H.A.D.L. by Stanka Gjurić

petak, 26.09.2014.

NEODOLJIVOST

To talijansko u Jacku kao i ono britansko, može se primijetiti, tek sada u njegovim tridesetima, no možda mnogo više kroz temperament nego tjelesnost. Posredstvom te mješavine, iz čega je proistekla najbolja moguća kombinacija muške zavodljivosti, kroz njegove se kretnje i način ophođenja s novinarima može primijetiti finoća i umilnost kojom osvaja.


Postoji glumac u jednoj američkoj seriji, koji me, možda je čak nedovoljno reći - opčarava. Jedan je od rijetkih muškaraca, ako ne i jedini, pred kojim sam u stanju zadrhtati poput adolescentice. Produhovljenost njegovih crta lica, koja je u potpunom nesuglasju s bojom njegova glasa, no koja mu, unatoč tome pristaje, drži me prikovanom za ekran samo zbog nekoliko scena u kojima se pojavljuje, a pratim je po drugi put, naravno, isključivo zbog njega. Zanimljivo je što sam za njega saznala zapravo sasvim slučajno, prepoznavši ga, i ne sjećam se u kojemu filmu, a tek zahvaljujući liku kojeg tumači u spomenutom serijalu, u kojem je gotovo posve prekrivena lica, zbog čega se njegova ljepota, (kakve li ironije!) jedva može nazrijeti.
U sebi ne nosi ništa od feminizirane lijeposti kakva čovjeka ponekad odbija, već one koja plijeni, autentične muškosti, no ne bih ulazila u detalje njegova izgleda, osim koliko je nužno za ovaj esej, jer ionako nikome nijednu osobu ne možemo vjerno dočarati samim opisom.
Jacku je u toj seriji tek nešto više od dvadeset godina, a s obzirom da je danas već prešao tridesetu, dade se primijetiti kako je u međuvremenu izgubio, premda u ne osobito značajnoj mjeri, dio privlačnosti, ili je točnije reći svježine koja proizlazi uvijek i isključivo iz rane mladosti. I inače sam mišljenja, a vjerujem da u tome nisam usamljena, kako su i žene i muškarci zapravo najljepši najčešće do maksimalno svoje tridesete, pa čak i oni kojima priroda u tome i nije bila osobito naklonjena. Kao da se iza toga spušta zavjesa, kao u kazališnoj predstavi, u kojoj vizažisti, svaki put, iza svakog završenog čina rade sve naglije preinake u našemu izgledu.
Dakle već iza tridesete kod većine se može zapaziti (mada, naravno, kao i u svemu drugome, i u tome postoje iznimke), kako se čovjekova vanjština postepeno urušava; započinje jedva zamjetnim gubitkom svježine, doduše sporo, ali na njegovu nesreću, odviše dosljedno, sve do samoga kraja.
Jackov pogled više ne sjaji kao ranije, ne na taj način, a osmijeh, u kutovima njegovih usana vidljivo umanjuje količinu iskazane radosti, već na žalost okaljane životnim spoznajama, mrvicom više za svako proživljeno loše iskustvo, na njegovu svejednako lagodnu putu.
Zrelost, dakle, čini da budemo manje privlačni no što smo bili u dvadesetima, rajskoj dobi u kojoj je svatko ljubak, jer mladost je sama po sebi prekrasna, pa čak i oni najmanje atraktivni u mladenaštvu nose dozu zamamnosti koja pripada samo tom razdoblju. U toj dobi toga nisam bila svjesna, no sada kada znam, primjećujem je posvuda, no budući da je riječ, kako o nasljednoj i kratkotrajnoj privilegiji, tako i onoj koja u tom dijelu života malo koga ne zahvaća , ne bismo joj se ipak trebali diviti kao nečem nedostižnom. Osim toga, fizička ljepota, čak i kod onih koji je uspiju zadržati dulje no što je to uobičajeno, i prije čovjekova konačnog kraja, uspješno umire.
Unatoč tome što moj mladi Huston više nije isposnički mršav i ne posjeduje onaj nekadašnji sjaj, ipak u je zadržao neuništivog sebe od prije deset godina, kojem ne mogu odoljeti, jer ga samo takvim i vidim. Kao zaljubljenik u ljepotu, pred njom uvijek treperim, upijajući svaki njen djelić. To nije krasota koju bih željela posjedovati na način kao što drugi misle da posjeduju lijepe ljude (ili to žele), već u kojoj uživam samo je promatrajući, i što me jedino zadovoljava. Sve više od toga moglo bi biti suvišno. Čovjek od fizičke zavodljivosti ne bi trebao tražiti ništa više od onog što mu ona sama, vizualno nudi. Ona mu katkada ne može dati ništa povrh svoje tjelesnosti. Zbog čega tražiti van nje nešto što možda i ne postoji, a ukoliko i da, to svakako nije ono za čime tragamo na slici.
Ja kroz Jackovu naočitost ne zahtijevam i dopadljivost njegova karaktera, koju možda posjeduje, što nije nevažno, no da bih mogla voljeti njegovu pojavnost, osim njegova izgleda ništa mi drugo nije potrebno. Naravno, riječ je o filmskome glumcu, pa je to utoliko smislenije.
