevanja izgovorenog? No, ne znam ni arapski, pa mi ga je unatoč tome vrlo ugodno slušati, kao i hebrejski.


Svaki jezik kojim se čovjek služi u svome svakodnevnom govoru, određena je, više ili manje privlačna melodija. Postoje iznimno melodični jezici, od kojih je takav zasigurno talijanski, međutim, čak i oni, koji se nama Hrvatima čine manje blagozvučni, možda i iz razloga što ih nemamo mogućnost prečesto slušati, ne moraju drugima zvučati nelijepo. Njemački, jezik kojeg zaista učestalo možemo čuti, a mnogi su ga od nas bili primorani učiti u redovnoj školi, ili su ga iz nekoga razloga svojevoljno odabrali, sadrži izrazito antipatičnu notu, mada- usudim se tvrditi- ne i onu najgore vrste.
Nekidan tijekom mog pisanja na računalu, a pri čemu je bio upaljen televizor zbog filma koji je uskoro trebao uslijediti, začula sam meni izrazito nesimpatičan jezik, mislim da se radilo o danskome. U svakom slučaju, istoga sam časa imala nezadrživu potrebu ugasiti televizor, što sam, naravno i učinila. Kako je moguće, pitala sam se, da me jedan jezik može toliko iritirati, jer to mi se to do sada, na taj način, još nije dogodilo. Iako se možda ovaj put desilo stoga što sam bila koncentrirana na nešto posebno važno, što bi značilo da bi u trenutku mog pisanja i bilo što drugo moglo u meni prouzročiti jednaki učinak, odnosno reakciju. Ipak mislim da je posrijedi upravo vrsta jezika koja me umalo dovela do ruba suza; moj otpor prema slušanju danskog krenuo je iz želuca i penjao se do srca, nakon čega sam kao podbodena skočila do daljinskog upravljača. Možda da sam pritom vidjela i sliku, moj dojam ne bi bio toliko snažan, ovako me ozljeđuje već samo kad ga se prisjetim.
Čega to ima u određenim jezicima što nas toliko odbija? Je li to grubost koja proizlazi iz izgovaranja određenih slogova, ili iz apsolutnog nerazumijevanja izgovorenog? No, ne znam ni arapski, pa mi ga je unatoč tome vrlo ugodno slušati, kao i hebrejski. Možda je i hrvatski nekome odbojan kao što je meni danski i još i jedan ili dva iz te skupine nordijskih, iako mi primjerice švedski nije nimalo nesimpatičan, no to je vjerojatno zato što obožavam Bergmanove filmove, pa sam se s vremenom uspjela na njega priviknuti.
Je li možda ipak čovjeku u stanovitoj mjeri neprivlačno sve ono što ne može razumjeti? I koliko zapravo sam jezik govori o određenom narodu? Talijanski bez sumnje, barem meni, dočarava narod kakvim Talijane oduvijek doživljavam, a o njemačkome da i ne govorim. Talijanski je ponajprije jezik ljubavi, nonšalantnosti, šarma, i za mene jedini postojeći jezik ljubavi. Čak i psovke na talijanskom ne zvuče vulgarno, dok pak je njemački, jezik vojske, discipline, strogosti, neposustajanja.
Hebrejski u sebi nosi melodiku iskrenosti, kao i strast razumnosti, iako bih ga trebala poznavati, barem zvukovno mnogo više no što ga poznajem, da bih o njemu mogla nešto više reći. Španjolski također, kao i svi drugi jezici, mnogo govori o ljudima: rasi, vjeri, temperamentu, recimo, njihovoj pomalo prevrtljivoj britkosti, ruski o poetičnosti duše, ali i ambicioznoj isključivosti. No, možda mi svaki od jezika doživljavamo na svoj način mnogo više zahvaljujući viđenim filmovima, nego kroz ono što oni doista, sami po sebi predstavljaju svojim bojama tonova.
Od svih je jezika, čini mi se, nekako najzanimljivijim engleski, zbog čega ga možda najviše i volim, premda američki engleski naročito nosi prizvuk stanovite nadrasne dominantnosti, što mu priskrbljuje uvjet za odbojnost, no čemu se on uspješno uklanja. Francuski pak, iako mi nije draži od talijanskog, unatoč spomenutom engleskom, njegovu stupnju važnosti kakvim odzvanja, očarava na posve drukčiji način, premda jednako nadmen. Kroz njegove se tonove odražava jezična inteligentnost, no što god tko rekao, meni to nije jezik ljubavi. U njemu ima previše onog, mnogim strancima neizgovorljivog 'r', koji mu u tome dijelu oduzima značajnu dozu zavodljivosti.



Oznake: jezici

28.09.2014. u 14:45 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 26.09.2014.

NEODOLJIVOST

To talijansko u Jacku kao i ono britansko, može se primijetiti, tek sada u njegovim tridesetima, no možda mnogo više kroz temperament nego tjelesnost. Posredstvom te mješavine, iz čega je proistekla najbolja moguća kombinacija muške zavodljivosti, kroz njegove se kretnje i način ophođenja s novinarima može primijetiti finoća i umilnost kojom osvaja.


Postoji glumac u jednoj američkoj seriji, koji me, možda je čak nedovoljno reći - opčarava. Jedan je od rijetkih muškaraca, ako ne i jedini, pred kojim sam u stanju zadrhtati poput adolescentice. Produhovljenost njegovih crta lica, koja je u potpunom nesuglasju s bojom njegova glasa, no koja mu, unatoč tome pristaje, drži me prikovanom za ekran samo zbog nekoliko scena u kojima se pojavljuje, a pratim je po drugi put, naravno, isključivo zbog njega. Zanimljivo je što sam za njega saznala zapravo sasvim slučajno, prepoznavši ga, i ne sjećam se u kojemu filmu, a tek zahvaljujući liku kojeg tumači u spomenutom serijalu, u kojem je gotovo posve prekrivena lica, zbog čega se njegova ljepota, (kakve li ironije!) jedva može nazrijeti.
U sebi ne nosi ništa od feminizirane lijeposti kakva čovjeka ponekad odbija, već one koja plijeni, autentične muškosti, no ne bih ulazila u detalje njegova izgleda, osim koliko je nužno za ovaj esej, jer ionako nikome nijednu osobu ne možemo vjerno dočarati samim opisom.
Jacku je u toj seriji tek nešto više od dvadeset godina, a s obzirom da je danas već prešao tridesetu, dade se primijetiti kako je u međuvremenu izgubio, premda u ne osobito značajnoj mjeri, dio privlačnosti, ili je točnije reći svježine koja proizlazi uvijek i isključivo iz rane mladosti. I inače sam mišljenja, a vjerujem da u tome nisam usamljena, kako su i žene i muškarci zapravo najljepši najčešće do maksimalno svoje tridesete, pa čak i oni kojima priroda u tome i nije bila osobito naklonjena. Kao da se iza toga spušta zavjesa, kao u kazališnoj predstavi, u kojoj vizažisti, svaki put, iza svakog završenog čina rade sve naglije preinake u našemu izgledu.
Dakle već iza tridesete kod većine se može zapaziti (mada, naravno, kao i u svemu drugome, i u tome postoje iznimke), kako se čovjekova vanjština postepeno urušava; započinje jedva zamjetnim gubitkom svježine, doduše sporo, ali na njegovu nesreću, odviše dosljedno, sve do samoga kraja.
Jackov pogled više ne sjaji kao ranije, ne na taj način, a osmijeh, u kutovima njegovih usana vidljivo umanjuje količinu iskazane radosti, već na žalost okaljane životnim spoznajama, mrvicom više za svako proživljeno loše iskustvo, na njegovu svejednako lagodnu putu.
Zrelost, dakle, čini da budemo manje privlačni no što smo bili u dvadesetima, rajskoj dobi u kojoj je svatko ljubak, jer mladost je sama po sebi prekrasna, pa čak i oni najmanje atraktivni u mladenaštvu nose dozu zamamnosti koja pripada samo tom razdoblju. U toj dobi toga nisam bila svjesna, no sada kada znam, primjećujem je posvuda, no budući da je riječ, kako o nasljednoj i kratkotrajnoj privilegiji, tako i onoj koja u tom dijelu života malo koga ne zahvaća , ne bismo joj se ipak trebali diviti kao nečem nedostižnom. Osim toga, fizička ljepota, čak i kod onih koji je uspiju zadržati dulje no što je to uobičajeno, i prije čovjekova konačnog kraja, uspješno umire.
Unatoč tome što moj mladi Huston više nije isposnički mršav i ne posjeduje onaj nekadašnji sjaj, ipak u je zadržao neuništivog sebe od prije deset godina, kojem ne mogu odoljeti, jer ga samo takvim i vidim. Kao zaljubljenik u ljepotu, pred njom uvijek treperim, upijajući svaki njen djelić. To nije krasota koju bih željela posjedovati na način kao što drugi misle da posjeduju lijepe ljude (ili to žele), već u kojoj uživam samo je promatrajući, i što me jedino zadovoljava. Sve više od toga moglo bi biti suvišno. Čovjek od fizičke zavodljivosti ne bi trebao tražiti ništa više od onog što mu ona sama, vizualno nudi. Ona mu katkada ne može dati ništa povrh svoje tjelesnosti. Zbog čega tražiti van nje nešto što možda i ne postoji, a ukoliko i da, to svakako nije ono za čime tragamo na slici.
Ja kroz Jackovu naočitost ne zahtijevam i dopadljivost njegova karaktera, koju možda posjeduje, što nije nevažno, no da bih mogla voljeti njegovu pojavnost, osim njegova izgleda ništa mi drugo nije potrebno. Naravno, riječ je o filmskome glumcu, pa je to utoliko smislenije.
Huston ima jedan od najljepših osmijeha s kojima sam se ikada susrela. Osmijeh pomalo britanske povučenosti, u kojem se nazire ni premalo ni previše, u svojoj nesavršenosti jednostavno savršenih, predivnih zubi. To nije tip tzv. američkog osmijeha, kao uvježbana pred zrcalom, u trenutku kad se primjerice zagrize u nevidljivu jabuku, ta vrsta osmjeha i te širine. Već biste se samo zbog toga mogli u njega zaljubiti, načina na koji obara pogled, tek nakratko, ali dovoljno često da oda svoju neodoljivu stidljivost i smjernost, dok prolazi crvenim tepihom s kojeg se tek povremeno ljubazno osmjehne gomili izbezumljenih obožavatelja. U tome trenutku čini se kao da kroz nevinost kojom naprosto isijava on ne zna prepoznati ni zlo, barem ne kada je upućena izravno njemu, što i ne čudi ako znamo da je odrastao takoreći pod staklenim zvonom, zaštićen od mnogih nepoželjnosti izvana, odgajan u obitelji dojmljiva pedigrea.
Hustonov tadašnji smiješak, kada još nije bio poznat u široj javnosti, nosi čak nešto od djetinje sramežljivosti. Samouvjerenost u njemu, međutim, s vremenom je izgradila vrstu osmijeha koji je i dalje fascinantan, no ne sadrži ništa od one nekadašnje nedužnosti, kakva je proizlazila iz njegove mladosti iz koje je, i cjelokupno -kao takav- izvirao.
Jack i genetski nosi (budući po očevoj majci u sebi ima talijanske krvi, a po majčinoj je strani potomak britanske aristokracije) nešto od senzualnosti koja pripada britanskoj sorti, vrst suzdržanosti, nimalo odbojne, već koja naprotiv, neodoljivo privlači. Pod tim, dakako, ne mislim na distanciranost, jer se i u ovome osvrtu nastojim zadržati isključivo na tjelesnom (mada je jedno od drugog teško ili nemoguće odvojiti), već izraz lica u kojem, je kroz blagost njegova osmijeha, i njegov pogled jednako takav, budući se prilagođava cjelokupnoj ekspresiji lica. Čovjekov se osmijeh rijetko dade odvojiti od njegova izraza očiju,kada su udruženi, iako ponekad možemo susresti ljude koji unatoč smijanju ostaju tužna pogleda, no to je već tema nekog drugog, možda budućeg eseja.
To talijansko u Jacku kao i ono britansko, može se primijetiti, tek sada u njegovim tridesetima, no možda mnogo više kroz temperament nego tjelesnost. Posredstvom te mješavine, iz čega je proizašla najbolja moguća kombinacija muške zavodljivosti, kroz njegove se kretnje i način ophođenja s novinarima može primijetiti finoća i umilnost kojom osvaja. Kada sam samu sebe priupitala bih li ga voljela upoznati, moj odgovor bio je niječan, i to samo zbog toga da ne uništim sliku koju u sebi nosim, jer katkada, nakon što upoznamo ljude kojima se zbog bilo čega divimo, ostanemo razočarani. Ja ga u sebi želim zadržati onakvim kakvim sam ga prisvojila pri našem prvom susretu, onom u kojem on mene nije vidio.
S obzirom na njegovo impozantno rodoslovlje i status kakva trenutno posjeduje, pitam se jeli mu moguće ostati netaknutim u području koje se tiče njegove prirodnosti, ili će kao i većina, podlijeći značaju vlastite važnosti, izgraditi oko sebe bjelokosnu kulu nadmenosti, jer neposrednost i jednostavnost pripadaju samo najvećima; možda samo genijima, neovisno o području u kojem djeluju.
Jack ima, ili je imao, sve predispozicije da zadrži samo to najbolje u sebi, neovisno o dijelu karaktera koji ga može prikazati drukčijim, ali ne i u onom o kojem trenutno govorim: skromnost iz njegovih dvadesetih, još nenaviklim da primi sve ono što se pred njim prostire, unatoč činjenici što mu je njegovo podrijetlo dalo pozamašnu prednost. Za razliku od mnogih drugih, on kao izuzetno lijep mladić nije trebao hoditi trnovitim putem kakvim prolazi većina holivudskih glumaca. Njega nisu smjeli, niti mogli iskoristiti ni na koji od nedoličnih, u Holywoodu itekako učestalih načina izrabljivanja onih koji se u glumačkome svijetu nastoje afirmirati.
Po njegovu se životnom putu već dade primijetiti kako je svaki njegov do sada učinjeni korak pomno isplaniran, s obzirom da mu nisu ni na koji način, ni prerano, dopuštali da se uključi u svijet showbiznisa, unatoč po obiteljskoj liniji, neupitnim i bezbrojnim prilikama. Na koncu konca on se zaštitio, vjerojatno mudro savjetovan, i svojim razmjerno ranim ulaženjem u brak i osnivanjem obitelji koja pruža stanovitu sigurnost i utočište. Rekla bih kako je u taj nemilosrdan svijet koji puno daje, ali mnogo i uzima, krenuo izuzetno pametno osmišljenim putem, no podaren svime opisanim, kada je riječ o njegovu uspjehu, što me posebno raduje, ne bi trebao imati nikakvih poteškoća, i od njega u tom pogledu doista mnogo očekujem.



