H.A.D.L. by Stanka Gjurić

nedjelja, 07.09.2014.

VELIKODUŠNOST

Velikodušnost proizlazi iz duboke potrebe za davanjem na svim poljima, predanosti i požrtvovnosti, otkidanjem od vlastitih usta da bi se dalo drugome, pomaganjem kad se to od vas ne traži, niti očekuje, u gotovo zanemarivanju sebe, da bi se izašlo u susret drugima, dakle ne toliko pomoglo, koliko dalo, jer pomoć nije potrebna svima, a davanje jest, i uvijek je dobrodošlo, odnosno ta vrst darežljivosti, u darivanju sebe, kroz svaki segment života.
.

Može li se čovjek naučiti velikodušnosti ? Dugo vremena nisam o ljudima razmišljala u toj kategoriji, o njihovoj širini, količini njihove milosrdnosti, osim što sam znala zamijetiti tko je, primjerice škrt, a tko darežljiv, u materijalnom smislu, no tu osobinu čak dugo vremena nisam ni imala mogućnost primijetiti, stoga što sam sama željela davati i davala, bez potrebe da tu priliku pružim drugima oko sebe. Naime, onaj tko ima novaca, i nikada ne štedi, o novcu niti ne razmišlja. Međutim, kad dođe u situaciju da o njemu treba misliti, iz jednostavnog razloga što ga odjednom nema dovoljno, ili ga posjeduje u ograničenoj mjeri, tada može primijetiti kako neki ljudi s kojima se do tada družio, u njegovim očima nisu više oni od nekada. Ali ne zato što bi se oni promijenili, već zato što se, kroz svoju situaciju, promijenio on. Kad nastupi takav preokret, čovjek vrlo dobro primjećuje tko plaća kavu, a tko večeru, jer to mu odjednom više nije nevažno. Pretjerano štedljivi ljudi koje sam poznavala, ili ih još uvijek poznajem, mnogo su se više davali kroz osobni kontakt, ali tek na razini spremnosti za druženje, možda čak i kroz kvalitetu odnosa u smislu njegove nadogradnje mimo uskogrudnosti. Možda su na taj način samo nadoknađivali svoj nedostatak, pa su se nastojali dati više kroz osobne kontakte. Dakle, pitanje velikikodušnosti vrlo je složeno, no ne bih rekla da pod nju potpada i davanje sebe u društvu, s obzirom da je to osobina koja s plemenitošću ne bi trebala imati puno dodira, budući da se čovjek kroz prijateljevanje daje stoga što je njemu, jednako kao i onima oko njega, ponajprije zabavno. Velikodušnost proizlazi iz duboke potrebe za davanjem na svim poljima, predanosti i požrtvovnosti, otkidanjem od vlastitih usta da bi se dalo drugome, pomaganjem kad se to od vas ne traži, niti očekuje, u gotovo zanemarivanju sebe, da bi se izašlo u susret drugima, dakle ne toliko pomoglo, koliko dalo, jer pomoć nije potrebna svima, a davanje jest, i uvijek je dobrodošlo, odnosno ta vrst darežljivosti, u darivanju sebe, kroz svaki segment života.
Ja sam, primjerice, tek uz mog dugogodišnjeg partnera naučila što znači davati, jer primati sam, kao i svi drugi, oduvijek znala. On me naučio toj svojevrsnoj čaroliji pružanja, za koju sam mislila da ju je nemoguće usvojiti tijekom odraslosti, budući bijah uvjerena, kako se čovjek s time rađa, ili tu osobinu u njega, još u djetinjstvu usade roditelji, što kod mene nije bio slučaj. Osim toga, ja, kao jedinica, ni sa kim nikada ništa nisam dijelila, ni igračke, ni čokolade; mene dijeljenju s drugima onoga što na kratko ili dugoročno posjedujem, nisu učili, jer za tim, činilo se, nije bilo potrebe, a ni u vrtiću to nisam mogla naučiti, s obzirom da su me čuvali djed i baka. Dakle, izrasla sam u jedno, na toj razini pomalo sebično dijete, koje ne može prepoznati ljepotu davanja, s obzirom da za njega, kao takvog, ne zna. Vjerojatno sam smatrala, ne iskusivši drukčije, da samo tako i može biti.
Djevojčice i dječaci s kojima sam se igrala, također su bili oni koji nisu nudili bombone iz svoje vrećice, niti sam to od njih očekivala, dok pak mi je od strane bake i djeda, kao i roditelja, bilo prirodno njihovo davanje; to se podrazumijevalo samo po sebi, i iz tog se, kao takvog nije moglo ništa korisno naučiti. U meni se nije spontano razvila želja za podjelom nečega s nekim, upravo, vjerujem, stoga što sam bila jedino dijete, i pretežno sam se igrala sama sa svojim lutkama i imala tek jednog ili dvoje prijatelja.
Odjednom, nakon mnogo godina shvatila sam kako sam postala netko koga otprije nisam poznavala, otkrivši u sebi sposobnost da dajem mnogo, i od srca, a što sam naučila od Ante. I ne samo da sam tu svoju novu osobinu zavoljela, već sam je uspjela i nadograditi, premda je moguće da, kako je ona do mene došla, tako bi mogla, s vremenom i otići. Ne zbog toga što više nemam što s kime, materijalno dijeliti, nego stoga što se čovjek, udaljavajući se od svog primjera, možda udaljuje i od sebe takvog kakvim je, uz taj primjer, jednom bio stvoren.
Moj Ante je mene u mnogome uspio odgojiti, nastavivši tamo gdje su stali moji roditelji, u jednoj točki naizgled zapečaćene karakterne sudbine koja se očigledno ipak mogla otpečatiti, kako bi se u nju ulilo nešto karakter novo, jedno značajno poglavlje ličnosti poput pojačano iscrtana putokaza, karte koja predočava našu osobnost. Dakle, čovjek se može izgrađivati i u odrasloj dobi, samo ako to želi i naravno ima za to priliku, iako to ovisi i o stupnju njegove prijemčivosti na dobar utjecaj, primjer koji mu netko pruža. Tako da vjerujem, mada je ovo jedna radikalna usporedba, da se čak i delikventi mogu preodgojiti, samo je pitanje na koji način; svakako ne u odgojnim ustanovama kakve poznajemo, ili još gore zatvorima, u kojima dolaze u dodir sa sebi sličnima, jer tada mogu postati samo još gori, i svoju ionako negativnu osobinu još više pogoršati.
Moja je velikodušnost došla, barem spoznajno, sasvim iznenada, no unatoč tome sam je prihvatila kao nešto s čime sam rođena, ili s čime sam rasla, jer je utjecaj na mene bio toliko snažan, s obzirom da sam k tome bila i vrlo mlada, da uz osobine koje inače u sebi nosim,i iz današnje perspektive gledajući, mislim da takvo što naprosto nisam mogla ne usvojiti.
Kako tog djelovanja na mene više nema, ne znam je li razlog promjeni koju u sebi osjećam, činjenica što Ante više nije među nama, ili pak situacija u kojoj si takvo što jednostavno ne mogu priuštiti, premda velikodušne ljude ništa ne može spriječiti da i dalje budu darežljivi. Je li moguće da čovjeka, u iskazivanju njegove plemenitosti, ipak donekle može sputati u njemu novonastala gorčina, ili je ipak dovoljna situacija u kojoj je potrebno razmišljati o svakom potrošenom dinaru, kako bi moja mama rekla, dok je velikodušnost u tom segmentu na čekanju, a preseljava tamo gdje joj je možda najviše i mjesto, u ljubav i duhovna davanja, ili davanja sebe drugima kroz određeno pomaganje. No, i zato se, što god tko mislio, treba stvoriti prilika u kojoj se možeš ponuditi, ako sebe uopće i dalje imaš, obzirom da se mnogi izgube na svome tegobnom putu.
I upravo zato što sam poznavala Antu, danas bez greške mogu prepoznati velikodušnost, no mogu ustvrditi, ako pritom apstrahiram svoju majku, da je nisam baš skoro susrela.
Ili ja, možda, velikodušnost nikada nisam ni posjedovala, već mi je ona bila tek dana na posudbu, na neko određeno vrijeme, poput primjerice dara za pisanje (pod uvjetom da ga uopće posjedujem, jer ne želim zvučati ni pretenciozno, ni umišljeno) što je bogomdani dar, i dolazi od osobite vrste nadahnuća, koje, jednako tako kao i nadahnuće za velikodušnost, jednom iznenada može tek tako nestati.