Huston ima jedan od najljepših osmijeha s kojima sam se ikada susrela. Osmijeh pomalo britanske povučenosti, u kojem se nazire ni premalo ni previše, u svojoj nesavršenosti jednostavno savršenih, predivnih zubi. To nije tip tzv. američkog osmijeha, kao uvježbana pred zrcalom, u trenutku kad se primjerice zagrize u nevidljivu jabuku, ta vrsta osmjeha i te širine. Već biste se samo zbog toga mogli u njega zaljubiti, načina na koji obara pogled, tek nakratko, ali dovoljno često da oda svoju neodoljivu stidljivost i smjernost, dok prolazi crvenim tepihom s kojeg se tek povremeno ljubazno osmjehne gomili izbezumljenih obožavatelja. U tome trenutku čini se kao da kroz nevinost kojom naprosto isijava on ne zna prepoznati ni zlo, barem ne kada je upućena izravno njemu, što i ne čudi ako znamo da je odrastao takoreći pod staklenim zvonom, zaštićen od mnogih nepoželjnosti izvana, odgajan u obitelji dojmljiva pedigrea.
Hustonov tadašnji smiješak, kada još nije bio poznat u široj javnosti, nosi čak nešto od djetinje sramežljivosti. Samouvjerenost u njemu, međutim, s vremenom je izgradila vrstu osmijeha koji je i dalje fascinantan, no ne sadrži ništa od one nekadašnje nedužnosti, kakva je proizlazila iz njegove mladosti iz koje je, i cjelokupno -kao takav- izvirao.
Jack i genetski nosi (budući po očevoj majci u sebi ima talijanske krvi, a po majčinoj je strani potomak britanske aristokracije) nešto od senzualnosti koja pripada britanskoj sorti, vrst suzdržanosti, nimalo odbojne, već koja naprotiv, neodoljivo privlači. Pod tim, dakako, ne mislim na distanciranost, jer se i u ovome osvrtu nastojim zadržati isključivo na tjelesnom (mada je jedno od drugog teško ili nemoguće odvojiti), već izraz lica u kojem, je kroz blagost njegova osmijeha, i njegov pogled jednako takav, budući se prilagođava cjelokupnoj ekspresiji lica. Čovjekov se osmijeh rijetko dade odvojiti od njegova izraza očiju,kada su udruženi, iako ponekad možemo susresti ljude koji unatoč smijanju ostaju tužna pogleda, no to je već tema nekog drugog, možda budućeg eseja.
To talijansko u Jacku kao i ono britansko, može se primijetiti, tek sada u njegovim tridesetima, no možda mnogo više kroz temperament nego tjelesnost. Posredstvom te mješavine, iz čega je proizašla najbolja moguća kombinacija muške zavodljivosti, kroz njegove se kretnje i način ophođenja s novinarima može primijetiti finoća i umilnost kojom osvaja. Kada sam samu sebe priupitala bih li ga voljela upoznati, moj odgovor bio je niječan, i to samo zbog toga da ne uništim sliku koju u sebi nosim, jer katkada, nakon što upoznamo ljude kojima se zbog bilo čega divimo, ostanemo razočarani. Ja ga u sebi želim zadržati onakvim kakvim sam ga prisvojila pri našem prvom susretu, onom u kojem on mene nije vidio.
S obzirom na njegovo impozantno rodoslovlje i status kakva trenutno posjeduje, pitam se jeli mu moguće ostati netaknutim u području koje se tiče njegove prirodnosti, ili će kao i većina, podlijeći značaju vlastite važnosti, izgraditi oko sebe bjelokosnu kulu nadmenosti, jer neposrednost i jednostavnost pripadaju samo najvećima; možda samo genijima, neovisno o području u kojem djeluju.
Jack ima, ili je imao, sve predispozicije da zadrži samo to najbolje u sebi, neovisno o dijelu karaktera koji ga može prikazati drukčijim, ali ne i u onom o kojem trenutno govorim: skromnost iz njegovih dvadesetih, još nenaviklim da primi sve ono što se pred njim prostire, unatoč činjenici što mu je njegovo podrijetlo dalo pozamašnu prednost. Za razliku od mnogih drugih, on kao izuzetno lijep mladić nije trebao hoditi trnovitim putem kakvim prolazi većina holivudskih glumaca. Njega nisu smjeli, niti mogli iskoristiti ni na koji od nedoličnih, u Holywoodu itekako učestalih načina izrabljivanja onih koji se u glumačkome svijetu nastoje afirmirati.
Po njegovu se životnom putu već dade primijetiti kako je svaki njegov do sada učinjeni korak pomno isplaniran, s obzirom da mu nisu ni na koji način, ni prerano, dopuštali da se uključi u svijet showbiznisa, unatoč po obiteljskoj liniji, neupitnim i bezbrojnim prilikama. Na koncu konca on se zaštitio, vjerojatno mudro savjetovan, i svojim razmjerno ranim ulaženjem u brak i osnivanjem obitelji koja pruža stanovitu sigurnost i utočište. Rekla bih kako je u taj nemilosrdan svijet koji puno daje, ali mnogo i uzima, krenuo izuzetno pametno osmišljenim putem, no podaren svime opisanim, kada je riječ o njegovu uspjehu, što me posebno raduje, ne bi trebao imati nikakvih poteškoća, i od njega u tom pogledu doista mnogo očekujem.



Na fotografiji: Jack Huston

Oznake: ljepota, stanka gjuric, muškarci, žene, mladost, JACK HUSTON

26.09.2014. u 17:01 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se