Na fotografiji: Jack Huston

Oznake: ljepota, stanka gjuric, muškarci, žene, mladost, JACK HUSTON

26.09.2014. u 17:01 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 23.09.2014.

IMITATORI

Svaki je znalac u stanju osjetiti krivotvorinu, ali i ne samo ekspert po struci poput primjerice književnog kritičara, već i onaj tko je sam književnik, s obzirom da se poezija piše iz nadahnuća i ne podnosi nijednu vrst izmišljanja.


Kako prepoznati izvornog pisca od onog koji je samo odličan imitator? To može biti poprilično teško, budući da je preduvjet za detektiranje autentičnosti nečijeg književnog djela, raspolaganje stanovitim, nemalim znanjem. Prije no što zaključimo da je nešto 'plagijat', moramo, dakle, baratati određenim činjenicama, a to mogu ponajprije, u tom sektoru dobro upućeni stručnjaci, ali ponekad i oni koji posjeduju vještinu za tu vrst prepoznavanja.
Često puta, ljudi koji se nikada nisu bavili pisanjem, već su s tom aktivnošću započeli u kasnijoj dobi, svojim tridesetima ili još kasnije, iz primjerice ljubavi prema čitanju, ono što napišu rijetko je kada originalno, a kada jest, najčešće je nekvalitetno, dok pak je nerijetko -ono dobro napisano- samo vjerna imitacija. Dakle, kada je riječ o imitatorima, ipak se radi o talentu, međutim budući da autori istog ne posjeduju vlastiti, autentični glas, moraju posegnuti za tuđim.
Poznajem osobu koja je pisala podosta lošu poeziju, no onog trenutka kada je otkrila autora u čije se pjesme zaljubila, istog je trena preuzela njegov stil i njezini su stihovi postali znatno boljima. Međutim, osjetilo se da u njima nema prirodnosti, istine, osim što se dalo naslutiti i koga oponaša. Doduše, i ona pripada skupini onih koji su s pisanjem započeli u kasnim četrdesetima, tako da takav razvoj nimalo ne iznenađuje. Doduše, svakome netko može biti uzor u pisanju, što ne znači da će kopirati i njegov stil pisanja, a falsifikatori to pokatkad čine čak i tematski.
Masama je moguće sve podvaliti, naročito na Internetu, jer je to nerijetko jedino mjesto gdje ljudi nešto pročitaju, tako da ne čudi što onda imaju i lažne uzore, mada oni kojima je pisanje vokacija i koji su s time započeli u djetinjstvu (za razliku od onih, koji kao i većina djece u pubertetu ponešto pišu, poput pjesama, no vrlo brzom s istom aktivnošću prestaju), ako ih služi inspiracija i mentalno zdravlje, nastavljaju s time do kraja života. S nadarenošću za pisanje čovjek se rađa, kao i s darovitošću za slikanje. On ne može tek tako odjednom postati izvrstan crtač, ako to nije bio i prije, a jednako je tako i s književnim stvaralaštvom. Može se samo prisiliti, iz različitih, samo njemu poznatih razloga, da se bavi nečim za što nema talenta, premda moguće posjeduje sposobnost za imitiranje. Vrlo mladim pjesnicima potrebno je da pronađu svoj originalni glas, no čak i kroz povremenu promjenu stila, samo mijenjaju svoj vlastiti način izražavanja, ne preuzimlju ga od drugih, jer ono su što predstavljaju: pravi pisci, rođeni takvima.
Mnogi su, primjerice, stihoklepci vrsni u kreiranju stihova, imaju besprijekoran osjećaj za ritam, i zaista pišu dobro, međutim uvijek se i kod svakog tko piše na taj način, a bez inspiracije, što je vrlo često slučaj, osjeti kada je stih isforsiran, a kada proizlazi iz čovjekove nutrine.
Svaki je znalac u stanju osjetiti krivotvorinu, ali i ne samo ekspert po struci poput primjerice književnog kritičara, već i onaj tko je sam književnik, s obzirom da se poezija piše iz nadahnuća i ne podnosi nijednu vrst izmišljanja. To nije pripovijetka koja traži fabulu i koja, dapače, oživljava kroz maštu autora koji je osmišljava. Neki od laika mogli bi reći kako uopće nije važno što je izvorno, a što vjerna kopija, dokle god je dobro, međutim ipak jest bitno, barem kao fenomen koji zahtjeva stanovitu kategorizaciju poput one u pjevačkom biznisu. Kada je na primjer dobar oponašatelj određenih pjevača kao što su Josipa Lisac, Goran Karan, itd., svrstan u skupinu imitatora, jer nije u stanju vlastitim glasom išta otpjevati, tada je to posao koji se, kao takav, iznimno cijeni, a imitator ponekad ima bar toliko poklonika koliko i pjevač kojeg oponaša. Kada bi se osobe, koje oponašaju tuđi stil pisanja, kao što to čine imitatori pjevača, odlučili otkriti, na način da priznaju kako primjerice imitiraju stil J. D. Salingera, tada bi to bilo moguće sprovesti u djelo, ovako pak oni (p)ostaju piscima koji vatreno ustraju u obmani svojih čitatelja, i u kojima tek rijetki prepoznaju krivotvoritelje. Katkad su toliko vrsni u imitiranju, da se i onom kojeg oponašaju, na trenutak može učiniti kako je riječ o njegovu vlastitom rukopisu.
Kao i kod imitatora pjevača, i za oponašatelje u književnosti, pretpostavljam kako je preduvjet da su dobri sluhisti, stoga što je i u pisanju vrlo bitno osjećati ritam, kako bi se vjerno mogao kopirati onaj kojim se određeni pisac izražava. Ta sposobnost možda i pripada stanovitoj podvrsti umjetnosti, jer premda je imitacija, jest i majstorstvo.
Ako trebam odabrati što mi je draže, štivo darovitog imitatora ili loše napisana autohtona proza, radije ću se odlučiti za ovo potonje. Oduvijek sam bila pobornik originalnosti, pa makar bila i loša.



Oznake: imitator, stanka gjuric

23.09.2014. u 13:48 • 6 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 22.09.2014.

ONOSTRANOST

Međutim, jesu li ljudi u stanju dokučiti koliko je izvanredna činjenice što takva mogućnost ipak postoji, unatoč tome što mnogima nije dano da oćute nadnaravno, na nijednoj od više mogućih razina, premda bi već sama indicija kako je zemaljsko biće podareno takovom veličanstvenom dostižnošću, mogla i trebala ljudima dati podstreka i nade za mnogo više od onog na što se čovjek inače, kroz svoju vjeru, oslanja.


Koliko nam je dopušteno da se približimo onostranom, i je li to odobreno samo iznimnim ljudima, onima koji su u stanju emocionalno prihvatiti ponuđeni im, nadnaravni dar, nepogrešivo ga pojmivši? Možda se razlog krije upravo u tome što oni taj poklon mogu preuzeti s osobitom vrstom uzdarja, svojim ga spoznavanjem pronoseći drugima kroz vlastitu svijest i spoznajni entuzijazam, šireći oko sebe energiju onog što im je dano da vide i osjete, tajnovito i nedokučivo, iza samo njima razgrnutih velova.
Moja sumnja u doticaj s nadnaravnim nikada nije postojala, naime oduvijek sam vjerovala da je moguće biti u kontaktu s nečim ili nekim što za većinu pripada prošlosti na način ovozemaljskog poimanja vremena, ljudi i događaja. Čovjeku otvorena srca i uma, neograničene vjere i slobode razmišljanja, dano je biti pristupnikom za doticaj s nadnaravnim, na bilo koji od postojećih, odabranim pojedincima odavno poznatih načina, kao što je to primjerice kroz san, odnosno tijekom spavanja. Mislim da se to najčešće i događa noću, usred zaspalosti, dok su naše misli i tijelo posve opušteni, i prijemčivi za primanje i odašiljanje poruka na podsvjesnoj razini, koje se kroz koprenu od usnulosti, povezuju s čuvstvima nadnaravnog. Taj se doživljaj istovremeno stapa u cjelinu koja tvori istinskost vjerniju od mnogih zbivanja koja pripadaju realnosti iz pozicije ljudskog, ovostranog stajališta.
Može li ipak čovjek koji nije bio u doticaju s onostranim, koliko god osjetilno i na intuitivnom nivou bio upućen, kroz kontakte s ljudima koji su imali moć udahnuti mu djelić vlastite, nezadržive, isijavajuće energije, svejedno imati vjere da ono postoji na gore opisani način, ili je on, ukoliko je lišen te spoznaje, uskraćen za nešto, za njega od presudne važnosti? Ili možda baš tako treba i biti, kako bi ravnoteža na zemlji i među ljudima, barem što se te kategorije životnog nauka tiče, bila zadovoljena u optimalnoj mjeri.
Međutim, jesu li ljudi u stanju dokučiti koliko je izvanredna činjenice što takva mogućnost ipak postoji, unatoč tome što mnogima nije dano da oćute nadnaravno, na nijednoj od više mogućih razina, premda bi već sama indicija kako je zemaljsko biće podareno takovom veličanstvenom dostižnošću, mogla i trebala ljudima dati podstreka i nade za mnogo više od onog na što se čovjek inače, kroz svoju vjeru, oslanja. On se najčešće pouzdaje tek u ono što će doći nakon što ode s ovoga svijeta, ali ne zna, a trebao bi biti svjestan, koliko je upravo mjesto na kojem obitava i s kojeg će jednom otići, imanentnošću neuništivosti duše isprepleteno neraskidivim nitima s onim što ga očekuje, kroz njegov doživljaj djetinjski iscrtano, s druge strane neba.
Mi smo često puta kroz svoj život tek pratioci naših neumornih vodiča odande, predvoditelja koji nas dobronamjerno usmjeruju pouzdanim i pogodnim putovima, samo je pitanje hoćemo li poslušati svoj instinkt koji nam govori da trebamo postupiti kako osjećamo da je ispravno, ili to nismo u stanju naslutiti zbog čega, i nesvjesni toga, odustajemo od svojih anđela. Naš doticaj s onostranim prožet je zapanjujućom ljepotom suočenja s dramatičnim, ne zato što dolazi nenadano, već stoga što nas takvo iskustvo pečati, utiskujući u nas tragove svoga prisustva na način da mijenja naš cjelokupni pogled na život. Sve iza toga može se doimati drukčijim, ali i na drugačiji način opstojati. Svaki je naš slijedeći korak od tada označen vrijednošću besmrtne cjelovitosti. I mada naša izgovorena misao, neprepoznata zbog svoje sublimne autentičnosti, u konekciji i sljubljenošću s onostranim, koje, jednom nas dodirnuvši, našu dotaknutost više ne napušta, nerijetko obnevidjeli kročimo kroz život, bez određene nakane ogrnuti nepokidivim, turobnim plaštem ispod svojih mnogobrojnih maski.


Oznake: onostranost, vjera

22.09.2014. u 16:28 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 21.09.2014.

VODA

Čovjeku je često bitna tek činjenica što se može smatrati vlasnikom očaravajućeg prizora.


Dok su trenutno mnoga područja u Hrvatskoj, na žalost, potopljena, ja vodu, žudeći za njome, sanjam. Već dugo u sebi raspredam o tom svojevrsnom fenomenu, a prije nekoliko godina sam objavila i knjigu svojih snova, radnjom ponajčešće vezanih uz rijeke, more, potoke, jezera ili ocean. Na neki mi je način neobjašnjiva moja opsjednutost vodom, s obzirom da nisam dijete s mora, iako su moji korijeni po majci, djelomice vezani uz primorje, ili preciznije Rijeku.
Nadam se da nitko ne smatra kako je bogohulno što baš sada pišem o toj svojoj naklonosti, no na to me potaknuo sinoćnji san. Usnula sam da sam zamijenila stan sa susjedima sprat iznad, s čijih se prozora pružao pogled na rijeku, što je bio i jedini motiv moje odluke. Po useljenju u njihov dom, toliko sam se žurno željela približiti rijeci, da se nisam obazirala ni na činjenicu da je napadao snijeg, već sam bosa gacala po njemu preko uzanog drvenog prijelaza, da što prije stignem.
Ispostavilo se da su moji susjedi sasvim zadovoljni mojom garsonijerom, dok mene u njihovu golemu četverosobnom stanu nije zanimalo ništa osim pogleda. Poželjela sam nazvati mamu i reći joj da dođe istoga časa, prije no što se predomisle, budući je postojala mogućnost da zauvijek zadržimo naše zamijenjene stanove, kao i da uživamo, makar samo nakratko, u novom i drukčijem.
Još i sad osjećam silinu sreće pri pogledu na rijeku, s kakvom se ne može mjeriti moj ushit na javi pri sličnome doživljaju, s obzirom da nikad nije takvog intenziteta: uranjanje pogledom u njezinu magičnu mirnoću i pitomost, postojanje kojim nikome prijeti, kao što ni vatra u kaminu nije zastrašujuća, već korisna i zadivljuje.
To me istovremeno podsjeća na moj prošlogodišnji boravak u amsterdamskom hotelu, s čijeg se prozora pružao pogled na prizor iz moga često sanjanog sna. U Amsterdamu sam također i prvi put duže boravila toliko blizu vodi, svega dva ili tri metra od nje.
Vjerujem da me nešto dublje povezuje s njome, iskonsko i snažnije od same ljubavi, dakako ne na način kao što ljudi inače mogu biti zaljubljeni u jezera ili more, s obzirom da mene ona naprosto opčinjava.
U mome snu, osjećajno otprilike kao tada u Amsterdamu, bilo je gotovo nemoguće podnijeti ljepotu širokog, vodenog prostranstva. Poželjela sam stajati na jednome mjestu i satima samo gledati u njega, mada je to bilo na osebujan način bolno kao i većina onog što svojom energijom, prožimajući čovjeka do same srži, utječe na pojedine ljude.
U mojim pak snovima, naročito onom koji se redovito ponavlja, radnja se uglavnom odigrava ispred prozora ili u prizemlju višekatnice u kojoj stanujem, a pred kojom se prostire pogled na more, jezero i sl. Netko bi mogao prokomentirati kako sam u nekom od svojih prijašnjih života zacijelo živjela u takvim ili tome sličnim uvjetima, te je to razlog što sam vodom toliko obuzeta.
Čovjek je, doduše, oduvijek imao potrebu boraviti blizu vode, jer osim što ona predstavlja život, jedna od nezanemarivih pobuda za to svakako je i sam pogled na nju, jer očarava. U njoj zaista postoji nešto magično, a vjerujem da zadržavanje blizu vode, pa makar na način da je se promatra s prozora, iscjeljuje dušu. Ono što se ljudima nudi kroz njihovo okno, nije nikada bilo nevažno, napokon i hotelske sobe okrenute prema moru ili jezeru svakako su traženije od onih s pogledom na dvorište. Međutim, unatoč tome, ta je potreba donekle precijenjena, ne u situaciji kada smo negdje otputovali, već u našem svakidašnjem životu. Naravno da nam je bitno da naša okna nisu okrenuta zidovima, no čak se i na najljepši mogući prizor, s vremenom naviknemo, te nam pogled na njega više ne predstavlja ugodu, niti ga zapravo primjećujemo. Čovjek svoj pogled kroz prozor nerijetko voli mnogo više zbog onih koji ga dolaze u njegov dom, dok on, moguće, svoje uokvireno prozirno staklo u stanu jedva i primjećuje, ili mu služi samo za to da provjeri kakvo je vrijeme. Njemu je često bitna tek činjenica što se može smatrati vlasnikom očaravajućeg prizora.
Moja nekadašnja susjeda iz Čakovca svakog je dana po nekoliko sati provodila naslonjena o prozorsku dasku, promatrajući šetače u parku, kao na televiziji. No, to su davnašnje navike ljudi koji nisu odrastali uz tv ekran, i ta im je praksa bila dijelom dnevne razbibrige, tako da vjerujem kako i njezin običaj motrenja pješaka, ne iz interesa za praćenjem nečijih navada, već iz zanimanja o događanju u neposrednu susjedstvu, potječe od nekada. Uvijek bi znala reći kako gleda u cvjetnjak preko puta, na ulazu u park, ne želeći priznati da je zanimaju prolaznici, s kime je tko u društvu, i kako su odjeveni, interes posve razumljiv za ljude u malim mjestima.
Vlastiti pogled kroz prozor, svatko dakle doživljava na svoj način, i svakome služi prema njegovoj potrebi. Kada ja otvorim zastore, vidim sliku iz svoga sjećanja pri primjerice izlasku na terasu amsterdamskog hotela, ljubak mostić koji vodi do plaže venecijanskog Lida, klupicu na sisačkoj šetnici uz Kupu, čujem žubor samoborskog potočića, dakle ono što mi je blisko, što sam doživjela ili pak nekoć sanjala.