Oznake: velikodušnost, stanka gjuric

07.09.2014. u 13:19 • 0 KomentaraPrint#
Widget by : widget

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< rujan, 2014 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30          

Travanj 2017 (1)
Ožujak 2017 (4)
Veljača 2017 (3)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (3)
Rujan 2016 (1)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (4)
Ožujak 2016 (3)
Veljača 2016 (2)
Siječanj 2016 (3)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (1)
Listopad 2015 (3)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Srpanj 2015 (2)
Lipanj 2015 (3)
Svibanj 2015 (5)
Travanj 2015 (8)
Ožujak 2015 (7)
Veljača 2015 (6)
Siječanj 2015 (10)
Prosinac 2014 (8)
Studeni 2014 (6)
Listopad 2014 (9)
Rujan 2014 (19)
Kolovoz 2014 (16)

Nije na odmet znati!

Dopustila sam opciju ostavljanja komentara, jer sam morala, premda bih najradije da moje postove ne komentira nitko. Hvala svim dragim, dobronamjernim ljudima koji tek napišu par riječi u smislu da im se sviđa post, ako im se sviđa, ali komentiranje tipa kako vi doživljavate, odnosno kako biste se ponašali u situaciji koju sam ja proživjela, te raznorazna objašnjavanja, pametovanja, ne dozvoljavam nikome. Naprosto me ne zanima ništa od toga, i takve ću komentare obrisati!

Naslov bloga, od kratice HADL

Hladnokrvne analize dokonog laika.

Tek da se zna :)

Sve do početka 2016. (a blog pišem od 2014.) nisam dozvolila komentiranje mojih postova, i stoga se moji tekstovi uopće nisu pojavljivali na fresh listi, tako da ih nitko nije mogao vidjeti, osim naići na njih slučajno. Čim sam za to saznala, naravno da sam odmah uključila tu, ranije- u blog editoru- isključenu opciju.














































Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se