H.A.D.L. by Stanka Gjurić

ponedjeljak, 22.09.2014.

ONOSTRANOST

Međutim, jesu li ljudi u stanju dokučiti koliko je izvanredna činjenice što takva mogućnost ipak postoji, unatoč tome što mnogima nije dano da oćute nadnaravno, na nijednoj od više mogućih razina, premda bi već sama indicija kako je zemaljsko biće podareno takovom veličanstvenom dostižnošću, mogla i trebala ljudima dati podstreka i nade za mnogo više od onog na što se čovjek inače, kroz svoju vjeru, oslanja.


Koliko nam je dopušteno da se približimo onostranom, i je li to odobreno samo iznimnim ljudima, onima koji su u stanju emocionalno prihvatiti ponuđeni im, nadnaravni dar, nepogrešivo ga pojmivši? Možda se razlog krije upravo u tome što oni taj poklon mogu preuzeti s osobitom vrstom uzdarja, svojim ga spoznavanjem pronoseći drugima kroz vlastitu svijest i spoznajni entuzijazam, šireći oko sebe energiju onog što im je dano da vide i osjete, tajnovito i nedokučivo, iza samo njima razgrnutih velova.
Moja sumnja u doticaj s nadnaravnim nikada nije postojala, naime oduvijek sam vjerovala da je moguće biti u kontaktu s nečim ili nekim što za većinu pripada prošlosti na način ovozemaljskog poimanja vremena, ljudi i događaja. Čovjeku otvorena srca i uma, neograničene vjere i slobode razmišljanja, dano je biti pristupnikom za doticaj s nadnaravnim, na bilo koji od postojećih, odabranim pojedincima odavno poznatih načina, kao što je to primjerice kroz san, odnosno tijekom spavanja. Mislim da se to najčešće i događa noću, usred zaspalosti, dok su naše misli i tijelo posve opušteni, i prijemčivi za primanje i odašiljanje poruka na podsvjesnoj razini, koje se kroz koprenu od usnulosti, povezuju s čuvstvima nadnaravnog. Taj se doživljaj istovremeno stapa u cjelinu koja tvori istinskost vjerniju od mnogih zbivanja koja pripadaju realnosti iz pozicije ljudskog, ovostranog stajališta.
Može li ipak čovjek koji nije bio u doticaju s onostranim, koliko god osjetilno i na intuitivnom nivou bio upućen, kroz kontakte s ljudima koji su imali moć udahnuti mu djelić vlastite, nezadržive, isijavajuće energije, svejedno imati vjere da ono postoji na gore opisani način, ili je on, ukoliko je lišen te spoznaje, uskraćen za nešto, za njega od presudne važnosti? Ili možda baš tako treba i biti, kako bi ravnoteža na zemlji i među ljudima, barem što se te kategorije životnog nauka tiče, bila zadovoljena u optimalnoj mjeri.
Međutim, jesu li ljudi u stanju dokučiti koliko je izvanredna činjenice što takva mogućnost ipak postoji, unatoč tome što mnogima nije dano da oćute nadnaravno, na nijednoj od više mogućih razina, premda bi već sama indicija kako je zemaljsko biće podareno takovom veličanstvenom dostižnošću, mogla i trebala ljudima dati podstreka i nade za mnogo više od onog na što se čovjek inače, kroz svoju vjeru, oslanja. On se najčešće pouzdaje tek u ono što će doći nakon što ode s ovoga svijeta, ali ne zna, a trebao bi biti svjestan, koliko je upravo mjesto na kojem obitava i s kojeg će jednom otići, imanentnošću neuništivosti duše isprepleteno neraskidivim nitima s onim što ga očekuje, kroz njegov doživljaj djetinjski iscrtano, s druge strane neba.
Mi smo često puta kroz svoj život tek pratioci naših neumornih vodiča odande, predvoditelja koji nas dobronamjerno usmjeruju pouzdanim i pogodnim putovima, samo je pitanje hoćemo li poslušati svoj instinkt koji nam govori da trebamo postupiti kako osjećamo da je ispravno, ili to nismo u stanju naslutiti zbog čega, i nesvjesni toga, odustajemo od svojih anđela. Naš doticaj s onostranim prožet je zapanjujućom ljepotom suočenja s dramatičnim, ne zato što dolazi nenadano, već stoga što nas takvo iskustvo pečati, utiskujući u nas tragove svoga prisustva na način da mijenja naš cjelokupni pogled na život. Sve iza toga može se doimati drukčijim, ali i na drugačiji način opstojati. Svaki je naš slijedeći korak od tada označen vrijednošću besmrtne cjelovitosti. I mada naša izgovorena misao, neprepoznata zbog svoje sublimne autentičnosti, u konekciji i sljubljenošću s onostranim, koje, jednom nas dodirnuvši, našu dotaknutost više ne napušta, nerijetko obnevidjeli kročimo kroz život, bez određene nakane ogrnuti nepokidivim, turobnim plaštem ispod svojih mnogobrojnih maski.


22.09.2014. u 16:28 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Od početka pisanja ovog bloga nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se