Oznake: voda, rijeka, more, stanka gjuric

21.09.2014. u 10:51 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 18.09.2014.

GREBATORI

Mogu razumjeti da netko nekog bez sustezanja priupita može li mu taj u nečemu pomoći, iako možda grebatorova odluka da stvara kontakte i s ljudima koji ne posjeduju direktnu moć, proizlazi iz toga što zna da oni mogu biti jedna od stuba do onih koji mu to mogu omogućiti.


Kada bih trebala izdvojiti jednu od najmrskijih mi ljudski osobina, to bi bilo, kolokvijalnim rječnikom - grebarenje. I to najčešće ona vrst grebatorstva, jer u svojoj suštini ono takvo i jest, u kojoj grebator ne daje otvoreno do znanja, kroz svoje postupke i izrečeno, da od vas nešto želi, a nerijetko ste mu samo tek jedna od stepenica do onoga što namjerava postići. On će to lukavo zaobilaziti tako dugo dok se s vama dovoljno ne zbliži, ali čak i u trenutku kada će ocijeniti da može prijeći u „napad“, to će učiniti s osobitim oprezom, kako njegovu namjeru ipak ne biste prepoznali. Ti ljudi, doduše, nikada nisu tzv. ljudi od karijere, već oni kojima je potreban određen ugled zbog mišljenja drugih, društvena pozicija kakvu nisu uspjeli ostvariti, i to u najčešće posve neprofitabilnom području.
Kada netko svim silama nastoji da iz drugoga izvuče što veću korist, tada sve što čini naizgled pozitivno, samo je iz razloga da sebi omogući dolaženje do pozicije kakvu si je namijenio, no takvo što na žalost ne mogu svi, kao ni uvijek, primijetiti. Osoba koja je preko nekog naumila doći do zacrtanog cilja, vezano uz primjerice zadobivanje određenog statusa, raspolaže lukavošću koju na prvi pogled nije lako prepoznati, te bi nekome neiskusnom i pomalo naivnom moglo promaknuti kako se od nje išta zahtijeva. Prvi je korak najčešće traženje sitnijih usluga, ali tek što grebator učini stanoviti ustupak osobi kojeg ova nije ni tražila, jer će smatrati kako si je iza toga obezbjedio potreban prostor, stoga što je i on za nju već nešto učinio.
Izađete li takvoj osobi ususret samo jednom, ona od vas više neće odustati, jer će procijeniti da ste pogodan materijal za iskorištavanje, te će od vas tražiti sve više, kako bi se što bliže primakla svojoj nakani. To može biti bilo što, kao na primjer upoznavanje s ljudima koje dobro poznajete, a koji su u nekome području moćni. Isprva će od vas tražiti manju uslugu poput vaše uključenosti u nešto što na prvi pogled ne djeluje kao usluga, no u tome i jest trik. Takva je osoba svjesna da, kada bi uslugu tražila izravno, to bi moglo biti samo jednokratno, međutim kada pozove vas i vaše utjecanje prijatelje na zajedničko drugovanje, kako ona to može opisati - srodnih duša, u svoju vikendicu, tada se to može učiniti kako ustupak vama, što je samo dobro upakirana prijevara, međutim za onog tko ne zna iščitati, samo je privlačna ponuda na druženje.
Ako pak učinite pogrešan korak, a to može biti i sasvim slučajno, u prolazu, da svojeg sudruga grebatoru predstavite, tada žrtvom postaje i on, jer će ovaj sve učiniti da i vašeg kolegu uvede u igru na putu do njegove 'odredišne destinacije'. Tražit će ili će jednostavno sam pronaći njegov telefonski broj, pozvat će se na vas, a da vi to ni ne znate, a ovaj će zbog svoje moguće dobroćudnosti nasjesti na priču koja će grebatoru njegovu smjernicu učiniti bližom, jer će ga taj drugi dovesti do trećeg, i tako dalje, ukoliko je potrebno, sve do zadnje, presudne karike u lancu.
Mogu razumjeti da netko nekog bez sustezanja priupita može li mu taj u nečemu pomoći, iako možda grebatorova odluka da stvara kontakte i s ljudima koji ne posjeduju direktnu moć, proizlazi iz toga što zna da oni mogu biti jedna od stuba do onih koji mu to mogu omogućiti.
Najviše od svega zapanjuje činjenica što grebator ni ne sluti koliko su njegove obmane često puta transparentne. On će vas nazivati danima samo kako bi, navodno s vama popio kavu, međutim kada se napokon s njime sastanete, jer nakon mnoštva poziva, već iz ljubaznosti ga niste u stanju i dalje odbijati, možete se ponovno samo uvjeriti u već sijaset puta doživljeno. Sastanak s njime nikad nije samo ugodno čavrljanje; on govori i pita isključivo ono čime bi kroz vaš odgovor mogao dokučiti kombinaciju na putu do vlastitog uvjetno rečeno uspjeha, tako da će se vaše kafićiranje na kraju pretvoriti u njegovo sakupljanje podataka, kako bi se što više približio svome naumu. To se može prepoznati i po tome što uopće ne sluša kada govorite o materiji koja se ne tiče njega, već istoga časa prelazi na vlastitu temu: uvijek je jednaka i isključivo vezana uz njegovu zaokupljenost određenim predmetom. S vremenom će se toliko udomaćiti, i njegova će oholost biti tolikih razmjera da će se čak i nenadano pojaviti u društvu vas i vaših kolega, kad sazna da ste na nekom događanju, i jednostavno vam se, nepozvan, priključiti s izlikom da ste mu prijatelj, dakle nema nikakvih kočnica, srama ni obzira. Sve će učiniti samo da se domogne onog što smatra da mu je, za pozicioniranje u sebi zacrtanom društvu, nužno potrebno. Poput krpelji je koju je teško odstraniti, a kad je i odstranite, postoji mogućnost da vam je ipak ugroženo zdravlje.
Ima li, dakle, uopće lijeka u obrani od takvih ljudi, budući u svoj život puštamo i one za koje ne možemo nikako naslutiti, da ćemo im jednom, a što su oni znali na samom početku, za nešto poslužiti. Možda je čovjek koji vas je jednom s takvom osobom upoznao bio zapravo taj koji vam je samo prebacio svoju lopticu, kako bi sa sebe otklonio opterećenje.
No, kad ste već jednom toliko duboko zagazili da ste pred grebatorom na neki način nemoćni, jedino što možete učiniti je izbjegavanje bilo kakvih daljnjih kontakata, bez obzira što ćete mu se zbog toga zamjeriti, no što god se dalje događalo, s vremenom će na vas vjerojatno ipak zaboraviti. To je možda jedini načina da ga se oslobodite.
Nekoć sam poznavala osobu koja su se upirala da primjerice dođe do besplatnih avionskih karata, prisustvuje značajnom događaju na kojem bi mogla upoznati stanovite uglednike, ljetuju kod poznanika u egzotičnim zemljama, naravno, na njihov trošak, obećavajući im vratiti uslugu, no opet uzimljući to obećano, od nekog drugog. Dakle namjere mogu biti vrlo šarolike, i nije uvijek riječ o pridobijanju određenog statusa, mada taj tip pripada vrsti najopasnijih. Radi se zapravo o spretnim kradljivcima, koji se katkad služe i tuđim utjecajem, jer će se već nakon jednog susreta s ljudima na položaju, pohvaliti kako su njihovi prijatelji, a budući da najčešće posjeduju stanovitog šarma, ponekad je teško ne povjerovati onom što govore. Kada pak se jednom infiltriraju u društvo koje im iz spomenutih razloga odgovara, bit će im daleko lakše doći do cilja, i vjerojatno će ga i ostvariti zavaljujući onima koji jednako tako, sistemom „ruka ruku mije“ ulaze ususret ljudima poput njih samih, jer premda grebator nema naročito što ponuditi, on zna da je za to nerijetko dovoljno, pogotovo u današnje vrijeme, nekoliko obilnijih čašćenja.



Oznake: grebatori, usluge

18.09.2014. u 14:19 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 16.09.2014.

SPOLNI NAGON

Dakle, nisu samo ljudi ti koji češće imaju želju za snošajem, jer je očigledno posjeduju i životinje, no one to rade samo u vrijeme parenja isključivo stoga što im je tako priroda namijenila, a tek povremeno dopustio čovjek.


Netko je nedavno na facebooku postavio pitanje: 'Zbog čega je želja za seksualnim činom neprestano prisutna samo kod ljudi, ne i kod životinja?'. Po onome što sam uspjela primijetiti, a to sam mogla, kad je riječ o životinjama, samo na primjeru pasa, a naročito zahvaljujući činjenici da sam imala i ženku i mužjaka, mogu reći da je spolni nagon jednako prisutan i kod (te vrste) životinja, s obzirom da su oboje, dakle i mužjak i ženka, vrlo često zadovoljavali svoj seksualni nagon samozadovoljavanjem. Na francuskom tržištu, u takozvanim pet-sex dućanima, mogu se čak pronaći pseće gumene lutke upravo za tu svrhu.
Moj pas svoju spolnu strast zadovoljava na način da gnječi i jaši jednu svojevrsnu „jastuk-lutkicu“, jer psi, na njihovu žalost, za razliku od čovjeka, nisu u mogućnosti imati spolni odnos kad god im se prohtije. Neko sam vrijeme, promatrajući lajave mezimce mojih prijatelja, držala kako ta potreba kod ženki i nije toliko izražena, međutim, danas, nakon višegodišnjeg iskustva u odgoju dva psa, drukčijeg sam mišljenja, zato što, uspoređujući Hoopericu i Rexa, mogu zaključiti da je njihova pomama otprilike podjednaka.
Dakle, nisu samo ljudi ti koji češće imaju želju za snošajem, jer je očigledno posjeduju i životinje, no one to rade samo u vrijeme parenja isključivo stoga što im je tako priroda namijenila, a tek povremeno dopustio čovjek. Koliko mi je znano, ženke se svejedno, unatoč vlastitoj potrebi za spolnim zadovoljstvom, s mužjacima ne žele pariti dok god nisu u fazi 'tjeranja', i to vjerojatno iz razloga što je priroda kod njih podesila, da kada dođe do parenja, za razliku od 'ženke' čovjeka, one uvijek zanesu. Čovjek je to prevladao na drukčiji način, kao što je i zadovoljenje svoga nagona i žudnju za spolnim činom razvio do maksimuma njegove iskoristivosti. Da muškarac vlastitu potrebu za koitusom nije u sebi unaprijedio učinivši je, ponajprije sebi, rastezljivo pristupačnom, i da joj se žena s vremenom nije prilagodila, zbog čega se čini da i ona ima jednaku želju za istim, možda danas ne bi htjela imati odnošaj, osim u vrijeme ovulacije. Možda je ta nužnost, ipak sada dovedena do stupnja u kojem oba spola to čine podjednako učestalo, tek rezultat svojevrsne discipline kojom se ženina seksualna želja povećala, kako bi se mogla ujednačiti s onom u muškarca. Jer što će muškarcu njegova požuda, ako je nema s kime zadovoljiti, a nije poput životinje koji svoju potrebu namiruje jezdenjem na jastuku. Naravno, i on to povremeno čini na svoj način, no kod njega to nije isključivo iz razloga što drukčije ne može, jer primjerice čeka na ženinu ovulaciju. Mi našim kućnim ljubimcima ne dopuštamo da sa svojim potencijalnim partnerima imaju odnos kada god to požele, a možda bi to bilo i nemoguće ostvariti. Moj omanji pas se primjerice nerijetko penje na veliku ženku čak i u doba kada se ona ne pari, no bezuspješno, jer ni vlasnik ovog drugog ne dopušta da netko plazi po njegovu psu.
Je li, prema tome, čovjek, kultiviravši vlastitu potrebu, na neki način pretjerao u tome, stoga što su ga uvjerili da bi tako trebalo biti, ili je njegov nagon buknuo do razmjera u kojima uvijek i svugdje želi, i može to učiniti, zato što je to jedno od rijetkih područja u kojima svoju žudnju za zadovoljenjem ne treba kontrolirati? To je teren na kojem se do kraja može prepustiti uživanju, naročito danas kada, zbog mogućnosti korištenja raznoraznih kontracepcijskih sredstava, ima potpuno 'slobodne ruke'. Pri uzimanju hrane on mora paziti da se ne udeblja, u ispijanju alkohola, da se ne napije, u hazardnim igrama da financijski ne propadne, u kupovanju također treba nadzirati trošenje novca, dakle seks je jedino područje u kojem se ne mora sputavati, i to je možda osnovni razlog što mu je toliko i na taj način predan.



Oznake: seks, spolni odnos, nagon, stanka gjuric

16.09.2014. u 11:57 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 15.09.2014.

KRVNA VEZA

Da mogu sigurno posegnuti za tom vrstom istine samo zbog njezine izvjesnosti, odmah bih je se odrekla, jer nitko ne želi u sebi potvrditi nijedan osjećaj koji ga dovodi do spoznaje o zbivanju bilo čega nepoželjnog. On ima potrebu dokazati si ponajprije nagovještaj dobrog, kako sam i ja učinila, međutim kada se zbilo sasvim suprotno.


Iz iskustva mi je poznato da možemo osjetiti smrt bliskih nam osoba, kao što su roditelji i djeca, ne pristizanje kosca, već posljedice njegova dolaska. Međutim, nisam vjerovala da to nisam u stanju oćutjeti i za osobu koja mi je bliža od ikoga, ili barem bliska kao sam roditelj, premda s njome nisam u krvnoj vezi. Spoznajom da nisam predosjetila što se dogodilo, a držah da sam trebala, i što sam čitavo vrijeme bila u zabludi zbog uvjerenosti u tu svoju moć, nepovratno sam izgubila povjerenje u svaki moj budući, eventualni predosjećaj. Zar je moguće, pitala sam se, da mi moj unutrašnji glas nije najavio Antinu smrt, ne pridajući si pritom nadnaravna svojstva, nego zaključujući na temelju davno doživljenog.
U trenutku kad je moj otac preminuo bijah u inozemstvu, i bez ikakvih vanjskih pokazatelja, nepogrešivo sam prepoznala čas u kojem je otišao zauvijek. U to vrijeme još nije postojao mobitel, a u stanu u kojem sam boravila nije bilo telefona, tako da sa svojim roditeljima nisam bila u svakodnevnom kontaktu, no toga sam dana grčevito plačući nazvala doma, i prije no što je mama stigla išta izgovoriti, rekla: „Znam, tata je umro.“ Jesmo li mi, dakle, u mogućnosti naslutiti smrt voljenih osoba samo ako smo s njima u tijesnom srodstvu, premda se naše emocionalno neraskidive veze zapravo rađaju iz bliskosti, a ne iz povezanosti po obiteljskoj liniji? Kako je to moguće, kada nam katkad naši biološki roditelji ne znače ni upola kao ljudi s kojima živimo, ili uz koje smo odrastali, ili pak nam uopće ne znače ništa. Smatrala sam da sam, više no ičim što je moguće pojmiti, mnogo više no krvlju, vezana za Antu, i bila uvjerena u njegovu gotovo neuništivost, nakon što se u bolnici nakon operacije počeo uspješno oporavljati. Kako sam samo mogla previdjeti da nešto nije kako treba?
Na taj način vjerovati sebi, kao što sam vjerovala ja, donekle je neoprostivo, iako sam si već odavno oprostila, stoga što znam da ljudi čine pogreške s podjednako nesvjesnom strašću, i one male, kao i one kapitalne. To je, dakako, greška samo s mogla gledišta, sa stanovišta drugih takvo što moglo bi biti tek nezgoda, i to samo radi onog što je uslijedilo kasnije. Moje me prekasno osviještenje na surov način, u stanovitoj mjeri prizemljilo, premda je moj omašaj bio satkan od djetinje nedužnosti. Shvatila sam da moja osjećajna snaga nije nepogrešiva, da može pasti i više se nikada ne uzdići, te da ni u što ne možemo biti sigurni, naročito ne u vlastite emocije. Ipak, iznenadna spoznaja o tome da se u sebe više ne mogu pouzdati, na stanovit me način skršila, jer ako bi čovjek ikome trebao vjerovati, to bi trebao biti on sam, dakle i uvjerenost u to sam uspjela poništiti. Biti oslijepio, a vjerovati da vidiš, i biti slijep znajući da nisi u stanju vidjeti, značajno se razlikuje. Da sam svoju sljepoću, u sebi je osvijestivši, prihvatila, tada bih uz pomoć potrebna pomagala, gdje god da sam krenula, stigla sigurno.
Moj bi oprez urodio drukčijim odnos prema mojem samopouzdanju, ne na način da bi ga poljuljao, već mu dao prostora da se mudrije oblikuje. Sada to shvaćam, kada je skoro već kasno, no tješi me što znam da se čovjek kroz svoje promašaje kali za nove životne poduhvate (barem bi tako trebalo biti) koji će ga učiniti boljim, a ne nepogrešivim.
Doduše, nakon takvog propusta, uzdanje u sebe naglo se pretvara u apsolutno nepouzdanje, iza čega sve može biti varka, svaka realna slutnja lošeg, koja već izdaleka prepoznaje istinitost, neporecivu i posve opipljivu. Da mogu sigurno posegnuti za tom vrstom istine samo zbog njezine izvjesnosti, odmah bih je se odrekla, jer nitko ne želi u sebi potvrditi nijedan osjećaj koji ga dovodi do spoznaje o zbivanju bilo čega nepoželjnog. On ima potrebu dokazati si ponajprije nagovještaj dobrog, kako sam i ja učinila, međutim kada se zbilo sasvim suprotno. Možda je moja silna želja da se to ne desi zapravo zaslijepila mogućnost svake negativne pretpostavke. Mislila sam da moji osjećaji dosežu do sfera, nedokučivih poput osjećaja životinje: psa koji je u mogućnosti predvidjeti odlazak svog gospodara, no danas sam sklona vjerovati da takvo što nisam naslutila naprosto zato što Ante i nije još tada -u potpunosti- otišao, barem ne na način kao što čovjek inače preseljava u vječna lovišta.





Oznake: krvna veza, srodstvo, stanka gjuric

15.09.2014. u 15:45 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 14.09.2014.

APETIT

Čine li me, dakle, moji vrlo skromni prohtjevi, i dalje sladokuscem, ili me ta činjenica svrstava među one koji to nisu, mada itekako volim pojesti tartar biftek i puževe na maslacu?


Kako neke, naizgled sitnice, mogu utjecati na trenutna zbivanja, u životno bitnim elementima, kao što je primjerice apetit! Dovoljan je samo jedan, uvjetno rečeno neugodan događaj, ili u zanemarivoj mjeri uznemirujuć', pa da se odrazi na naš trenutačan odnos prema hrani, na način da posve izgubimo tek. To može biti tek privremena promjena mjesta boravišta, ili preseljenje, ali i kao što se danas pokazalo na primjeru moga psa, nedostatak tepiha u dnevnome boravku. Moj Rex, naime, već nekoliko dana jedva da dotakne hranu. Nisam nikako mogla dokučiti koji je razlog tome, jer je dobre volje kao i inače, na temelju čega sam zaključila da je s njegovim zdravljem sve u redu. Pomislila sam kako mu je možda dojadila jednoličnost objeda, pa sam već počela smišljala recepte za pseće obroke, no na koncu se ipak priklonih ideji da je jednostavno zaljubljen u ženkicu iz susjedstva koja je momentalno u fazi tjeranja. Međutim, kako sam danas, nakon pauze od mjesec dana, odlučila vratiti sag, situacija se odjednom stubokom promijenila. Rex je prionuo k jelu s takvim apetitom, da ga je bilo milina i vidjeti i čuti.
Čim je, dakle, tepih došao na svoje mjesto, mome psu kao da se upotpunio -tek nakratko narušeni- smisao njegova života u stanu. Koliko nam je zapravo malo potrebno da nas uzdigne, dade nam poleta, i da odjednom sve promatramo iz druge perspektive! Najednom i meni soba izgleda drukčije, a možda sam čak i bolje volje, premda, treba se priznati, to nije imalo nikakva utjecaja na moj apetit.
Da bih izgubila želju za jelom, moralo bi mi se zaista dogoditi nešto iznimno neugodno, i koliko se sjećam to se do sada desilo svega nekoliko puta. Moja je ljubav prema hrani impozantnih razmjera. U njoj nalazim daleko više od potrebe da zadovoljim glad, i baš uvijek jedem ponajprije radi užitka. Kao i moja majka, s jednakom se posvećenošću predajem svakom svom obroku, ma kako neugledan bio, dakako, iz pozicije nekog tko primjerice prezire sendvič, kao nešto isuviše jednostavno. S druge pak strane kulinarski sam analfabeta. Jedino što znam pripremiti su palačinke, rižoto i francuski kruh. Kuhanje tjestenine ne želim niti spominjati, zato što smatram da za to nije potrebno gotovo nikakvog znanja.
Da me vidite u kuhinji, možda bi vam prisjelo jelo i prije no što je ono stavljeno pred vas. Brašno ili riža, svejedno, prosuti su po podu, kao i po većini radne površine, a u sudoperu je toliko vilica i žlica, da bi netko mogao pomisliti kako se hrana već odavno pojela. Pregršt tanjura, posudica i lonaca naguranih jedni na druge vape za prostornošću, u kuhinji veličine izbe. Možete onda zamisliti koliko je prostrana radna ploha. Ipak ne vjerujem da bi, u boljim uvjetima bilo bitno drukčije, da npr. imam kuhinju američkog tipa, veličine spavaće sobe, u kojoj je radna površina sa svim potrebnim elementima na sredini prostorije. Jest da bi u takvoj prostoriji bilo mnogo udobnije pripremati jela, i moguće bi moja urođena organiziranost tada više mogla doći do izražaja, no smetenost pri kojoj odabirem namirnice i „umješnost“ s kojom rukujem posuđem, ne bi se nikad izgubili. Na kuhanje se, prema tome, uvijek prisiljavam, i čak se ne radi o tome trebali li kuhati za jednu ili više osoba. Na koncu moje jelo ipak ispadne vrlo ukusno, tako bar kažu oni koji su ga bez većih problema preživjeli, a i meni se čini da jest, jer ga i sama pojedem bez ostatka. Ponekad volim eksperimentirati s rižotom u kojeg stavim većinu onog što pronađem u frižideru, i to ispadne zaista ukusno, jer i u kuhanju treba imati mašte, a barem u tome ne oskudijevam. Ipak bih voljela u sebi imati razvijenu vještinu i volju za kuhanjem, no nije nemoguće da bi u tom slučaju patilo moje pisanje, pa iz tog razloga dragovoljno pristajem na svoju nezainteresiranost i neupućenost u tom području. Kada se ipak na to odlučim, za razliku od mnogih koje znam, volim se striktno držati recepta. Iako mnogi sve mjere od oka, svako im jelo ispadne ukusno. Držim da je to ipak stvar iskustva, tj. da bi se to toga došlo, zasigurno je potrebno mnoga jela, zbog njihove nejestivosti, baciti, naročito kada je riječ o kolačima.
U ranoj mladalačkoj dobi svome sam tati često pripremala kajganu. Izričito je tražio da mu je spremim baš ja, jer je smatrao kako moja mama ne zna pogoditi pravi trenutak kada s pečenjem treba stati, u svrhu postizanja potrebne mekoća, mada je inače vrsna kuharica. Sudeći po tome, reklo bi se kako za pripremu hrane ipak imam osjećaja, no to očito nije dovoljno za rađanje potrebe za kuhanjem.
Od svega ipak najrađe volim pojesti ono što drugi pripreme. Budući da se složenije pripreme jela klonim između ostalog i zato što mi se ne da pospremati nered koji pritom napravim, često si najradije skuham već gotove štrukle, i time sam sasvim zadovoljna. I premda se smatram gurmanom, to bi moglo biti u oprečnosti s gore navedenim.
Čine li me, dakle, moji vrlo skromni prohtjevi, i dalje sladokuscem, ili me ta činjenica svrstava među one koji to nisu, mada itekako volim pojesti tartar biftek i puževe na maslacu. Možda pripadam vrsti tek povremenih gurmana, a ako pak ta kategorija još nije ustanovljena, eto, ja sam je izmislila. U nju ću ubrojiti i Rexa, samo ako mi on to dopusti, budući da sam ja ta koja određuje kada će se pogostiti nekim biranim jelom, no prije toga čekam da pojede svoju palentu s jogurtom i dehidriranim mesnim okruglicama, pa ćemo tada o tome prodiskutirati.



Oznake: kuhanje, kulinarstvo, apetit

14.09.2014. u 14:25 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 13.09.2014.

PRAZNOVJERJE I MOĆ

Čovjek bi, moguće, vježbom mogao postići, ono što sada nerijetko dosegne nehotično, da na mikrorazini utječe na stanovita zbivanja, no u tom bi slučaju, takvu mogućnost, kao i sve drugo, mogao zlorabiti.


U kojoj mjeri na čovjeka utječe njegovo praznovjerje? Može li on sam sebi nauditi, već samo vjerovanjem u ono za što misli da mu je u mogućnosti naštetiti? S obzirom da postoji nešto što nazivamo autosugestija, tada je to, bez sumnje, moguće, jer ukoliko iz nekog razloga vjerujete, dakle sigurni ste da će vam se dogoditi nezgoda, tada ćete sami sebe instinktivno usmjeriti u tom pravcu, želeći si dokazati, premda na podsvjesnoj razini, kako niste bili u krivu vjerujući u jednu od teorija koja time zapravo samo potkrjepljuje ono što vam se događa.
Poznajem osobu koja je dugo vremena bila uvjerena kako je za nju nesretan određeni broj, te je tog datuma u mjesecu, ili pak pri ulasku ulazi u kuću s tim brojem, i tome slično, očekivala da će se desiti nešto nepovoljno. Slijedom toga, tog dana nije poduzimala nikakve ozbiljne poslove, ili čak nije ni izlazila napolje. Kada sam pokušala saznati zbog čega ima toliki zazor od stanovitog broja, a znajući da nije potražila savjet numerologa koji bi joj joj mogao reći da je on za nju negativan (na temelju datuma rođenja, i sličnih podataka, kako se to već, pretpostavljam, čini) odgovorila mi je kako se sve ružno što joj se do tada dogodilo, zbilo upravo tog datuma u mjesecu.
Osobno nemam sretnih i nesretnih brojeva, odnosno moj je odnos prema svim brojevima podjednak. Ne mogu zamisliti da u danu koji nosi oznaku određenog broja, drhturim i ne izlazim na ulicu, ili i u kući strepim da mi ne padne žbuka sa stropa.
Takozvani običan čovjek ni u svojim najsmionijim snovima snu ne bi mogao pomisliti kako ponekad vlastitim mislima utječe na zbivanja oko sebe, usmjerujući ih u vlastitu korist, ili pak štetu. Ni sama ne bih znala kako to jest moguće, da mi se nije dogodilo da sam intenzivnim razmišljanjem na višemjesečnoj bazi uspjela prouzročiti određeni događaj, prizvati svoju želju koju zacijelo ne bih dozvala da nisam čitavim svojim bićem odašiljala signale mahnite potrebe za njezinim ostvarivanjem, i da nije bila toliko snažna. Međutim, ljudi svoje težnje koje ponekad graniče s onostranim, ipak ne mogu ostvariti tek tako, samo svojom odlukom, već isključivo kada to nešto uistinu žele, bez ikakvih kalkulacija, čisto i iz srca; tek su tada u mogućnosti utjecati na tijek događanja, no takvo što se dešava iznimno rijetko, možda tek jednom u dvadeset godina, ili pak se ne dogodi nikada.
Čak mislim da mnogi ni ne znaju da su sami doveli do određenih pojava, jer kada čovjek, da bi do nečega došao, ne poduzme ništa konkretno, rijetko će kada pomisliti da je svojim mislima mogao utjecati na ono što se zbilo.
Jesu li ljudi uopće svjesni koliku bi moć mogli imati, samo da su u stanju svoj mozak koristiti na pravilan način? Znanstvenici to zasigurno znaju, već odavno, no hoće li, i kada to biti moguće, nitko ne može sa sigurnošću tvrditi. Čovjek bi, moguće, vježbom mogao postići, ono što sada nerijetko dosegne nehotično, da na mikrorazini utječe na stanovita zbivanja, no u tom bi slučaju, takvu mogućnost, kao i sve drugo, mogao zlorabiti. Neke bi stvari, dakle, vezano uz ljudski mozak trebale ipak ostati na mjestu na kojem su bile i do sada; funkcioniranje na nesvjesnoj razini, u kojoj većina djeluje otprilike podjednako.
Upiranje, s ciljem da se dogodi nešto što smo si zamislili, ne vjerujem da može dovesti do rezultata, osim ako naša namjera nije također duboko utisnuta u nas na nivou naše unutarnjosti koja ni o čem nema namjeru odlučiti, već plamti u svojoj žudnji za nečim, što nas svojim zbivanjem približava, s današnje pozicije, gotovo natprirodnom.


Oznake: praznovjerje, mo, ljudski mozak, stanka gjuric

13.09.2014. u 12:04 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 12.09.2014.

REX

Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.


Ponekad, kad se zagledam u Rexa, u njemu vidim samo maleno, tužno siroče, djetešce koje su odbacili kad mu je bilo, u ljudskim godinama, otprilike jedanaest ljeta. Uopće ne vidim psa, već dijete zamijenjeno drugim djetetom, za koje, pri dolasku nove bebe, u obitelji više nije bilo mjesta. On svoju radost pri susretu s čovjekom uvijek iskazuje pomalo suzdržano, ili je, točnije rečeno, ne iskazuje uopće, već je to poniznost, kojom mu se približava, kada ga ovaj pozove k sebi. Pri našim šetnjama, on ljude kao da ni ne primjećuje, i na njih nikada ne laje (osim kada ih na taj način pozdravlja pri dolasku u naš dom), niti je prema njima ikada agresivan. Muškarcima se približava naročito nevoljko, i s posebnim nepovjerenjem. Količinu njegove nesigurnosti, najčešće, ipak mogu primijetiti tek ja, osim toga, Rex se baš nikada samoinicijativno ne upućuje do određene osobe, izuzev one koju iznimno dobro poznaje, kao što je to primjerice moja mama.
Teško je reći je li se njegova narav na taj način oblikovala zbog egzistencijalnih prilika: života u psećoj kućici, na lancu, te posljedično tome ograničenog kontakta s ljudima, ili je na njegov oprez utjecala činjenica da ga je napustio čovjek, pa je iz toga razloga prema ljudima toliko nepovjerljiv.
U duši je zapravo veliki samotnjak, koji se sa mnom druži zato što mora, no vjerujem da bi bio najsretniji kada bi mogao biti u potpunosti slobodan, kao što je ponekad bio u Istri, dok bi ga pustili s lanca, i kada je, pretpostavljam bio do kraja svoj, veseo i ispunjen, vraćajući se kući samo na spavanje.
Ovako pak, u situaciji u kojoj je tom mojem negdašnjem vagabundu omogućeno da živi u kući u kojoj mu je uvijek toplo, gdje ima udoban ležaj, redoviti obrok, igru, mnogo milovanja i ljubavi, negdje u kutku njegovog sjetnog oka, ipak ponekad primijetim čežnju za slobodom kakvu ima ptica. I mada je jasno da ga iz njegove 'zlaćane krletke' ne mogu pustiti, ta me pomisao katkada tišti, jer sam mu uzela ono što najviše voli, premda sam mu pritom dala ono što mu je za život bilo nužno potrebno.
Dok ovo pišem, on zna da je riječ o njemu, i stoga je otišao u drugu prostoriju. Ni svojim prisustvom ne želi sudjelovati u mome stvaranju, mada, moguće, jednako tako nastoji dati prostora mome razmišljanju. Dopuštam da možda ipak protestvuje što mu i ujutro nisam posvema posvećena. Slično je i kada primjerice pričam na telefon: prosvjeduje povremeno zalajući, ili svojim naglim odlaskom iz prostorije u kojoj razgovaram. Naravno, ako ga sada pozovem, on će istog trenutka dotrčati, misleći da ga zovem zato što sam završila s poslom, no ako vidi da sam samo napravila pauzu usred pisanja, tek će se nakratko sa mnom pomaziti, i odmah potom otići natrag u jednu od svojih zatamnjenih odaja.
Nekoliko godina prije no što je Rex ušao u moj život, također sam imala psa, imenom Hooper, i mada sam Hoopera voljela neizmjerno, jednako kao što danas volim Rexa, ipak se moja ljubav prema njima razlikuje. Jer Hooper je, zbog načina na koji je bio tretiran od malih nogu, bio takoreći, kraljevsko dijete, i na njemu se jasno mogla zamijetiti njegova pseća samouvjerenost, snaga kojom je, kroz svoje samopouzdanje, isijavao, i to upravo zbog okolnosti u kojima je odrastao: u obitelji koja ga je prigrlila sa zaista golemom ljubavlju.
Dok se pak kod Rexa, njegova tobožnja samosvjesnost iskazuje isključivo pri izlasku u šetnju, u njegovu nastojanju da dođe u sukob sa svim psima koje na putu susretne. Međutim, to se događa samo iz njegove bojazni; on želi napasti, da bi se obranio prije mogućeg naleta drugoga psa na njega. Vjerojatno je na to utjecalo njegovo raskošno iskustvo iz rane mladosti, kad se pri svojim lutanjima, sukobljavao sa drugim seoskim džukcima. I vjerojatno je upravo to jedan od razloga što se danas postavlja na sve mužjake, bez obzira na njihovu veličinu. No čim prekorači ulazni prag naše kuće, istog se trena vraća u svoju čahuru plašljivog i neodlučnog djeteta (jer psi , za razliku od čovjeka, cijeli svoj život ostaju djeca), pa korača polako, ispipavajući teren, da bi se -od olakšanja, po ulasku u stan- naprosto survao u svoje utočište, i u mislima odlutao u voljene istarske šume.



Oznake: pas, kucni ljubimci, stanka gjuric

12.09.2014. u 14:43 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

srijeda, 10.09.2014.

MOBITELI

Ljudi zasigurno nisu ni svjesni kako je zvonjava mobitela, s vremenom, u stanju u njima proizvesti tjeskobu, koliko god njegov zvuk nisko kotirao na ljestvici nepoželjnosti. Svaki ćemo se put unutar sebe trznuti, a da u sebi to ni ne osvijestimo, međutim naše će tijelo, uvijek iznova, isti taj trzaj zapamtiti, a prouzročeni će se nemir u nama, zbrojem, umnožiti.


Zbog čega osjećam nelagodu kad god me netko, dok sam u društvu, nazove na mobitel? Tegobu, gotovo bol, kao da me je netko udario u pleksus. Je li to samo stoga što na silu prekidam razgovor, ili zbog grizodušja što se u jednom trenutku, koliko god kratko to trajalo, posvećujem osobi od koje, u tome momentu nisam tražila da s njom komuniciram?
I sama znam koliko mene smeta kad nekome drugome zazvoni telefon, radi čega se razgovor zaustavlja usred rečenice, i kako me to katkad uznemiri, unatoč primjerice činjenice da je taj poziv bio očekivan i važan. Na stranu poslovni ljudi kojima posao zahtijeva da se javljaju na svaki poziv.
Kao da živimo u dobu u kojem bismo sve što činimo, trebali potrpati u, što je moguće zgusnutije paralelno vremensko zbivanje, kako ne bismo izgubili ni najmanji dio vremena koje nerijetko uludo potrošimo.
Jer gdje su svi oni trenuci u kojima ne radimo ništa, već odmaramo, ili kontempliramo? Zar ne dugujemo sebi mogućnost da se do kraja posvetimo osobi s kojom smo se sastali, bez da smo stalno na svojevrsnom čekanju?
Ponekad izgleda kao da je čovjek u stalnoj pripremi da ga nazove netko od osobite važnosti, ili pak bilo tko, samo da je nekome, na taj specifičan način važan, i premda zapravo najčešće nije bitno odgovori li na poziv odmah, ili se javi kasnije, kada je slobodan, on to ne čini, već poseže za svojim uređajem kad god on zazveči.
Ljudi zasigurno nisu ni svjesni kako je zvonjava mobitela, s vremenom, u stanju u njima proizvesti tjeskobu, koliko god njegov zvuk nisko kotirao na ljestvici nepoželjnosti. Svaki ćemo se put unutar sebe trznuti, a da u sebi to ni ne osvijestimo, međutim naše će tijelo, uvijek iznova, isti taj trzaj zapamtiti, a prouzročeni će se nemir u nama, zbrojem, umnožiti. Svi ti tonov iz šarolike lepeze zvrndanja, melodija i zvrčanja, na nas mogu imati, dakle, itekako, nepovoljan utjecaj.
Daleko od toga da sam protivnik moderne tehnologije, dapače čak sam do stanovite mjere i ovisnik o svim tehnološkim novotarijama, i zaista obožavam sve postojeće gadgete. No ovdje nije riječ o njima, već o postupku na koji čovjek s njima rukuje, odnosno načinu njihova korištenja.
Zar ne bismo primjerice mogli isključiti svoj mobitel, pri odlasku na druženje s prijateljima, pa ga ponovno uključiti kad nam je potreban? To je tek jedna od metoda kojom bismo se mogli obraniti od stresa kojeg također proizvodi neprestano iščekivanje, stalna stand by pozicija u kakvoj se, zahvaljujući tom tom neodoljivom, metalnom čudu, nalazimo. Čak sam sigurna da određeni tonovi, i to najčešće upravo oni koji su namijenjeni zvonjavi mobitela, mogu dovesti do predinfarktnog stanja, zato što svojom frekvencijom djeluju uznemirujuće na naš živčani sustav, proizvodeći neugodu u području osrčja.
To spominjem iz razloga što sam jednostavno osjetila da je to moguće, iako nisam imala problema, budući da si to nisam dopustila. Toliko sam, naime, osjetljiva na određene frekvencije, da točno znam kada mi koji zvuk može naštetiti, makar kratkoročno, izazivajući mi nelagodu u području žličice. Tih bi se zvukova, držim, trebalo kloniti, no mnogi njihovu nepovoljnost osjete tek kad je već kasno, odnosno kada su posljedice, na žalost već prisutne, premda nisam sigurna da se to baš detektira kao izravna posljedica spomenutog.
Također i apostrofirano stanje na konstantnoj dispoziciji, kad-tad mora doći na naplatu. Naravno da se čovjek, s vremenom na to donekle privikne, pa mu ono nakon određenog razdoblja više ne predstavlja stres kao u početku, iako mislim da ta fazu slijedi tek nadolazećoj generaciji koja trenutno odrasta uz najnovija tehnička pomagala, mada, kad oni poodrastu, s obzirom na vrtoglavi tehnološki napredak, opet će postojat nešto revolucionarno što će i njih dovesti u situaciju da si mogu ugroziti zdravlje, kao što danas dovodi nas.



Oznake: mobiteli

10.09.2014. u 14:59 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 08.09.2014.

SAN

U svome sam snu, dakle, svjesno upravljala sobom, premda sam mu, podjednako vjerovala na podsvjesnoj razini, no ipak, na kraju čini se, samo do određene granice. I mada sam uživala, i bila u potpunosti sigurna, preplavljena emocijama, ipak sam samu sebe ograničila, samo radi sumnje u vjerodostojnost njegova sadržaja.


Kako li je samo čovjek obijesna životinja, pa čak kada za tim nema baš nikakve potrebe, štoviše kada se od njega očekuje, zbog njegove vlastite dobrobiti, upravo suprotno, i kada je toga itekako svjestan. Primjerice, u snu, kada na provjeru želi staviti bajkovitost zbivanja, i uvjeriti se u njegovu vjerodostojnost. Tako sam i ja, protekle noći sanjajući A. umjesto da se zadovoljim sanjanim, a posebno zato što sanjam ono što bih željela da se dogodi, učinila grešku kojom sam brutalno prekinula bajoslovnost događanja. Činilo se, i osjećala sam, kao što rijetko kad ili gotovo nikad ne osjetim, barem ne na taj način, da je ono što se odvija, realnost, s vremena na vrijeme utiskujući cjelov u A.-inu nadlanicu, na usnama osjećajući njegove svilenaste, meke dlačice. Ta tako poznata osjetilna senzacija od nekada! Rijetko sam se kada toliko približila realističnosti u njezinu fizički zbiljskom osjetu, opipljivosti, jer često nas puta realistično snivanje ne dovodi do tjelesnih manifestacija kao posljedice osjećaja egzistentnosti zbivanja.
Govorila sam samoj sebi: TO je istinitost, a ne ono što sam mislila da se dogodilo. Sve ono drugo bio je ružan san. A. je živ, eto ga, korača pored mene, drži me za ruku i smiješi mi se… Hvala ti Bože na tome! Ali moja mi ispitivačka priroda, čak ni u snu nije dala mira, morala sam kopati. Pomislila sam: „Da to možda ipak nije varka, budući u mišićima osjećam određeno, tako poznato treperenje, mreškanje, na momente čak sasvim neprimjetno mrmorenje krvi ispod kože, manifestacije kakve doživljavam najčešće dok sanjam, i to negdje pri površini“. Činilo se kao da se ta donekle uzburkana krv komeša u meni, dok mi se A. radosno osmjehuje držeći me za ruku ne ispuštajući je ni nakratko, dok se ja želim uvjeriti u autentičnost našeg dodira.
Naravno da sam učinila pogrešku, jer moja me nezadrživa potreba za spoznajom dovela do buđenja, unatoč tome što mi nikada nije bila važna ta granica između jave i sna. U svome sam snu, dakle, svjesno upravljala sobom, premda sam mu, podjednako vjerovala na podsvjesnoj razini, no ipak, na kraju čini se, samo do određene granice. I mada sam uživala, i bila u potpunosti sigurna, preplavljena emocijama, ipak sam samu sebe ograničila, samo radi sumnje u vjerodostojnost njegova sadržaja. Ipak je, izgleda, pretegnula moja podsvjesna, silna želja da to što sanjam bude isključivo zbivanje u stvarnosti. Ovaj me san, upravo zahvaljujući svojoj stvarnosnosti primorao da učinim to neoprostivo, da se lagano i potiho izvedem iz njega, no ništa manje ni zbog moje oholosti. …Umjesto da i dalje sanjam, uživajući u daljnjim prizorima, budući ni slično ovome, otkad nema A., nisam usnula, ne sadržajno, već senzitivno.
Morala sam uništiti tu dragocjenu sliku koja je još uvijek donekle u meni, neposredno nakon buđenja, i nadam se da će se u meni što duže zadržati: taj osjećaj sreće kojim sam bila preplavljena zbog spoznaje o dugotrajnoj zabludi vezanoj uz sve što se dogodilo. A tu je i trenutak kojeg bih mogla provesti u vječnosti, ne stižući nikamo, ne vračajući se niotkuda, samo postojeći. On i ja, i naši spojeni dlanovi. Jedan minimalistički prizor i događanje od neprocjenjive važnosti samo zbog toga što u sebi nosi istinskost reakcija na kakve smo navikli u ovozemaljskom životu; zamislivost, stvarna kao događaji uz koje se vezuju samo na taj način neizbrisivo pouzdane emocije.
Rijetko mi se, naime, u snu događa, ili se možda varam, jer sam trenutno pod snažnim dojmom , da su moji osjećaji tijekom sanjanja tako dubinski. Oni, doduše, postoje, kao iskustvene reakcije, pa ih, prema tome, i u snu, kao takve, doživljavam, posljedično onome što mi se u snu događa, međutim nekako ipak slabije, bez zahvaćanja u meso zbivanja.
Opraštam si samo zbog toga što nisam mislila da ću se svojom potrebom za istinom dovesti do buđenja, ali i zbog toga što sam toliko vjerovala da je to istina, da sam, koliko god to izgledalo kontradiktorno, u to željela uvjeriti i samu stvarnost, a ne suprotno: dokazati snu da nije istina.
Za istinu nerijetko kažu kako zvuči lažno, zbog surove iskrenosti kakvu u sebi nosi, no to je, držim, stoga što su ljudi navikli izgovarati neistinu, te time i naš sluh prilagodili mjeri njezine zvučnosti . Tako je možda i taj san koji je izgledao kao istina (a istina i jest bio, doduše, kao stvarnost koja se događala tijekom snivanja), no upravo zbog toga, zbog svoje brutalne točnosti, u jednoj se presudnoj mikro sekundi učinio varkom. Zbog njegove je vjernosti na njega pala sumnja, što je bilo bilo dovoljno da se on uruši i zamijeni mjesto s laži koju čovjek gotovo svakodnevno, htio ne htio, na javi, doživljava i živi.



Oznake: sanjanje, stanka gjuric

08.09.2014. u 13:29 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

nedjelja, 07.09.2014.

VELIKODUŠNOST

Velikodušnost proizlazi iz duboke potrebe za davanjem na svim poljima, predanosti i požrtvovnosti, otkidanjem od vlastitih usta da bi se dalo drugome, pomaganjem kad se to od vas ne traži, niti očekuje, u gotovo zanemarivanju sebe, da bi se izašlo u susret drugima, dakle ne toliko pomoglo, koliko dalo, jer pomoć nije potrebna svima, a davanje jest, i uvijek je dobrodošlo, odnosno ta vrst darežljivosti, u darivanju sebe, kroz svaki segment života.
.

Može li se čovjek naučiti velikodušnosti ? Dugo vremena nisam o ljudima razmišljala u toj kategoriji, o njihovoj širini, količini njihove milosrdnosti, osim što sam znala zamijetiti tko je, primjerice škrt, a tko darežljiv, u materijalnom smislu, no tu osobinu čak dugo vremena nisam ni imala mogućnost primijetiti, stoga što sam sama željela davati i davala, bez potrebe da tu priliku pružim drugima oko sebe. Naime, onaj tko ima novaca, i nikada ne štedi, o novcu niti ne razmišlja. Međutim, kad dođe u situaciju da o njemu treba misliti, iz jednostavnog razloga što ga odjednom nema dovoljno, ili ga posjeduje u ograničenoj mjeri, tada može primijetiti kako neki ljudi s kojima se do tada družio, u njegovim očima nisu više oni od nekada. Ali ne zato što bi se oni promijenili, već zato što se, kroz svoju situaciju, promijenio on. Kad nastupi takav preokret, čovjek vrlo dobro primjećuje tko plaća kavu, a tko večeru, jer to mu odjednom više nije nevažno. Pretjerano štedljivi ljudi koje sam poznavala, ili ih još uvijek poznajem, mnogo su se više davali kroz osobni kontakt, ali tek na razini spremnosti za druženje, možda čak i kroz kvalitetu odnosa u smislu njegove nadogradnje mimo uskogrudnosti. Možda su na taj način samo nadoknađivali svoj nedostatak, pa su se nastojali dati više kroz osobne kontakte. Dakle, pitanje velikikodušnosti vrlo je složeno, no ne bih rekla da pod nju potpada i davanje sebe u društvu, s obzirom da je to osobina koja s plemenitošću ne bi trebala imati puno dodira, budući da se čovjek kroz prijateljevanje daje stoga što je njemu, jednako kao i onima oko njega, ponajprije zabavno. Velikodušnost proizlazi iz duboke potrebe za davanjem na svim poljima, predanosti i požrtvovnosti, otkidanjem od vlastitih usta da bi se dalo drugome, pomaganjem kad se to od vas ne traži, niti očekuje, u gotovo zanemarivanju sebe, da bi se izašlo u susret drugima, dakle ne toliko pomoglo, koliko dalo, jer pomoć nije potrebna svima, a davanje jest, i uvijek je dobrodošlo, odnosno ta vrst darežljivosti, u darivanju sebe, kroz svaki segment života.
Ja sam, primjerice, tek uz mog dugogodišnjeg partnera naučila što znači davati, jer primati sam, kao i svi drugi, oduvijek znala. On me naučio toj svojevrsnoj čaroliji pružanja, za koju sam mislila da ju je nemoguće usvojiti tijekom odraslosti, budući bijah uvjerena, kako se čovjek s time rađa, ili tu osobinu u njega, još u djetinjstvu usade roditelji, što kod mene nije bio slučaj. Osim toga, ja, kao jedinica, ni sa kim nikada ništa nisam dijelila, ni igračke, ni čokolade; mene dijeljenju s drugima onoga što na kratko ili dugoročno posjedujem, nisu učili, jer za tim, činilo se, nije bilo potrebe, a ni u vrtiću to nisam mogla naučiti, s obzirom da su me čuvali djed i baka. Dakle, izrasla sam u jedno, na toj razini pomalo sebično dijete, koje ne može prepoznati ljepotu davanja, s obzirom da za njega, kao takvog, ne zna. Vjerojatno sam smatrala, ne iskusivši drukčije, da samo tako i može biti.
Djevojčice i dječaci s kojima sam se igrala, također su bili oni koji nisu nudili bombone iz svoje vrećice, niti sam to od njih očekivala, dok pak mi je od strane bake i djeda, kao i roditelja, bilo prirodno njihovo davanje; to se podrazumijevalo samo po sebi, i iz tog se, kao takvog nije moglo ništa korisno naučiti. U meni se nije spontano razvila želja za podjelom nečega s nekim, upravo, vjerujem, stoga što sam bila jedino dijete, i pretežno sam se igrala sama sa svojim lutkama i imala tek jednog ili dvoje prijatelja.
Odjednom, nakon mnogo godina shvatila sam kako sam postala netko koga otprije nisam poznavala, otkrivši u sebi sposobnost da dajem mnogo, i od srca, a što sam naučila od Ante. I ne samo da sam tu svoju novu osobinu zavoljela, već sam je uspjela i nadograditi, premda je moguće da, kako je ona do mene došla, tako bi mogla, s vremenom i otići. Ne zbog toga što više nemam što s kime, materijalno dijeliti, nego stoga što se čovjek, udaljavajući se od svog primjera, možda udaljuje i od sebe takvog kakvim je, uz taj primjer, jednom bio stvoren.
Moj Ante je mene u mnogome uspio odgojiti, nastavivši tamo gdje su stali moji roditelji, u jednoj točki naizgled zapečaćene karakterne sudbine koja se očigledno ipak mogla otpečatiti, kako bi se u nju ulilo nešto karakter novo, jedno značajno poglavlje ličnosti poput pojačano iscrtana putokaza, karte koja predočava našu osobnost. Dakle, čovjek se može izgrađivati i u odrasloj dobi, samo ako to želi i naravno ima za to priliku, iako to ovisi i o stupnju njegove prijemčivosti na dobar utjecaj, primjer koji mu netko pruža. Tako da vjerujem, mada je ovo jedna radikalna usporedba, da se čak i delikventi mogu preodgojiti, samo je pitanje na koji način; svakako ne u odgojnim ustanovama kakve poznajemo, ili još gore zatvorima, u kojima dolaze u dodir sa sebi sličnima, jer tada mogu postati samo još gori, i svoju ionako negativnu osobinu još više pogoršati.
Moja je velikodušnost došla, barem spoznajno, sasvim iznenada, no unatoč tome sam je prihvatila kao nešto s čime sam rođena, ili s čime sam rasla, jer je utjecaj na mene bio toliko snažan, s obzirom da sam k tome bila i vrlo mlada, da uz osobine koje inače u sebi nosim,i iz današnje perspektive gledajući, mislim da takvo što naprosto nisam mogla ne usvojiti.
Kako tog djelovanja na mene više nema, ne znam je li razlog promjeni koju u sebi osjećam, činjenica što Ante više nije među nama, ili pak situacija u kojoj si takvo što jednostavno ne mogu priuštiti, premda velikodušne ljude ništa ne može spriječiti da i dalje budu darežljivi. Je li moguće da čovjeka, u iskazivanju njegove plemenitosti, ipak donekle može sputati u njemu novonastala gorčina, ili je ipak dovoljna situacija u kojoj je potrebno razmišljati o svakom potrošenom dinaru, kako bi moja mama rekla, dok je velikodušnost u tom segmentu na čekanju, a preseljava tamo gdje joj je možda najviše i mjesto, u ljubav i duhovna davanja, ili davanja sebe drugima kroz određeno pomaganje. No, i zato se, što god tko mislio, treba stvoriti prilika u kojoj se možeš ponuditi, ako sebe uopće i dalje imaš, obzirom da se mnogi izgube na svome tegobnom putu.
I upravo zato što sam poznavala Antu, danas bez greške mogu prepoznati velikodušnost, no mogu ustvrditi, ako pritom apstrahiram svoju majku, da je nisam baš skoro susrela.
Ili ja, možda, velikodušnost nikada nisam ni posjedovala, već mi je ona bila tek dana na posudbu, na neko određeno vrijeme, poput primjerice dara za pisanje (pod uvjetom da ga uopće posjedujem, jer ne želim zvučati ni pretenciozno, ni umišljeno) što je bogomdani dar, i dolazi od osobite vrste nadahnuća, koje, jednako tako kao i nadahnuće za velikodušnost, jednom iznenada može tek tako nestati.



Oznake: velikodušnost, stanka gjuric

07.09.2014. u 13:19 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

subota, 06.09.2014.

ZALJUBLJENA U SILEDŽIJU

I zapravo su uvijek problem samo vlasnici pasa, jer se nedovoljno, ili na pogrešan način brinu o njima. Ja sam svojeg usvojila kad je već bio odrastao, zbog čega nisam više mogla imati utjecaja na njegov razvoj, s obzirom da je kod pasa, jednako kao i kod ljudi: ono što nauče do određene dobi zauvijek bude usvojeno, dok je svaki kasniji pokušaj uzaludan, ili pak uspijeva u samo iznimnim slučajevima.


U kući držim uličara, grubijana i drznika, ali istodobno i najumiljatijeg psa na svijetu. Kada vam taj skoči u krilo, imate osjećaj da je netko na vas nabacio ugrijano krzno nerca, i više ga od sebe, tako mekanog, glatkog i sjajnog, naprosto ne možete pustiti.
S njim se ne može šetati kao sa svakim drugim psom, ili većinom pasa. Kad god u daljini primijetim kako nam se približava kakav četveronožac sa svojim vlasnikom kojeg ranije nisam srela, ili pak prepoznam susjeda s njegovim psom, za kojeg znam da je mužjak, potrčimo koliko nas noge nose, ili se skrivamo kao tati, iza živica i parkiranih auta, kontejnera ili povećih stabala, te šćućureni čekamo dok opasnost ne prođe. Naravno da moj kavgadžija cijelo to vrijeme laje, jer čim učinim takav nepredvidivi potez, zna kako je stanje alarmantno. Svaki je moj, za njega neobičan korak ili kretnja, znak za pozornost i uzbunu, kada me prostrijeli pogledom uznemirenog laneta, i jedno vrijeme ispitivački promatra tek da vidi kako ću dalje reagirati, ili pak da se samo uvjeri je li me do kraja pročitao. Stoga svaki put nastojim, ako drugog psa ugledam prije no što ga vidi on, neuobičajenu radnju izvesti što neprimjetnije: smireno se okrenuti i poći drugim smjerom, no njegovom ispitivačkom oku rijetko kad išta promakne, gotovo uvijek nepogrešivo detektira što se zapravo zbiva. Tada ga obično podignem i odnesem do mjesta gdje se namjeravam s njime sakriti, i pritom, kao da se igramo skrivača u kojoj je za nas osobita nagrada, ili boje rečeno- samo za mene, odahnuće kad nismo pronađeni. Dok pak primjerice netko iza nas vikne: „Ej, aj, ajde!“ i tome slično, što se ne događa rijetko kao što bi netko mogao pomisliti, mi oboje uvijek pomalo protrnemo, jer ne možemo znati da je za našim petama čovjek koji razgovara na mobitel, te se, dakle, ne obraća svome psu, a zapravo se glasa kao da s jednoga brda na drugo dovikuje svome pajdašu, i tako s njime komunicira.
Moj Rex kao da kod svakoga našeg izlaska jedva čeka da naiđe netko nepoželjan; motri i s lovačkim instinktom u svojoj krvi gotovo zaziva opasnost. Nakon toliko godina koliko je kod mene, već sam se na to, unekoliko, privikla, a bilo je i vrijeme, premda me još uvijek ponekad presiječe popola kada iza okuke bane kakav mužjak veličine teleta s vlasnikom koji ga prati bez uzice. Tada moj Rex, jer mu je osobito omiljen što veći plijen, naprosto poludi, nastojeći izvući moju ruku iz ramena, iza čega ga ja opet podižem u naručje, no on se svejedno, lajući,batrga, te želi uporno sići u ring, na mjesto mogućeg sukoba. Uglavnom, šetnje s njim poprilično su uzbudljive, i mogla bih nakon svake od njih napisati po jednu pripovijetku.
Nedavno sam ga, a ne znam ni sama kako mi je to pošlo za rukom, naučila da, kada ga dignem, prestane lajati, kao da sam pritom pritisnula određeni gumb, iza čega više nema njegove borbe za silaskom, u kojoj se trza želeći pobjeći iz moga čvrstog, zaštitničkog zagrljaja. Govorili su mi da nikada ne smijem podizati psa u situaciji u kojoj nailazi onaj drugi, bez uzice, jer bi taj, tada, mogao na nas skočiti, no to se još nikada nije dogodilo, a čini mi se i kao da pas instinktivno osjeti da u tom slučaju, to ne bi bila borba kojoj je ovaj- u naručju čovjeka- dorastao, jer je u toj poziciji zapravo onesposobljen i nemoćan. To dakako, ne znači da mi se takvo što ipak jednom neće dogoditi, no za sada smatram da nemam drugog izbora, i ne želim ga dovesti u nepotrebnu opasnost.
Prije više od dvije godine, jedne zimske večeri doživjeli smo vrlo neugodnu situaciju u kojoj ga je susjedov lovački pas koji nije bio na uzici, napao ispred naše kuće. Rex nije imao šanse da se od njega obrani, i dok sam ja vikala tako da me se čulo sve do Trga bana Jelačića, njegov se vlasnik, koji me također, bez obzira što se nalazio u pomalo opskurnom kafiću, nije mogao ne čuti, laganim korakom došetao do nas, kao da se ništa posebno ne događa, i povukao svog psa, no odmah iza toga i pustio, tako da se ovaj po nekoliko puta vraćao do Rexa koji je divljački lajao i bio spreman za nastavak tučnjave. Do toga trenutka moj se je štemer junački borio, i na svu sreću nije bio ranjen, no zato sam stradala ja završivši na pločniku, s obzirom da me je veliki sivi pas, u svome naletu srušio. Što bi tek bilo da sam tada Rexa imala u naručju. Pitam se bi li on nasrnuo na mene, ili bi zastao, a bojim se i pomisliti kako bi sve završilo da se desilo ovo prvo, no svakako, od tada ga njegov vlasnik drži na uzici, i s njime više nemamo nikakvih problema. I iz toga se dade zaključiti kako u pravilu treba doći do incidenta da bi se ljudi ponašali kako treba, jer čovjek s opasnim psom kojeg nije u stanju držati pod kontrolom, je kao osoba s otkočenim oružjem.
I zapravo su uvijek problem samo vlasnici pasa, jer se nedovoljno, ili na pogrešan način brinu o njima. Ja sam svojeg usvojila kad je već bio odrastao, zbog čega nisam više mogla imati utjecaja na njegov razvoj, s obzirom da je kod pasa, jednako kao i kod ljudi: ono što nauče do određene dobi zauvijek bude usvojeno, dok je svaki kasniji pokušaj uzaludan, ili pak uspijeva u samo iznimnim slučajevima.
Jedina osoba koju je Rex uz mene obožavao, bio je moj dugogodišnji partner, Ante. Ponekad mi se čini da je on njegov odlazak prihvatio na mnogo mudriji način od mene, zato što, kada ga god spomenem, on me pogleda s nekom vrstom suosjećajnog razumijevanja, i u tim se trenucima baš nikad ne zagleda u ulazna vrata, kako bi činio inače, prije no što bi Ante došao do nas, a kada bih također, da mu ga najavim, izgovarala njegovo ime. Na stanovit mi je način to svojevrsna utjeha, činjenica da i to malo stvorenje osjeća što se dogodilo, a znao je to čak i podosta prije mene, samo što tada, za razliku od danas, toga nisam bila svjesna. On se već tada prestao nadati, kad ja još nisam gubila vjeru, misleći da negdje još uvijek postoji čovjek koji je obilježio naše živote, i koji je, napokon, zaslužan za to što je Rex u konačnici završio kod mene.



Oznake: pas, kućni ljubimac, stanka gjuric

06.09.2014. u 16:30 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

petak, 05.09.2014.

ESEJI, TV I HRANA

Dražesno je vidjeti kako tu svoju osobinu dijeli sa zadovoljstvom u gledanju svojih omiljenih tv sapunica, produbljujući ga do razmjera, u kojem ono što se toga trenutka, uz tanjur, događa njoj, povezuje s radnjom likova na tv ekranu koji primjerice istog trenutka večeraju. U tom je času taj i takav užitak, premda jednostran, na stanovitoj razini i na neki način, njihovo zajedničko iskustvo.


Otkad pišem blog, gotovo svakodnevno, po jedan od eseja pročitam mojoj majci koju ta ideja, čini se, oduševljava. Međutim, budući da to činim putem telefona, ima trenutaka u kojima je zateknem tijekom određene, za nju naročite bitne, no u tom momentu potajne radnje, primjerice pranja posuđa, no kada je priupitam želi li možda da je nazovem kasnije, ona taj prijedlog redovito odbija, čime god dakle (do) tada bila zaokupljena. Međutim, nakon otprilike prve ili već druge pročitane rečenice, s obzirom na moj savršeni sluh, uspijem čuti kako potiho premeće posuđe, ili pak začujem njezino prigušeno mljaskanje, što me naravno, zasmeta, no ipak, s obzirom da je to s moje strane, držim, jedino pristojno, nastavljam dalje s čitanjem, moguće tek mrvicu manje usredotočena. Nastojim se ipak uvjeriti kako ima neodloživa posla, ili pak me jednostavno toga trenutka nije u stanju mirno saslušati. Ako je kojim slučajem, tijekom moga govorenja ipak zapitam, radi li još što, odgovorit će kako ne čini baš ništa, a zloća u meni ima joj potrebu dokazati suprotno, no to na žalost, iz tehničkih razloga nije moguće. Da kojim slučajem razgovaramo putem skype-a, mogla bi biti pod mojim nadzorom, ovako riskiram da uopće ne obraća pažnju na ono što izgovaram, iako bi se i kad je promatram, mogla samo pretvarati.
Bilo mi je, na primjer, duhovito kada sam je jednom, iz razloga da je samo čujem, nazvala tijekom njezina gledanja televizije, u vrijeme u koje ona, tako bar tvrdi, televiziju ne gleda. U pozadini sam čula tihi, prepoznatljiv spikerov glas, a kada bih je bilo što upitala, ona mi ne bi odgovorila, već bi primjerice rekla „da, tako je“, iz čega se dalo zaključiti kako me uopće nije slušala. Ponekad me to zasmeta, pa je zamolim nek ona mene nazove kad nema nikakvog drugog posla, no ipak na koncu pretežno nazovem ja.
Tako sam joj nedavno čitala esej o mojim nećacima i pritom začula pomalo uzdržano žvakanje. Mogla bih čak pogoditi i što je jela, toliko mi je poznat način njezina zagriza, upiranje zalogaja o nepce kod određene vrste hrane od osobita značaja za njene okusne pupoljke. ...Onaj trenutak u kojem sve drugo postaje nevažno, osim naravno okusa koji se nastoji što duže zadržati u ustima, čak i mirisa koji pomalo omamljuje svojom snažnom notom umalo egzekutorske, paklene začinjenosti, dok je pred njom na malenom tanjuru hrpica raskošnih kruščića na koje su poslagani namaz od čvaraka, šunka i slanina, ljutiti hren, ajvar, te mladi luk i slatka paprika, kao i nezaobilazni šećer. Dočaravam si njen pogled koji ne skreće s toga malenog hrama obilja, probrane hrane nad kojom se gušta, i kojeg ništa ne može odvratiti od posvećenosti primamljivosti vizualnog, onoga što, i čemu se ono konkretno nudi; uglavnom ne gladi, već užitku samoga blagovanja.
Posebno joj uživanje predstavljaju trenuci u kojima hranu iznosi na stolić, pri gledanju odabranog televizijskog programa, pri čemu se spajaju dva užitka istodobno, i premda se možda čini kako se u toj prilici čovjek ne može do kraja posvetiti ni jednom od dvaju užitaka, izgleda kako se oni ipak uspijevaju besprijekorno ispreplesti i prožeti, te tako tvoriti ugodu koja, u toj kombinaciji ne može konkurirati ni jednom drugom sjedinjenju slične naravi. Jer kada primjerice čitate knjigu, i pri tom jedete ukusan sendvič, nisam sigurna koliko se možete udubiti u sadržaj pročitanog, što kod gledanja televizijskih serija ili televizije općenito, u pogledu koncentracije ne može biti od presudna utjecaja, budući ona u tom slučaju nije na taj način, i u tolikoj mjeri potrebna.
Dakle, moja se mama u potpunosti i s tolikom strašću predaje svome obroku, da joj ponekad na tome zavidim, premda nisam ni sama mnogo manje slatkohrana. Dražesno je vidjeti kako tu svoju osobinu dijeli sa zadovoljstvom u gledanju svojih omiljenih tv sapunica, produbljujući ga do razmjera, u kojem ono što se toga trenutka, uz tanjur, događa njoj, povezuje s radnjom likova na tv ekranu koji primjerice istog trenutka večeraju. U tom je času taj i takav užitak, premda jednostran, na stanovitoj razini i na neki način, njihovo zajedničko iskustvo. Njezin je čin jedenja tada djelomice, iako samo apstraktno, ovisan o mogućnosti uživljavanja u situaciju, za što je moja majka itekako sposobna. Ona je u stanju ući u ekran i razgovarati s protagonistima, prokomentirati neki od njihovih događaja, ponešto im i naglas zamjeriti, i sve to dok, blagujući, svojim biserno bijelim zubićima otkida komadiće pohanog pilećeg bataka, iskreno, i u svakoj se sekundi do kraja dajući obojem.



Oznake: hrana, sapunice, televizija, stanka gjuric

05.09.2014. u 13:32 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

četvrtak, 04.09.2014.

OGLAS

Dakle, momak koji bi se javio na moj oglas, trebao bi biti snažan, spretan i voljan; zapravo radoholičar, naročito u poslovima tog tipa. Da samo čeka na moj mig, trenutak kad ću mu reći da nešto u kući treba popraviti, te da ne može zaspati od nervoze ako tjedan dana u stanu nije bilo nikakvih sličnih aktivnosti. Zbog toga bih ponekad možda trebala sama, namjerno prouzročiti kakav kvar, kako bi on uvijek imao dovoljno posla u kući.


Kad bih se primjerice odlučila objaviti oglas u novinama ili na „Iskrici“, kako tražim dečka, moji kriteriji pri odabiru ljubavnog partnera, bili bi sasvim drukčiji, nego što su bili do sada. Ili bih tražila vodoinstalatera, ili momka koji se itekako dobro razumije u sve takozvane muške kućanske poslove. Koji zna zamijeniti utičnicu, promijeniti ventile, umije i može probušiti betonski zid bušilicom težine dvadesetak kilograma, ukratko - u sve se manualne poslove razumije i sve pokvareno znade popraviti.
Jer od svih muškaraca koje poznajem, i koji se vrzmaju oko mene, ni jedan ne zna ili nije u stanju učiniti ništa na taj način korisno; jedva da umije promijeniti žarulju, uključivši i muškarce u mojoj obitelji. To bi, dakle, bio osnovni kriterij kod moga izboru.
Iza toga više ne bih lijegala u krevet s bojazni da će mi puknuti cijev u kupaonici, ili ispod kuhinjskog sudopera, kao što je to bilo nedavno, jer bi uz mene ili negdje u blizini postojao muškarac koji bi, poput kauboja, sa smrtno ozbiljnim izrazom nezamjenjivog eksperta na svome licu, usred noći dojahao da potrebno dovede u red.
Naravno, čovjek koji bi se javio na moju objavu, ne bi mogao proći tek tako, da se prije toga ne uvjerim zna li on sve to doista. Trebao bi, dakle, proći test postavljanja rasvjetnih tijela, zidnih utičnica i sl. , pa neka se iskaže; to bi bila, dakle, svojevrsna audicija.
Jedan od važnijih uvjeta bio bi da je dovoljno spretan i snažan. Naime, moja je manija da često premještam slike na zidu, ili ih želim na mjestima na kojima nisu nikada bile, i gdje još, naravno, nema otvora za vijke, kao i premještanje namješta, što mi je čak svojevrstan hobi, jer volim da mi prostorije svako toliko, izgledaju drukčije. Do sada je bilo nekoliko poznanika koji bi mi u tome pomagali, ali uglavnom neuspješno. U svojim mislima već vidim svojevrsnog Herkulesa koji po sobi, s jednog mjesta na drugo nosi i postavlja jednu od mojih starinskih fotelja od stotinjak kilograma.
Prije dva tjedna kada sam imala poplavu u stanu, došao je čistač tepiha, momak koji je odnio sa sobom vodom izdašno natopljen sag. S kakvom li ga je samo lakoćom podigao! Pomislila sam: o, momče, na prstu jedne ruke mogao mi me ponijeti. Takav bi mi jedan, otprilike, bio potreban.
Moj bi dečko iz oglasa, prema tome trebao znati, i dakako imati volje, bez po muke promijeniti podne pločice u kuhinji, spustiti ili podići kuhinjske elemente, sagraditi jedan zid, a srušiti drugi, popraviti kafe aparat, sušilo za kosu i usisivač, preokrenuti kvake na vratima, ukratko, trebao bi biti sve u jednom: i vodoinstalater, i stolar, i keramičar i soboslikar. Sve bi te vještine trebao posjedovati. Jer kad ja danas pozovem servisera za neki od kućanskih aparata, i on primjerice ustanovi da ne postoji nikakav kvar, sâm njegov dolazak, i to što tek pogled hladnjak, stoji me otprilike kao odlazak kod liječnika privatne prakse. Doktor vam barem uvijek ustanovi bolest ili bar neki poremećaj, tako da imate osjećaj da niste baš nepotrebno bili na pregledu i još pritom platili.
Kada pak primjerice pozovem prijatelja da mi namjesti stropnu svjetiljku,to traje toliko dugo da se već smrači, a tada pak više ništa ne vidi, pa meni samo što ne otpadnu ruke pri osvjetljavanju plafona baterijom. Uostalom, jadničak se toliko izmuči, da se preznojim samo ga gledajući, ali me pritom i strah da kojim slučajem ne doživi strujni udar. O bušenju zida da i ne govorim. Uvijek je tu nekakav razlog da je na određenom mjestu taj isti zid pretvrd, tako da na kraju, na površini od jednoga kvadratnog metra, ima desetak kratera koje treba zakrpati, a da potrebna rupa na kraju ipak nije izbušena. Sva sreća što danas postoje gotove smjese za krpanje takvih nepravilnosti.
Dakle, momak koji bi se javio na moj oglas, trebao bi biti snažan, spretan i voljan; zapravo radoholičar, naročito u poslovima tog tipa. Da samo čeka na moj mig, trenutak kad ću mu reći da nešto u kući treba popraviti, te da ne može zaspati od nervoze ako tjedan dana u stanu nije bilo nikakvih sličnih aktivnosti. Zbog toga bih ponekad možda trebala sama, namjerno prouzročiti kakav kvar, kako bi on uvijek imao dovoljno posla u kući. Pretpostavljam da mi to ne bi trebalo predstavljat osobit problem, s obzirom da sam te kvarove, osim što su se oni događali s određenim, razumljivim, razlogom, do sada činila slučajno, pa bi mi moguće i njihovo
namjerno izazivanje išlo od ruke.
Kad je već tako, preostaje mi samo otvaranje profila na spomenutoj internetskoj stranici. Mogla bih možda postići rekord u niskom broju interesenata.



Oznake: oglas, kvarovi, Majstori, vodoinstalater

04.09.2014. u 12:31 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

utorak, 02.09.2014.

PRAVILA LIJEPOG PONAŠANJA

Zbog čega ne bismo imali djecu koja, osim povijesti i zemljopisa, znadu i pravila lijepog ponašanja? Nisu sva te sreće da su u stanju i prepoznati i usvojiti dobar primjer iz okoline, neovisno o roditeljskom (nenamjernom) zanemarivanju. Autodidakti su oduvijek bili rijetki, pa tako i u tom području, ako ne u njemu najčešće.


Kad je već ovih dana aktualna tema o uvođenju građanskog odgoja i obrazovanja, kao predmeta, u osnovne i srednje škole, zašto ne bismo potegnuli i pitanje uvođenja lijepog ponašanja, u osnovne? Naziva predmeta: Lijepo ophođenje i društvene manire. Možda će netko reći kako ne možemo sve prebaciti na školu, ali na koga ćemo? Ne želimo valjda da naša djeca budu neodgojena, jer takvo što, odavno je očito, ne možemo prepustiti roditeljima.
Na svakom se koraku može primijetiti nedostatak lijepoga vladanja, kako kod djece, tako i kod odraslih. Jest da se mnogo toga najviše nauči do pete godine života, međutim djeca koja nemaju mogućnosti to naučiti kod kuće, ili u vrtiću, dobila bi priliku naučiti se lijepom postupanju, u osnovnoj školi, kada još nije kasno. Njihovi roditelji ili nemaju potrebnog znanja, ili pak, oni koji to znanje posjeduju, i posljedično tome - prakticiraju, nerijetko svoju djecu vide samo ujutro ili pred spavanje, dakle sve su kombinacije prisutne i moguće, a većina dovodi do situacije u kojoj jesmo: da se ne znamo ponašati, niti u društvu, niti u svoja četiri zida. U svakom je slučaju vidljivo, kako je takvo što više no nužno potrebno.
Možda bi trebalo naučiti roditelje kako da poduče svoju djecu, no to bi se moglo samo 'prisilnom' edukacijom; umjesto propagandnih poruka na hrvatskoj dalekovidnici, tijekom emitiranja sapunica servirati pravila lijepoga vladanja. Zasigurno bi ponešto od toga, i pod stare dane, usvojili. Naravno, to je utopija.
No kako onda riješiti taj problem? Postoji li način da se djeca od malena nauče poželjnom ponašanju, ili vjerujemo da je ono upisano u naš genetski kod, i da to jednostavno, i bez učenja, moramo znati. Čovjek možda misli kako to nije osobito važno, no itekako se vara, jer ljudi pristojna vladanja omiljeni su i među onima koji se lijepo ponašati ne znaju, no ono ih instinktivno privlači, osjećaju kako je takvo držanje poželjno i dobro, premda si to ne mogu protumačiti, niti to, naravno, nastoje. Nerijetko se radije druže s onima ljubaznog ophođenja, premda bi ih ovi, zbog njihova, mogli izbjegavati, jer svakom je draže biti u društvu onoga tko ga, primjerice, ne popljuje dok s njime objeduje. I, ovdje nije riječ samo o bontonu tipa: kod zijevanja prekrite usta (naime, nitko ne želi gledati u vaše krajnike osim liječnika, a i to samo kada je potrebno), već i o tome da ne prekidate osobu koja govori, da pažljivo slušate svog sugovornika, i gledate ga u oči. Kada to usvoji dijete od šest godina, više nikada neće zaboraviti, i takvom će se postupanju prirodno prilagoditi. Dakle za takvu vrst kulture ponašanja, kao što je ovo nabrojano, osoba mora imati barem šest ili sedam godina, s obzirom da nešto od toga teže moći objasniti mlađemu djetetu. Neke se stvari mogu naučiti u predškolskoj dobi, a mnoge pak kasnije, u osnovnoj školi. Sve iza toga je prekasno.
Nekada, kad sam ja bila mala, postojao je školski higijeničar, naš vršnjak odabran od učenika u svakom razredu, koji je provjeravao prije početka nastave, jesu li nam čisti nokti, uši i kosa. To se, naravski, s ovim o čemu govorim, dodiruje samo u neznatnom segmentu, no dakako da je i tada to bilo nedostatno.
Većina će ljudi za djevojčice kazati da su pristojnije i finija ponašanja od dječaka, a to je između ostalog i stoga što se oko dječaka manje trudimo, misleći kako je muški, i izraz nadmoći, otići pomokriti se pod drvo, ili pljunuti na ulici. Kada bi to učinila djevojčica, to bi se primijetilo i zamjerilo, čak od strane njezinih roditelja, no kada to učini dječak, njihov sin, tada je to normalno. Rijetko će ga tko od njih, zbog toga, prekoriti.
Zar nije lijepo kada u filmovima možemo vidjeti kako dijete, za vrijeme ručka, pita roditelje: „Mogu li ustati od stola?“, jer je završilo s jelom, ili zahvali kada ga netko pohvali, a ne da ne kaže ništa ili tek samo: „Da“. Kakvi to roditelji odgajaju takvu djecu koja kao da su došla iz divljine u kojoj su živjela sama, bez igdje ikoga, a sad su i dalje u potpunosti prepuštena sebi samima i svojim nezatomivim i nekontroliranim potrebama i radnjama kojima će si kad-tad naštetiti. Dijete će usvajati ponašanje svojih roditelja koje ne mora uvijek biti ni pristojno, ni lijepo, a čega ni sami roditelji ponekad nisu svjesni. Zbog čega ne bismo imali djecu koja, osim povijesti i zemljopisa, znadu i pravila lijepog ponašanja? Nisu sva te sreće da su u stanju i prepoznati i usvojiti dobar primjer iz okoline, neovisno o roditeljskom (nenamjernom) zanemarivanju. Autodidakti su oduvijek bili rijetki, pa tako i u tom području, ako ne u njemu najčešće. Potrebna je određena količina izvrsnosti kako bi se čovjek uzdigao iznad onoga što mu je ponuđeno, samokreacijom sebe, učeći samo na dobrim primjerima, pronalazeći ih intuitivnim prepoznavanjem. Samostalno iščitavanje svojevrsnih hijeroglifa dobroga ponašanja, kao i dobroga uopće, svojstveno je samo ljudima izuzetnog mentalnog sklopa i kapaciteta, i stoga ne možemo očekivati od djece da se sama pobrinu za nešto tako važno kao što je lijepo i pristojno ophođenje.





Oznake: ponašanje, vladanje, odgoj, roditelji, djeca

02.09.2014. u 12:02 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

ponedjeljak, 01.09.2014.

NEĆACI

Oduvijek su mlađa braća slijedila stariju, ona su im uzor, no u toj instinktivnoj, posve razumljivoj potrebi, poneko dijete, shvatljivo, osjeća više od drugih, a to je upravo on, koji je u stanju svoj biološki sat prilagoditi svome jedinstvenom ritmu koji proističe iz potrebe za zaustavljanjem vremena.


Rijetko je što veselije, barem za mene, i u godinama u kojima sam trenutno, od povremenog druženja s djecom, mojim malenim nećacima. Dva plavooka, plavokosa Vikinga, koji kad dođu u Zagreb k meni, moju su spisateljski nastrojenu, uglavnom mirnu i za mnoge dosadnu svakodnevicu, svojom živošću, koja je naprosto fascinantna, u stanju okrenuti naglavačke. Takav događaj već godinu dana unaprijed očekujem s osobitom radošću.
Ako kojim slučajem starijem, po prirodi tihom i staloženijem nećaku, nedostaje energičnosti, mlađi će taj manjak uvijek nastojati nadoknaditi. Vjerojatno je i inače život s dva dečka u kući, i samim roditeljima poprilično zabavan, kao pretpostavljam i s dvije djevojčice, samo što je s dječacima uzbudljivije na drukčiji način, zato što se, držim, radije potuku, a to tada izgleda kao u akcijskom filmu u kojem glume i Arnold Schwarzenegger i Sylvester Stallone. Teško je, naime, odlučiti tko je od njih jači, tko lukaviji, a tko na kraju izvuče kraći kraj.
Bez obzira na dobnu razliku od četiri godine, nekako su podjednako pobjednici i gubitnici. I premda su obojica, na prvi pogled nježni i krhki, kada odluče otpustiti sve kočnice, iz njih izbija razorna snaga.
Stariji: lijepih, profinjenih crta lica i sjetna pogleda. Miran, senzibilan, izrazito bistar i višestruko nadaren. Već ga sada odlikuje mudrost, a u svom karakteru posjeduje i stanovitu dozu sarkastičnosti (očito je, dakle, kako je nešto naslijedio i od svoje tete; mislim na ovo potonje).
Mogao bi biti matematičar i umjetnik podjednako; u svakom slučaju - stvaralac.
Mlađi: još do kraja nesvjestan svojeg fizičkog izgleda, odnosno siline svoga odraza u zrcalu, što je savršeno za dječaka te dobi, stoga što se može usredotočiti na ono što u sebi nosi, i biti ono što sada jest. Naime, onog trenutka kad dijete u potpunosti postane svjesno svoje tjelesnosti, slike iz koje se nadograđuje ego, njegova se osobnost počinje izgrađivati nanovo, s drukčijim poimanjem vlastitosti, što donekle može narušiti ljepotu nevinosti kakvu je do tada imalo.
Dojmljivo je energičan, svojeglav, također naglašeno bistar, no kao i sva mlađa braća, ne želi se uzdići dok god može biti manji no što jest; ne samo zato što si to može dopustiti, već i kako bi bio voljen više no što smatra da mu to pripada.
Oduvijek su mlađa braća slijedila stariju, ona su im uzor, no u toj instinktivnoj, posve razumljivoj potrebi, poneko dijete, shvatljivo, osjeća više od drugih, a to je upravo on, koji je u stanju svoj biološki sat prilagoditi svome jedinstvenom ritmu koji proističe iz potrebe za zaustavljanjem vremena.
Ja, kao jedinica, jer sam odrastala sama, nisam imala tu mogućnost usporedbe i kompetitivnosti, kao što je imaju moji nećaci, i zbog toga sam možda sazrela mnogo ranije od drugih koji nisu jedinci, ili pak najstarijeg djeteta u obitelji. Imala sam samu sebe, i samoj sam sebi bila i utjeha i potpora. Moji se Vikinzi kažnjavaju međusobno, i to je dobro i daleko zdravije, nego odrastati bez tog osjećaja koji na jedan specifičan način u nama oblikuje mogućnost samoobrane. Kada vas kažnjava roditelj, vi se ne možete obraniti, niti to kao dijete nastojite, no batine ili kazna koje stižu od sestre ili brata, imaju svoj odgovor u uzvraćenosti, sili kao povratnom djelovanju kojim se dijete oslobađa mogućih trauma nastalih potiskivanjem srdžbe.
Kao što sve ima svojih dobrih i loših strana, tako je ponekad bolje biti jedinac, no ipak danas mislim da je iz mnogih razloga poželjnije odrastati uz sestru ili brata.
Mlađem je dječaku stariji brat neka vrst zrcala u kojem se rado ogleda, stoga mu nije potrebno pravo ogledalo u kojem se vidi možda ponešto drukčije, i što mu kao takvo ne odgovara, budući da se želi približiti svome uzoru, a to može samo ako ponekad zažmiri.
Starije dijete (u ovoj prilici-dječak) uvijek je, ili većinom, u prednosti, zato što mu je, premda se mlađemu u pravilu posvećuje veća pažnje (a ono ima i mnogo više potrebe biti u centru pozornosti), ipak dano da odlučuje o putanji kojom će usmjeriti mlađega, svojim i nehotičnim utjecajem na njega. On je zapravo taj koji drži nevidljivo žezlo u rukama.
Ponekad nismo ni svjesno, koliku moć starija braća imaju nad mlađom, katkad čak mnogo veću no sami roditelji, pitanje je samo hoće li ju, na pravi način iskoristiti, no najčešće, s obzirom na svoju dob, nisu svjesni mogućnosti svoga utjecaja, već stihijski, spontano, svoje mlađe 'sljedbenike' upućuju da budu drukčiji, ili pak možda -na drukčiji način od njih- isti.



Oznake: obitelj, djeca, dječaci

01.09.2014. u 11:41 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget



< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se